1.DIO
RP: Om Sri Sai Ram! Dobro došli na Radio Sai Global Harmony. Gospođa Padmāmma je opet danas s nama da bi podijelila još neka svoja nezaboravna iskustva s voljenim Bhagavanom. Dobro došli gospođo u studio Sai Global Harmony.
PK: Hvala vam Rajeshwari.
RP: Prošli put kada smo se ovdje srele, nakon razgovora (u kome ste govorili veoma nježno o svom ocu) odlazile smo zajedno, a ja sam pitala trebam li vas ispratiti do stana jer je bilo kasno. Vaš odgovor mi i sada odzvanja u ušima. Rekli ste: „Ne! Ovo je moj Prasanthi Nilayam! Poznajem ovo mjesto bolje od vas.“
Osjetila sam radostan osjećaj pripadnosti u vašem glasu. Shvatila sam da je vaš život jako povezan uz Bhagavana i ovo mjesto. Zato bih započela ovo druženje pitanjem koje se odnosi na to. Molim vas, pričajte našim slušateljima o 'vašem Prasanthi Nilayamu' kako ga vi nazivate. Kakav je bio onih dana? Koja je bila dnevna rutina?
ZLATNI DANI U PARTHIJU
PK: Bio je više nalik kući nego uobičajenom hramu. Tamo ispred je bio veliki vrt s koko- sovim palmama i mango drvećem. Bile su tu kuće pokrivene crijepom i između njih je postojao prostor.
Tih je dana bio veliki problem doći u Puttaparthi. Iz Banga- lorea ste najprije morali puto- vati tri do četiri sata vlakom do Penukonde. Zatim ste morali unajmiti jhatku
Prasanthi Nilayam
(konjsku zapregu) da biste sa željezničke došli na autobusnu stanicu u Penukondi. Onda ste trebali putovati autobusom do Bukkapatnama što je oko tri do četiri milje daleko od Puttaparthija. Odatle smo morali uzeti volovsku zapregu. Sada kad razmišljam o tome - volovska je zaprega bila nešto zanimljivo, ali bilo je zbilja teško kada je trebalo doći ovamo.
RP: Sa svom vašom prtljagom i svim ostalim… PK: Da, sa svom prtljagom ići kroz pijesak… RP: Morali ste gaziti vruć pijesak?
PK: Da. Kad god je volovska zaprega trebala proći preko pijeska, gonič bi zatražio od nas da siđemo s kola jer je volovima bilo teško vući zapregu po pijesku s prtljagom i svim ostalim teškim teretom. Hodati po pijesku je veoma teško posebno kada je jako vruć, a naša stopala upadaju u njega! Morali smo izvlačiti noge, a ljudi iz grada na to nisu bili navikli.
RP: Dakle, koliko je sati trajalo putovanje iz Bangalorea do Puttaparthija sa svim tim raznim zastajkivanjima?
PK: Kretali smo iz Bangalorea u 9 sati ujutro i stizali u Puttaparthi oko 5 ili 6 sati uvečer. A najbolja je stvar bila da ja Svami bio tamo, čekajući nas. Kad god bi koja zaprega stigla, On bi bio tamo da nas dočeka.
RP: On vam je pružao veoma toplu dobrodošlicu, zar ne?!
PK: Da, tada uopće nismo osjećali iscrpljenost od putovanja! Odmah bismo dobili Njegov padanamaskar (prilika da se dodirnu Njegova stopala) i ako bi u volovskoj zaprezi bilo male djece On bi ih skidao sa zaprege te bi ih odmah vodio kući. Čak bi, kao malo dijete, pitao: „Što ste mi donijeli?“ – kao rođak, znate!
RP: Kako je Svami mogao znati da dolazite? Ili, zar je uvijek znao?
PK: Uvijek je znao, naravno, kad god je neka zaprega došla, On je uvijek bio tamo da je dočeka. Uvijek je bilo izvanredno iskustvo doći u Puttaparthi.
SVE SLAĐA PRISNOST
RP: Kakav je bio dnevni program? Mislim, u koje vrijeme je počinjao daršan ili nije bilo takvog rasporeda?
PK: Tada kada smo dolazili ovamo, nije bilo suprabhatama (budnica Bogu) ni nagarsankirtana (pjevanje bhajana obilazeći hram) niti ičeg takvog. Mogli smo ustati kasno ujutro jer tu nije čekalo tako mnogo ljudi na razgovor. Nije bilo redova u kojima se čekalo za ulazak, a ljudi koji su željeli otići isti dan sjedili su na verandi.
RP: Danas su ovdje tisuće ljudi čak i u obične dane!
PK: Da. Muškarci su sjedili na verandi kao i žene, a Svami bi sišao oko 8 sati.
RP: Govorite li o novom hramu ili o starom?
PK: O novom. On bi dolazio oko 7:30 ili 8:00 i stajao bi pored sobe za razgovor. Bilo bi to po sistemu - tko je došao prvi…
RP: Dakle, svatko je bio pozvan na razgovor, zar ne?
PK: Većinom je svatko bio pozvan na razgovor. Onoga dana kada smo odlazili osigurali smo si mjesto među prvima da bismo sigurno bili pozvani na razgovor jer smo tada mogli ponijeti i posvećenu hranu (prasadam).
RP: U redovnim prilikama, koliko je u prosjeku bilo ovdje ljudi svaki dan?
PK: U prosjeku oko 200 do 300. To je bilo sve.
RP: Svakodnevno?
PK: Da, svakodnevno.
RP: Ali za vrijeme svetkovina?
PK: U danima svetkovanja hramska dvorana je bila puna! Znali smo reći: „Oh! Ima tako mnogo ljudi! Dvorana je puna!“, a danas je dvorana puna svaki dan!
