OPRAŠTANJE

"Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa, opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu" (Efežanima poslanica 4:32).

"A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje, i molite za one koji vas progone" (Ev. po Mateju 5:44).

Netko je rekao da je 80% unutrašnjeg iscjeljenja u stvari oproštenje. Vjerojatno se mnogo ljudi ne bi s time složilo. Oni kažu: "Već sam opros- tio svima, a još uvijek trebam iscjeljenje. Kome još moram oprostiti?" Ali oproštenje o kome ja govorim je proces, radi se o dubini opraštanja koje ide daleko dublje od našeg shvaćanja ili iskustva po pitanju oproštenja. Kada me je Bog počeo iscjeljivati, prvo područje na kome je radio bio je moj odnos s ocem. To je bilo neophodno za moj daljnji kršćanski rast, jer je prva i najveća zapovijed ljubiti Boga svim  svojim  srcem, umom  i snagom (Ev. po Mateju 22:37). Zbog neriješenih sukoba sa rođenim ocem, nisam se osjećala ugodno ni sa mojim nebeskim Ocem. Ustvari, bojala sam Ga se. Čim bih učinila nešto loše, iste minute bih se sakrila od Njega baš kao Adam i Eva,

a Bog je tada trebao uvijek doći i naći me. Na neki način igrala sam se s Bogom duhovnog "skrivača". Konačno, jednog dana, Bog je rekao: "Znaš, strašno ćeš se umoriti od toga. Bilo bi divno kada bi jednostavno došla k meni i počela uživati u mojoj blizini".

Tada sam već bila odlučila (to je bila odluka moje volje) oprostiti svom ocu i majci sve što sam znala da im trebam oprostiti. Čak sam kopala po svom umu i iznosila na površinu sve čega sam se mogla dosjetiti. Ali jednog dana Bog mi je pokazao iz Hebrejima poslanice 12:15: "Budno pazite da tko ne ostane bez milosti i da ne proklija koji gorki korijen i da ne unese zabunu i ne zarazi cijelo mnoštvo." I On mi je rekao: "Ti imaš korijen gorčine u svom životu."

Znala sam da je to istina. Znala sam da je korijen moje gorčine prouzrokovao mnoge probleme u mom životu, naročito u mom odnosu s mužem.

Gorčina je zarazna

Sveto Pismo kaže da svojom gorčinom možemo zaraziti druge. Ja sam, na primjer, bila zaražena majčinom gorčinom. Ona je bila jedna vrlo ogorčena žena. U prošlom sam poglavlju pričala o tome kako me je odbacila još dok sam bila u njezinoj utrobi.

Ona je bila naročito ogorčena prema mom ocu i nakon nekog vremena se rastala od njega. Kroz tu njenu gorčinu i ja sam bila zaražena i naučila biti ogorčena.

Ogorčenost i zlovolja su "zarazne". Koliko smo samo puta pokupili zlovolju drugih ljudi zbog nečega što su nam kazali? A ponekad čak , zauzvrat, to proširimo i na druge.

Biblija nam kaže da grijesi otaca mogu prelaziti s jedne generacije na drugu. I ogorčenost je jedan od takvih grijeha. Kao što sam ja bila zaražena gorčinom moje majke, ja sam, zauzvrat, svojom gorčinom, zarazila svoju kćerku.

Molila sam se za jednu mladu ženu koja je imala duboku gorčinu prema muškarcima. Nakon izvjesnog vremena u molitvi, činilo mi se da baš nismo daleko stigle. Imala je divan brak, divne roditelje i braću i svoje djetinjstvo je provela u divnom obiteljskom domu. Htjela sam već odusta- ti, kada je odjednom rekla: "Znate, moja je majka već jednom bila udata, prije no što se udala za mog oca." Dok sam je ispitivala, saznala sam da je njena majka bila ogorčena na svog prvog muža. Kada je govorila svojoj kćeri o tom čovjeku, dijeleći s njom gorčinu koju je imala prema

njemu, zarazila je njom i nju. Molile smo se skupa i ova je mlada žena bila potpuno oslobođena od svoje gorčine.

Od tada sam molila za mnoge žene koje su postale ogorčene "zbog savjeta svojih majki." Ista se stvar može dogoditi i muškarcima čiji su očevi ogorčeni prema ženama. Ogorčenost prelazi s generacije na generaciju, skoro uvijek stvarajući probleme u odnosima.

I gdje to prestaje? Prestaje kada vidimo istinu o nečemu i kada svojom voljom odlučimo: "Ovo mora sada prestati! S tvojom pomoći, Bože, ovo se više neće nastaviti."

