„ON JE MOJ SVAMI“

 

Prijevodu koji slijedi moram napisati popratni tekst jer me na to potiče jedan razlog. Naime, svi ili većina nas upoznata je s činjenicom da je Svami rekao kako će profesor Narayana Kasturi u sljedećem svom životu biti žena i biti majka Prema Saiju. Već dvije godine kruži informacija da se Prema Sai utjelovio, dakle 'mama' Kasturi (tako ga ja volim zvati) podarila je tijelo sljedećem Avataru koji bi trebao početi svoju misiju za neke 22 godine (ovo je moja matematika i nemojte me pitati kako sam došla do nje, uglavnom nije u pitanju lunarni kalendar). Znamo i da je Kasturi bio za života Svamijev biograf, ali i veoma blizak sa Svamijem. Svami ga je jako volio pa je Kasturi imao i neke 'privi- legije'. Jedna od njih je ta da ga je Baba nježno pogladio po umrlom tijelu te mu je osobno zaklopio oči nakon što ga je napustila… atma. (Ovaj podatak je dao Kasturijev unuk Ramesh u prilogu objavljenom u H2H pod nazivom „Živeći božanski život“). Ovdje kažem

– atma, jer je Kasturi nekoliko dana prije toga doživio prosvjetljenje rekavši: „Ja sam atma! Kasturi je mrtav!“

U ovom tekstu u kome njegova kćer Padma priča o svojim iskustvima sa Svamijem ima dio koji govori o tome na koji je način Kasturijeva duša izašla iz tijela; to bi trebalo rezultirati time da se 'atma Kasturi' više ne bi trebao rađati. Kad duša izađe na krunsku čakru, to znači potpuno stapanje s Bogom – kaže se u tekstu. Mene je ovo malo zbunilo pa se pitam što nisam dobro razumjela? Postoji li djelomično i potpuno stapanje? No, budući da svi znamo da su putevi Gospodnji čudesni i nerazumljivi,  ne bi me čudilo da neka pravila za određene duše ne vrijede.

Ako netko ima neke osobne spoznaje ili barem više teoretskog znanja o tome, molim da me – prosvijetli.

Osim toga, bude li vam ponešto u cijeloj priči nelogično nemojte se čuditi. Svamiju svira gramofon iako nema struje, On zna hoće li beba biti dječak ili djevojčica i koliko će ih biti u nekoj obitelji, koliko je još minuta ostalo nekome da diše i slično. Zaista ništa čudno, ništa čudno…

U služenju Saiju i vama Lida-devi

 

„ON JE MOJ SVAMI“

Ovo je prijepis razgovora između gospođe Padme Kasturi, kćerke gospodina Narayana Kasturija i gospođice Rajeshwari Patel, bivše studentice i nastavnice iz Sri Sathya Sai Sveučilišnog kampa u Anantapuru, koji je objavljen na Radio Saiju pred nekoliko tjedana (godina je bila 2007. – nap. prev.) Dijalog počinje nakon nekoliko riječi koje je u predstavljanju gošće rekla gospođica Rajeshwari Patel.

Tko nije čuo za profesora Kasturija – poznatog prevoditelja Bhagavanovih govora i biografa koji je napisao Božansku životnu priču Bhagavana Sri Sathya Sai Babe? Stil profesora Kasturija je bio neusporediv i nije mu bilo ravna. On je u korist milijuna Bhagavanovih poklonika oživio dirljive i uveseljavajuće iskaze o ranim, zlatnim Bhagavanovim godinama.

Padma Kasturi

Kad čovjek čita Svamijevu biografiju Sathyam, Shivam, Sundaram, osjeća se kao da je prisutan u toj zgodi. On je imao poseban Kasturi-dodir, doslovno rečeno. Međutim nemoguće je dovesti profesora Kasturija u studio Radio Saija, no mi danas imamo kod nas posebnu osobu; nekoga tko je naslijedio njegovo dragocjeno nasljeđe – možda ne na način Tatinih ili Birlinih nasljednika (popularne poslovne obitelji u Indiji) i slično, nego nešto bogatije i trajnije – Božju milost i blizinu.

Gospođa Padma – kojoj se Bhagavan obraćao s nježnošću kao Padmāmmi - povlaštena je kćer profesora Kasturija. Manje poznata kod ljudi općenito, ona je tiho prisutna u ašramu Prasanthi Nilayama sada već nekoliko godina.

