1.DIO

RP: U redu. Hajdemo najprije završiti razgovor o vašem ocu. Onda ćemo preći na vas jer sam sigurna da imate mnoštvo stvari koje možete podijeliti sa slušateljima Radio Saija! Kakve su bile posljednje godine profesora Kasturija?

PK: Mislite na njegovu bolest ili…

RP: Kako se bližio kraj znamo da je prisnost rasla, u to nema sumnje! Ali on sâm je morao reći određene stvari o tim posljednjim godinama – od 1985. pa do 1987. Je li ikada govorio o tome kako je osnovano Sveučilište? Bilo je tako mnogo velikih promjena koje su se dogodile! Je li davao ikakve izjave o svom kraju – ili o tome da će mu sve to nedostajati?

PK: Ne. Nikada mu nije nedostajao Svami jer Ga je viđao svakoga dana! Dakle, nikada mu nije nedostajala ta prisnost.

RP: Ne to, mislim na preostali dio onoga što smo vidjeli u posljednjih 10 – 15 godina?

DOKTORAT KOJI JE DODIJELIO BOG

PK: Bio je veoma sretan zbog svega što se događalo te kako se širila Svamijeva slava i Njegovo Sveučilište i slično. Stario je i kad je vidio kako dolazi toliko mnogo mladih, bio je jako sretan!

RP: To je to što sam mislila – divno je što je vidio da se Svamijeva vizija ostvaruje i stvari preuzima druga generacija.

PK: Godine 1954. Svami je pozvao mog oca da otkrije Njegov portret u gimnaziji u Bukka- patnamu. U tom pozivu Svami je stavio njegovo ime kao: 'Dr. Kasturi, doktor filozo- fije' i kada je netko pitao Svamija: „Na kom je Sveučilištu taj Kasturi dobio diplomu doktora filozofije?“, Svami je rekao: „Sveučilištu Puttaparthi!“ Mislim da je Svami već imao plan za to Sveučilište kao i za sve drugo! (Sveučilište je nastalo 1981.)

RP: Da! Imao je, bez sumnje o tome! Što ima još o onim posljednjim godinama? Rekli ste da je obolio, pričajte nam malo o tome.

PK: Imao je lakšu bol u leđima pa je znao odlaziti k Svamiju u kolicima, no nije se mogao penjati gore po stubama.

RP: Kad je to bilo?

PK: Njegova bol u leđima je počela 1985., a umro je 1987. Svami je kroz to vrijeme dva puta došao u našu kuću da ga vidi.

VOLJENI INSTRUMENT DO SAMOG KRAJA

RP: Ali otac je nastavio uređivati Sanathanu Sarathi sve do kraja?

PK: O da. No preklinjao Ga je: „Svami, ja više ne mogu raditi taj urednički posao. Molim Te predaj ga nekom drugom!“ Ali Svami je rekao: „Ne! Ti si urednik i bit ćeš to do svog kraja!“

RP: Dakle, radio je to do kraja?

PK: Da. Umro je 14. kolovoza i iako taj mjesec više nije mogao pisati diktirao je, a moj sin mu je pomagao prepisivati i sve ostalo. Uglavnom, brinuo je o njemu.

RP: Dobro! Dakle, radio je Svamijev posao do zadnjeg trenutka. Imate li ikakvih sjećanja iz tog razdoblja?

PK: U travnju je dobio žuticu, a umro je u kolovozu. Netko mu je rekao da Svami nije dobro i da je u Brindavanu, Bangaloreu, te da tri dana nije izašao na daršan. Mislim da je preuzeo na Sebe nečiji srčani udar ili takvo nešto, te je postao jako slab. Otac Mu je bio jako privržen pa je rekao: „Moram ići vidjeti Svamija! Molim te pozovi taksi i odvezi me k Njemu! Možemo krenuti rano, u pet sati, dobiti Njegov daršan i doći natrag!“

Žutica je bila ozbiljna stvar i šećer mu je bio nizak, ali on me je ipak preklinjao da pozovem taksi! Rekla sam mu: „Kako mogu ići? Ti nisi samo moj otac, ti si također vlasništvo Prasanthi Nilayama! Ako ti se nešto dogodi oni će me grditi i ne znam što će Svami reći.”

Te je večeri gotovo plakao rekavši: „Možemo nazvati gospodina Kutumbu Raoa i zamoliti ga da zove Svamija te zatraži Njegovo dopuštenje. Možeš li otići, negdje oko 10 sati, i pitati ga.“

IZVANREDNA LJUBAV

RP: On se brinuo za Svamija iako i sam nije bio dobro!

PK: Da. Oko 10 sati sam otišla i rekla gospodinu Kutumba Raou da smo sve dogovorili.

On reče: „Preuzimate rizik!“ Odgovorila sam: „Moram preuzeti rizik jer me preklinje!“

Tada me je pitao: „Što ako se nešto dogodi na putu?“ „To je dobro. On će putem razmišljati o Svamijevom daršanu; ako se bilo što treba dogoditi, neka se dogodi“ rekla sam. „Ne! To je rizik“ rekao je. Zatim su on i doktor Alreja došli umiriti mog oca rekavši mu: „Mi ćemo zvati Svamija i zatražiti dopuštenje pa onda možemo ići.“

Otac je ipak cijele noći plakao: „Oh! To je moja sudbina! Ne mogu ići vidjeti Svamija!“ Zatim je napisao Svamiju pismo, a Svami mu je poslao odgovor:  „Kasturi, primi moje

blagoslove. Ne boj se! Svami je s tobom i oko tebe. Budi hrabar, misli na Njega! Odbaci sve druge misli! Tijelo je vodeni mjehurić; na račun njega nemoj biti tužan. Provedi svoje vrijeme razmišljajući o Bogu. Tvoj Baba.“ Datirano, travnja, 1987. godine, u Brindavanu.