RP: Da, i više nego puna. Dakle nije bilo programa kao takvog?
PK: Ne, nije bilo programa. Svaki dan bi bhajani bili oko podne. Budući da nije bilo previše ljudi, On nije morao ići okolo. Znao bi sići i došetati iz vrta ili šetati s kraja na kraj redova u kojima su sjedili ljudi.
RP: Dakle, mogli ste imati daršan gotovo stalno!
PK: Da. Mogli smo također učiniti i padanamaskar, On je to dopuštao uvijek kad bi šetao okolo po vrtu ili bi došao kući i sjeo s nama i razgovarao.
RP: Dakle, tu je bio vrt?
PK: Bio je tu veliki vrt s cvijećem i kokosovim drvećem i mi žene smo svaki dan zalijevale biljke – to je bilo uobičajeno. Budući da onda nije bilo struje, na bhajanima u dvorani smo koristili petrolejske lampe.
RP: To je bilo ujutro; a što je bilo s večernjim bhajanima?
PK: Postojali su i večernji bhajani.
RP: U koje vrijeme?
PK: Između 6 i 7 sati uvečer.
RP: Je li i uvečer bilo poziva na razgovor?
PK: Ne, tek ponekad. Razgovori su bili većinom ujutro ili za vrijeme bhajana – onda kada je On želio. Nije to bio planirani program kao ovih dana.
RP: On je, dakle, bio doslovno, Gospodar situacije!
PK: Da. I tako, budući da nismo imali struje, vodu smo morali donositi s izvora; bila su tu dva bunara – i mi žene smo se okupljale između 4 i 6 sati uvečer te smo zalijevale cvijeće. Jake žene su donosile vodu, a mi mlađe smo stajale u redu i dodavale jedna drugoj lonce s vodom, dok su stare žene, koje nisu mogle nositi vodu, sakupljale prazne posude i stavljale ih na stranu. To se radilo svakog dana od 4 do 6 sati uvečer.
RP: Dakle, samo su žene zalijevale biljke?
PK: Da, Svami je znao ponekad šetati okolo po vrtu te je znao doći i razgovarati s nama, i kad bi zalijevanje bilo gotovo ponekad bi nam dao voće ili neki drugi prasad – mi bismo zaista uživale u tome.
RP: Znate, zadnji put kada ste govorili o svom ocu, rekli ste da nesrećom niste bili prisutni kada je Bhagavan htio slikati vašeg oca, a fotografija je bila samo šala koju je On odigrao s profesorom Kasturijem. Jeste li ikada bili uključeni u neki sličan događaj?
HVATANJE TRENUTKA VJEČNOSTI
PK: Da, ispričat ću vam to! Vidite, bio je tu još jedan dnevni program u kome nam je bilo dopušteno nakon večere ići u Njegovu blagovaonicu. On bi došao na istočnu stranu hrama na doručak, ručak ili večeru, a jedna od Njegovih sestara Ga je posluživala. Nakon večere smo Ga mi žene išle okititi cvjetnim vijencem. Kada je bilo vrijeme jasmina, mi bismo napravile prekrasne vijence i On bi nam dopustio da Ga njima okitimo.
Jednog je dana netko napravio veoma lijep vijenac i Njemu se on jako svidio. Rekao je:
„Htio bih da me netko slika s ovim vijencem na meni.“ Zatim je iznenada rekao: „Ah! Imam ideju! Sve ste vi zalijevale ove biljke pa sutra ujutro dođite na terasu. Sjest ćemo zajedno i ja ću nositi ovaj vijenac pa ćemo napraviti zajedničku fotografiju.“
Bile smo jako uzbuđene zbog toga! Onih dana nije bilo filmova u boji pa je za nas bio problem koji sari izabrati budući da će fotografija biti crno-bijela. U 8 sati ujutro sve smo bile spremne, a On je tražio od nas da donesemo i vrčeve.
RP: Da ispred sebe možete imati vrčeve?
PK: Da. Tražio je da donesemo i veliki mjedeni vrč te da ga stavimo u sredinu jer će On sjediti na njemu. Nije želio stolac! Mi smo sve došle, a bilo nas je oko 25. Moj najstariji sin koji je imao tek tri godine znao je, zajedno s nama, zalijevati biljke iz malog mjedenog vrča. Svami je tražio od mene da ga dovedem te je rekao da dijete sjedne ispred Njega, a mi smo sve stajale okolo.
RP: Je li i sin držao vrč?
PK: Da, mali vrč. Zatim je nastupio sljedeći problem. Postojao je samo jedan fotograf u Puttaparthiju i on je bio mlad čovjek. Svami nije htio da mladić fotografira sve te mlade žene pa je tražio od mog oca da on snimi fotografiju. „Svami, ja ne znam kako namjestiti fokus pa čak ni držati kameru!“ rekao je moj otac.
RP: Dakle, Svami nije želio čak ni da mladić samo gleda kroz aparat i napravi vašu fotografiju?
Upravo to se i dogodilo; Svami je namjestio kameru te je podesio sve i vratio se natrag; sjeo na vrč i rekao 'spremni', a moj je otac kliknuo!
RP: I što je onda bilo?
PK: Katastrofa!!! „Ah ovaj Kasturi je sve pokvario! Nema fotografije!“ rekao je tada Svami. (U aparatu očito nije bilo filma ili je Svami uklonio fotografiju – Njegova igra - nap.prev.)
RP: Oh ne!
PK: Sve smo bile razočarane! Ali iako nismo mogle dobiti fotografiju, dojam koji smo dobile zbog te prilike ostao je utisnut u naša srca. Sjećale smo se tog dana i bile smo tako sretne što smo imale tu priliku.
