Neki segmenti iz mog života

Vruć ljetni dan. Učenici su na praznicima. Većina njih igra se i skače uokolo. Jedan mali plavokosi dječak bezbrižno luta poljima u potrazi za ljekovitim travama. Nalazi livadu punu kamilice. Pomoću posebnog češlja koji je „posudio“ iz mamine kozmetičke torbice, oduševljeno sakuplja kamilicu, gotovo do mraka. Za njega ne postoje ni vrijeme ni ručak; očaran prirodom i suncem postaje njihov dio. Pune dvije platnene torbe žutih cvjetića kreću put otkupne stanice za bilje iz prirode, na rubu grada. Mali plavokosi dječak predaje cvat. Njegove ručice su obavile par novčića – primio je „plaću“ za svoj rad. Vračajući se kući, oči mu zaiskre od radosti dok razmišlja tko li će zaista piti čaj od kamilice koju je on upravo sakupio. U tim cvjetićima krije se punoća energije, neobuzdana volja za životom malog dječarca prirodnjaka. Kažu da bilje sakupljeno od srca posjeduje snažnu ljekovitu moć.

Je li bosonogi dječak tada znao da kamilica pomaže kod smetnji probave, grčeva zbog nadutosti, nervoze kod djece, grčeva u crijevima, proljeva, bronhitisa, bola u bubregu, bolesti živaca, migrene, groznice, boli u leđima te da kamilica detoksicira, da djeluje protiv čira, pomaže zarastanje osipa i rana, protiv grča mišića, gljivica, kao sedativ, analgetik, baktericid? Teško da je to znao. Taj bosonogi dječak danas to zna, on je autor ove knjige.

Učeničko doba: gimnazijalac, idući iz škole, na putu prema kući, zastaje i razgovara sa starim ljudima. Sjedi s njima na klupi i sluša njihove životne priče. Oduševljen je iskustvom ovih sedamdesetogodišnjaka, osamdesetogodišnjaka i devedesetogodišnjaka, postavlja im pitanja o avanturama, o bolestima, o ranijim metodama liječenja. Želi upiti u sebe sve što ovi divni ljudi znaju i prenijeti budućim generacijama. Nekada davno, govorili su ovi mudri starci, naš je doktor bila priroda i neslomljiva životna volja.

Gdje je kod današnjih ljudi nestala ta snažna vjera u svoju vlastitu snagu? Ovaj gimnazijalac danas u svojoj duši nosi te mudre riječi, životom ispunjen smiješak tih ljudi, i spreman ih je ponijeti na svoje putovanje. Mali bosonogi dječak - travar položio je maturu i danas, poslije 30 godina, autor je ove knjige.

Nekoliko godina kasnije: arena stadiona podrhtava. Četrdeset tisuća gledatelja bez daha promatra događaj. Dolje na stazi stoji pet automobila i dva plamena zida, kao i jedan motociklist koji se odlučio napraviti skok s motociklom. Radi se o životu i smrti. Ovdje se traži samouvjerenost, čelična volja i hrabrost. Sve ove osobine mladić je stekao tijekom svog života puneći svoje srce. On se skriva ispod kacige, sigurno je neki glupan!? Ne, ovo je mladić koji svojom energijom želi oduševiti mnoštvo gledatelja. Motor urla, plamenovi zida gore. U brišućoj brzini motor udara u rampu, prelijeće preko automobila, udara u plamene zidove. Plameni jezičci obavijaju tijelo na motoru. Nakon sigurnog ateriranja i počasnog kruga oko stadiona na jednom kotaču, vozač se zaustavlja pred tribinama. Gledatelji oduševljeno plješću. On ostaje miran, skida kacigu. Taj kaskader je mali bosonogi dječak - travar, nama već poznati autor ove knjige.

Godine prolaze! Sloboda je u pitanju. Neke mračne spodobe imale su u planu prokrijumčariti ljude preko granice. Dvostruki zid u kamionu trebao bi neke muškarce i žene odvesti iz zemlje. Jedan mladić posljednji pregovara s krijumčarima. Iako nema novaca, njegovo uvjerljivo, prirodno i ozbiljno držanje odmah je urodilo plodom. On je posljednji koji je primljen. Pod okriljem mraka ljudi ulaze u malu dvostruku komoru kamiona. Poklopac se zatvara i započinje putovanje u nepoznato. Poslije nekoliko minuta vožnje u tijesnom prostoru ponestaje kisika i postaje užasno vruće. Ljudima prijeti gušenje. I dok kamion juri, mladić otvara poklopac ove čudne kabine, svoju majicu izlaže vjetru koji stvara brzo kretanje vozila pa je onda daje ženama da se malo rashlade.