Onda je, dva mjeseca kasnije, napisao Svamiju još jedno pismo, u lipnju '87 jer tolike mjesece nije imao daršan pa je želeći Ga vidjeti pao u očaj.

RP: Je li pisao baš Svamiju?

PK: Da. Iako nije mogao pisati, naškrabao je nešto.

Onda sam mu jednoga dana rekla: „Vidiš, škrabaš i Svami to možda neće moći pročitati! Mislim da je najbolje da ja napišem nešto i stavim to uz tvoje pismo.“ „Ne! Nikako s mojim pismom! Ako želiš, napiši svoje i pošalji ga odvojeno!“, rekao mi je.

RP: Dakle, to drugo pismo koje mu je Bhagavan poslao u lipnju '87 mnogo je veće nego ono u travnju, što se čini sasvim normalnim. No očito je da je Bhagavan svaku riječ pisao odvojeno i s mnogo većim slovima.

PK: Da, jer je otac u to vrijeme postao veoma slab.

RP: … a Bhagavan je želio da on sâm može to pročitati.

„ČEKAJ NA SAIJA“

PK: Da. Pisao mu je: „Kasturi, primi moje blagoslove. Sai je s tobom i oko tebe. Budi sretan. Ne misli ni o čemu. Stalno budi u mislima s Bogom. To je vrhunska sadhana (duhovna praksa) koju ti sada moraš raditi. Uskoro ću doći, čekaj na Saija! Tvoj Baba.“

RP: Rekao mu je: „Čekaj na Saija!“ I je li Svami došao?

PK: Da. Prije nego li je moj otac umro 14. kolovoza, a bio je samo tjedan dana u bolnici, kada bi bilo tko prošao mimo naše kuće, on bi pomislio da je to Svami!

RP: Svami je neprestano bio u njegovim mislima!

PK: Da! Silno je želio sresti Svamija! A onda je Svami poslao poruku: „Ne mogu doći u vašu kuću jer ako to učinim čitava gomila će doći za mnom! Pošaljite ga u bolnicu i ja ću doći tamo dati mu daršan.“

RP: Dakle, Svami je došao iz Brindavana tjedan dana prije nego je otac umro?

PK: Ne. Svami je došao u lipnju!

RP: Oh! Došao je iz Brindavana u lipnju kada je u onom pismu napisao: „Čekaj na Svamija!“

PK: Da. Svami ga je došao vidjeti onog dana kada je primljen u bolnicu te mu je dao popiti čašu punu vode rekavši mu da misli samo o Bogu i neka ne brine ni o čemu. Rekao mi je: „Traži od liječnika da ne dopuste da mu dolaze ikakve posjete i da ga uznemiruju.“ Nije želio da itko razgovara s njim osim dvije osobe, a to smo bili moj sin i ja.

RP: Jer je želio da slijedi Svamijevu naredbu – da misli neprekidno samo na Njega!

PK: Da. Netko je predložio da bih mu trebala svirati sahasranaam (tisuću Božjih imena), ali

kad sam to počela rekao je: „Ne! Ne želim ništa!“

RP: Čitav njegov život je bio uronjen u misli samo o Svamiju!

OSTVARENJE KONAČNOG

PK: Da. Jednoga dana u lipnju, prije gurupurnime, iznenada je pozvao mog sina te mu je rekao: „Ja sam atma (duh)! Kasturi je mrtav! Idi i reci to svima!“

RP: To je rekao?

PK: Da. Mislim da je to shvatio duhom. Moj je sin bio uznemiren time što je otac rekao i zašto je tako govorio pa sam ga otišla pitati, a on mi je rekao istu stvar!

RP: Dakle, u tih nekoliko mjeseci bolovanja, Svami je uzdigao njegovu svijest do tog nivoa!

PK: I ja mislim tako. Na kraju mi je rekao: „Molim te ne prisiljavaj me ni na kakvu hranu.“ Rekla sam mu: „Tvoje je tijelo još uvijek tu i ja moram brinuti o njemu! Ne želim te prisiljavati, ali molim te jedi što god želiš i koliko želiš!“ „U redu! Ali nemoj me više siliti“ rekao mi je.

Nakon toga nije rekao ništa i ja mislim da je u sebi razmišljao o Svamiju – samo o Njemu!

„SLOBODA JE STIGLA“

RP: Bhagavat – chintana! (razmišljanje o Bogu)

PK: Dakle, do dana kada je Svami došao u bolnicu nisu bile dopuštene posjete, a na dan kada je umro pomalo je ostajao bez daha. Nije odgovarao ni na što niti je davao ikakve znakove kad bi ga moj sin zazvao, iako je poznavao njegov glas. Sin je bio tamo taj dan i brinuo se o njemu.

Zatim je Dr. Alreja otišao k Svamiju rekavši Mu da ocu ponestaje daha, a Svami je rekao:

„Doći ću u bolnicu da ga vidim, nemoj mu ništa davati.“ Inače su mu davali glukozu u malim dozama; oko četiri kapi na minutu ili tako nekako.

Oko 11:30 Svami je otišao na koledž pogle- dati uvježbavanje neke drame, a onda je odmah došao u bolnicu. Svi smo bili tamo. Teško disanje je još bilo prisutno, a onda se iznenada pojavila neka patnja na Svamije- vom licu dok je ulazio zovući: „Kasturi! Kasturi!“ Moj je otac odmah otvorio oči!

RP: Na vaše pozivanje on nije odgovarao, zar ne?

PK: Ne. Samo na Svamijevo! Mislim da je čekao na taj poziv!

RP: …ali kada je Svami došao, odmah je otvorio oči!