RP: To je krasno iskustvo! Prilično je duhovito, ali je također i poučno. Koju vrstu poruke je po
vašem mišljenju Bhagavan time objavio? Jer, očigledno Bhagavan nije promijenio neke
od svojih pogleda na to kako zaštititi žene od očiju muškaraca, a to je veoma lijepa lekcija.
VEČERE NA MJESEČINI
PK: Da.
RP: Čula sam da ste imali nekoliko prilika večerati s Bhagavanom na mjesečini?
PK: Da.
RP: Molim vas pričajte nam o tome!
PK: Svami je veoma volio večere na mjesečini. Kad god je bila noć punog mjeseca, On bi predložio svima: „Hajdemo večerati na otvorenoj terasi hrama!“
RP: Na terasi hrama?! A što je bilo sa seansama na pijesku rijeke Čitravati? Je li On vodio ljude i tamo?
PK: Ne. Ove večere su bile obično samo na terasi.
RP: To je bilo dobro! Dakle bile su to terasa-večere?
PK: Da. Svaka obitelj bi skuhala svoju hranu i donijela je sobom, svi bi otišli gore, a pone- kad bi Svami naručio kod nekih ljudi da spreme veće količine hrane – neko predjelo ili slatkiše.
RP: Koja su bila omiljena Svamijeva jela?
PK: Neke vade ili bhajisi.
RP: To je volio?
PK: Da. Ti su ljudi to spremali u velikim količinama. Onih dana je ovdje bilo jedva 25 do 30 obitelji, i mi smo – naše su obitelji – sjedile u grupama. Svami bi nam posluživao te posebne vade ili bhajise ili to što su oni donijeli. Posluživao bi ih svima. Znao je donijeti i Svoju tacu kako bismo mi poslužili Njega specijalitetima koje smo priredili. Tada bi sjeo u sredinu, a mi svi bismo sjedili u krugu oko Njega.
U ono vrijeme nije bilo magnetofona, ali On je imao gramofon i znao nam je s ploča puštati neke stare pjesme iz teluških drama.
RP: Bila je tu u pozadini i glazba - kao na zabavi! Koje su to bile pjesme? Sjećate li se neke od njih?
PK: Ne, žao mi je. Bile su to sve pjesme iz starih drama.
RP: Jesu li bile mitološke?
PK: Da, mitološke.
RP: Sigurna sam da ste to svi voljeli!
PK: Da. Nakon što je večera završila napravili bismo ārati za Svamija. Jednom je tražio praznu tacu. Netko Mu je dodao srebrnu tacu, a On je samo udario po njenom dnu i taca je bila puna vibhutija!
RP: O moj Bože! I onda ga je dao svima vama?
PK: Da, svima nam ga je dao, a mi smo uživali u toj prilici! Mislim da sam tako večerala s Njim na mjesečini dva ili tri puta; bilo je nezaboravno!
RP: Sa svim onim starim pjesmama koje su svirane u pozadini! To je moralo biti zabavno!
A što je bilo za dana proslave ekādaśi? Jeste li bili s Bhagavanom kada je stvarao amritu
(nektar) i sve to?
PK: Da! Bila sam s Njim mnogo puta – najmanje tri do četiri puta. Bio je tu i jedan poseban
vaikuntha ekādaśi. Bilo je to 1957. godine – sjećam se jer je Svami te godine slavio u
hramu 60. rođendan moga oca. Budući je moj otac rođen na Božić, a to je u prosincu i vaikuntha ekādaśi obično pada krajem prosinca, Svami nas je sve poveo na Čitravati rekavši: „Večerat ćemo na mjesečini, na Čitravatiju!“ To je bilo rijetko, samo ponekad. Svi smo priredili hranu i ponijeli je tamo. Svami je tom prilikom otpjevao nekoliko bhajana.
AMRITA ZA SVE
RP: Onamo ste nosili i petrolejke?
PK: Da. Nosili smo ih jer smo se vraćali po mraku i bilo je kasno; ponijeli smo i baklje jer ceste nisu bile takve kao danas!
PK: Nakon otpjevanih nekoliko bhajana i neformalne diskusije – to nije bio govor – On bi ispričao priču ili bi netko postavio neko pitanje i to bi tako išlo. Onda je zatražio od mog oca da Mu da pehar koji je uvijek nosio sa sobom jer je Svami ponekad znao zatražiti vode.
Dakle, kada je Svami zatražio srebrni pehar, moj je otac mislio da želi vode pa je počeo puniti pehar vodom. Svami tada reče: „Ne. Daj mi prazan pehar!“ Otac Mu ga je dao, a Svami je držao prazan pehar pred Svojim ustima. Onda smo začuli zvuk žuborenja!
RP: Zvuk žuborenja?!
PK: Da.
RP: Je li On to stvorio amritu (nektar) kroz usta?
PK: Da! Jedino taj put sam čula takvu stvar!
Odmah nakon toga svuda okolo se osjetio miomiris.
RP: Čuli smo da je znao uzimati iz sebe lingame, ali ovo je nešto rijetko!
PK: On je znao uzimati neke stvari iz srebrnog pehara ili posude, ili bi ponekad iz stvari nalik na školjku, koju bi izvukao iz pijeska, uzimao amritu, ali ovaj put ju je uzeo iz Svojih usta.
Pitao je mog oca: „Jesi li primijetio što imam ovdje u trbuhu? To je amrita kalaša (trezor, podrum pun nektara).“
RP: To je rekao?!
PK: Da!
RP: Spremnik za nektar je u Njegovom trbuhu!
PK: Da. Mislim da smo svi bili veoma sretni što smo od Njega dobili stvarnu amritu; stvarni trezor amrite!
RP: I to od Mahavišnua! I to na tako poseban dan!
PK: Da. I svima ju je dao. Amritu nam nikada nije davao u ruke, nego bi nam ju nalio izravno u usta žlicom! Morali smo širom otvoriti usta točno pred Njim, a to je bilo teško!