Odjednom se čuje sumnjivo lupanje, kamion se zaustavlja! Svi izlaze osim ovog mladića i jednog njegovog prijatelja. Kamion kreće i stiže na rumunjsku granicu. Sati prolaze. Odnekud se pročula vijest da se u kamionu nalaze izbjeglice. Vojnici graničari počinju lupkati kako bi otkrili gdje je prazan prostor, ali nisu računali na hrabrost i prisebnost mladića. Potraga je trajala satima zato što je bjegunac na svoju šaku „prenosio“ svaki udarac graničara u zid pregrade. Potom je izbušena rupa i igra mačke i miša i potraga je završena. Jasan, samosvjestan glas iz unutrašnjosti kamiona daje uputstva kako se otvara poklopac. Obojica izlaze iz kamiona preko rezervoara za zrak. Istog trena kalašnjikovi su im usmjereni u sljepoočnice. Zatim škljocnuše lisice na rukama.

Neki njemački državljani na graničnom prijelazu promatraju ovu dvojicu. Mlađi od ove dvojice podiže okovane ruke i kaže: Ovo je sloboda u Rumunjskoj! U tom trenutku vidi mu se lice osvijetljeno reflektorom. To je onaj mali bosonogi dječak - travar, odvažni kaskader na motoru na stadionu, sada i ovdje, s novim iskustvima svog života morati će u zatvor. Taj zatvorenik autor je ove knjige.

Zatvor u nekom velikom gradu na zapadu zemlje. Mali bosonogi dječak iz tog vremena zove se Robert Franz. Kao automehaničaru dozvoljeno mu je da se slobodno kreće po dvorištu ustanove pri čemu gleda svu patnju zatvorenika. On radi ono što je učio čitav život, a to je da pomaže ljudima. Ali, stroga zatvorska pravila stalno ga ometaju. Zatvorskim kamionom vozi se do rešetaka stanice na čijem prozoru stoji žena osuđena na smrt. Uskoro će biti premještena u Bukurešt gdje će biti izvršena kazna i njeno biće nestati će u vrtlogu povijesti. Robert je gleda u oči, pruža joj cigarete kroz mrežu. Pogledi im se susretnu u trenutku kada on odlučuje taj trenutak zauvijek zadržati u svom pamćenju.

Nakon godine dana bez slobode, kada vanjski svijet ponovo prihvaća njegov slobodni duh, Robert će u sebi zauvijek ponijeti i djelić bića one žene. Taj slobodni duh autor je ove knjige.

Prosinac, hladan zimski dan. Rijekom plove prvi komadi leda. Rijeka je nabujala, a tamnozelena voda i snažna matica nose sve pred sobom. Bilo bi ravno samoubojstvu upasti u tu bujicu. Zvuk nekakvog motora razbija ledeno hladnu tišinu prirode. Neki motocikl krči sebi put preko smrznute livade sve do riječne obale.

Vozač i suvozač silaze s motocikla, ostavljaju ga oslonjenog na držače za parking. Značajno se pogledaše i zatim, s puno povjerenja, postaviše alarm na svojim vodootpornim ručnim satovima i skočiše onako odjeveni u nadolazeću bujicu. Oba tijela nestadoše u zapjenušaloj vodi, izroniše i nastaviše plivati suprotno matici. Prošlo je pet, deset, petnaest minuta. Ova tijela bore se na granici ljudske izdržljivosti. Ako bi bilo što krenulo pogrešno, jedan drugog više ne bi mogli spasiti. Iz bujice, prigušen vodom, tiho se oglasi alarm. Ova dvojica stigoše do obale, izađoše svjesni i pribrani iz vode na obalu.

Potom se zagrliše, pustiše jedan krik radosti, sjedoše na motocikl i nestadoše u šumici uz rub rijeke.

Ova vježba, koju su naša dva heroja svake nedjelje ponavljala sve do proljeća, bila je dio plana da se preko uzburkanog Dunava domognu slobode. I u ovoj priči prisutan je onaj poznati trag samouvjerenosti, hrabrosti, snage i neprocjenjivog prijateljstva, budući da je jedan od njih danas autor ove knjige.

Dvadeset i pet godina kasnije: 9 sati navečer, zvoni telefon. Na drugom kraju linije tiho se čuje glas: „Možeš li mi pomoći? Danima ne mogu zaspati, imam jake bolove u predjelu kičme. Gotovo sve smo pokušali. Masti, kreme, injekcije. Savijam se od bolova, imam išijas. Možeš li mi pomoći?“

„Naravno, spremit ću se i dolazim!“, glasio je odgovor koji je budio povjerenje. Tko je čovjek koji usred noći hita pomoći, iako zna da je mučenik udaljen 120 km, a on sam mora ujutro u 5 sati na posao. Ovaj čovjek ljubičaste kose nosi gustu bradu, izgleda kao da je stvoren križanjem nekog šamana i Rasputina. Odlazi u svoju radnu sobu, kratko se koncentrira na išijas. Što ono sve treba ponijeti? Mozak mu radi ogromnom brzinom, pred očima mu se odvija film: gospođa Hildegard von Bingen koristila je galgant (alpinagalanga ili sijamski đumbir) skuhan u osmini litre bijelog vina, a uz to pšenične obloge. Marija Treben preporučala je kupku u trini od sijena.

