Ubjedljivo najlukaviji biznis svakako da je svecenicki. Zašto? Zbog toga što oni - svecenici - iskorištavaju veoma bezazlene ljude. On zloupotrebljava onog covjeka koji je u potrazi za cistocom, istinom

ili Bogom. Ako iskorištavate onog tko je u potrazi za novcem, tada to nije veliki grijeh, jer izmedu vas nema

neke bitnije razlike. No, ako zloupotrebljavate onoga tko želi doci do suštine, onda je to užasna lukavost,

najvece zlo. Svecenici moraju misliti kako oni predstavljaju Božje namjesnike i predstavnike na ovoj planeti.

Medutim, ako ikoga reklamiraju, onda je to Davo a ne Bog. No, svejedno, oni svoj menadžerski posao rade

zaista sjajno.

Isus je rekao: ”Ako vam oni koji vas vode kažu: “Pogledajte, kraljevstvo je na nebu...”, ne

slušajte ih, inace cete mimoilaziti doticno kraljevstvo od sada pa do vjecnosti”.

“Ali kraljevstvo je u vama” - nije nigdje drugdje, ono je baš tamo gdje se nalazite u ovom trenutku - “i

oko vas”. U vama je kao središte, oko vas je kao obod. Dakle, kraljevstvo je u vama, ali i van vas.

O cemu to Isus govori? Jer, ono vanjske plus ono unutrašnje predstavlja citav svijet. Ništa nije

ostavljeno po strani. Isus kaže da je Bog citavo Postojanje; kaže da je sve što jeste jedno sa Božanskim -

“Bog se rastopio u onom što je stvorio”. On nije kao slikar koji radi svoj posao, uvijek ostajuci nešto odvojeno

od svog umjetnickog dijela. Bog je igrac koji je neodvojiv od plesa koji traje. Vi ne možete odvojiti igraca od

igre - to je nemoguce. Moguce je odvojiti slikara od slike, ili pjesnika od pjesme, ali ne i plesaca od plesa.

Zbog toga je za Hinduse Bog Šiva Nataradž, najveci igrac koji postoji: on je unutar plesa, nema

rascjepljenosti.

Ako možete razumjeti taj ples, razumjeli ste i plesaca. Ako je iskra došla kroz ples, osvijetljen je i

plesac. Ako volite ovaj svijet, zavoljeli ste Boga. Ako se udubite u cvijet, u samom središtu biljke naci cete

Božansko. On je tu sakriven; ovdje, ne “tamo negdje”. Ipak, Bog nije sakriven zato što on želi da se igra

“žmurke” s nama; sakriven je zbog toga što vi niste otvoreni. Inace, Bog je otvorena tajna. On je svuda, kako

izvana tako i iznutra. Kraljevstvo nebesko je i u vama i oko vas.

“Ako cete spoznati sebe, biti cete spoznati i tada cete znati da ste sinovi živoga oca. Ali, ako ne

poznajete sebe, tad ste u siromaštvu, tada ste siromaštvo”.

Slušajte! Kraljevstvo je u vama! - i tada su besmislene sve crkve i svi hramovi. U tom casu, u casu te

spoznaje, vi postajete hram, vi ste ta crkva. Vatikan nije nužan, Rim je samo nepotreban teret. Nema

potrebe da se zlopatite na putu do Medine, Meke, Girdara i Kašija. Vi ste taj hram, živi hram živoga Boga.

On se nalazi unutar vas. Pa, kakva je onda uloga svecenika u svemu tome? Citavo to provodadžisanje gubi

onaj osnovni smisao.

Bog je u vama. Tu je uvijek i bio, i uvijek ce i biti vaša vlastita dubina. Netko je jednom prilikom upitao

Rinzaija: “Ja bih volio postati Buddha. Što bih trebao raditi u tom smjeru?”

“Ako tražiš”, odgovori mu Rinzai, “promašuješ - jer ono što se traži je onaj koji traži. Ti si Buddha koji

je krenuo u potjeru za Buddhom”.

120

To je strašan apsurd: Buddha se znoji od muke da pronade Buddhu! Boga je nemoguce pronaci

negdje drugdje, jer On je unutar svakog. od nas. Vi svoj pogled nikad ne posuvracujete, zbog toga što

svecenici od iskona propovijedaju: “Pogledajte, Bog je na nebesima, strašno je udaljen i put je dug. Mi cemo

vam pomoci da ga propješacite”.

