Prekretnica u molitvi Bogu je upravo ova rečenica. Ona je strateški ključ cijele promjene. Ovdje treba uvidjeti da je Isus sklopio ovu prekrasnu molitvu kako bi ona uključila sva područja potpunog otkrivanja naše duše, i to na najkoncizniji i najrazumljiviji način. Iz nje nije izostavljeno ništa što je od bitnog značenja za naš spas, a ipak je tako kompaktna da ni jedna misao, ni jedna riječ nisu suvišne. Svaka ideja se nalazi na svom mjestu, u savršenom skladu i poretku. Sve drugo bilo bi suvišno i nesavršeno. Na ovom mjestu molitva spominje kritički faktor oprosta.

Rekavši nam što je Bog, a što čovjek, kako funkcionira Svemir, a da smo mi ti koji moraju aktivno djelovati za spas čovječanstva i naše vlastite duše, Isus nam dalje objašnjava što je naša prava hrana, a što zalihe i na koji način možemo do njih doći. Govori o oproštaju od grijeha.

Oproštaj od grijeha je središnji problem života. Grijeh je odvojenost od Boga i osnovna tragedija ljudskog iskustva koja je ukorijenjena u sebičnosti. U svojoj osnovi, grijeh je pokušaj dobivanja nečeg što se smatra dobrim, a na što nemamo pravo. Grijeh je izolacija, samozaljubljenost, osobna egzistencija, a istina leži u činjenici da je sve Jedno. Svaki pojedinac je jedno s Bogom, neodjeljen od Njega izražava Njegove ideje i svjedoči o Njegovoj prirodi, prirodi dinamičnog mišljenja. Budući da smo svi mi jedno s velikom Cjelinom čiji smo samo duhovni dijelovi, iz toga slijedi da smo jedno i sa svim drugim ljudima. Budući da u Njemu svi živimo, krećemo se i postojimo, svi smo mi, apsolutno Jedno.

Zlo, grijeh, »pad čovjekov«, u svojoj biti su pokušaji negiranja ove istine, pokušaj odvojenog života od Boga, pokušaj života bez Boga. Ponašamo se kao da imamo neki vlastiti život, vlastiti um, i kao da možemo imati planove, ciljeve i interese odvojene od Njegovih. Sve to, kada bi i bilo istinito, značilo bi da postojanje nije jedno i harmonično, već kaos nadmetanja i borbe. Bili bismo potpuno odvojeni od drugih ljudi i stoga bismo ih mogli ranjavati, orobljavati, nanositi im bol ili ih čak uništiti, a da sami ne pretrpimo štetu, i da, u stvari, što više oduzmemo drugima, više imamo. To bi značilo: što više vodimo računa o vlastitim interesima, i što smo ravnodušniji prema blagostanju drugih, to nam je bolje. Naravno, iz toga bi slijedilo da bi se i drugima isplatilo da se prema nama ponašaju na isti način pa bismo, prema tome, mogli očekivati da će se mnogi tako i ponašati. E sad, kad bi to bila istina, onda bi cijeli Svemir bio samo džungla koja bi, prije ili kasnije, uništila samu sebe svojom urođenom slabošću i anarhijom. Ali, naravno, to nije istina, i u tome leži radost života.

Bez dvojbe, mnogi ljudi, koji djeluju vjerujući da je to istina, i još više onih, koji bi bili nevjerojatno šokirani kada biste ih suočili s tom hladnokrvnom izjavom, imaju ipak nejasan osjećaj da su stvari takve kakve jesu, iako oni sami svjesno ne djeluju u skladu s takvim poimanjem. Upravo to je stvarna osnova grijeha, gorčine, prokletstva, ljubomore, predbacivanja i svih zala koja kroče tim putem.

Vjerovanje u neovisno i odvojeno postojanje je luk grijeha. Da bismo mogli ići dalje, moramo uzeti nož i presjeći to zlo jednom zauvijek. Isus je to znao, i imajući upravo taj cilj pred sobom, u molitvu je na tom kritičnom mjestu uključio pažljivo pripremljenu izjavu koja će voditi i nas i njega, bez i najmanje sjene mogućnosti da zalutamo. U molitvu je ubacio nešto što je ni manje ni više nego inicijativni uvjet. Sklopio je deklaraciju koja će nas prisiliti, bez mogućnosti bijega, izbjegavanja, mentalne rezerviranosti ili izlike bilo koje vrste, da izvršimo slavni sakrament oproštaja u svoj njegovoj punoći i dalekosežnoj moći.