PK: Da, odmah! Onda je pokušao sklopiti ruke za namaskar, a Svami mu je dodirnuo obje, stvorio vibhuti i nanio ga na njegovo čelo. I meni je dao malo vibhutija tražeći da ga izmiješam s malo vode. Zatim me je pitao je li otac od jutros išta jeo? Rekla sam: „Ne Svami. Dajem mu tek po nekoliko kapi kokosove vode jer su mu usne i usta suha.“ Tada je Svami samo stajao tu, nekih 2 - 3 minute.

RP: Kakav je bio izraz Svamijevog lica?

PK: Nakon toga je Svami bio miran jer se teško disanje smanjilo. Onda je tražio od mene da odmah uzmem Njegov padanamaskar. Osjećala sam kao da mi govori da je odgovornost sada samo moja. Zatim je otišao dolje i rekao liječnicima: „Još samo jedan sat.“ Dodao je: „On je bio veoma poznat čovjek; radio je na Sve-indijskom radiju. Moramo napraviti veličanstveni ispraćaj jer je bio svjetski poznata osoba.“

RP: Svakako. Bio je svjetski poznati učitelj; dakle, trebalo je biti veličanstveno!

PK: Svami je tada tražio od svih liječnika i sestara da odu u očevu sobu te ponavljaju „Om Sri Sai Ram“ kao i da Ga obavijeste kad sve bude gotovo. Svi smo ponavljali 'Om Sri Sai Ram' do 12:30.

POSTIGNUĆE NAJVIŠEG

RP: I onda je tu bila veličanstvena pogrebna povorka!

PK: Da, sljedećeg dana. Bio je to ujedno i Dan neovisnosti Indije; i povorka je bila veličanstvena. Svami je tražio da se zatvore sve kantine i sve je studente poslao na ispraćaj! Za vrijeme kremiranja recitirane su Vede i pjevali su se bhajani.

Nakon kremiranja je Karunyananda (svećenik veoma blizak Svamiju u to vrijeme) došao k meni te mi je rekao da se je ocu dogodila – kapalamokša1 – duša je izbjegla brahmanantru2 – to nije bila uobičajena smrt!

RP: Dakle, lubanja se rastvorila i duša je kroz nju napustila tijelo.

PK: Da.

RP: To je znak da je taj netko postigao potpuno stapanje s Bogom!

PK: Da. Uvečer kad sam sjedila s ostalima u redu, Svami mi je rekao: „On je postigao što je trebao postići! Dakle, nema potrebe raditi za njega nikakvu karmu niti bilo što!“

RP: Nikakve obrede – jer mi radimo obrede da bismo molili za stapanje duše; u ovom slučaju to nije trebalo. Svami, dakle, nije želio da se rade nikakvi rituali.

PK: Da. Rekao je: „Dvanaestog dana ja ću sâm obaviti narayana sevu (hranjenje siromašnih) i pobrinut ću se za sve što treba za štovanje u kući.“

2.DIO

RP: Gospođo, zašto ne biste podijelili s nama neka od vaših osobnih iskustava s Bhagavanom?

PK: Da, vrlo rado. Dijeliti je veoma lijepo. Moje je vjenčanje slavljeno ovdje, u starom hramu, za vrijeme svetkovine dasare 1950. godine. U to vrijeme nije još bio otvoren novi hram Prasanthi Nilayam, nego tek kasnije te godine. Dakle, i dasara i Svamijev

1  kapalamokša – Oslobođenje (izlazak) duše u trenutku smrti kroz krunsku čakru na lubanji

2  brahmanantra – za ovu riječ nisam našla objašnjenje - nap.prev.

rođendan slavili su se združeno u studenom te godine. Nakon moje udaje, kada je dao intervju i meni i mom suprugu, blagoslovio me je tako što je stvorio voćku rekavši:

„Idući put kada dođeš, dovest ćeš sa sobom sina.“

SAI ŠTITI TRUDNOĆU

Nakon šest mjeseci sam zanijela, no u sedmom mjesecu trudnoće nastale su neke komplikacije. Imala sam visoki tlak. Liječnici su bili jako zabrinuti te su tražili da ne uzimam nimalo soli u hrani itd. U to vrijeme medicinska znanost nije bila napredna i oni su mislili, budući da imam visoki tlak, da bih mogla imati napad za vrijeme poroda. Zato su mi propisali terapiju lijekovima. Moji su roditelji bili jako zabrinuti. Došli su u Puttaparthi i sve su rekli Svamiju.

Tada je Svami stvorio bombon i dao ga je mom ocu govoreći: „Kada bude primljena u rađaonu, možeš joj ovo staviti u usta i porođaj će biti bezbolan.“

U osmom mjesecu trudnoće pronašli su da zbog mnogo albumina u mokraći imam otekline na tijelu. Primili su me u kliniku na promatranje i liječenje. Cijeli sam mjesec bila tamo i albumin je bio pod kontrolom. Liječnik je rekao: „Bili ste ovdje cijeli mjesec i budući da dijete nije još potpuno naraslo trebat će najmanje 15 dana do poroda. Zašto ne biste otišli kući i nastavili biti pod istom dijetom i lijekovima.“

Tako sam otišla kući; otpuštena sam iz klinike 28. veljače, ali Svami je rekao da će porod biti u prvom tjednu mjeseca ožujka. Kod kuće sam jednoga dana iznenada osjetila neku bol i opet sam primljena u kliniku. Liječnici su rekli: „Ovo je prvi porod za koji ne znamo što mu uzrokuje bol! No budući da ste ovdje zašto ne biste proveli ovdje noć i sutradan ujutro otišli kući?“

Te noći sam još uvijek imala bol, ali je ona bila podnošljiva. Kad je moja majka došla u Puttaparthi Svami joj je rekao da ne brine jer će On biti tamo (misli - s njom)u to vrijeme. Moja je majka pomislila da će možda Svami doći u Bangalore u veljači ili u ožujku, ali ju je Svami ispravio: „Ne! Ne fizički nego duhom!“

RP: Oh!