Tako često, prilikom kršćanskog savjetovanja i dušobrižništva, obračunavamo se samo sa granama, dok korijen ostaje netaknut. Otkinemo grane koje su vidljive, a biljku utabamo ponovno u zemlju. A ona, nakon malo vremena, nikne, i sve je opet isto! Kada se molim s nekim za iscjeljenje duše, radije se pozabavim korijenom.

Pronaći korijen

Korijen je obično događaj kada se određeni osjećaj prvi put pojavio. Mnogo puta kada sam se molila za nekoga tko je, na primjer, bio žrtva incesta, trebalo je otići natrag u vrijeme kada se to prvi put dogodilo, na sam početak. Ako je korijen iskorijenjen, tada najčešće i ostatak jednostavno zamre (samo od sebe) i ne moramo kopati dalje po sjećanjima. A kako dolazimo do korijena? Vrlo jednostavno. Zamolimo Isusa da nam ga pokaže.

Prije no što sam stigla do korijena mojih osjećaja prema ocu, svaki puta kada bih se našla pored nekog autoritativnog čovjeka, kao na primjer nekog uspješnog poslovnog čovjeka, uhvatila bih samu sebe da reagiram uvijek na isti način. Ponašala bih se kao mala djevojčica, smijući se i slažući se sa svim što bi oni rekli. Cesto kada bih stigla kući, pitala sam se zašto se tako ponašam, jer se u stvari uopće nisam s njima slagala.

Zašto sam se tako ponašala? Da li sam ih iskreno visoko cijenila? Ne, ja sam ih se zapravo bojala. Htjela sam im ugoditi. Tako sam se ponašala sa svojim ocem, a također i sa suprugom. Ta želja da drugima ugodim, ustvari, nije bila iskrena, već je bila temeljena na strahu, a proizlazila je iz moje ogorčenosti.

Jednog dana Gospodin mi je pokazao da sam u emocionalnom pogledu imala jednu veliku dvoranu sa staklenim vratima punu trofeja. Ti trofeji predstavljali su sve one razne stvari koje su mi ljudi učinili. Većinu vremena držala sam ih u kabinetu, ali povremeno bi ih izvadila i govorila o tome kako sam ih dobila. "Ono što mi je ona osoba napravila, zaista me je povrijedilo." I onda bi nastavila pričati o tome. A na kraju, poput većine ljudi, nasmijala bih se i rekla: "Ali znate, ja sam joj to oprostila." Gospodin mi je pokazao da se trebam osloboditi tih trofeja - jer kada On oprosti, On i zaboravi. Tu nam Bog želi pomoći.

Ukloniti bol

Tamo gdje sjećanje boli, Isus Krist dolazi i uzima bol koja je u našem sjećanju povezana sa nekim događajem ili riječima koje su nas ranile. Ne osjećamo više tu bol, no još uvijek imamo sjećanje na taj događaj. Isus želi odnijeti sve što nije bilo lijepo u svezi s tim događajem i neutralizirati ga. Mogla bih vam pričati o bolnim sjećanjima koja je Bog iscijelio, no to su sad samo sjećanja - nema u njima više boli, ni ozljede, niti osjećaja odbačenosti. Na toj nas način Isus osposobljava da opraštamo drugima onako kako je On nama oprostio. On uzima naše grijehe i udaljuje ih od nas koliko je istok daleko od zapada. Ne sjeća ih se više. On nas potpuno oslobađa i želi da mi postanemo takvima koji možemo i druge oslobađati.

Ljudi me nekada pitaju kako mogu tako mirno i ljubazno pričati o svom bivšem suprugu. Mogu, jer su sve loše uspomene oproštene i zaboravljene. Čak sada mogu biti i u njegovu društvu bez boli i gorčine - samo je mir u meni.

Iako sam bila sve oprostila ocu, sve čega sam se mogla sjetiti, Gospodin mi je kasnije izvukao na površinu pet ili šest ključnih sjećanja. Sva ta sjećanja bila su prožeta strahom i odbačenosti.

Jer  povrijeđeni  smo  upravo  od  ljudi  koje  najviše  volimo.  Njih  često znamo čak i obožavati. Voljela sam svog oca - bila sam sretna kad sam mogla samo biti uz njega - on je bio moj vitez na bijelom konju u sjajnoj odori. Problem je bio u tome što je neprestano padao s konja. Sve te stvari, koje sam vidjela u svojim ranim godinama - stvari koje nisam trebala vidjeti - prouzročile su moj strah. Ali, jer sam voljela svog oca, zatomila sam taj strah i zakopala ga duboko u sebi.

