Peto poglavlje

OPRAŠTANJE I VJERA

Jedna od najvećih pouka koje sam naučio kao tinejdžer bilo je opraštanje.

Smatram da je opraštanje toliko važno da, ako se promisli o situaciji u kojoj se svijet nalazi na makro-razini, uviđa se da se sve svodi na vrlo osobnu stvar. Mikrokozmos naših života pretače se u društvo i na taj način svi mi funkcioniramo kao univerzalni rezonator.

Otkrio sam da božansko i sveto postoji te da se izražava kroz ljubav i opraštanje.

Stoga je prva stvar koju sam učinio bilo to da sam oprostio roditeljima za njihove postupke tijekom našeg djetinjstva. Ne zaboravite, ali možete oprostiti. A to oslobađa golemu količinu unutarnjeg mira i energije jer morate otpustiti sve negativno. Čin opraštanja i čin ljubavi su među najvišim izrazima duhovnog ostvarenja.

I tako sam otkrio da opraštanje i ljubav zahtijevaju istinsku nesebičnost, onu kada idete onkraj sebe. Kada sam kao tinejdžer razmišljao o svijetu, uočio sam da je većini problema uzrok sebičnost.

Divna izreka koja se pripisuje Abdu'1-Bahi kaže: »Gdje postoji ljubav, ništa nije preteško i uvijek se ima vremena.« Doista vjerujem u to. To je jedna od stvari koju Čovječanstvo mora naučiti.

Ja sam svoju vlastitu duhovnost morao stvoriti iz ničega. To je fenomen prazne ploče: u svom iskustvu na rubu smrti nisam otišao do bisernih vrata na kojima je bio ljuti starac s bradom koji baca munje na ljude, sudi vam te vas, jer ste lažljivi i grješni, baca u pakao.

Kao što sam već spomenuo, jedan od mojih prvih izazova bilo je opraštanje ljudima koji su mi bili najbliži. Ljudi moraju naučiti opraštati.

Stoga, iako ću vrlo energično govoriti o potrebi za promjenom smjera kojim idemo, ne radi o tome da želim to učiniti nasilno ili

osvetoljubivo prema onima koji su nas u te neprilike doveli.

Radi se o tome da ih treba educirati i, bude li nužno, obuzdati.

Međutim, čak i ti postupci se poduzimaju iz ljubavi i iz osjećaja za ono što se treba dogoditi. Usto, to mora biti učinjeno s opraštanjem.

Nastavljam to prakticirati i danas. Po meni, smisao postojanja na ovom planetu nije da se pretvaramo da smo savršeni.

Postoji izreka koja se pripisuje njemačkom piscu: »Onima koji se pretvaraju da su anđeli suđeno je da se ponašaju kao zvijeri.«

Daleko najstrašniji pripadnici kultova su oni koji se stavljaju na pijedestal. Bolje je biti ono što jeste, biti realan i biti čovjek, čak i kada počinjete u ovaj svijet unositi atribute koji su duhovni i božanski. No ne morate biti savršeni da biste to činili.

Na planetu Zemlji nitko nije savršen, osim ukoliko se ne radi o Avataru, to jest nekom od velikih proroka, odnosno Božjih utjelovljenja.

A njih na Zemlji danas nema, nije ih bilo proteklih sto godina i neće ih biti sljedećih tisuću.

Glavni problem s velikim prorocima ili Božjim utjelovljenjima je što su vrlo rijetki. U stvari, radi se o drugoj vrsti. Njihov stupanj svijesti toliko je visok da su izvan domašaja i najprosvjetljenijeg čovjeka.

Drugim riječima, možete evoluirati na najviši stupanj svijesti kao čovjek i nikada ne doseći taj stupanj. To je druga linija, druga razina.

Zato su te božanske figure toliko važne i toliko moćne, ah i toliko jedinstvene.

I zato ponavljam da je jedna od najgorih stvari kada netko tvrdi da je ono što nije. Najviše što mi možemo učiniti je odražavati svjedo Boga.

Svi smo mi relativno nesavršeni i ovdje smo da izražavamo određeni stupanj savršenstva. Ne treba o sebi tvrditi ništa više od toga. A oni koji tvrde da su više od toga su prevaranti. Točka.

Nije me briga o kome se radi. Razvijati se možemo samo tako da budemo ono što jesmo i da znamo gdje smo.

Američki Jug je tako šašav, volim sve u njemu i baš mi odgovara! Kada sam odrastao krajem pedesetih i u šezdesetima, to je još uvijek bio Stari jug. Poznavao sam neke predivne crnkinje koje bi došle do mene i rekle: »O, ti si stara dušo.« Pogledale bi me i govorile mi o mojoj budućnosti. Bile su vrlo skromna, divna čeljad — sol zemlje.

 Takve ljude možete sresti diljem svijeta. Nećete ih osobito mnogo pronaći u hramovima, katedralama ili u ašramima, ali srest ćete ih na drugim mjestima.