PK: Kada sam te noći osjetila bol – mislim da je bilo oko 3:30 ili 4:00 sata ujutro, vidjela sam pored sebe ruku! Tih dana je Svami znao nositi odjeću raznih boja; ružičastu, žutu, ne samo narančastu. Vidjela sam ruku u ružičastom rukavu koja je počela trljati moj trbuh! Mogla sam osjetiti dodir!

RP: Vidjeli ste to? Ružičastu odjeću!?

PK: Htjela sam uhvatiti tu ruku, ali nisam mogla pa sam bila uplašena jer to je bilo 1952. godine, a tada još nisam znala mnogo o Svamiju i svim tim čudima! Odmah sam pozvala moju majku: „Amma! (Majko) Pojavila se neka ruka i počela je trljati moj trbuh! Ne znam što je to bilo!“ Ona mi je rekla: „Ne brini, vidjela sam Svamija kako stoji pored tvog kreveta.“

RP: Ona Ga je vidjela? I ona je isto bila u sobi?

PK: Da. Spavala je pored mene u sobi.

RP: Dakle, vidjela Ga je!

PK: Da. Rekla je: „To mora biti Svami!“ Zatim je sljedećeg dana liječnik rekao: „Djetetova

se glava okrenula, možda će danas krenuti porod!“ Nakon toga su porođajni bolovi počeli rasti i oni su me odvezli u rađaonu, a moja mi je majka odmah stavila bombon u usta. Dok sam ležala na stolu za rađanje, cuclala sam bombon i kako je sok ulazio u mene ja sam zaspala dubokim snom. Bila je to neka vrsta kloroforma!

Cijela moja obitelj – moji roditelji i roditelji mog muža bili su tamo. Liječnik je rekao:

„Porođaj ne može početi dok ona spava! Dakle, svi možete ići kući.“

RP: Liječnik nije znao za Svamija!

PK: Da! Moja je majka zamolila jednu od sestara da bude sa mnom. Kad sam osjetila laganu bol ona je odmah nazvala moju majku: „Amma! Molim vas dođite! Beba izlazi!“ Tada je ona dotrčala i naravno, porod je počeo!

RP: Pa to je bio bezbolan porod!

PK: Da, bezbolan, ali beba je bila veoma mala – svega 1500 grama i nije plakala! Krvario je (bio je sin-nap.prev.) na nos i na usta pa su mu morali dati injekciju i bio je jako slab. Zatim su ga okupali i stavili ga u inkubator.

Sestra je rekla: „Veoma sam zabrinuta jer rodilja ima problema s visokim tlakom; što će biti s djetetom, on je tako slab.“ Prošla su tri dana, a ona nije imala nade za dijete. Tada je rekla: „Vi govorite o tom Sai Babi, zašto Ga ne odete pitati ili od Njega donesete neku posvećenu hranu?“

Tada je moj otac otišao u Puttaparthi. Onog trenutka kada je ušao kroz ulaz – Dash- avatara ulaz (ulaz je dobio ime po Deset avatara, nap.prev.) – koji je tada bio bungalov s velikim natkrivenim trijemom i verandom – Svami je stajao na toj verandi. Kad je vidio mog oca kako ulazi pitao ga je: „Kako si? Jesi li zabrinut za dijete jer je jako slabo? Vidiš, zato što je bio tako malen, porod je bio lagan! Došao sam tamo okrenuti djetetovu glavu, a Padma je htjela uhvatiti moju ruku! Kao da bi ona to mogla?“

RP: Čak je i to spomenuo?

NEODOLJIVA BOŽJA BRIGA

PK: Da! Onda je za mene i za dijete poslao nešto vibhutija, da ga nanesem na njegovo tijelo nakon kupanja i to deset dana za redom, a također i da mu ga dam svakoga dana. Uputio je oca da ne donosi dijete zbog namakarane (davanja imena) dok ono ne bude staro barem 5 - 6 mjeseci. Dao je još jednu uputu – razlog koji želim spomenuti je taj koji pokazuje kako Svami brine čak i o najmanjoj sitnici. Rekao je: „Vaša je kuća na mjestu gdje ima mnogo komaraca. Zato morate sašiti veliku zavjesu protiv  komaraca iza koje će moći spavati tvoja supruga, Padma i dijete.“ Vidite, takav je On?

RP: Tako brižan! Čak daje primjedbe kao što je ova!

PK: Da. Dakle, donijeli smo dijete ovamo kad je bilo 5 mjeseci, a On mu je dao ime. U to vrijeme bilo nam je dopušteno raditi padapuju (štovanje Njegovih stopala) za svaku priliku. Vi znate sve o padapuji?

RP: Čula sam o tome, ali voljeli bismo čuti to i od vas, pa vas molim, ispričajte nam.

PK: Nasuprot sobe za razgovore je soba koju smo mi zvali soba za padapuju.

RP: Preko puta sobe za razgovore koja je sada zatvorena?

PK: Da. Držali smo tacu iznad Svamijevih stopala te smo polijevali Njegova stopala čistom vodom, zatim smo tu vodu sakupili, a Njegova smo stopala obrisali ručnikom. Zatim smo ih prali i ružinom vodicom. Ta se je voda također sakupljala. Onda smo štovali Njegova stopala haldijem (kurkumom – žuti prah), kumkumom (crveni prah) i cvijećem, a zatim smo Ga okitili cvjetnim vijencem!

RP: Je li svima bila dana ta prilika činiti ovu puju (obred)?

PK: Da. Svaki put kada bismo došli i kad bismo se vraćali pa i kod bilo koje prilike, On bi to prihvaćao.

RP: Sada nam ne dopušta dodirivati Njegova stopala!