Kod povrede živaca u srednjem vijeku korišten je kantarion. U slučaju kada je udarcem mača pokidan živac, povrijeđenome je na mjesto koje je atrofiralo stavljan kantarion od kojeg su neki ponovo osjećali svoje noge. Oduševljen i s puno žara Ljubičasti ustaje i počinje se spremati. Galgant je u hladnjaku, u podrumu boca bijelog vina, ulje kantariona stoji na prozorskoj dasci, a trina je u ladici za ljekovito bilje. Onako bos uskače u svoj maleni Smart i kreće. Nakon dobrih sat vremena stiže. Robert kratko pokazuje pacijentu što je sve pripremio. Galgant ne dolazi u obzir jer bolesna osoba ima osjetljiv želudac pa bi došlo do nadražaja. Ulje kantariona utrljati će po slabinskom dijelu kičme i na stopala.

Potom objašnjava postupak s trinom od sijena: 500g trine potopiti u 2 litre hladne vode. Ostaviti da stoji 10 sati. Ujutro kratko prokuhati pa dodati u kadu u vodu za kupanje. Tijekom kupke srce mora biti iznad vode. Pošto je zaželio dobar oporavak, u svom malenom automobilu nestao je u mraku. Na putu prema kući, naš vidar vizualizira kako je bolesnik već oporavljen. Koliko često, ne znam, pitajte njega. Sljedeći dan u podne na njegovom radnom mjestu zvoni telefon. Jedan glas jasno izgovara: „Bolovi su prestali, kupka s uvarkom od trine pomogla je, upamtiti ću to“. „Drago mi je“, odgovara kovrčava glava. „Nabavit ću vam prirodne minerale u prahu koji sadrži kalcij, magnezij i bakar da bi stabilizirali vaše kralješke. Nedostatak kalcija u kombinaciji s nedostatkom bakra dovodi do poremećaja kralježaka kičme, do smanjene elastičnosti vezivnog tkiva i zatim vodi do slabljenja tog vezivnog tkiva. Ali, upamtite ovo: ja mislim na prirodne minerale, a ne na šumeće tablete!“

Nakon telefonskog poziva, Roberta je preplavio osjećaj topline i čovjekoljublja. Vjerujem da je to jedan od najugodnijih osjećaja koji postoje na ovom svijetu, onaj osjećaj da si pomogao bližnjem koji pati i to sa svim srcem. U osnovi svakog liječenja mora postojati snažna pozitivna energija koja će utjeloviti duhovni proces.

Vrijeme kao dugotrajan proces zaokružilo je preobražaj bosonogog dječaka - travara, iako mislim da se mnoge stvari u životu dogode još u kolijevci. Od mladog kaskadera koji je svoju energiju uložio u zabavu za tisuće ljudi kako bi im misli odvratio od nevolja i problema svakodnevnice, preobražaj se nastavio stvarajući čovjeka koji je svu svoju energiju odlučio upotrijebiti za naše ozdravljenje i zdravstvenu prosvjećenost. Smisao života nije davati ili uzimati već suosjećati, sudjelovati u tegobama, u bolesti, u patnji i u radosti drugoga, svoga bližnjega.

Kada nekom priđem s ljubavlju i poštovanjem, na istoj razini, bez hijerarhije, bio taj siromah ili bogataš, i kada mu, bez  skrivenih namjera, ponudim svoje iskustvo i pomoć, to je ono što čini čaroliju života. Nije to onih par novčića koje bacimo prosjaku i odemo, već suosjećanje i sudjelovanje u patnji onoga koji pati. Možda taj više uopće nema snage dići se i suočiti se sa životom. Kada osobu koja osjeća bol i pati upitamo kako se osjeća, ima li što jesti i slično, to djeluje kao melem za njegovu dušu. Čovjek žrtvuje djelić svog života, jednu iskru vremena za nekog neznanca i, prihvaćajući ga iz dubine svog srca, suosjeća s njim.

Nitko na ovom svijetu, nikakav sustav, nijedno istraživanje, ne može i ne smije biti moralna prepreka odgovornosti prema čovječanstvu. Uvjeren sam da slobodni duh ljubičaste kose posjeduje tu energiju, hrabrost i odgovornost da pomogne prijateljima i svim ljudima. Ovdje je jedan koji je dorastao ili je možda čak i jači od sustava i industrije koja gazi ljudsko dostojanstvo i djeluje tako da život ljudi na ovom planetu pretvara u pakao. Vjerujem da nije sam.

Ono što današnji čovjek još nije naučio to je društvena ili kolektivna svijest. Kod delfina vrijedi prirodno pravilo. Znanje koje je stekao jedan delfin odmah je na raspolaganju svim delfinima. Nijedan ne može sve zadržati samo za sebe. Baš to želi postići naš gradski šaman i kod ljudi. Njegovo znanje je slobodno i od srca na raspolaganju svima. To znanje on emitira dan i noć, snagom svojih djela i svojih misli. Misli su neuništive, zar ne!? Za stotinu godina nitko neće pitati kakav automobil je vozio, majušni Smart ili luksuznu limuzinu jer ono što je dao ljudima ostaje za vječnost.