Isus tu postavku ruši iz temelja, i ubija u pojam sve hramove koji iskorištavaju ljude, sve svecenike,

crkve, posrednike i njima slicne. On kaže da je Bog unutar svakog od nas. No, takoder, Isus kaže još jednu

stvar, koja je zaista predivna: “... i oko vas”.

Imamo tri tipa religije: jedna kaže da je Bog negdje izvana. Ortodoksni Hindusi i Muslimani su sigurni

da stvari tako stoje. Zatim, imamo i religije koje tvrde da je on unutar ljudskog bica - Dainizam i Budizam

kažu da Bog jednostavno ne može biti negdje van covjeka. Ali, Isus kaže: “... kraljevstvo je u vama i oko

vas”. To je najveca sinteza; on ne bira ni jednu od krajnosti.

Jedna krajnost je: Bog se nalazi negdje izvana, van covjeka. Zbog toga ce vas Muhamedanci ubiti ako

pocnete da govorite da ste Apsolut. Po njima, to je kufra, svetogrde, najvece zlo. Zbog toga su morali ubiti

Mansura, jer je ovaj u ekstazi govorio: “Ana'1 Hak, Ja sam Bog”. Muhamedanac to ne može da otrpi, jer Bog

je van covjeka. Jedino što je moguce je: približavati mu se malo po malo, ali covjek, po Islamu, nikada ne

može da se ujedini s Bogom. Kako može stvoreno da postane Tvorac? Stvoreno ostaje stvoreno, Tvorac

ostaje Tvorac. Zbog toga su Muhamedanci pomislili da Mansur ponižava Boga - po njima, on kao stvoreno je

pokušavao da dokaže kako je postao Tvorac. Po Muhamedancima, rijec je o necemu što nema blage veze s

religioznošcu, jer radi se o svetogrdu, kufri.

Suprotan spol svemu tome je Dainizam, koji tvrdi da je Bog unutar svakog od nas. Vaša je duša

vrhovni Bog i nema drugog Boga. oni su otišli u drugu krajnost, i zbog toga su prestali s ritualima

obožavanja. Po njima je slavljenje izgubilo svako znacenje, te Dainima ne pada na pamet da se nekada

pomole. Kome? Kako se moliti kada nikoga nema - a molitva je, svejedno, tako božanski lijepa stvar. No,

zbog tipa vjerovanja, molitva je izgubila svaki smisao.

Pogledajte islamsku molitvu – ona je zaista predivna. Ništa se ne može usporediti s molitvom jednog

Muhamedanca. On može da moli gdje god hoce, jer Bog je van njega samog. No, pokušajte da izgovorite:

“Ja sam Bog” - necete stici ni završiti recenicu a pasti cete mrtvi, premda on izgleda sasvim nevino dok se

presamicuje u molitvenoj ekstazi. Daini ne mogu moliti - dimenzija predanosti potpuno je išcezla. Oni mogu

samo meditirati - meditacija je dozvoljena, pošto je Bog iznutra; dovoljno je sklopiti oci.

Isus je vrh sinteze, jer kaže cistu istinu, njenu sveukupnost: Bog je i u vama i oko vas. Samim tim,

moguca je i molitva i meditacija. Možete pjevati u ekstazi, možete biti tihi u instazi - zbog toga što je sve

Božansko. Nema potrebe da se bilo što odbacuje. U tradiciji Islama nema meditacije, u tradiciji Daina nema

molitve: Sasvim je ocigledno da su i jedni i drugi otišli u krajnost.

Isus je ostao uskladen. Govorio je da je kraljevstvo nebesko i u vama i oko vas.

“Ako cete spoznati sebe, biti cete spoznati...”

To je sinteza. “Ako cete spoznati sebe”, Daini ce reci, “svršili ste stvar”. Gotovo! Nema “dalje”.

Muhamedanci ne mogu da kažu da vi možete da se spoznate. Oni naglašavaju da vi možete da saznate više

o Bogu i da vas to ispuni nevidenom milošcu. Nema nikakve mogucnosti, po njima, za samospoznaju, jer bi

vas samospoznaja ucinila Bogom. Covjek može spoznati, tvrde Muhamedanci, jedino Boga, ali ne i sebe.

Daini kažu da je samospoznaja jedina moguca: ako ste spoznali sebe, spoznali ste sve što je vrijedno bilo

kakve spoznaje. Ali, Isus kaže: “Ako sebe spoznate, biti cete spoznati”.