PK: Nakon što smo Ga okitili vijencem On nam je dao posvećenu hranu koju smo jeli i zatim činili arati. Onda je držao mog sina na koljenima i dao mu je ime Sai Ramesh. Rekao je: „Možete ga zvati Ramesh, ali njegovo će ime biti Sai Ramesh.“

OBILNI BLAGOSLOVI ZA NJENOG SINA

Nakon godinu dana došli smo zbog sinove annaprašte – to je davanje djetetu prve čvrste hrane; zobenih pahuljica s rižom, mlijekom i šećerom – čime ga je Svami nahranio držeći ga na Svojim koljenima.

U njegovoj trećoj godini je Svami napravio akšarābhyasam – ceremoniju pisanja prvog slova prije nego dijete pođe u školu. To je bilo veoma znakovito i drukčije iskustvo koje bih željela ispričati.

RP: Da, naravno!

PK: Do tada sam već imala i drugo dijete. Svami je rekao: „Kako se snalaziš s oboje djece zajedno? Zašto svoje starije dijete ne daš u školu?“ Rekla sam: „Svami, još nije učinjena akšarābhyasam.“ „Ja ću to učiniti prije nego ideš“, rekao je, „Ti sve priredi, a  ja ću sutra doći u tvoj dom i učinit ću to.“ U to sam vrijeme bila ovdje u Puttaparthiju. Sve smo priredili iako u to vrijeme ovdje nije bilo trgovina pa smo morali zamoliti nekoga da ode u Bukkapatnam i donese pločicu i pisaljku. Tih dana nismo imali  visoki stolac na kome bi Svami sjedio, imali smo veliku drvenu kutiju na koju smo stavili tkaninu i jastuk i On je sjeo na to. Bilo je to za vrijeme bhajana.

RP: Dakle, dok su se pjevali bhajani u hramu Svami je obilazio okolo i posjećivao ljude?

PK: Da. Bhajani su bili između 11 i 12 sati.

RP: Svakodnevno?

PK: Da, svaki dan!

RP: Nije bilo kao sada – samo pola sata! I Svami bi hodao okolo?

PK: Da. Svami bi također obavljao i mnogo drugih stvari – ovu padapuju, razgovore – sve to za vrijeme bhajana! Također bi odlazio k ljudima u njihove kuće! Dakle, rekao je:

„Kako mogu sjediti na ovoj visokoj drvenoj kutiji i raditi akšarābhyasam? Molim vas, prostrite mi nešto na podu!“

Bila je tu neka drvena daska pa smo je stavili dolje i prostrli jastuk, a On je sjeo na pod! I tada je zatražio od mog sina da sjedne u Njegovo krilo!

RP: To je bila njegova sreća!

PK: Da. Zatražio je da donesem malo riže na taci te je na njoj napisao Om namoh

narayana namaha.

RP: Na tome?

PK: Na toj riži! Zatim je na pločici napisao Om, a onda je – kao dio obreda – tražio od sina da stavi haldi i kumkum na to što je On napisao. Držao je njegovu ruku i pisao zajedno s njim!

RP: Što je pisao?

PK: Om namoh narayana namaha – tu cijelu bija mantru. Mom je ocu ranije dao navaratna prsten (prsten s devet dragulja) koji je sada uzeo od njega te je s njim napisao ovu mantru (Om namoh narayana namaha) mom sinu na jeziku.

RP: Tim prstenom? Koristeći ga kao pero?

PK: Da, s prstenom.

RP: Divno! A što je bilo s pločicom? Nije ju koristio?

PK: Jest! Tražio je od sina da piše i na riži i na pločici! Istu mantru je napisao i na njegovom jeziku! Nakon toga je tražio od sina da napravi namaskar (oda počast) svima nama - njegovim roditeljima i djedovima i bakama, a onda je tražio da moj otac donese unuka u hram na bhajane i k Njemu gore u sobu te mu je dao kutiju sa slatkišima.

RP: Dakle, to je zaista bio veliki dan za njega!

PK: Da! Kad je imao dvije godine često bi dolazio ovamo i čim bi došao bili bismo pozvani na razgovor.

RP: Jeste li snimili sve te razgovore?

PK: Ne. U to vrijeme nije bilo magnetofona.

RP: Zapisali ste ih riječima?

PK: Ne. To je ono čega se mogu sjetiti…

RP: Vi ste već rekli da se sjećate svega o Svamiju – možda ste zaboravili druge stvari, ali te ne!

PK: Da. Jednom je rekao: „Moraš imati još jedno dijete. Kad ovaj mali bude išao u školu što ćeš ti raditi? Bit će ti dosadno!“

RP: On je to rekao?

PK: Da. Dakle kad je mali imao godinu i pol ja sam opet zanijela te kad sam otišla k liječnici ona me je izgrdila: „Imali ste visoki tlak za vrijeme prve trudnoće! To je prerano! Bojim se da će se sve opet ponoviti!“

Moj je otac bio ovdje; došao je ovamo nakon svog umirovljenja. Pisala sam i njemu i Svamiju pismo o tome, a onda je Svami rekao: „Ne brini!“ te mi je po ocu poslao pismo s oko 40 paketića vibhutija! „Neka to uzima s vodom svake večeri prije spavanja i neće biti problema s tlakom“ rekao je.

DRUGI SIN JE SAIJEV POSVEĆENI DAR

I ništa se nije dogodilo! Iako sam morala ići liječnici svaki mjesec, jer mi je davala neke lijekove, ja sam joj blefirala rekavši: „Lijekovi izvrsno djeluju!“ a nikad ih nisam uzimala - samo vibhuti! Možda je Sai zato dao mom drugom sinu ime - Sai Prasad!

Kad je dijete bilo dvije ili tri godine staro opet je rekao: „I ovaj će dječak ići u školu!“ “Svami! Ovo će se stalno ponavljati! Svatko tko se rodi mora ići u školu! Ali ja ne mogu stalno rađati!“ rekla sam. „Ne, ne! Ti moraš imati još jedno dijete!“, rekao je.

RP: Inzistirao je?