RP: … onda bi je On ulio! Dobro, imate li još kakvih sjećanja na te rane godine?
PONOVNO OŽIVLJAVANJE PRASTARIH HRAMOVA
PK: Da, imam neka… Za Šivaratri 1954. godine, Svami je stvorio devet šiva-lingama i oni su izronili iz Njegovih usta; bili su maleni, no jedan od njih je dao mojoj baki i ona ga je štovala tako što bi radila abhišekam (obredno kupanje).
RP: I on je kod vas?
PK: Da, sada je kod mene.
RP: Vi također radite obredno kupanje?
PK: Da, svaki dan ga štujem uz obredno kupanje.
RP: To je nasljeđe koje ste dobili!
PK: Trebate znati da kada je Svami otišao u Badrinath, uzeo je iz svetišta lingam koji je tamo postavio Shankaracharya i taj je lingam štovan uz lišće bilve koje je On stvorio.
RP: Da, čitali smo to u Sathyam, Sivam, Sundaram.
PK: Također i to da kad je Svami otišao u Somanath stvorio je zlatne cvjetove koje je prosuo po lingamu. I to ste trebali pročitati u knjizi Sathyam, Sivam, Sundaram?
RP: Da.
PK: Tamo je, poklonicima koji su Ga pratili, dijelio zlatne cvjetove i listove bilve. Moj je otac bio jedan od sretnika koji su ih dobili; imam oboje – jedan list bilve i jedan zlatni cvijet.
RP: Što ste učinili s njima? Gdje ih držite?
PK: Držim ih u svom svetištu. Neke sam zatakla za slike koje tamo imam. Tih ranih dana Svami je običavao žvakati pān (jedna vrsta indijskog digestiva umotana u betelov list), ali za vrijeme Njegovog 60. rođendana, kada se među poklonicima nametalo ograničavanje želja, da bi njima bio primjer, Svami se odrekao te navike.
RP: Da! Znao je uzimati puno pāna, ali mislim da je u prilici kada je evoluirala teorija o ograničavanju želja, za praktičnu primjenu u domaćinstvima poklonika želio dati primjer i sâm se odrekao tog žvakanja.
PK: Da. I onda je kutiju za pān dao mom ocu. Rekao je: „Sada mi više ne treba jer sam zapečatio želju za pānom!“
RP: Svami je takav; najprije dade primjer, a onda traži od drugih da Ga slijede.
PK: Da. Moj je otac tu kutiju koristio za vibhuti, a ja sam sretna što ju sad imam kod sebe.
RP: Dakle, i to imate!
PK: Da.
RP: Imate također i malu fotografiju?
PK: Da. 1954. godine kada sam imala neke probleme u životu stvorio ju je za mene rekavši: „Dat ću ti ovu sliku i kad god budeš u teškoći ili očaju možeš izliti svoju tugu pred tom slikom, a ja ću ti dati utjehu i mir.“
RP: Dakle i nju imate?
PK: Da.
STVORITELJ POKAZUJE POVEZNICU KOJA NEDOSTAJE
RP: To je lijepo! Što još imate, a što je On možda dao vašem ocu?
PK: Vidite, čuli smo o tome kako je Svami stvarao prstenje, privjeske, vibhuti i ostalo, ali jednom je stvorio malog majmuna! Ne živog majmuna, nego majmuna od kamena i to za mog oca. Želite li čuti o tome?
RP: Da! Molim vas pričajte nam o tome jer je to veoma neuobičajeno. Kojom je to bilo prilikom?
PK: Jednog je dana bila rasprava između Svamija i nekih poklonika o evoluciji čovjeka – o Darwinovoj teoriji, a budući da je moj otac bio profesor antropologije to ga je jako zanimalo.
RP: Dakle on se bavio i antropologijom? Ja sam mislila da se bavio samo poviješću!
PK: Ne! Bio je također i antropolog. To je studirao pa se time i zanimao.
RP: On je onda bio, znači, stručnjak?
PK: Da. Počeo je govoriti Svamiju: „Svami, ja poznam antropologiju i evoluciju čovjeka i sve to“, a zatim je rekao, „Svami, majmun je živio na tlu. Oni su, u evoluciji, tako bliski čovjeku.“
RP: Oni su čovjekovi preci.
PK: Da, najbliži. Onda je Svami rekao: „Ne! Postojala je jedna vrsta majmuna koja je običavala živjeti na drveću, ali nije imala rep; oni su bili najbliži rođaci čovjeka.“
RP: U redu.
PK: Onda je otac dokazivao: „Ne Svami! To ne može biti jer majmuni žive na drveću i potreban im je rep za skakanje i balansiranje na njemu.“
RP: Dakle, bilo je dokazivanja između njih dva.
PK: Zatim je Svami rekao: „Ne! Ne!“ i, da ga uvjeri stvorio je majmuna iz kamena – bio je velik oko sedam centimetara i nije imao rep. Pokazao mu ga je rekavši: „Vidiš! To je bio ovaj tip!“ Otac je bio jako zadivljen! Nije to znao; majmun je imao prekrasne oči koje su žmirkale i držao je voće u ruci.
RP: Kakve je bio boje?
PK: Kamen je bio smeđe boje; ne tamno smeđe nego bež – neka boja biskvita. Sjedio je s komadom voća u ruci i nije imao rep; ali oči su mu bile jako izražajne.
RP: Imate li i njega?
PK: Ne. Otac je rekao da će biti bolje da ga drže u muzeju tako da ga ljudi mogu vidjeti. Da je doma kod nas, samo oni koji dolaze k nama mogli bi ga vidjeti. Mislim da je u
Sveučilišnom muzeju.