Stvar je vrlo suptilna. Što Isus podrazumijeva pod tim “biti cete spoznati”? Ako ste prošli kroz kapiju

samospoznaje, to nije samo puka samospoznaja - upoznati ce vas sveukupnost postojanja. Bog ce da vas

ugleda iz svakog lista, iz svake stijene - u tom stanju necete se osjecati usamljenim. I to je zaista tako: dok

god vam se ne desi spoznaja, vi ste potpuno usamljeni, ali kroz samospoznaju upoznajete cjelinu. Vaše

znanje nije samotno djelo, “soliranje” - rijec je o istinskoj simfoniji. Kada znate sebe, sve zna tog znalca. Sve

vas prepoznaje istog casa kada vi sami prepoznate sebe. Sve ce da na vas reagira drugacije. Zašto? Zbog

toga što je ista svjesnost i unutra i izvana.

Cim ostvarite samospoznaju, citava egzistencija vas prepoznaje i slavi. Tako mora biti, jer vi ste

sastavni dio Postojanja. Život mora da slavi to vaše konacno znanje, jer djelic se preobrazio u Buddhu, u

Krista, u vrhovnu svijest. Kroz djelic, Cjelina je došla do vrhunca, pa zbog toga jednostavno isijava radost.

Biti cete prepoznati, poznati ce vas!

U svojoj samospoznaji necete biti sami – biti ce to istinsko slavlje Cjeline. To je jedna od najljepših

stvari koju je Isus ikada rekao: Postojanje proslavlja vaš dolazak do vlastite suštine. Djelic je procvjetao, i

Sveukupnost osjeca potpuno blaženstvo.

“Ako cete spoznati sebe, biti cete spoznati...”

U vama postoji duboka želja biti poznati, i ta je želja mnogo jaca od one za samospoznajom. Možda

se krecete u pogrešnom smjeru, možda pokušavate da na sebe skrenete pozornost na jedan primitivan

nacin, ali duboko u vama, želja za prepoznavanjem ipak postoji. Isus kaže da tu potrebu nece ništa

zadovoljiti osim jednog jedinog trenutka: kada vas Postojanje samo po sebi spozna i obraduje se tome.

Imate potrebu za ljubavlju, želite da vas vole. Imate potrebu da spoznate sebe, i želite da vas znaju.

Potreban je odredeni odgovor spolja - inace, ispada da je egzistencija ravnodušna. Uradili ste najuzvišeniju

stvar koju itko može uciniti, a Postojanje se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Covjek je postao Krist, a

121

Cjelinu je baš briga; niti pleše niti slavi. Postojanje je sa nama u porodicnom odnosu i sve je povezano. Kada

se netko prosvijetli, njegova svjetlost prodire u sva srca, bez obzira da li su ljudi toga svjesni ili ne. Kada

covjek prevazide sva ogranicenja, svuda ce odjekivati pjesma, i radost ce biti jedini odgovor Postojanja kao

Cjeline.

Zbog toga Isus naglašava:

“Ako cete spoznati sebe, biti cete spoznali i tada cete znati da ste sinovi živoga oca”.

A što su tvrdili Kršcani? Dijametralno suprotnu stvar! Vikali su: “Isus Krist je jedinorodeni sin Boga

našega”. Citava dogma stvorila se oko toga: “jedini”, jer ako su svi njegovi sinovi, u cemu je onda Isusova

posebnost? Po cemu je onda Isus jedinstven? Zašto bismo onda morali da ga slavimo? Samo da bismo

slavili sebe kroz slavljenje Isusa, svecenici su potpuno preculi njegove vlastite rijeci.

Isus kaže: “... i tad cete znati da ste sinovi živoga oca”.

Dvije stvari - prva: sve što se nalazi unutar ovog postojanja je postojanju sin, tako mora biti. Rodeni

ste u tome, rodeni ste kroz to. Citavo postojanje igra ulogu oca - u stvari, da se izrazimo još tocnije:

postojanje igra ulogu majke. Stvarno je za Cjelinu bolje govoriti da je majka nego otac, no to je tako teško,

zbog toga što su Židovi oduvijek bili muški šovinisti. Njima je teško da Apsolutu kažu “Majko! .