PK: Da! Tako sam ponovno zanijela kad je sin imao oko dvije godine. U to je vrijeme moj otac radio u Bangaloreu kao pomoćnik producenta na Sve-indijskom radiju. Radio je tamo tri godine nakon svog umirovljenja.

RP: A onda se preselio ovamo?

PK: I on i majka i baka bili su ovdje. Svami je rekao: „Ja ću brinuti, a vas dvoje idite.“ Indijski je običaj da se kćer uzme u roditeljsku kuću kada je u šestom mjesecu trudnoće i ona tu ostaje mjesec dana, a da bi ju usrećili daju joj jesti što god poželi.

RP: Da, to je uobičajena tradicija.

RAZMIŠLJANJA O POROĐAJU

PK: Kuće mojih i muževih roditelja bile su jako blizu. Kad bi me majka zvala i inzistirala da dođem k njoj, rekla bih joj : „Ne! Preblizu je!“ Kad god bi me zvali muževi roditelji morala sam ići pa se činilo kao da sam stalno kod njih. Zato sam mislila da bi bilo bolje otići u Puttaparthi i ostati tamo mjesec dana s bakom.

U to vrijeme Svami je bio u Bangaloreu kao i moji roditelji te je trebao doći k mom ocu na večeru. Majka je rekla: „Ti pitaj Svamija, mi Ga ne možemo to pitati!“ Kada je Svami došao pitala sam Ga: „Svami, voljela bih biti u Puttaparthiju mjesec dana s bakom, tako joj mogu biti od pomoći.“ Svami se šalio: „Oh! Želiš doći u Puttaparthi? Ovo je samo izgovor! U redu, zašto ne bi došla?“

Tako sam došla ovamo i ostala. U to smo vrijeme imali problem, nismo znali gdje bih trebala roditi jer ako to bude u Bangaloreu, tamo neće biti nikoga da pomogne mojoj majci u kući jer će ona morati pomagati meni i biti sa mnom u bolnici. Zato je bila malo zabrinuta. Do tog vremena bila je otvorena Opća bolnica u Puttaparthiju, ali nismo znali hoće li se Svami s tim složiti ili ne.

Kad sam bila ovdje s bakom jednoga dana je došao Svami te je pitao: „Kakvi su tvoji planovi?“ Rekla sam: „Svami, nemam nikakvih planova. Što god Ti kažeš ja ću to učiniti.“ „Zašto ne bi rodila ovdje? Ovdje je bolnica! Ti uvijek želiš Svamija i bolnicu

– sada su oboje ovdje!“, rekao je.

„Ali Svami, tek sam u šestom mjesecu! Ne mogu ostati ovdje tako dugo!“, rekla sam jer u to vrijeme nije bilo sigurno da ću povoljno putovati ovamo.

RP: Da, bilo je mnogo teškoća oko dolaska u Puttaparthi. Jeste li onda došli ovamo na volovskoj zaprezi?

PK: O da! Čak i onda smo morali prvo ići vlakom pa autobusom, a onda volovskom zapregom i svim tim.

RP: Sjećam se kada smo mi došli ovamo 1972. godine; došli smo u Bukkapatnam volovskom zapregom!

PK: Da! Tada sam Mu rekla: „Zašto ne bih sada otišla u Bangalore na mjesec dana pa se mogu vratiti ovamo zbog poroda, jer nakon poroda tri mjeseca neću biti sposobna putovati i doći ovamo.“

Rekao je:

„Ne! Ostani ovdje jer se budhi (intelekt) i jnana (mudrost/znanje) – inteligencija oblikuju u maternici nakon šest mjeseci! Zato budi ovdje, radi namasmaranu (recitiranje Božjeg imena) i pjevaj bhajane.“

RP: Dakle Svami! On je Stvoritelj i On zna što se događa u šestom mjesecu trudnoće!

Dakle, tada dijete stječe inteligenciju?

PK: Da. On je to rekao i zato kažu da čovjek treba trudnu ženu činiti sretnom.

RP: To piše i u Svetim spisima!

PK: Da. Tako sam ostala. Onih dana nismo baš mogli nabaviti mnogo voća i sve to pa kad god bi neki poklonik došao i donio voće za Svamija, On bi nam nešto od toga poslao, jabuke ili banane. Ponekad bi došao u naš dom provjeriti me. Kad sam bila u devetom mjesecu onda je i moja majka došla ovamo.

Svami je otišao u Tirupathi, prisustvovati Prvoj konferenciji o društvu božanskog života koja se održavala u Venkatagiriju, a vratio se natrag s velikim brojem isposnika!

RP: To je bilo 1961.?

PK: Ne, nego 1957. Mnogi su ga isposnici slijedili i svi su bili ovdje u Puttaparthiju. Dan prije proslave Raminog rođendana, počela sam poslije podne osjećati bolove, a moj drugi sin, koji je imao samo tri godine, bio je također ovdje. Ležala sam, a on me je pitao: „Zašto ležiš majko?“ Rekla sam: „Imam neku groznicu, želim malo Svamijevog vibhutija pa ću onda biti dobro.“

SAI DOGOVARA POTPUNU BRIGU O NJOJ

 

PK: On nije znao što bi učinio! Tih se dana Svami znao penjati na brdo – tamo gdje je sada Sveučilište – bile su tu neke ogromne stijene i Svami bi uvečer tamo odveo neke ljude te bi razgovarao s njima.

RP: Mislite, dok su trajali bhajani?

PK: Ne, prije toga, oko četiri ili pet sati. Dakle, moj sin se počeo penjati na brdo da bi dobio malo vibhutija za svoju majku. Svami ga je vidio te je pitao: „Što je bilo? „Svami,

majka ima groznicu pa želi malo vibhutija.“ Budući je On znao da se bliži vrijeme porođaja, sišao je, došao je k meni te me je pitao: „Želiš li ići u bolnicu? „Ne znam, kako god Ti kažeš!“ rekla sam.

