Oni koji su »uvijek u pravu«, zapravo odbijaju istinsko znanje

O znanju i opažanju

Kako dolazite do svojih spoznaja? Rekli ste da je za to bio pot- reban pomak u razmišljanju, novo prosvjetijenje.

Ja samo promatram vidljive relacije. Kad uočim od- nose, usredotočim se na njih. To je suprotno od ideologije. Ne očekujem ništa i nemam nikakvih zahtjeva. Ne kažem da se čovjek mora vratiti u zajednicu i sigurno se ne zala- žem povratku uskogrudnoj moralnosti. To nije moj cilj.

U radu s obiteljima npr. vidim da postoje određeni poredci. Ovisno o tome pridržavamo li ih se ili ne ima- mo i različite posljedice. Te posljedice se ne mogu izbje- ći. To je prosvjetljujuće. Ja pojašnjavam  i  osvjetljujem ono što se događa u obitelji ispod površine.

Ali drugi to ne vide.

Tko promatra, taj može i vidjeti. Ako netko ne želi vidjeti, ja ga ne želim uvjeravati. Ali se suprotstavljam kada netko procjenjuje stvari i dolazi do zaključka bez promatranja.

Na primjer, u konstelacijama se može vidjeti da kad je netko u svom drugom braku, ulogu bivšeg partnera preuzima netko od djece iz tog braka. To dijete preuzima osjećaje bivšeg partnera. Ako je bivši partner bila žena,

kćer stupa u rivalski odnos prema majci, ne znajući zbog čega. Kćer stupa s ocem u odnos koji bi više odgovarao partnerci. To se događa onda, kad se ne poštuje bivši partner. Sad netko može reći da ja to samo tako tvrdim. Ali umjesto poricanja, mogao bi i svatko sam pogledati je li to zaista tako. Ako stane i pogleda i možda vidi neš- to drugo, onda možemo o tome razgovarati i jedan dru- gome obogatiti spoznaju jer smo oboje nešto vidjeli.

Ali gdje on treba gledati, što treba promatrati?

U ovom slučaju on treba gledati obitelji u kojima je bilo bivših partnera i dopustiti da na njega djeluje ono što je opazio da se odvija u takvim obiteljima. Posebno jasno se takve stvari vide u obiteljskim konstelacijama.

Ljudi drugih teorijskih orijentacija mogu reći da je sve to glu- post i mogu dovesti u pitanje vrijednost informacija koje dobi- jemo putem obiteljskih konstelacija.

Nedavno sam držao seminar na koji je bio pozvan i je- dan profesor da se osobno, vlastitim iskustvom uvjeri kako djeluju obiteljske konstelacije. Ali rekao je jednom mom pri- jatelju da ne mora to ni vidjeti da bi znao da je to glupost.

Ovo me podsjeća na Crkvene predstavnike koji su rekli Galileu da oni ne moraju gledati kroz teleskop jer već znaju da ne mogu postojati nikakvi Jupiterovi sateli- ti. Oni koji sve znaju, ne žele saznati ništa novo.

jedna je stvar reći da se sve to može vidjeti: poreci, upletenos- ti i posljedice, ali ja imam osjećaj nelagode slušajući takve iz- reke, jer one zvuče tako nepobitno. Što zapravo znači kada ka- žete da dovodite nešto u red?

Kao prvo, ovakve izjave dajem uvijek u okviru konk- retnog konteksta. Ako je netko postavio svoju obiteljsku

konstelaciju, onda je iznio na svjetlost nešto, što je za njega ranije bilo sakriveno. U tom trenutku mogu prokomentirati taj sistem i ponekad to može zvučati strogo i hladno.

Nedavno je jedna žena bila na mom seminaru. Bila je dijete iz treće veze svoje majke. Prva kćer je bila ostavlje- na baki. To je pri postavljanju njene obiteljske konste- lacije izgledalo vrlo čudno. Drugo dijete je umrlo odmah po rođenju. Iznenada mi se učinilo da je ovo drugo dije- te bilo ubijeno. Pitao sam je: Je li ovo dijete ubijeno?, a ona je rekla: Ja to ne znam, ali se uvijek govorilo da je majka htjela ubiti prvo dijete.