Imamo zemlje u kojima prevladavaju muški šovinisti: Nijemci svoju domovinu nazivaju ocevinom -

vecini zemalja domovina je “Majcevina”. Ti Nijemci su opasni ljudi - zašto “ocevina”? Muškarac i njegov ego.

Zašto Bog mora biti otac? Zašto ne smije biti majka? I Zašto ne bude “ona” umjesto “on”? Majka je u svakom

slucaju važnija osoba. Na kraju krajeva, oceva uloga je jednostavno smiješna kada se usporedi s ulogom

majke. Otac je zamjenjiv, i to vrlo lako.

Najobicnija šprica ce obaviti njegov posao. Citava kreacija stupila je u život preko majke. Ona nosi

dijete devet mjeseci u svojoj utrobi. Njena krv, njeno bice, sve se to krece s djetetom. Vi se nalazi unutar

ovog Univerzuma baš kao što ste se nalazili unutar maternice.

Bilo je ljudi koji su se Bogu obracali kao majci. Oni su ispravniji od onih prvih, ali tek “nešto ispravniji” -

apsolutna ispravnost ne postoji, jer Bog je i jedno i drugo, i niti jedno niti drugo. On ne može biti ni samo

muško ni samo žensko, jer onda nema onog drugog koji ce zapoceti ili dovršiti stvar. Bog je oboje u isti

mah: ardhanarishwar, pola muško, pola žensko. Apsolut je i “ona” i “on'.

No to ipak zavisi. Kada se Isus pojavio, bilo mu je veoma teško da sada Boga predstavlja kao Veliku

Majku, zbog toga što ga ljudi jednostavno ne bi razumjeli. Publika, to jest slušaoci, bili su svi listom Židovi, a

oni vjeruju u jednog ljubomornog i vatrenog oca koji je uz to i vrlo osvetoljubiv - ako mu se protiviš, “ima da te

nema”. Majka nije u stanju biti osvetoljubiva, ona je puna razumijevanja i zato oprašta. Majka nikada ne

prisiljava svoju djecu da je slušaju i da joj se pokoravaju, ali je zato gotovo svaki otac zaista uporan po tom

pitanju. Deset Zapovjedi može da donese samo muškarac, nikako žena. Zapovjedi - rijec je jednostavno

odvratna; kao da je Bog general nekog vojnickog logora. Pokušaj biti neposlušan i da ne izvršavaš

naredenja i loše ti se piše.

Isus je koristio svakodnevni jezik, ali ja znam da mu je bliže da Boga nazove Majkom nego Ocem.

Majka je nešto više od oca - ona je bliža središtu, otac je bliži obodu - ali Bog je i jedno i drugo. Zapamtite to:

ja takoder upotrebljavam “on” za Boga, ali to je tek da ne bih morao stalno slušati ljudske zablude u vezi

božanskog identiteta. Jer, Bog je, zaista, i “ona” i “on”.

I “... tad cete znati da ste sinovi živoga oca”.

Svako je sin, ali ne u smislu logicara, sociologa i psihoanaliticara - to nije antropomorfizam. Zaista

izgleda da mi projiciramo ljudske odnose na nebo i posmatramo kozmicku interakciju kao da nam je slicna:

Bog je Otac ili Velika Majka, a vi ste mali sinovi, bezbrižni i razigrani, jer zaštita stiže “odozgo”. Ispada da

smo u porodicu ukljucili i Univerzum. To je osuda.

Sociolozi i psiholozi koji kažu da je rijec o antropocentrizmu i osuduju sve nas koji tako govorimo. Jer:

covjek je ubijeden da je središte vasione i projecira svoju zabludu na sve što vidi ili doživi. Kada god

strucnjaci kažu da se tu radi o cistom antropocentrizmu, oni to osuduju. No, ni psiholozi ni sociolozi nisu

shvatili u cemu je stvar: stvar zaista podsjeca na antropocentrizam, jer sve što covjek govori svakako da je

ljudski. Cak i objektivna istina bice obojena kada prode kroz filtar bilo kog govornika. Cak ni objektivnost ne

može biti cista - nešto malo subjektivnosti prisutno je u svemu.

Cak ni naucne istine nisu sasvim objektivne: covjek koji nešto otkrije jednostavno je “ušao” u to.

Saznavalac dodaje izvjesno obojenje razotkrivenoj istini. Ne postoji mogucnost da se dode do apsolutno

objektivne istine, jer sva su znanja osobna. Sve što covjek kaže je ljudski zato što covjek, ljudsko bice, to

izrice. I nema potrebe da se sada bude apologeta - sve je u najboljem redu.