„Dopusti da sredim krevet za tebe“ rekao je. Budući da je na ženskom odjelu bilo nekoliko starijih seoskih žena, a tamo su bila samo četiri kreveta, rekao je: „Idem razgovarati s liječnicima da pripreme sobu za tebe.“ Zatim je otišao u dom doktora Sitaramaiyaha koji je bio na dužnosti da mu kaže da pripremi sobu. „Liječnik će staviti krevet u sobu za porode“ rekao je. U bolnici su bile samo četiri sobe, jedna s četiri kreveta za muškarce, jedna takva za žene, jedna rađaona i centralna dvorana - i to je bilo sve. Bila je to veoma mala bolnica.

No, zatim je rekao: „Ali ne! Budeš li ležala tamo bit će ti daleko do kupaonice!“, toliko je bio brižan! „Budući da samo jedan čovjek leži na odjelu za muškarce, tražit ću da ga stave na verandu pa ću napraviti poseban odjel za tebe s četiri kreveta“ rekao je iza toga.

Onda je rekao mojoj majci: „Budući da se automobil ne može popeti na brdo, naći ću neki džip koji će ju moći prevesti do bolnice, a ja ću doći nakon bhajana.“

RP: Dakle, On je brinuo o svemu!

PK: Da! Bhajani su trajali, ali nakon njih tamo nije bilo ni jednog džipa, a meni je sve teže bilo ostati kod kuće jer se bol povećavala. Onda je Svami došao na večeru. Njegova Ga je sestra posluživala i žene su Mu tada mogle pristupiti.

Moja je majka otišla k Njemu te Mu je rekla: „Njoj je teško ostati kod kuće, bilo bi bolje da ju sada prevezemo.“ „Sada nema slobodnog džipa, što ja tu mogu?“, rekao je. Zatim je zatražio vode i stvorio je nešto te je stavivši to u vodu rekao: „Daj joj to neka popije i bol će se smanjiti, a onda ju možete odvesti u bolnicu.“

Majka je donijela to nešto – bio je to nekakav voćni sok i veoma je lijepo mirisao. Popila sam ga i bol se smanjila pa sam čak mogla i otići gore u bolnicu!

RP: Vi ste otišli gore?

PK: Da, otišla sam! Otišli smo u bolnicu i ja sam legla, a bol se smanjila. Tu su bila dva liječnika, muškarci, i nije bilo ni babice ni sestre niti bilo koga. Bila je tamo samo jedna žena koja je nešto znala o njegovanju pa ju je Svami poslao k meni zajedno s mojom majkom. Majka i ona počele su raspravljati što treba učiniti jer nisu bile upoznate s cijelim procesom rađanja.

Liječnici su sjedili na verandi i dali su nam sve što nam je bilo potrebno, škare, konac i ostalo te su rekli: „Bude li ikakvih problema, mi ćemo biti tu, čekat ćemo.“ Bol se smanjila i ja sam lijepo zaspala. Iznenada se ona žena sjetila da u bolnici kao kuharica radi jedna žena iz obližnjeg sela i da ona ima iskustva oko porođaja. Zatim je otišla i dovela tu ženu. No noć je prošla.

Idućeg dana je bio Ramin rođendan i bhajani su bili između 9 i 10 sati ujutro – inače  su bili obično između 11 i 12 sati. Bilo je ljeto i tada u Puttaparthiju nije bilo ni struje ni vodovoda.

RP: Pa kako su se snalazili?

PK: Uz ručne lepeze!

RP: A s vodom?

PK: Tada je ovdje bio zdenac!

RP: Morali ste ići i izvlačiti vodu, zar ne?!

ON U POTPUNOSTI PREUZIMA ODGOVORNOST

PK: Da! Onda je oko 9 sati Svami došao u bolnicu te je rekao: „Što se dogodilo?“ „Sve je prestalo – ništa se nije dogodilo!“, rekla sam. „Budući da si već imala previše problema i budući je bio aštami (osmi dan lunarnog kalendara koji se ne smatra povoljnim) ja sam sve zaustavio! Danas je rāmanavami i danas ćeš roditi!“ rekao je. Onda je dao dva paketića vibhutija mojoj majci te joj je rekao: „Nakon porođaja utrljaj joj ga u trbuh. Kada se bol poveća neće moći jesti nikakvu hranu, zato joj sada donesi nešto da jede.“ Tada je moja majka otišla i donijela mi nešto za jesti.

RP: To je zadivljujuće! Koliko je brige On preuzeo!

PK: Da! Zatim je uvečer oko 6 sati ili tako nekako Svami poveo sve prisutne poklonike na rijeku Čitravati. Bio je travanj i zbog vrućine sam bila iscrpljena. Imala sam lake bolove, ali ne i porođajne. Netko je rekao Svamiju: „Svami! Ona je u bolnici, što ako se nešto dogodi?“ „Ne! Ništa se neće dogoditi prije nego se vratim! Svi možete poći!“, rekao je.

Dakle, sve je poveo na Čitravati i tamo je stvorio, čini se, iz pijeska kip Gospoda Rame, Lakšmana i Site; otpjevali su nekoliko bhajana, Svami je održao govor, a također je stvorio i amritu (božanski nektar)!

RP: Na Ramin rođendan!

PK: Da, na Ramin dan! U isti taj trenutak ja sam, ovdje, osjetila jaku bol i jako sam se znojila. Nikoga nije bilo da mi pomogne osim moje majke; ona je plakala i nije znala što bi učinila, bila je jako uzrujana!

Kad je Svami tamo dijelio ženama amritu iznenada je rekao: „Oh! Bole me leđa!“ Jako se znojio, a onda je na dvije - tri minute sjeo na zemlju protežući noge.

RP: Dakle znači li to da je preuzeo bol na sebe?

PK: Da. Brisao se maramicom i, naravno, svi su Mu pomagali. To je trajalo sve do nekih 8 – 8:30 uvečer!