Dok ponavljamo molitvu Bogu s razumijevanjem i posvećeni značenju onoga što izgovaramo, iznenada se, da tako kažemo, nađemo uhvaćeni s nogama u zraku Ili u zamci. Prisiljeni smo suočiti se s problemom jer nam je bijeg onemogućen. Pozitivno i neopozivo moramo oproštajem obuhvatiti sve kojima smo to dužni, naime, sve koji su nas na bilo koji način povrijedili. Isus ne ostavlja mjesta za eventualne korekcije ove osnovne postavke. Molitvu je konstruirao s više vještine od odvjetnika. Tako ju je dobro smislio da čim nam pitanje oproštaja privuče pažnju, neminovno smo primorani ili oprostiti svojim neprijateljima, iskreno i istinito, ili nikada više ne ponoviti molitvu. Sa sigurnošću možemo reći da svi oni koji ovaj esej pročitaju s razumijevanjem, nikada više neće moći izgovoriti molitvu Bogu ako, i dok nisu, oprostili. Pokušate li je sada ponoviti bez opraštaja, sigurno je nećete moći izreći do kraja. Ova središnja misao zapet će vam u grlu.

Vidimo da Isus nije rekao, »oprosti mi grijehe moje i ja ću pokušati oprostiti drugima«, ili »vidjet ću mogu li«, ili »oprostit ću općenito, uz neke iznimke«. On nas obvezuje da izjavimo da smo zaista oprostili, oprostili svima. Upravo o ovoj izjavi ovisi i oproštaj nama. Tko je onaj koji ima dovoljno dostojanstva da uopće izgovori molitvu, a da ne teži oproštaju ili brisanju vlastitih pogrešaka i mana. Tko bi bio toliko lud da se upusti u traženje kraljevstva Božjeg bez želje da se oslobodi vlastitog osjećaja krivnje. Vjerujemo da takvih nema. Uviđamo da smo uhvaćeni u bezizlaznom položaju i da ne možemo tražiti vlastito oslobođenje prije nego oslobodimo druge ljude.

Oproštenje dato drugima, predvorje je raja. Isus je to znao i doveo nas je do vrata. Morate oprostiti svima koji su vas ikada povrijedili, ako želite da vama bude oprošteno; u tome je cijela bit. Morate se osloboditi gorčine i proklinjanja i, jednako tako, samoproklinjanja i grizodušja. Morate oprostiti drugima i, odbacivši vlastite pogreške, morate za njih prihvatiti Božji oprost ili nećete moći napredovati. Morate oprostiti sebi, ali to nećete moći iskreno sve dok prije toga ne oprostite drugima. Oprostivši drugima, morate biti spremni oprostiti i sebi, jer odbijanje oprosta samome sebi je duhovna taština. I zbog tog grijeha padoše anđeli. Poantu oprosta ne možemo objašnjavati, moramo oprostiti. Malo je ljudi na svijetu koji nikad nisu bili povrijeđeni, koje netko nekad nije povrijedio; koji nisu bili razočarani, ranjeni, prevareni, zavedeni. Takvi doživljaji duboko se urezuju u pamćenje. Za to postoji samo jedan lijek - sjećanje na njih mora se iščupati i odbaciti. Oproštaj je jedini način da do toga dođe.

Naravno, ništa nije lakše nego oprostiti ljudima koji nas nisu jako povrijedili. Ništa lakše od uzdizanja iznad trivijalnog gubitka. Svatko bi to bio voljan učiniti, no ono što Zakon života od nas traži jest da oprostimo upravo one stvari koje je teško, pomalo nemoguće, oprostiti, a ne trivijalnosti. Očajna srca vape: »To je preveliki zahtjev. To mi je tako mnogo značilo. Nemoguće je. Ne mogu oprostiti.« Ali, molitva Bogu naš oprost čini Božjim djelom, a o tome ovisi naš bijeg od krivice i ograničenja. Od toga nema bijega i oproštaj je neophodan, bez obzira kako duboko smo povrijeđeni ili kako strašno smo patili. Oproštaja mora biti.

Ako vaše molitve nisu uslišene, preispitajte svoju savjest ne postoji li netko kome još trebate oprostiti, ne postoji li nešto zbog čega još uvijek osjećate gorčinu. Sjetite se, ne predbacujete li nekome ili nečemu nešto (braneći se da ste u pravu), nekoj naciji, rasi, društvenoj klasi, religijskom pokretu kojeg ne odobravate, političkoj partiji ili nečem drugom.

Učinite li to, čeka vas djelo opraštanja, a kad oprostite, vjerojatno će nastupiti djelovanje. Ne možete li oprostiti sada, na djelovanje ćete morati pričekati sve dok to ne budete mogli, i morat ćete odgoditi svoje molitve  Bogu ili se dovesti u položaj u kojem ne želite oprost  od Boga.