Kada Isus kaže da smo svi mi sinovi živoga Boga, znamo da je u pitanju cist simbol, obicno

poredenje, ali kakvo? On hoce da naglasi da odnos izmedu Tvorca i stvorenog nije mehanicki nego

organski. Odnos nije nešto slicno odnosu mehanicara i mašine. Mehanicar nije otac zbog toga što je on u

stanju da stoji po strani, gotovo nezainteresiran. Sav smisao Isusove izreke je u ovome: Bog nije nešto što je

potpuno odvojeno od vas. On je baš kao otac koji vam je blizak, koji vas traži i stvara blažen svijet oko vas,

kako biste mogli biti ispunjeni.

Isus kaže da je Univerzum brižan i da pomaže. Niste vi samo u potrazi za Bogom - i Bog traži vas.

Univerzum nije nešto mrtvo i ravnodušno - Cjelina vam odgovara punim srcem. Ako placete, i Univerzumu

idu suze na oci. Ako ste veseli, svemirom se prolama smijeh. Sve što vi doživljavate, stostruko se dešava

122

Cjelini. Izmedu vas i egzistencije odnos je dubok i neraskidiv. U ovoj izreci naglasak je na odnosu izmedu

oca i sina.

Cak i ako otac umre, na neki nacin, nastaviti ce da traje preko sina sin ce biti samo novi oblik onog

istog oca. U tome je smisao Isusove izreke: sin je samo preporadanje oca. Zbog toga Isus na više mjesta

govori: “Ja i moj otac smo jedno”. To znaci da sin predstavlja oca. Svedeni su na jedno, dvojstvo je nestalo -

u suštini, odnos im je organske prirode. Vama je potrebno da ne osjecate usamljenost.

Sada je citav svijet usamljen, i svako osjeca da je stranac. Ljudi svakodnevno dolaze postavljajuci mi

jedno pitanje: “Kako da se odnosimo sa drugima?” Što se to dogodilo? To je pitanje koje je potpuno novo -

prije dvije stotine godina nikom ne bi ni palo na pamet da nekoga upita: “Kakav odnos da uspostavim s

ljudima oko sebe?” No sada listom svi pitaju upravo to pitanje. Meduljudski odnos postao je izuzetno

problematicna stvar. To je logicka posljedica: ako ne možeš stvoriti odnos sa cjelinom, neceš biti u stanju

stvoriti ga ni sa ljudima. Ako prepoznaš Cjelinu, prepoznati ceš i drugo ljudsko bice. Sa svojim ocem neceš

napraviti dobar kontakt - to je sasvim izvjesno - ako ne možeš stvoriti odnos izmedu sebe i Univerzuma, jer

Univerzum je izvor iz kojeg smo svi potekli. Duhovnost je nestala, meduljudski odnosi takoder.

Zemlja koja je odbacila duhovnost susretati ce se sa najraznovrsnijim poteškocama kada su

meduljudski odnosi u pitanju. Vi ne možete stvoriti odnos izmedu sebe i vlastite žene, brata, sestre, sina,

majke, oca - odnos je gotovo nemoguc! Osnova odnosa je nestala - zbog toga je teško stvoriti nadgradnju.

Vi ste sve osporili. Vicete na sav glas: “Boga više nema, Bog je mrtav”. Ako je Božansko stvarno izumrlo,

onda vam je citav svemir strano tijelo, osjecate da ste odsjeceni, da je veza nestala. Više nemate korijen u

prapocetku, i Univerzum se više ne brine o vama.

Univerzum naucnika i Univerzum jednog duhovnog covjeka kakav je Isus Krist - potpuno se razlikuju.

Za naucnika, svemir je jednostavno slucajnost: ne postoji odnos izmedu vas i tog nepreglednog prostora –

svemir je ravnodušan kako na vaše prisustvo tako i na vaše odsustvo. Vi ste puka slucajnost, maltene

ništavilo. Ako zauvijek nestanete, svemir nece primijetiti razliku.