RP: Dakle, poklonici su bili s Njim na pijesku rijeke Čitravati tako kasno? Oni su sa sobom nosili lampaše, zar ne?

PK: Da – baklje, lampaše i ostalo. Kako je tamo iz pijeska stvorio koje kipove, oni su ih odnosili u hram i držali ih u svetištu te su radili arati – to je onda bilo uobičajeno.

Ja sam tada bila veoma slaba i iscrpljena, a nije bilo nikakvog znaka poroda! Onda se Svami vratio, a tu je također bilo mnogo žena – neke su prigovarale: „Zašto si došla ovamo? Trebala si otići u Bangalore!“

Zbog moje slabosti i iscrpljenosti moja je majka bila jako zabrinuta. Otišla je k Svamiju i počela plakati; On je baš večerao. Rekla Mu je: „Svami! Ona jako pati!“ „Ne, ne doga- đa ništa zbog čega bi trebalo brinuti!“ rekao je. Tada je stvorio malo vibhutija te joj je

rekao: „Pomiješaj to s vodom i daj joj. Ja ću začas doći.“

Dok je majka stigla i pomiješala vibhuti s vodom da bi mi ga dala i Svami je već došao u bolnicu.

RP: Zamislite!? Koliko je tada bilo sati?

PK: Bilo je oko 9:30 uvečer! Htjela sam ustati, ali On je rekao: „Ne! Legni! Što se dogodilo?“ Rekla sam: „Gadno je, ne mogu izdržati!“ „To je samsāra (svjetovni život)!“, odgovorio je.

RP: U redu! On je to sumirao u samo jednoj riječi!

„GLASNO ZOVI SAI RAM!“ - BABA

PK: Rekla sam: „Svami! Ovo nije bilo tako za vrijeme prva dva porođaja! Onda je bilo lako, ali ovaj put ne znam što se događa?! Jako trpim!“ „Kada te boli zašto zoveš: 'Amma! Amma!?' Zašto glasno ne pozoveš: 'Sai Ram! Sai Ram!'“ rekao je tada.

RP: Oh, to je bila još jedna neizravna lekcija!

PK: Da. No ja sam bila dovoljno drska te sam rekla: „Svami, iako nisam izgovorila Sai  Ram, Ti znaš da nisam prizivala svoju majku – bio je to poziv samo Tebi!“ „Ne Padma, ne ide to tako! Kad nailazi bol moraš izgovoriti: 'Sai Ram!'“, rekao je.

Stajao je tada na vratima koja su bila na onoj strani kreveta gdje i moja glava te je poveo van onu ženu - 'babicu' rekavši joj neka me uputi da kada naiđe bol neka izgovaramo: 'Sai Ram!' Zatim je stojeći kraj vrata zamahnuo rukom. Iza toga je činio još neke geste rukama i, iako je stajao podalje, osjetila sam tup udarac u trbuhu i jaku bol. Izgovorila sam tada 'Sai Ram!' i dijete je bilo rođeno!

RP: A Svami je stajao kraj vrata? PK: Da! I dijete se odmah rodilo! RP: O moj Bože!

TAKO PRISAN… BAŠ KAO ČLAN OBITELJI

PK: Kada je čuo djetetov plač, otišao je. Idućeg dana uvečer, došao je opet u bolnicu, a tada ovdje nije bilo struje pa nije bilo svjetla; zato je ponio sa sobom džepnu svjetiljku – imao je veliku svjetiljku sa šest baterija. Kad je ugledao dijete rekao je: „Oh! Tako  mala beba, a da bi je rodila morala si proći tako mnogo toga!“

Zatim se našalio sa mnom: „Ah! Željela si kćer, a dobila si još jednog sina! Zar nisi sretna?“ A onda je osmoga dana moj otac došao u Puttaparthi. Odmah je otišao najprije vidjeti Svamija, nije prvo došao k meni – bio je takav.

Svami mu je ispričao sve što se dogodilo na Čitravatiju i tako smo otkrili da je Svami preuzeo na sebe moju bol! Rekao je mom ocu: „Tamo nije bilo nikoga osim njene majke, a Padma je jako patila pa sam morao preuzeti bol; zatim je sve bilo u redu.“

Onda je poveo mog oca sa Sobom u šetnju rekavši: „Vidiš! Padma se jako ljuti na mene i ne razgovara sa mnom jer nije dobila kćer!“ Ponašao se baš kao član obitelji!

RP: Da! Pa konačno, obzirom da je dopustio toliko prisnosti s vama i vašom obitelji, što

biste rekli da vam je tada značio Bhagavan?

PK: Bio je kao bliski rođak – zbog Svoje sućuti i brige bio mi je više od majke.

RP: Vi, dakle, nikada niste osjetili strahopoštovanje zbog Njegove božanskosti?

PK: Nisam Ga mogla doživjeti kao Boga ili božanskost jer mi je bio tako blizak i s toliko je sućuti brinuo o meni da sam jednostavno bila privučena time! Mislila sam da je moj jako, jako blizak rođak – mislim to čak i danas! Ali ponekad – jer me sada drži na maloj distanci – mogu osvijestiti Njegovu Božanskost.

RP: Mislim da smo se danas veoma dugo družile i da idućom prilikom možemo podijeliti još neka vaša sjećanja s našim slušateljima Radio Saija. Hvala vam što ste prihvatili naš poziv. Razgovarati s vama je bilo kao da smo ušli u tajni vrt sa skrivenim blagom. Vi ste zaista rudnik dijamanata i nađeno blago Božjih blagoslova! Gospođo, zaista ste sretni, a i mi također što smo bili primatelji – posredni primatelji ovih blagoslova preko vas! Mnogo vam hvala!

PK: Hvala Rajeshwari, što ste mi dali priliku podijeliti svoja iskustva s vama.