Sjećam se također i nekih pisama koja mi je Svami pisao.
2.DIO
RP: Najprije nam pričajte o ovoj knjiškoj oznaci koju imate sa sobom, veoma je neobična.
PK: Onih dana kada se Svami znao šetati po vrtu ljudi su Ga susretali, a On bi razgovarao s njima i onda bi iznenada, kad je bio blizu kokosove palme, otkinuo njen list…
RP: Suhi list?
PK: Ne, zeleni.
RP: Ah da, takvog ga je bilo lakše savijati.
PK: Da. Onda bi ga razdijelio, izvadio bi vlakno i tada bi njime znao plesti!
RP: … različite oblike.
PK: Da.
RP: Ovaj izgleda skoro kao jelen!
PK: Da, to je gotovo uvijek bio jelen. On ga je obično davao osobi pored sebe, a ona bi to koristila kao knjišku oznaku. Ja sam također dobila jednu takvu.
RP: Ah! Zato sam i htjela znati što to imate uz sebe! Dakle, postoji tu još neka uspomena.
PK: Da, naravno!
RP: Ova pokazuje Svamijevu vještinu izrade!
Makar je On Stvoritelj, i u ovoj knjiškoj oznaci možete vidjeti Njegov osjetljiv
dodir! U redu, sada nam pričajte o vašim pismima.
SVAMIJEVA PISMA POMOĆI U OBITELJSKIM STVARIMA
PK: Budući da sam se udala veoma mlada bilo je nekih nerazumijevanja između mene i mog supruga. Da bismo razjasnili probleme i želeći ih riješiti, ponekad nas je Svami pozivao na razgovor. Ali ponekad se problemi nisu riješili tako lako – mi nismo dobro razumjeli jedno drugo.
Dakle, da bi me uvjerio, savjetovao i vodio u tome kako bih trebala voditi svoj život u obitelji, Svami mi je često znao pisati pisma. Pročitat ću neke izvatke iz tih pisama. Pročitat ću ih na jeziku na kome ih je Svami napisao. Možete li to prevesti?
RP: Da, nakon što završite cijelo pismo, prevest ću ga na engleski jezik.
PK: U početku mi je pisao na kannada jeziku jer dolazim iz Mysorea i Bangalorea. Onda sam počela učiti teluški i, nakon što sam postala uspješna u telugu, On mi je počeo pisati na telugu! No Svami je imao Svoj poseban način pisanja! Znao je pisati engleskim pismom (misli na englesku transkripciju, nije pisao teluškim pismom - nap.prev.), no jezik bi bio sasvim drukčiji!
RP: On vam je pisao pisma na kannada ili teluškom jeziku, ali rukopis (slova) bi bio engleski?
PK: Da!
RP: ... tako da ga možete čitati bez teškoća.
PK: Da.
RP: „Kakvi god da su problemi, jeste li radosni ili tužni, između vas oboje treba biti prilagodba. Morate izraziti svoje osjećaje jedan pred drugim. Kakva god da je situacija morate biti ujedinjeni, sretni i živjeti bez nerazumijevanja i sumnji. Moraš uvijek biti u blaženstvu. Samo to mi donosi sreću. Što bih još trebao osim toga? Kakve god bile promjene u životu, tvoj Svami je stanovnik tvog srca i brinut će o tebi. Kao vodeni mjehurić koji izranja iz vode i uranja natrag u nju, Svami će ostati u tvom srcu i šetati tvojim mentalnim blaženstvom. On će uvijek izlijevati sreću, ugodu i zadovoljstvo na tebe. Radi toga, kakve god bile teškoće budi sretna; ne popuštaj depresiji. Namasmarana ili ponavljanje Božjeg imena će riješiti sve.“
PK: Još jedno pismo.
RP: Kada vam je pisao ta pisma kako vas je oslovljavao?
PK: Najprije bi pisao: „Padmāmma, primi moje blagoslove.“
RP: A kako je potpisivao ta pisma?
PK: „Tvoj, Baba.“
SVAMIJEVO PISMO O SAMSARI (O ŽIVOTU)
RP: Sljedeće pismo:
„Samsara je sāra ili suština svih višaya ili svjetovnih nakana. Samsara je mješavina teškoća i udobnosti, istine i neistine, smijeha i suza. Ali u njoj moraš odabrati ono dharmičko; samo ispravno – za druge stvari se ne moraš brinuti. Samsara se ne odnosi na pojedinca; ona se odnosi na muža i ženu. Supruga ne smije učiniti ništa bez muževog znanja, a muž zauzvrat ne smije učiniti ništa bez ženinog znanja.
Samsara je spajanje muža i žene; svaki mora dijeliti radost i tugu s onim drugim. Ako postoji problem njega treba riješiti između sebe; on se ne treba davati na znanje trećoj osobi. Muž i žena su kao dva oka na jednom licu; ako je jedno oko bolesno, ono utječe na čovjekovo lice. Vi oboje trebate živjeti primjereno u vjeri i blaženstvu.
Često ponavljaj ime Sairam i sve će biti dobro. Ja ću brinuti o svim stvarima koje se tiču vas dvoje. Moraš ostati sretna kao što sam ti rekao. Moraš se osjećati radosnom što si saznala mnoge stvari! Znaj da je Svami sve to učinio da bi te vratio na ispravan put. Napisao sam sve ovo iz svoje sućuti i brige te da bih vidio da se tvoj obiteljski život nastavlja pravim putem.“
JOŠ JEDNO PISMO
RP: „U ljudskom životu ima mnogo uspona i padova, a također i pogrešaka. Vi imate
zadatak kontrolirati ih. Oboje trebate biti sretni; bez sumnji jedan u drugog; trebate živjeti sretno. To su obilježja svjetovnog života ili samsare.“
Ranije, u prethodnom pismu, On je definirao samsaru kao mješavinu istine i neistine. Dakle, ja mislim da je pokušavao reći da je karakteristika života plivati kroz te teškoće bez utapanja u ocean svjetovnog postojanja – koji je samsara.