1.DIO

Rajeshwari Patel (RP): Dobro došli gospođo Padmamma u Radio Sai Global Harmony.

Padma Kasturi (PK) : Hvala vam Rajeshwari.

RP: Započnimo najprije razgovorom o vašem ocu. Kada je vaš otac došao k Bhagavanu i koliko ste vi tada imali godina?

PK: Bhagavana smo vidjeli 1948. godine; ja sam tada imala tek 14 godina.

RP: Recite nam nešto malo o ranijem očevom životu – prije nego je došao k Bhagavanu.

 

RANE GODINE I PRVI SUSRET PROFESORA KASTURIJA

PK: Rođen je u državi Kerali, u Tripunitturi koja se nalazi u okrugu Ernakulam. Bio je iz obitelji koja je bila veoma siromašna. Oca je izgubio kad je imao samo četiri godine. Njegova je naobrazba bila jako slaba pa je po želji njegovog djeda pohađao vedske škole jer djed nije mogao smoći sredstva za unukovo englesko obrazovanje.

No moja je baka inzistirala na tome da mora proći englesko obrazovanje; tako je s pomoću njenog brata pohađao višu školu u kojoj je dobio stipendiju pa je onda mogao diplomirati B.A. (filozofiju). Zatim je dobio posao u Travancoreu i oženio se kad je imao samo 14 godina!

RP: Ali njegov je engleski tako izvrstan! Mislim, jezik u Sathyam, Shivam, Sundaram i u Sri Sathya Sai Speaks je predivan.

PK: Da. Onda je radi posla došao u Mysore. Kad je imao 21 godinu dobio je posao na gimnaziji kao učitelj, zatim su ga uzeli na Sveučilište i tamo je nastavio raditi, a nakon svog umirov- ljenja došao je k Svamiju i ovdje se skrasio - ostao je u ašramu nešto više od 30 godina.

RP: Koje je godine došao k Bhagavanu?

PK: Svamija smo sreli u Bangaloreu 1948. godine, a 1947. godine izgubila sam jednog od svoje braće – imao je napad tifusa. Moj je otac tada bio jako vezan uz Ramakrišninu misiju. Kad je bio u gimnaziji jedan od učitelja bio je vrlo impresioniran Svamijem Vivekanandom i često je govorio o njemu. Od tada je moj otac bio veoma privržen Sri Ramakrišna Parama- hansi.

RP: No, a tko nije bio pod utjecajem Svamija Vivekanande u svojim ranim godinama!

PK: Moj je otac 25 godina služio kao tajnik u ašramu Ramakrišne u Mysoreu, ali nakon što je izgubio sina bio je jako deprimiran. Majka je bila veoma gorljiva poklonica Gospoda Venkateshvare iz Tirupatija, no oboje je izgubilo svaku nadu.

KAKO JE BOG PRIPREMAO NJEGOVU BLAGOSLOVLJENU SUDBINU...

Tri mjeseca nakon bratove smrti sreo je jednog svog starog prijatelja koji je bio Sai Babin poklonik. Taj je prijatelj došao ovamo na proslavu dasare. Nakon proslave došao je u Bangalore te nam je dao nešto posvećene hrane rekavši: „Tamo u Putta- parthiju živi Sai Baba. Zašto ne odete k Njemu? Dobit ćete utjehu i mir.“

Ali to se nije svidjelo mojoj majci; odbivši to rekla je: „Nikakav Sai Baba neće pomoći jer meni, do sada, nitko nije pomogao, čak ni moj Rama iz Tirupathija! Kako bi mi Sai Baba mogao pomoći?“

 

No nekako nakon toga, moj suprug Balachandran – koji je tada bio student IAS-a, dolazio je na Sveučilište zajedno s mojim ocem zbog podučavanja.

On je bio naš daljnji rođak, a njegovi su već bili poklonici Sai Babe. Kad god bi došao govorio je o Svamiju. Moj je otac postao znatiželjan rekavši: „Taj mladić toliko toga govori o Sai Babi; hajde da odemo i vidimo Ga!“ Svami je zatim došao u Bangalore pa smo otišli i posjetili smo Ga tamo. Već pri prvoj posjeti Svami je mog oca pozvao na razgovor!

RP: Pri prvoj posjeti? Jeste li svi bili pozvani?

