Opreke

Sredina je ljeta i veliko stablo ljetne magnolije pred mojim
prozorima već tjednima je u cvatu; ono je simbol južnoga ljeta u svom
prividno nehajnom, prividno ravnodušno sporom, no zapravo brzom i
rastrošnom načinu cvjetanja. Od snježnobijelih, ogromnih čaški uvijek
ih je nekoliko, najviše osam ili deset, istodobno otvoreno, i dok
stablo tijekom dva mjeseca svoga cvata u cjelini pokazuje uvijek isto
lice, ti predivni golemi cvjetovi zapravo su tako prolazni: nijedan
od njih ne živi duže od dva dana. Iz blijedog, zelenkasto osjenčanog
pupoljka taj cvijet se otvara najčešće u zoru, i lebdi čisto bijel i
čarobno nestvaran odražavajući svjetlost poput snježnoga Atlasa,
lebdi jedan dan provirujući iz tamoblistavih, tvrdih, zimzelenih
listova, a onda potiho stane mijenjati boju, žutjeti na rubovima,
gubiti oblik i starjeti s ganutljivim izrazom klonuća i umora, a i to
starenje traje samo jedan dan. Zatim je bijeli cvijet već promijenio
boju, postavši kao cimet svijetlosmeđ, a latice, jučer kao Atlas,
danas su pod prstima poput tanke, nježne stavljene kože: čarobna,
divna tvar, nježna poput daha, a ipak čvrsta, čak i gruba. I tako
moje veliko stablo magnolije iz dana u dan nosi svoje čiste, snježne
cvjetove i kao da su uvijek jedni te isti. Ugodan, uzbuđujuć, zamaman
miris koji podsjeća na miris svježih limuna, ali sladak, dopire s
cvjetova u moju radnu sobu. Veliko stablo ljetne magnolije (ne treba
ga brkati s proljetnom magnolijom također poznatom na sjeveru), ma
koliko bilo lijepo, nije uvijek moj prijatelj. Ima godišnjih doba
kada ga promatram zamišljeno, čak i neprijateljski. Ono raste i
raste, i u deset godina koliko mije susjed, toliko se istegnulo da mi
je u jesenskim i proljetnim mjesecima balkon ostao uskraćen i za ono
malo jutarnjega sunca. Izraslo je ono u kršnoga momka i svojim jakim,
jedrim stasom često mi sliči na nekog neotesanog, naglo izraslog,
pomalo nesklapnog mladića. No sada, u vrijeme njegova ljetnog cvata,
ono svečano stoji puno nježnoga dostojanstva, klepeće na vjetru
svojim ukočenim, kao lakiranim sjajnim listovima brižno pazeći na
svoje nježne, odveć lijepe i odveć prolazne cvjetove.
Nasuprot tom stablu s njegovim blijedim divovskim cvjetovima stoji
jedno drugo, patuljasto stablo zasađeno u loncu na mome malome
balkonu. To je zdepasto patuljasto stablo, neka vrsta čempresa, ni
metar visoko, ali skoro već četrdeset godina staro, mali kvrgavi i
samosvjesni patuljak, pomalo ganutljiv i pomalo komičan, pun
dostojanstva, a ipak čudnovat i sposoban čovjeku izmamiti osmijeh.
Tek sam ga nedavno dobio na dar, za rođendan, i sada tu stoji, pruža
svoje karakterne, kao u desetljetnim olujama okvrgavjele grane jedva
dužine prsta, i ravnodušno gleda prema svom divovskom bratu od kojega
bi dva cvijeta bila dovoljna da prekriju časnoga patuljka. Njega to
ne smeta, čini se da uopće ne primjećuje velikoga tustog brata,
magnoliju čiji je jedan list velik kao cijela njegova grana. U svojoj
čudnovatoj maloj monumentalnosti doima se duboko zamišljenim, posve
zagledanim u sebe, i doima se prastaro, onako kao što i ljudski
patuljci često mogu izgledati, tako neizrecivo staro ili
bezvremenski.
Po ovoj teškoj ljetnoj vrućini, koja nas već tjednima pritišće, vrlo
malo izlazim, živim u svojih nekoliko sobica, iza spuštenih roleta, a
društvo mi prave dva stabla, div i patuljak. Divovska magnolija čini
mi se simbolom i zovom svekolika rasta, svekolika nagonskog i
prirodnog života, svekolike bezbrižnosti i bujne plodnosti. Nasuprot
tomu, šutljivi patuljak, u to ne treba sumnjati, pripada suprotnomu
polu: njemu ne treba toliko prostora, nije rastrošan, ne teži za
intenzitetom i trajnošću, on nije priroda, već duh, nije nagon, nego
volja. Dragi mali patuljče, kako čudesno i razborito, kako žilavo i
prastaro izgledaš!