PK: Zatim su se, nakon toga, problemi uvećali – moj je suprug izgubio posao, a svekar je imao prošireno srce pa je morao u mirovinu – ni on nije imao posao. Bili su tu financijski i psihološki problemi koji su se zbivali u kući.
RP: Naravno!
PK: Budući da sam imala troje djece to je zaista bio veliki problem, a ja nisam znala što bih učinila.
RP: Nevolje obično dolaze u bataljunima!
PK: Da. Dakle, napisala sam Mu pismo i ovdje je ono što mi je On odgovorio. No to je na teluškom jeziku jer do tog sam vremena znala čitati i pisati teluški. Pismo glasi ovako:
Svamijevo pismo Padmi
„Amavasya ili noć mladog mjeseca – tamna noć
– ne traje zauvijek. Purnima ili noć punog mjeseca sigurno će doći. Samo budi strpljiva neko vrijeme. Znaj da su Svamijeve zaštitničke i budne oči uvijek nad tobom. Svami te nikada neće gurnuti u teškoće. Budući da teškoće dolaze jedna za drugom uzastopno, tvoj um je uznemiren. To je vrijeme kada trebaš koristiti Svamijevo ime za hrabrost.
Hoće li itko nositi vunenu odjeću u ljetu, a tanku, pamučnu u zimi? Nitko i nikada! Za sadašnje uzavrelo stanje tvoga uma nosi odjeću koja hladi, a to je bhagavat chintana ili prisjećanje na Boga. Ne pojačavaj vrelinu svog uma tako što ćeš nositi vunenu odjeću- prakriti chintana ili misli o svijetu.“
RP: Nakon što smo čuli ovo, sjećam se kako je u jednoj svojoj pjesmi Shelley napisao: „Ako dolazi zima, zar proljeće ne bi trebalo doći za njom?“
GOSPODOVA LJUBAZNOST NE ZNA ZA GRANICE
PK: Htjela bih ispričati jedan događaj koji se odnosi na situaciju prema kojoj ćete shvatiti Svamijevu brigu i sućut. Vidite, dok sam prolazila kroz to veoma teško financijsko razdoblje i imajući troje djece, moj najmlađi sin Rajaram, koji je rođen ovdje, imao je tri godine; on je stekao naviku pojesti keks uz mlijeko. Jednoga dana nije bilo keksa, a ja nisam mogla smoći novac da ga kupim; situacija je bila tako loša! On je počeo plakati te je dobio napad ljutnje i bilo ga je teško smiriti.
RP: … htio je dobiti keks!
PK: Da, zbog te situacije čak je i moja svekrva bila ljuta na mene što sam ga tako odgojila i dovela ga do te navike.
RP: Zato što ste ga naučili da jede keks s mlijekom!
PK: Uglavnom, nisam znala što bih učinila! Moja jedina utjeha je bio Svami. Napisala sam Mu pismo: „Svami! Zar ne čuješ plač moga djeteta?“ Izlila sam svoj jad u to pismo i poslala ga u Puttaparthi. To sam uvijek činila. Ali nesrećom, Svami nije bio u Puttaparthiju u to vrijeme. Nisam znala da je na putu. Pisao mi je nakon četiri ili pet dana. Moji roditelji su tada bili ovdje, ali nisam ih obavijestila o svojim teškoćama niti ičemu takvom. Dakle, oni nisu znali što mi se događalo.
No, čini se da je Svami, čim je po povratku izašao iz auta, zatražio od mog oca: „Izvidi ide li netko sutra u Bangalore.“
RP: Vi ste bila u Bangaloreu.
PK: Da, bila sam u Bangaloreu. Otac je našao nekoliko njih, a onda je rekao Svamiju:
„Svami, ima nekoliko ljudi koji žurno sutra idu u Bangalore.“
RP: Pa vi ste pisali to pismo u Puttaparthi, a Svami je izlazeći iz auta odmah tražio vašeg oca! To može značiti da pismo još nije fizički stiglo do Njega, ali je znao za vašu tugu.
PK: Da. Odmah kad se vratio s puta i čim je izašao iz auta pitao je za to. Zatim je zatražio od oca da te ljude stavi u prvi red, tamo gdje su znali sjediti na verandi čekajući razgovor. Svami mu je rekao: „Molim te, daj im Padminu adresu.“ Moj se otac čudio što to sve znači kad Svami pita ide li netko u Bangalore i daje tome adresu njegove kćeri.
RP: On nije ništa znao! Svami mu nije ništa rekao?
PK: Ne. Svami je pozvao te ljude na razgovor te im je dao veliku kartonsku kutiju rekavši:
„Uzmite ovu adresu i otiđite u tu kuću pa to dajte njoj.“ Istoga dana uvečer oni su došli i dali su mi kutiju u kojoj je bilo voća iz Delhija. Nisam mogla izraziti svoju zahvalnost!
RP: To je Svami!
PK: Moj Svami!
RP: Vi ste u pravu kada kažete da ne možete opisati ovog Svamija! Upravo je to, Svami!
PK: Zatim kada su prošli ovi problemi, moj muž je želio naći novi posao. Mislio je naći posao u Bombaju. Otišao je tamo i bilo mu je jako teško tamo se smjestiti. Tih dana ja sam se vratila u Puttaparthi s moje troje djece. Onda ovdje nije bilo prikladne škole. Planirala sam se vratiti opet u Bangalore i iznaći kako školovati djecu. Ali u to sam vrijeme imala samo 28 godina! Nisam imala hrabrosti živjeti potpuno sama s troje djece! Ali ako bi mi Svami izričito dao dopuštenje, ja ne bih brinula.