Oslobađanje drugih znači oslobađanje samog sebe, jer je gorčina oblik privrženosti. Kozmička istina govori da je za ropstvo potrebno dvoje, zarobljenik i tamničar: nema situacije u kojoj zarobljenik postoji sam za sebe. Svaki zatvorenik ima svog tamničara, a svaki je tamničar jednako tako zatvorenik. Kada ste na nekog ogorčeni, vi ste s njime vezani stvarnom, iako mentalnom, kozmičkom vezom. Kozmički ste povezani s onim koga mrzite. Osoba koju možda najviše na svijetu mrzite je upravo ona za koju ste se uhvatili udicom jačom od čelika. Je li to ono što želite? Je li to položaj u kojem želite proživjeti život? Zapamtite, vi pripadate onoj osobi ili stvari na koju mislite. Prije ili kasnije, ukoliko ta veza potraje, subjekt vaše gorčine ponovo će biti doveden u vaš život, najvjerojatnije zato da napravi još štete. Mislite li da si to možete priuštiti? Naravno, nitko si ne može to priuštiti, i stoga je sve jasno. Morate prerezati sve veze, čistim i duhovnim aktom opraštanja. Morate osloboditi i pustiti onoga koji vas je povrijedio. Opraštanjem oslobađate sebe, spašavate vlastitu dušu. Budući da zakon ljubavi na isti način djeluje za sve ljude, opraštanjem spašavate i dušu osobe kojoj ste oprostili, olakšavajući mu time da postane ono što mora biti.

Ali kako, u ime svega što je mudro i dobro, postići čudesni akt opraštanja, kada smo duboko povrijeđeni? Iako dugo želimo svim srcem oprostiti, ipak nam je to nemoguće i ma koliko se trudili oprostiti, nemamo za to snage.

Tehnika opraštanja je jednostavna i lagana kada je razumijete. Ono što je neophodno je volja da se oprosti. Želite li oprostiti onome tko vas je povrijedio, najveći dio posla je već obavljen. Ljudi često od opraštanja naprave problem jer im se pogrešno čini da oprostiti nekome znači primorati se na ljubav prema toj osobi. Na sreću to nije točno - od nas se ne traži da volimo bilo koga tko u nama spontano ne budi ljubav, i zaista, ljude nije moguće voljeti prema naređenju. Nemoguće je voljeti nekoga po naredbi baš kao što je nemoguće uhvatiti vjetar rukom, i ako se prisiljavate na to, dovest ćete se u situaciju da tu osobu zamrzite više nego ikad. Ljudi su nekad mislili, ako ih je netko povrijedio, da je njihova dužnost kao dobrih kršćana, da raspiruju svoju ljubav prema toj osobi. Tako nešto nije moguće, ljudi pate i na kraju, budući da je neuspjeh neminovan, osjećaju da su počinili grijeh. Nikog nismo dužni voljeti, ali smo obvezni voljeti sve. Ljubav ili milosrđe kako je Biblija zove, jest živ osjećaj neosobne dobre volje. To nije povezano direktno s osjećajima, iako iz toga uvijek slijedi, prije ili kasnije, čudesan osjećaj mira i sreće.

Metoda opraštanja je sljedeća: povucite se u osamu i smirite. Ponavljajte bilo koju molitvu, riječi koje vama odgovaraju ili pročitajte odlomak Biblije. Nakon toga tiho kažite: »U potpunosti i slobodno opraštam toj i toj osobi (spomenite ime onoga koji vas je povrijedio), oslobađam ga i otpuštam mu. U cijelosti opraštam ono što se dogodilo. Što se mene tiče, to je završeno zauvijek, prepuštam teret gorčine mom unutrašnjem Kristu. Osoba je slobodna, i ja sam slobodan. Želim joj sve najbolje u svakom trenutku njezinog života. Ono što se dogodilo, završeno je. Kristova istina nas je oboje oslo-bodila. Zahvaljujem Bogu.« Nakon tih riječi ustanite i nastavite s poslom. Nemojte nikako ponavljati akt opraštanja, jer ste ga učinili jednom i zauvijek.  Ponavljati ga, značilo bi prešutno pobijanje vlastitog opraštanja. Nakon toga, kad god se sjetite onoga tko vas je povrijedio ili same uvrede, blagoslovite ga kratko i zaboravite na njega. Učinite tako bez obzira koliko puta vam se sjećanje vratilo. Nakon nekoliko dana ono će se vraćati sve rjeđe, dok ga sasvim ne izbrišete iz pamćenja. Poslije će se možda u nekom dužem ili kraćem vremenskom intervalu, sjećanje ponovo javiti, ali ćete uvidjeti da je gorčina nestala, i da ste oboje slobodni kao savršena Božja djeca. Vaš oprost je okončan. Doživjet ćete čudesnu radost razumijevanja djelovanja oprosta.

Svi bi svakodnevno trebali prakticirati opraštanje. Kada izgovarate dnevne molitve, uključite u njih opću amnestiju, oprost svakome tko vas je povrijedio na bilo koji način, i nipošto nemojte zalaziti u potankosti. Jednostavno recite: »Potpuno slobodno opraštam svima.« U toku dana, ukoliko se pojavi gorčina ili jad, blagoslovite ukratko onoga s kojim su povezani i odbacite tu misao.

Rezultat takvog djelovanja bit će da ćete se osloboditi gorčine i prokletstva, a djelovanje na vaš osjećaj sreće, fizičkog zdravlja i općenito na vaš život bit će revolucionarno.

 

Autor:Emmet Fox