Zdravlje, vrsnoća i bezbrižni optimizam, nasmiješeno odbijanje svih
dubljih problema, zadriglo kukavičko odricanje od agresivnog
propitivanja, životno umijeće uživanja u trenutku - to je parola
našeg vremena - tako se ono nada da će zavarati sjećanje na svjetski
rat koje tišti. Pretjerano neopterećen problemima,oponašajući
američki stil, poput glumca zakrabuljena u debelu bebu, pretjerano
glup, neuvjerljivo sretan i nasmiješen ("smi-ling"), takvim se
ukazuje taj pomodni optimizam, svakoga dana urešen novim blistavim
cvjetovima, slikama novih filmskih zvijezda, brojkama novih rekorda.
No da su sve te veličine trenutačne, da sve te slike i svi ti rekordi
traju tek jedan dan, to nitko ne pita, jer uvijek stižu novi. A
uslijed toga pomalo prenapuhanog optimizma, pretjerano glupog
optimizma, koji rat i bijedu, smrt i bol proglašava glupošću koju
ljudi samo umišljaju, i koji ne želi znati ni za kakvu brigu ili
probleme - uslijed toga nadnaravno velikoga, po američkom uzoru
napuhanog optimizma, duh biva prisiljen i podražen na isto takva
pretjerivanja, na udvostručenu kritičnost, na produbljenu
problematiku, na neprijateljsko odbijanje te cijele dječje slike
svijeta, u bojama zrele maline, koju odražavaju pomodne filozofije i
ilustrirani časopisi.
Tako između moja dva susjed-stabla, čarobno vitalne magnolije i
čudesno dematerijaliziranog i oduhovljenog patuljka, sjedim i
promatram igru suprotnosti, o tome razmišljam, na vrućini dremuckam,
malo pušim i čekam da se spusti večer i iz šume prostruji nešto
svježiji zrak.
I posvuda u onome što činim, čitam, mislim, svugdje nailazim na isti
razdor današnjega svijeta. Svakoga dana dobivam nekoliko pisama,
najčešće od nepoznatih ljudi, u pravilu dobronamjerna i dobrodušna
pisma, koja ponekad odobravaju, ponekad optužuju, no sva govore o
istom problemu, i sva su ili prožeta neviđenim optimizmom i mene
pesimista ne mogu dovoljno pokuditi ili ismijati ili sažalijevati -
ili mi, pak, daju za pravo, daju mi fanatično i pretjerano za pravo,
vođeni dubokom nevoljom i očajanjem.
Naravno da oboje imaju pravo, magnolija i patuljasto stablo,
optimisti i pesimisti. Samo ja one prve smatram opasnijima, jer ne
mogu gledati njihovo silno zadovoljstvo i njihov siti smijeh, a da se
ne sjetim 1914. godine i onoga tobože tako zdravog optimizma kojim su
u to vrijeme čitavi narodi sve smatrali divnim i čarobnim, i
prijetili staviti pred zid svakog pesimista koji bi podsjećao na to
da su ratovi zapravo vrlo opasni i nasilni pothvati i da bi to moglo
možda i tužno završiti. Ti su pesimisti dijelom ismijani, dijelom
stavljeni pred zid, a optimisti su slavili to veliko doba, klicali i
godinama pobjeđivali sve dok se oni i čitav njihov narod nisu dobrano
umorili od klicanja i od pobjeda i iznenada se slomili, pa su ih
negdašnji pesimisti morali tješiti i ohrabrivati na daljnji život. Ne
mogu to iskustvo potpuno zaboraviti.
Ne, naravno da mi ljudi duha i pesimisti nemamo pravo kada svoje doba
optužujemo, osuđujemo ili mu se podsmjehujemo. No, ne bismo li na
posljetku mi ljudi duha (danas nas nazivaju romantičarima ne misleći
pod tim ništa ljubazno) trebali biti djelićem ovoga doba, imati pravo
govoriti u njegovo ime i utjelovljivati jednu njegovu stranujednako
kao i boksači koji se tuku za nagrade ili proizvođači automobila? Na
ovo si pitanje neskromno dajem potvrdan odgovor.
Ta dva stabla u svojoj čudesnoj opreci stoje, kao i sve stvari u
prirodi, neopterećena oprekama, svako sigurno u sebe i u svoje pravo,
svakojako i žilavo. Magnolija, nabrekla u svojoj sočno-sti, odiše
uzbudljivim mirisom svojih cvjetova, dok se patuljasto stablo sve
dublje povlači u se.
(1928.)