Tako sam po ocu poslala Svamiju poruku da sam odlučila otići u Bangalore i živjeti sama s djecom, ali da želim Njegovo izričito dopuštenje. Svami mi odavde nije dao nikakvo dopuštenje. Bilo je ljeto pa je otišao u Bangalore te mi je nakon toga odande napisao pismo.
RP: … napisao vam je pismo!
PK: Da, i u njemu mi je dao dopuštenje i ohrabrenje da odem i ostanem u Bangaloreu.
RP: To je poruka za sve majke, sigurna sam.
„SRETNO ISPUNJAVAJ SVOJU DUŽNOST“ - BABA
„Odmah, umjesto da si okupirana drugim stvarima, zaposli se brigom o napretku svoje djece, draga. Učini ih čestitima i iskusnima u sath vidyi - znanju o Istini. Nije li
to odgovornost majke? Možda se brineš kako dugo će to trajati, ali ne čekaj to vrijeme. Vrši svoju dužnost pa će kroz nju i vrijeme nestati. U takvim stvarima karma ili djelovanje je važnije nego kala ili vrijeme. Čak i da vrijeme nije dobro, ako je djelovanje čisto i dobro, ono će,također, preobraziti ili pročistiti i vrijeme. Dobro i loše vrijeme je rezultat djelovanja, zar ne? Dakle, slijedi Svamijevu naredbu i ispunjavaj svoje dužnosti sretno i na ispravan način.
Ne plači zbog kašte i našte; teškoće i gubitka; umjesto toga plači za karunom ili milošću Božjom. Nema nikoga na ovom svijetu koji nema problema, ali postoje mnogi koji su bez Božje milosti. Dakle ti trebaš zadobiti ono što nemaš, a ne uzvisiti se zbog onog što već imaš. Ne razmišljaj o prošlosti; prošlost je prošla. Ustajala hrana ne može opet biti svježa, može li? Prvo razmišljaj o životnoj podršci i blaženstvu. Ono je veoma važno za nas; to je također i naša podrška. Koristi svoje vrijeme života u obrazovanju svoje djece i učini ih dobrim i čestitim pojedincima.“
PK: Dakle, prolazeći kroz sve te probleme shvatila sam što mi je Svami rekao na jednom od razgovora – On je jedini stvarni, istiniti rođak, a drugi su veer bandham – prisilni dodaci.
RP: Odnos sa Svamijem je vječan.
PK: I istinit.
RP: On je to prije rođenja i uvijek će se nastaviti.
PK: Da. Učinio je da to shvatim i sada mislim da je bilo vrijedno prolaska kroz sve one probleme kako bih došla do tog zaključka i ostvarenja. Ima još jedno pismo koje bih vam htjela pročitati.
SNAGA ZA PREVLADAVANJE PATNJE
RP: Samo trenutak! Upravo imam jednu dvojbu i mislim da ste baš vi osoba čije mišljenje mi treba. Sigurna sam da ima i drugih koji imaju slične dvojbe pa možda ste vi najbolja osoba koja bi nam trebala dati odgovor.
Vi mislite da bi život općenito bio lakši i s manje teškoća kada bi Svami bio fizički blizu vas. Pripadali ste unutarnjem krugu koji je bio pod Svamijevim utjecajem (misli na one koji su bili blizu Svamiju, koji su Ga okruživali – nap.prev.). Što mislite, postoji li neko unutarnje značenje u činjenici da su unatoč Božjoj fizičkoj prisutnosti, mnogi od Svamijevih poklonika koji su bili 'in', da tako kažem, doživjeli neke od najizazovnijih situacija?
Mnogi od nas – ne govorim sada samo o vama- osjećaju da vjerojatno postoji neko značenje. Stavlja li nas Svami, ovako fizički prisutan, u velike teškoće da bi nas nečemu naučio? Jer općenito ljudi vani bi mislili; ako imaš Boga – vi znate što se dogodilo Pandavama – ako imate Boga ne biste trebali imati teškoća. Ali mnogi koji su u nutarnjem krugu, u milosti i prisutnosti Bhagavana, doživljavaju neke od najtežih situacija. Možete li nam dati osvrt na to koji se zasniva na vašem osobnom viđenju?
PK: Da. Možda moramo proći kroz te probleme zbog naše prošle karme. Svami nas dovodi tako blizu Sebe dajući nam snagu za prolaženje kroz te probleme te da kasnije shvatimo što je stvarno, a što nije.
RP: U redu. A onda ima još jedna stvar koju sam primijetila u ovim pismima i u nekim knjigama koje sam čitala. Svami sve nas Svoje poklonike stalno savjetuje, a mislim da još uvijek govori istu stvar i sada, pa i kroz vaša pisma isto tako, da radimo nama- smaranu. Da je Ime sve! Zar vi ne mislite tako? Jer čak i sada On nastavlja govoriti da su vremena loša, da su teška, ali samo nastavite s imenom Boga i sve će biti u redu.
PK: Da, jer nam to pomaže održati naš um smirenim i suočiti se s problemima.
RP: Dakle, u Božjem imenu ima mnogo snage?
PK: Da.
RP: Pričajte nam o tome, molim vas.
PK: Vidite, mi obično pišemo pisma i dajemo ih Svamiju, ali ponekad nismo u mogućnosti da Mu ih damo i onda se zbog toga osjećamo jako loše.
RP: Osjećamo se razočaranima što ih nije uzeo ili što ih nismo mogli dati.
PK: Da. Ali to nije važno jer dok mi pišemo On zna sadržaj pisma.
RP: On već zna?
PK: Da. Dobila sam dokaz o tome!