Kada je Duh Sveti otkrio svaki ključni događaj koji je izazvao strah i osjećaj odbačenosti, Isus je došao na ta mjesta i iscijelio ih. Nažalost, to se dogodilo tek mnogo kasnije u životu. U brak sam ušla sa gorčinom prema ocu,

Kada govorim o svom braku i očiglednim stvarima koje su se dogodile sa mojim mužem, nekada to zvuči kao da je on, sasvim i jedini, zaslužan za  raspad  našeg  braka.  Ali  kada  sam  se  mogla  suočiti  s  istinom, Gospodin mi je pokazao da sam u brak ušla s tim korijenom gorčine i strahom. Sam Bog zna koliko je to doprinijelo raspadu našeg odnosa. Možemo prenijeti naše strahove iz jednog odnosa u drugi - muževi na žene, žene na muževe, na poslu ili u drugim odnosima sa ljudima. Bog uvijek želi raščistiti s ovim problemima kako bi u nove odnose ulazili slobodni od prošlih problema, na temelju svog novog života sa Isusom Kristom.

U Evanđelju po Mateju 7:1-2; Isus kaže: "Ne sudite da ne budete suđeni. Jer kako sudite, tako će vam se suditi; i mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se."

Osudivanje i kritiziranje

Kada smo na nekoga ogorčeni, mi ga osuđujemo, ali kada mu oprostimo, oslobadamo ga te osude. Mnogo puta kada molim za nekoga, umjesto da kažem toj osobi da izgovori samo: "Opraštam ti", kažem im da izgovore i ove riječi:

"Oslobađam te" (i onda spomenem osobu po imenu) svake osude koju imam protiv tebe." Tako je lako reći da opraštamo, a još uvijek zadržati poneku osudu prema toj osobi.

To ide u dva smjera. Kada kritiziramo ili sudimo o nekom, mi ustvari, osuđujemo tu osobu i ta osuda će proizvesti u nama korijen gorčine. Koliki od nas samo kritiziramo ili osuđujemo? Jednom sam nešto rekla svojoj prijateljici i u istom trenu sam postala svjesna da sam zvučala kao moja majka. Nakon nekoliko minuta, kad sam prolazila pored ogledala, vidjela sam da čak i izgledam kao ona. Dok sam osuđivala svoju majku, otvorila sam vrata kroz koja je osuda mogla doći do mene. Još uvijek je tu bilo gorčine koju je trebalo iscijeliti.

Kada primjetiš istu sklonost kod sebe koju si osuđivao kod svojih roditelja, kada primijetiš da radiš iste stvari koje si kod njih kritizirao, tada bi trebalo biti jasno gdje ti je potrebno iscjeljenje, kako bi zauvijek zatvorio ta vrata.

Ja često mislim o sebi kao o kući Božjoj. Mogu otvoriti vrata i pustiti unutra neprijatelja. Mogu isto tako zatvoriti vrata. Ja sam jedina koja to može napraviti. To činim tako što oslobađam osobu i kažem: "Oslobađam te svake svoje osude."

Povrijeđeno dijete u nama

Mnogo puta prilikom unutarnjeg iscjeljenja ne radimo s osobom na nivou odrasle osobe, jer unutar svake odrasle osobe nalazi se dijete koje može biti vrlo tvrdoglavo. Nalazim da su većina ljudi koji su u životu bili teško povrijeđeni postali vrlo tvrdoglavi. Oni nužno postaju takvi, jer jedino su tako i mogli preživjeti.

Kao  odrasla  osoba  željela  sam  biti  posve  iscijeljena  i  pomirena  sa svojom majkom. Molila sam se za druge ljude koji su imali problema sa svojim roditeljima i bila svjedok predivnih iscjeljenja, pa sam mislila: "Sto nije u redu sa mnom? Molila sam prave molitve i učinila sve prave stvari." Pa ipak, znala sam duboko u sebi da nisam bila iscijeljena. Mnogo puta u molitvi javljao mi se davni događaj koji se zbio u mojoj petoj godini. Radilo se o događaju kada sam bila nepravedno kažnjena od strane svoje majke. Jednog dana mi je Gospodin u molitvi pokazao da je Paula, kao odrasla osoba, željela biti iscijeljena, željela je oprostiti i imati  zdrav  odnos  sa  svojom  majkom,  ali  ona  mala  tvrdoglava petogodišnjakinja u meni još je davno zaključila da joj se njena majka ne sviđa i odbacila ju je. Morala sam se u molitvi vratiti natrag na događaj i slomiti taj  zavjet kako bi  tvrdoglavost bila slomljena,  a iscjeljenje potpuno.