Univerzum naucnika je mrtav. Kada god kažete da je Bog mrtav, svemir je takoder mrtav. A ako živite

u necemu što je potpuno mrtvo, kako onda možete biti u odnosu? - tada ste stvar više medu nebrojenim

stvarima. Sve ce biti slucajno, tek po prilici, bez ikakve veze. Morate uciniti sve što je u vašoj moci da se

prepovežete s okolinom, ali organskog jedinstva u tome nema. Sasvim ste usamljeni, i nosite citav teret

postojanja na svojim jadnim ledima. Licite na dijete koje je izgubilo oca; ono place, ali njegov bol nema tko

da sasluša.

Takva je situacija današnjeg covjeka: on je dijete koje je do malocas stiskalo ocevu ruku, no sada se

izgubilo u šumi. Dok je bilo s ocem, dijete je hodalo kao car neustrašivo. Nije bilo straha zbog oceve blizine -

njegova buducnost bila je odgovornost oca. Što god da je djetetu bilo neophodno, otac je bio pri ruci da mu

dostavi doticnu stvar. Ono je moglo da se igra u prirodi, da uživa u travi, s leptirima i oblacima život je bio

predivna pjesma. Odjednom, dijete je spoznalo da je oceva ruka netragom nestala, a sa sigurnošcu, nestala

je i pjesma, i oblaci, i bezbrižnost postojanja. Sve se u trenutku preobrazilo u mrtvilo, sve se okamenilo,

isušilo: priroda je pokazala zube. Sada iza svakog stabla prijeti neka opasnost. Dijete pocinje da se boji

smrti, jer ona je moguca svakog trenutka.

Prije samo par sekundi dijete je bilo životno, prijateljski nastrojeno zbog toga što je odnos izmedu

njega i prirode bio zaista dubok. Zašto? Zbog oceve ruke koja je ulijevala sigurnost. Kroz ocevo prisustvo

Univerzum je djetetu prilazio kao stari prijatelj. Ocevim išceznucem prekinuo se odnos djeteta i Univerzuma.

Dijete je sada odsjeceno od svega - rada se tjeskoba, zabrinutost, tuga. U takvoj je situaciji današnji covjek,

jer više nije sposoban da Univerzum doživi kao nešto blagonaklono kao oca ili majku. Nije onda ni cudo što

je postao neuroticar! Dijete ce polako, ali sigurno da poludi, rana u grudima vremenom ce da se širi - ona ce

uništiti temelj svakog odnosa. Dijete više nece biti u stanju da ni u jednom mjestu pronade svoj dom.

Obratite pozornost na vlastitu ruku. Osjecate li u njoj prisustvo kozmicke ruke? Ako ne osjecate, onda

vam nije lako. Isus kaže da je Bog isto što i otac, i da se ovaj svemir brine o vama. Da ne brine, zašto biste

se uopce pojavili na ovoj planeti? Tko vam je dozvolio da udišete kisik? Sve se nježno ophodi s vama.

Svemir želi docite do vrhunca vlastite svijesti i pomaže vam na sve moguce nacine. Cak i ako zastranite,

Univerzum ce poci vašim stopama. Citava perspektiva se volšebno mijenja - ako ste u stanju naslutiti

nevidljivi stisak na svojoj ruci.

Isus kaže da je svako Sin - ne samo on sam. Ali, Kršcanstvo to ne može priznati - zbog toga što onda,

po njima, Isus nije nešto posebno. Taj stav je skoro smiješan. Iako je svako sin ovog Univerzuma, Isus je

ipak jedinstven, jer on je prepoznat, dok vi još uvijek tragate.

Jedinstvenost nije u prirodi bica; ona postoji u prirodi prepoznavanja. Isus to zna, vi još uvijek niste

upoznati s tim. Hindusi su oduvijek govorili: “Razlika izmedu prosvijetljenog i neprosvijetljenog nije u bicu

nego u znanju”. Jedan se probudio, drugi još spava: bice je isto, ali onaj koji spava sanja tko zna o cemu.

Prodrmusajte ga, probudite, i vidjeti cete: izmedu njega i vas razlika ne postoji. Samo je drmusanje potrebno

da bi se shvatila citava stvar - istovjetnost. Dakle, razlika izmedu Isusa i vas postoji samo zbog toga što ste

vi još uvijek u dubokom snu, dok je on potpuno razbuden. On je po tome jedinstven, ne po bicu nego po

kvalitetu budnosti. No, bilo kako bilo, on vam saopcava da ste “sinovi živoga oca”.

Drugi dio Isusovog nastojanja odnosi se na “živog oca”, jer onaj obican otac primoran je umrijeti.