RP: U redu, recite nam ga.
YATRA DARŠAN – DARŠAN NA HODOČAŠĆU
PK: Samo da vam ispričan pozadinu tog pisma prije nego ga pročitam. Prije očevog umirovljenja Svami je tražio od njega da povede svoju majku na tirtha yatru3 –
kao što su Kashi, Mathura, Brindavan. Rekao mu je: „Kupi tri karte i nas četvero ćemo putovati.“ Uz to je rekao: „Ja sam putnik bez karte!“ Oni su bili u Delhiju i Kashiju i u svim tim mjestima. Za to vrijeme moj je suprug dobio tifus. Imao je visoku tempera- turu i bila sam veoma zabrinuta. Nisam imala nikoga budući da moji roditelji nisu bili tu i osjećala sam da trebam napisati pismo Svamiju.
I napisala sam ga i poslala u Puttaparthi. Ali za nevolju nisam znala da je Svami tada bio u Kodaikanalu.
RP: A niste znali ni adresu iz Kodaikanala!
PK: Nisam ni znala da je bio u Kodaiju! Mislila sam da je u Puttaparthiju. Nakon tjedan ili deset dana, moj muž se oporavio i roditelji su se vratili sa svog putovanja. Moj je otac pisao Svamiju pismo o svom hodočašću – čini se da je imao Svamijev daršan u Kashiju, Mathuri i Brindavanu!
RP: Gdje god je otišao!
PK: Da! Pisao je Svamiju o svemu tome; bio je jako sretan!
RP: Kao Shyama u Shirdi Sai Chariti (Širdi Saijevoj biografiji-nap.prev.). Dakle, imao je daršan u svim tim mjestima?
PK: Da! I kao odgovor na to Svami mu je napisao pismo. U njemu je također spomenuo pismo koje sam Mu ja pisala. U drugim pismima Svami nije običavao pisati datum, ali u ovome pismu jest! To je pismo bilo napisano 26. svibnja 1955. godine i ono je na kannada jeziku.
3 tirtha yatra – mjesto hodočašća gdje se uzima sveta voda
„KADA JE SVAMI S TOBOM ŠTO JE JOŠ POTREBNO?“ - BABA
„Kasturi, pismo koje si napisao stiglo mi je u Kodai. Budući da sam napuštao Kodai istoga dana, nisam ti imao vremena odgovoriti! Stigao sam u Madras 25. u noći, u 12 sati. Kasturi, veoma sam sretan što je tvoje hodočašće s majkom dobro prošlo.
Kada je Svami s tobom, što je još potrebno? Ime se ne razlikuje od lika; ime upućuje na lik. Kada vidiš lik, sjetiš se imena. Kada je takvo stanje da moje ime uvijek pleše u tvom srcu, prirodno je da si mogao vidjeti i lik! Možeš reći da je sve to Svamijeva sankalpa ili volja! Ne! Najprije sadhana, a onda sankalpa. To znači, najprije ljudski napor, a onda Božja volja dobiva oblik. Božja volja je uvijek u razmjeru sa snagom poklonikove sadhane. Zbog toga je moć sadhane važna. Majstor ili učitelj daje studentu ocjene prema odgovorima koje on napiše. Prema tome, Božja volja se manifestira na osnovi sadhane. Ali za to je također potrebna i anugraha ili Božja milost.
Jadna Padma je u velikoj teškoći. Chandrino zdravlje nije problem. Kada je Svami- jeva daya ili sućut prisutna u punoj mjeri, ima li mjesta strahu? Došao sam te noći i vidio da mi Padma piše pismo u Parthi. Pismo još nije stiglo, ali sadržaj i osjećaji stigli su do mene.“
PK: Prekrasno pismo! Eto, to su sjećanja koja imam.
RP: Jeste li ikada razmišljali staviti ih sva zajedno i uobličiti u knjigu?
PK: Da, razmišljam; već sam napisala jednu knjigu na kannada jeziku.
RP: Koji je naslov knjige? PK: Nisam još odlučila. RP: Još uvijek ju sastavljate? PK: Da.
RP: Koliko će imati stranica?
PK: Neće biti mnogo; možda 100 do 120
stranica. Bit će to mala knjiga sa svim mojim iskustvima i s ovim pismima također.
RP: A možda i s proširenim brojem pisama?
PK: Ne, neće biti više pisama; samo s ovima, ali možda s više opisanih iskustava.
RP: U redu. To je sve za sada. Hvala vam lijepa. Kao što sam prošli put rekla, razgovarati s vama je kao otkrivanje neobjavljenih tajni. Bilo mi je veliko zadovoljstvo voditi razgovor s vama i sigurna sam da će vam slušatelji Radio Sai Global Harmony-a biti izuzetno zahvalni što ste podijelili s njima sva ta veoma rijetka i prekrasna iskustva koja ste imali sa Svamijem.
PK: Hvala vama Rajeshwari i Radio Saiju što ste mi dali ovu priliku da podijelim sa slušateljima sva moja iskustva s Bhagavanom. I naravno, s izrazitom zahvalnošću Svamiju što sam to bila sposobna izreći. Sairam.
RP: Hvala vam. Sai Ram!
IZVORNIK:
http://media.radiosai.org/journals/Vol_05/01MAY07/14-h2h_special.htm
http://media.radiosai.org/journals/Vol_05/01JUN07/14-h2h_special.htm
http://media.radiosai.org/journals/Vol_05/01JUL07/14-h2h_special.htm
http://media.radiosai.org/journals/Vol_05/01AUG07/14-h2h_special.htm
http://media.radiosai.org/journals/Vol_05/01SEP07/14-h2h_special.htm
|
T |
Datum: 16. 10. 2014.
Ovaj materijal se m
bglavac
irida
edin.kecanovic