Iznenada je veoma intenzivno u ovom sistemu u prvi plan izbila tema ubojstva. Kad ovako nešto izbije na površinu, to je zastrašujuće za sve, šokantno.

Ne tvrdim da je to tako bilo. Ali potom je izašlo na vid- jelo da se klijentica boji da ne bude nasilna prema svom sinu. A i da je sin nasilan prema njoj. Očigledno, odnos pun opasnosti. Onda smo predstavnicu majke izveli van i uveli očeve. Odjednom je zavladao mir. Klijentica je otišla do predstavnika svog rano preminulog oca i pomirila se s njim.

Onda je svog sina, koji je također bio prisutan upoz- nala sa svojim ocem. Potom je sin stao kraj svog oca s kojim nije živio. Ovdje se osjećao sigurno.

Ovo su ekstremne situacije u kojima sve naše dosa- dašnje znanje zakazuje i u kojima se čovjek može oslo- niti samo na svoje opažanje. Kad netko sumnja u ono što vidi i opaža, ili se boji posljedica onoga što vidi, reći će možda: Probajmo radije nešto drugo, ali to ne pomaže.

Autoritet

Ja radim s autoritetom, ali ne i autoritativno. Samo sli- jedim svoj uvid i testiram ga da vidim je li to zaista tako. Ako su klijenti poslije toga rasterećeni, onda je moj prist- up bio opravdan.

Autoritet za mene znači biti u mogućnosti odgovoriti na određenu potrebu. Imam autoritet toliko dugo koliko mi je neophodno da bih u danoj situaciji mogao učiniti ono što je nekome potrebno. Autoritet ovisi o veličini potrebe i sposobnosti da se ta potreba zadovolji. To znači, što je veća nečija potreba i što je veća moja sposobnost da na tu potre- bu odgovorim, utoliko je veći i moj autoritet.

Ako netko, međutim, koristi svoj autoritet, a da prit- om ne ostvaruje nekakvu potrebu, onda je on autoritati- van. Pripisuje sebi autoritet koji zapravo nema, jer nije spreman ili sposoban učiniti nešto što bi promijenilo tešku situaciju.

Prizemljenost

U vezi s neophodnošću terapije rekli ste da se na selu mnogo toga rješava bez terapije. Je li terapija neophodna santo ljudi- ma u gradu? Da to pomalo nije idealiziranje života na selu?

U psihoterapiji imamo mnogo posla s poremećajima,

tako da ne vidimo tako često one kod kojih se rješavanje vlastitih problema podrazumijeva samo po sebi, bez ikakve  terapije.

Čini mi se kao da hoćete reći da je na selu sve u boljem redu.

Ne, to se odnosi na ono što je bitno u životu. Kao na primjer naš odnos prema radu.

Netko tko izučava zanat, često ima višu specifičnu težinu od studenta. Onaj tko uči zanat, ne može tražiti izgovore u raznim teorijama ili odgađati svoju buduć- nost. On se mora prilagoditi stvarnosti što dovodi do prizemljenosti.

Prizemljenost,  što podrazumijevate pod  tim?

Nešto nam se suprotstavi na putu, i to nas koči. To je stvarnost koja me prisiljava da joj se prilagodim i prihvatim

situaciju takvom kakva jest. Tako se seljak prilagodava zemlji, vremenu, godišnjem dobu, svemu što je dano, štagod to bilo. Zanatlija se prilagodava materijalu, alatu, planu. Između ovih granica postoji i prostor za stvara- lačko djelovanje, ali je materijal taj  koji postavlja granice i izvan njih se ne može. Sve ove činjenice doprinose har- moniji sa zemljom. Tko živi bez  ovih  prilagodbi,  ako npr. ne mora zarađivati svoj novac, već ga drugi izdrža- vaju, taj  nije suočen sa  stvarnošću.

Svaka pošteda od neposrednog kontakta sa stvarnoš- ću otuđuje čovjeka, ne samo od zemlje već i od sama sebe.