Kao djetetu, neki od tih mudrih, oštroumnih ljudi ukazali su mi na određene stvari. To mi se povremeno događalo od četvrte ili pete godine života pa na dalje. Nisu me privlačili pompa i ceremonijalnost duhovnosti koje karakteriziraju svijet svećenika i crkvene hijerarhije odnosno gurue ili ašrame.

Skloniji sam bio autentičnoj duhovnosti koju pronalazite u iskrenoj, neposrednoj, jasnoj, jednostavnoj duhovnosti. To je dovelo do toga da otvorim srce i činim stvari kao što su djela opraštanja i ljubavi koje su, u stvari, bile izvan onoga što mi je moj odgoj trebao omogućavati.

Ovdje poruka glasi: da biste transcendirali vlastita ograničenja, samo si to trebate dopustiti. Morate koristiti svoju slobodnu volju kako biste stvarali svoju vlastitu stvarnost. Kada pogledam unatrag shvaćam da je to bila velika pouka prvih dvadeset godina mog života.

Pojedina moja iskustva bila su predivna, bio sam blagoslovljen što sam ih doživio iako su mi se dogodila u vrijeme brojnih poteškoća i patnje.

Govoriti o tome nije problem, međutim prolaziti kroz to nije bilo lako. Život na Zemlji nije nužno lagan. Ovdje ima savršenosti i nesavršenosti, a naš zadatak je da što više možemo izražavamo te dobre kvalitete, atribute i savršenosti.

Morao sam iznova stvoriti svoj život — fizički. Dok sam odrastao bilo mi je užasno loše. Tako sam morao preoblikovati svoje tijelo, preoblikovati svoj um, preoblikovati svoj duh, preoblikovati svoje srce. To je nalikovalo šamanskom procesu.

 No, to se nije dogodilo isključivo snagom volje nego i sposobnošću da transcendiram vlastita ograničenja. Možete to zvati vjerom; ne vjerom kakvom je vidi većina religioznih ljudi, kao određena vjerovanja i dogme.

Za mene je prava vjera znati i biti uvjeren u stvari koje još nisu viđene i koje još nisu dokraja poznate. A u vašem srcu i duhu ipak postoji sigurnost da one jesu. Otkrio sam sposobnost da ostvarujem i manifestiram pomoću vjere i pomoću vizije, i svjedočio kako se događaju čudesne stvari.

Sjećam se, na primjer, kako sam, naucivši meditacijske tehnike, bio na koledžu i počeo eksperimentirati s moći molitve. Živio sam u studentskom domu i tamo je bilo momaka koji su se čitavo vrijeme opijali i bili na doista opasnom putu.

Svake godine nekoliko tih mladih ljudi s koledža pogibalo bi u automobilskim nesrećama na opasnoj dvotračnoj cesti između Boona i Blowing Rocka jer su vozili pijani.

Jednog poslijepodneva sjedio sam u svojoj studentskoj sobi i meditirao. Čuo sam skupinu momaka kako ulaze, potpuno pijani i razulareni. I tako sam ušao u stanje božanske svjesnosti, te bez ikakve iritacije ili negativnog stava s moje strane, ne osuđujući ih, samo sam ušao u to stanje i promatrao ih.

 Vidio sam ih u svom umu kako idu hodnikom. Okružio sam ih božanskom svjetlošću te ih zamolio za oprost. Zatim sam zamolio da postanu svjesni onoga što rade i da si prestanu škoditi na taj način. Otprilike deset minuta kasnije neko je pokucao na moja vrata. To su bili oni, izgledali su potpuno trijezno i tražili su oprost — preko mene od nekog višeg. To je bilo iskustvo koje ih je preobrazilo i nikad ih više nisam vidio pijane!

Te godine otkrio sam da se isto događa i sa životinjama — da postoji mogućnost povezivanja s onime što bi ljudi na Istoku nazivali devasi s prirodnim energijama. U to vrijeme često bih sjedio ispod drveća u golemoj staroj šumi iza studentskog doma i meditirao.

Jednog dana dok sam sjedio ispod goleme stare čuge (vrsta bora, u Sjevernoj Americi; op. prev.) i meditirao osjetio sam dame netko promatra.

Polako sam otvorio oči i, na moje oduševljenje, oko mene u polukrugu je stajalo nekoliko životinja. Par ptica, vjeverica, čipmank

(vrsta sjevernoameričke vjeverice s prugastim leđima, op, prev.) i rakun okupili su se u polukrugu. Svjestan sam da ovo zvuči kao nešto iz Siddharte, no stvarno se. dogodilo. Životinje su mirno gledale u mene i činilo se da su u stanju velikog spokoja i blaženstva.

Svi u sebi imamo predivan božanski duh, no moramo ga biti svjesni, vježbati ga i afirmirati u svom životu kako bi takve stvari bile moguće.

To je za mene vjera: ponašate se kao daje tako, i tako jest. A kada se ponašate kao da je tako, tako će i biti. U konačnici je to vježba predavanja, odnosno odricanja od sebe u korist velikog Duha.