Počela me obuzimati teška tjeskoba. Nikako nisam uspijevala zaboraviti prizore ljepote i mira u svijetu duša i osjećala sam neodoljivu želju da se tamo vratim. Život na zemlji me plašio; čak sam ga i mrzila, željela sam opet umrijeti. Molila sam Boga da me uzme, da me oslobodi ovog života i moje nepoznate misije. Bojala sam se otvorenog prostora, nisam izlazila iz kuće. Sjećam se kako sam kroz prozor gledala poštanski sandučić pred našom kućom i koliko sam željela da mogu skupiti hrabrosti da odem do njega. Tonula sam sve dublje, polako sam umirala. Iako su Joe i djeca bili puni razumijevanja, znala sam da ih gubim, da se polako udaljavam od njih. Na kraju, ipak me spasila ljubav moje porodice. Konačno sam shvatila da ničim nisu zaslužili moje samosažaljenje. Morala sam se vratili životu, zaboravili svijet duša i krenuti dalje. Prisiljavala sam se na izlaske iz kuće i polako se uključivala u svakodnevne aktivnosti svoje djece. Nije sve teklo tako glatko, ali ponovo sam počela uživati u životu. Iako se moje srce nikada u potpunosti nije odvojilo od svijeta duša, moja ljubav prema ovom životu postajala je sve jača, jača nego ikad prije.

Pet godina nakon mog proživljenog iskustva smrti poželjela sam da se vratim u bolnicu ne bih li ustanovila što me to tamo, u fizičkom smislu, zadesilo. Do tog vremena nitko o tome nije govorio, ni liječnici a ni ja sama. Svoje sam iskustvo do tada bila podijelila s nekolicinom prijatelja i svi su mi odreda postavili isto pitanje: 'Jesu li liječnici uopće znali da si umrla?' Ja sama nisam trebala njihovu potvrdu da sam stvarno umrla. Meni je to saopćio Isus osobno. No, moji prijatelji su inzistirali da im pružim više informacija. Dogovorila sam sastanak s doktorom koji me tada operirao. U čekaonici pred njegovom ordinacijom bila je gomila žena - sve su čekale istog tog doktora. Njegova sestra mi reče da će zakasniti. Bilo me stid što tako zaposlenom čovjeku oduzimam dragocjeno vrijeme. Ove žene što su ga čekale, sigurno su ga više trebale nego ja. Ipak sam pričekala. Čim sam ušla u njegovu ordinaciju prepoznao me. Upitao me kako mi može pomoći. Rekla sam mu šio me zanima, da mi otvoreno kaže da li je bilo ikakvih komplikacija noć nakon moje operacije. Zanimalo ga je zašto to želim znati. Onda sam mu stala pričati o svom iskustvu. Prošlo je četrdeset i pet minuta. Čekaonica je bila dupkom puna, ali moj se doktor nije micao. Zaključila sam objašnjenjem da mu ovo ne pričam zbog eventualne sudske parnice, već zato što me naprosto zanima da li je i što je krenulo naopako te noći nakon moje operacije. Bez riječi se zaputio ka svom stolu. Izvukao je moj karton. Oči su mu bile suzne. Da, rekao je, te noći je došlo do komplikacija; na trenutak su me izgubili, ali su smatrali da je bolje da mi o tome tada ništa ne govore. Nastavio je pričati šta se sve tada samnom događalo: tokom operacije nastupilo je teško krvarenje koje se kasnije u noći ponovilo. U trenutku moje smrti bila sam sama jer je smrt nastupila upravo u vrijeme smjene, tako da nisu znali koliko sam dugo bila mrtva. Dežurni doktor i sestre ostatak su noći proveli nadamnom nastojeći me povratiti u život, davali su mi injekcije i lijekove i uopće činili sve što je bilo u njihovoj moći. To me objašnjenje zadovoljilo, kao i saznanje da je dežurna ekipa te noći dala sve od sebe kako bi me vratila među žive.

Upitala sam doktora zašto plače, a on mi je odgovorio da su to suze radosnice. Nedavno mu je umro netko veoma blizak i moje su mu  riječi dale neku novu nadu, utjehu da ipak postoji onaj svijet. Također mi je spomenuo da je prije nekoliko godina sličnu priču čuo od jednog drugog svog pacijenta, te da se mnogi detalji podudaraju s mojom pričom. Tješilo ga je saznanje da život ne završava smrću i da ćemo opet jednog dana susresti naše najmilije. Uvjeravala sam ga da postoje veliki razlozi da se nadamo veličanstvenom životu nakon života na zemlji, života koji će biti neuporedivo veličanstveniji od onoga što ćemo ikada biti u stanju da zamislimo.

Napustivši njegovu ordinaciju osjećala sam se slobodnom. Detalje svoje fizičke smrti sada sam zauvijek mogla zaboraviti. A, svima drugima mogu otvoreno i iskreno reći ono što sam i prije znala: Zaista sam umrla i zaista sam se ponovo vratila među žive.