Fizicki, on ce zasigurno nestati, ali cjelovitost Univerzuma je apsolutno živa - ona je život sam po sebi.

123

Prije samo nekoliko decenija, Nice je govorio da je Bog mrtav. To je nemoguce, zbog toga što Bog

svakako nije osoba. Ako je osoba, onda je smrt neizbježna. Bog nema oblik, a oblik je ono što nestaje. Tijela

umiru, a Bog nije utjelovljen. On je sve; u njemu se radamo i u njemu umiremo. Preuzimamo oblik i oblik

nestaje poslije odredenog vremena, ali to ne utjece na tajnost Cjeline. Cjelina je život sam po sebi, život koji

ne može umrijeti. Dakle, vi ne živite u jednom mrtvom svemiru, vec unutar sveobuhvatno živog Boga. Odnos

je dubok, i njegova je priroda sasvim organska. Netko vas gleda, nekom ste potrebni, netko iz prikrajka brine

o vama.

To vam osjecanje vraca snagu korijena - više se ne osjecate kao stranac u ovom svijetu. Više niste

izvana - napokon ste ušli. Ovo je vaš dom.

“Ali, ako ne poznajete sebe, tad ste u siromaštvu, tada ste siromaštvo”.

To je jedino siromaštvo koje postoji: nepoznavanje sebe samoga. Možda nemate nevidena bogatstva,

možda nemate palace i imperije, ali ništa se od toga ne svrstava u ono istinsko bogatstvo. Jedino bogatstvo

koje zaista vrijedi, zbog toga što je neuništivo, je samospoznaja.

A Isus kaže: “... ako ne poznajete sebe, tad ste u siromaštvu”, a zatim dodaje nešto još važnije - ...

tada ste siromaštvo”.

Vi ste siromašni samo zbog toga što ne poznajete sebe. Ali, zašto je to siromaštvo? Zbog toga što ste

u suštini imperatori, sinovi živoga Boga! Unutar vas nalazi se sam vrhunac postojanja, a vi, apsolutno

nesvjesni toga, nastavljate po starom, nastavljate s prosjacenjem.

Sve želje nisu ništa drugo do prosjacenje. Kaže se: da se želje pretvore u konje, prosjaci bi se

pretvorili u džokeje. Ali, stvar je u tome što želje nisu ništa drugo do konji?! Samim tim, prosjaci predstavljaju

jahace. Pa pogledajte izbliza svoju vlastitu ergelu! - ti konji su vaše želje koje mole, koje preklinju, premda u

sebi imate sve što vam treba - no nažalost, nikada ne gledate u tom smjeru. Jednom kada pogledate,

bogatstvo ce vam biti razotkriveno - ono je toliko da se nikada ne može potrošiti. Tim posuvracenim

pogledom dešava se cudo - egzistencija pocinje da vas prepoznaje i da shvaca da ste imperatori. Cjelina

vas doživljava kao sinove živoga oca. U tom trenutku išcezava svako prosjacenje. Po prvi put postajete

istinski bogati.

“Ali, ako ne poznajete sebe, tad ste u siromaštvu, tada ste siromaštvo”.

Ovu pricu sam davno cuo: jednom se dogodilo da je neki Car bio strašno razocaran životom svog

jedinog sina. Kada više nije mogao da trpi njegov životni stil, odlucio je da ga se odrekne. Sin, naravno, ništa

nije znao raditi, i jedino što je volio je muzika. Car i njihovi nasljednici obicno ne znaju raditi ama baš ništa -

uglavnom, podanici cine sve umjesto njih. Ali, sin je volio muziku, i po cijeli dan je svirao na sitaru. Bilo je to

stvarno sve što je znao.

I tako je sin velikog imperatora poceo prositi. Svirao bi na sitaru i prosio. Kada neko izgubi pravo na

prijestol ostaje mu samo da prosi jer ništa drugo nije stigao nauciti za vrijeme vladavine. To je divna stvar, jer

ona pokazuje da su i vladari prosjaci u dubini duše. Medutim, njihovo prosjacenje nije uocljivo zbog velicine

njihovih imperija. Kada im se posjedi oduzmu, oni postaju prosjaci, jer ništa drugo ne znaju raditi. Tako je i

sin velikog imperatora poceo prosjaciti - radio je to citavih deset godina. Cak je stigao u potpunosti zaboraviti

svoje plemenito porijeklo. Kada svakodnevno prosjacite, onda niste u stanju sjecati se vlastite prošlosti.