To tvrdoglavo i svojevoljno dijete koje nam se vraća u sjećanje, je ono koje mora osloboditi svog oca ili majku, od bilo čega što se dogodilo i od osude koju drži protiv njih. Mora zamoliti Boga da mu oprosti zbog osuđivanja. Tek tada može nastupiti iscjeljenje.

Prvi put  kad  sam  svoju obitelj  odlučila osloboditi osude, za mene je to bio vrlo težak korak. Nisam voljela svoju obitelj. Krivila sam ih za sve, pa zašto sam onda ja morala biti ta koja treba oprostiti? No, Isus mi je pomogao da shvatim da se moram suočiti s onim što je moja odgovornost - s gorčinom ■ i mržnjom koju sam nosila u sebi. Iako su roditelji bili ti koji su oštetili moj život, morala sam reći: "Gospodine, oprosti mi zbog te gorčine i mržnje koju osjećam prema ocu i majci. Molim te oslobodi me." I kada sam to napravila, zatvorila sam vrata, tako da neprijatelj više ne može ući. Opraštanje je uvijek dio potpunog oslobođenja.

Da sada kažemo nešto o silovanju i incestu - zločini o kojima tako često čujemo danas. Kao i inače u svijetu, zanimanje za tu temu i u Europi je vrlo veliko. Na seminaru kojeg sam održala u Belgiji, sedam žena je izašlo naprijed da traži iscjeljenje. Te žene nisu ništa pogriješile, bile su nevine žrtve. Ali s incestom i silovanjem uvijek dolazi i veliki osjećaj krivice. Uz to, ove su

žene nosile u sebi mržnju i bol cijelog života. Jedini način da se tim osobama pomogne je kroz silu oproštenja i oslobađanje osude onih koje smo osudili.

Neki kažu: "Ne mogu oprostiti. Previše je I bolno." To sam i ja rekla svom pastoru prije mnogo godina. Mogla sam oprostiti svom suprugu, ali ne i ženi s kojom je bio. Pastor je rekao: "Naravno da ne možeš. Zašto ne zamoliš Isusa da ti pomogne?"

Ja ne mogu - Isus može

Tog sam dana naučila nešto jako važno - ja ne mogu oprostiti, ali Isus može. Kada Njega zamolim da mi pomogne, oslobođenje je potpunije. Kada se molim za nekog, uvijek zamolim Isusa da mi pomogne, a to isto tražim da učini i osoba za koju se molim.

Kada ljudi zazovu Isusa, obično ga vide u tom sjećanju ili osjete Njegovu prisutnost. Nakon što kažu: "Isuse, pomozi mi oprostiti toj osobi, ja ,1 sam to ne mogu" - gotovo su odmah spremni oprostiti, jer Isusova milost dolazi s Njim.

Isus je rekao Pavlu: "Moja milost ti je ; dovoljna. Moja snaga se savršeno očituje u tvojoj 1 slabosti." Moramo samo priznati našu slabost  i;

snaga Božje milosti dolazi i pomaže nam da doista oprostimo. Vidjela sam ljude, koji su godinama nosili najdublju moguću bol, a odjednom su bili spremni oprostiti upravo onim ljudima koji su im nanijeli najviše boli, u roku od svega nekoliko minuta.

Kada molimo za one koji trebaju iscjeljenje duše, moramo se uvijek sjetiti da ono počiva u osobnom odnosu sa Isusom. Ne želimo ući u psihološku analizu, pokušavajući otkriti što se dogodilo daleko u prošlosti. Želimo samo gledati na Isusa.

Riječ nam Božja kaže da je Duh Sveti naš Tješitelj, naš Učitelj. Ako naučimo živjeti intimno s Njim, On će nam dati pravi odgovor i razumijevanje koje nam je potrebno.

Jednom mi je netko rekao: "Ti si tako dobar tješitelj." Nakon toga pomislila sam: "Pa zaista jesam dobar tješitelj." Gotovo odmah osjetila sam težinu u svom duhu. Shvatila sam da mi Gospodin govori: "Ti znaš tko je pravi Tješitelj, zar ne?" Morala sam odmah zatražiti oproštaj: "Oprosti mi, Gospodine, što sam pomislila da sam ja zaslužna."

Ja nisam zaslužna za dar tješenja kojeg imam. Nikada nisam išla na tečaj tješenja; nisam imala nikakvu poduku u tome osim onoga što sam naučila direktno od Duha Svetoga - od Gospodina i Njegove Riječi. Na bilo koji drugi način ne bi to nikada mogla imati.