Sin se preobrazio u prosjaka, i samo bi u snovima - koji su u stvari bile nocne more - vidao nekog

imperatora. U snovima je dolazio do poredenja: “Ti si sin velikog cara - a prosjaciš kao bijednik!” Na taj

nacin, prosjacenje se pretvaralo u strahovito bolno iskustvo. Zbog svega toga, sin je morao u potpunosti

odbaciti svu prošlost, kako bi mogao da se bezbolnije poistovjeti sa ulogom prosjaka.

Nakon deset godina, otac je poceo da suosjeca sa sinom. Možda je sin griješio, ali pobogu, rijec je o

njegovom jedinom sinu. Stari imperator je svakim danom bio sve bliži smrti, pa je poceo razmišljati o tome da

promjeni svoju nekadašnju odluku. Jednoga dana, u potpunosti se predomislio, i poslao je svog vezira da mu

pronade sina po svaku cijenu.

I tako je vezir krenuo u potragu. Premda je sin gotovo u potpunosti zaboravio na svoje plemenito

porijeklo, u njemu je ipak bilo dosta od onog starog imperatora: vidjelo se tko je po nacinu na koji hoda, cak i

po gestovima prošnje covjek je mogao u njemu prepoznati nasljednika velikog imperatora. Prosio je na takav

nacin da su ljudi bili ubjedeni da cine nešto narocito, kao da nekog umilostivljuju. Njegova odjeca bila je

sasvim prljava i iscijepana, no to je bila ista ona odjeca koju je nosio kada je bio princ. U njegovim ocima

ogledao se onaj stari ego. Mentalno je zaboravio, ali nesvjesno je znao da je on i dalje car.

Velikom veziru nije predstavljao problem da ga prepozna: cim ga je vidio kako prosjaci, znao je da je

princ u prosjaku preživio. Nekoliko ljudi igralo je karte u sjenci drveta, bilo je ljetnje popodne. Princ nije imao

ni cipele na nogama, bio je sav oznojen, i rukom, koja je bila ukocena od dugog prosjacenja, stalno je

govorio prolaznicima: “Udijelite mi nešto - vec dva dana nisam ništa okusio”.

Cim ga je prepoznao, vezir je zaustavio kocije. Bez oklijevanja, kleknuo je pred princa-prosjaka, no

ovaj je u prvi mah bio iskreno zacuden: “Daj, objasni mi, molim te, u cemu je stvar?”

“Tvoj otac, veliki imperator”, poce vezir da mu objašnjava, “zove te da se vratiš. Zaboravio je na sve

vaše nesuglasice, i njegova je jedina želja da se vratiš i preuzmeš imperiju”.

Istog trenutka kada je cuo ove rijeci, prosjak je iz princa netragom nestao. U casu kada je shvatio -

“Otac me poziva da se vratim - sve mi je oprošteno”, s prosjacenjem je bilo zauvijek završeno. Njegova

124

odjeca, naravno, bila je ista, covjek je i dalje bio prljav, ali sve se promijenilo: bilo je neke svjetlosti oko

njega, aura je isijavala slavu.

Odmah je poceo naredivati veziru - od nekadašnjeg prosjaka nisu ostali nikakvi tragovi. Rekao je: “Idi

na tržnicu i kupi mi nove cipele, novu odjecu i pripremi kupku s mirisnim uljima”. Uskocio je u kocije,

dobacivši vozacu da ga hitno odbaci do najboljeg hotela u gradu. Naravno, veliki vezir ga je morao pješke

slijediti do hotela.

Ovo je jedna stara Sufi prica, koja pojašnjava vašu situaciju: u casu kada vas otac - živi Bog -

prepozna, prosjacenje zauvijek prestaje. Odjednom se sve mijenja, sve - u sekundi! Ništa ne treba da se radi

da se dodaje ili oduzima - jer vi ste oduvijek i bili plemenitog porijekla. Samo vam je identitet bio udaren na

pogrešnim temeljima, to je sve. Duboko u sebi, bez obzira na nevažne stvari, vi ste bili, jeste, vi cete biti

“sinovi živoga oca”.

Ali, to ce vam se desiti samo ako ste u stanju da spoznate sebe. U trenutku samospoznaje,

prepoznaje vas citav Univerzum, no Isus opominje: “Ali, ako ne poznajete sebe, tad ste u siromaštvu,

tada ste siromaštvo”.