PK: Majka, otac i ja smo zajedno pošli, ali nismo znali trebamo li i mi slijediti oca na razgo- vor. On je tada pozvao mog oca pa je otac otišao sam. Tada je ispričao sve o smrti  moga brata i očevom radu na koledžu, a onda je zatražio: „Nakon tvog umirovljenja moraš doći u Puttaparthi i smjestiti se ovdje.“

RP: Dakle, nakon tog prvog razgovora koji je bio njegov prvi utisak o Svamiju? Je li vam rekao bilo što o tome kako se osjećao? To je bila zapovijed o dolasku i smještaju nakon umirovljenja…?

PK: Osjećao je neku moć, ali tada nije osjećao Njegovu božanskost; u to vrijeme Svami je bio premlad – imao je samo 22 godine!

RP: Da, tada je imao samo 22 godine!

PK: Dakle, rekao je da u tom mladiću ima nešto izvanredno. To je bilo sve što je osjećao.

RP: Je li dobio utjehu po koju je išao?

PK: Ne. Ne na prvom razgovoru. Sve se to dogodilo nakon moje udaje. Budući je Bala- chandran s predavanja na Sveučilištu gotovo redovito dolazio u našu kuću, a bio veoma ugodnih manira, otac i majka su osjećali da bi bilo dobro za njega udati svoju kćer.

„TO JE MOJA AGYA!“

Dakle, otišli su njegovim roditeljima i pitali ih o tome, no oni nisu bili voljni pristati. Ali preko njih pronašli su jednu drugu bračnu vezu! Bilo je gotovo sigurno da će ti drugi pristati. Postoji formalna procedura kroz koju se mora proći.

Tako je jednoga dana, bio je četvrtak, moj otac otišao do Balachandrovih. Zamolio ih je da dovedu tu drugu obitelj u našu kuću da vide djevojku. Sve je to već bilo dogovara- no preko Balachandranove obitelji. Ali tog puta je Svami bio u Bangaloreu i toga četvrtka ujutro On je došao u san mom svekru te mu je rekao: „Odmah dođi k meni; ja sam dogovorio ženidbu tvoga sina!“

RP: Dakle, prije nego se mogao dogoditi susret s onim drugim mladićem, Svami je već to promijenio!

PK: Da. Moj svekar je izašao s posla te je otišao k Svamiju. Svami mu je rekao: „Gle, mi  smo dogovorili ženidbu tvoga sina. Zadnjih šest godina oni su te pitali o tome, ali ti si ih odbijao! Ona je jako dobra djevojka i ti moraš oženiti sina u tu obitelj. Njen je otac profesor i kuća im je pored Wilson Gardena…“ te mu je dao sve detalje! A onda je rekao: „To je moja agya – (zapovijed)!“

RP: Njegova zapovijed!

 

Mladi Sai

PK: Da. Kada je moj otac otišao u njihovu kuću oni su mu rekli: „Svami je to već uredio pa ga moramo oženiti!“ Moj je otac bio veoma  sretan kad je došao doma. Sljedećeg dana obje su naše obitelji otišle k Svamiju – On je tada odsjeo u kući Nagamani Purnaiya. Svi smo otišli tamo i Svami je pozvao obojicu, mog oca i mog svekra te im je rekao: „Ovo je veoma dobra bračna veza i vi morate vjenčati ovo dvoje ljudi. Vjenčanje će se slaviti u Puttaparthiju. Možete utvrditi neki datum i doći u Puttaparthi.“

Mladi Sai

 

RP: Vi nikad do tada niste bili u Puttaparthiju?

PK: Ne. Tada je On zatražio od oca da jednom posjeti Puttaparthi.

RP: I je li se otac umirovio nakon vašeg vjenčanja?

PK: On je otišao u mirovinu 1954. Mi smo se vjenčali 1950.

RP: I od onda je bio u Puttaparthiju!

PK: Da. Moj otac i majka su tada došli u Putta- parthi.

 

RP: Ali u međuvremenu, prije umirovljenja, je li otac imao bilo kakav osobni susret sa Svamijem?

PK: Ne. Nikakav.

RP: Pa i kad bi Svami došao u Bangalore, on bi samo otišao na daršan?

PK: Da, samo na daršan – ne zbog razgovora. Zbog razgovora je išao tek nakon vjenčanja koje se slavilo ovdje.

RP: I to je, naravno, bilo na neki način koincidencija i s njegovim umirovljenjem.

PK: Da. Došao je 1954., a onda se vratio u Bangalore jer je na Sve-indijskom radiju bio imenovan pomoćnikom producenta. U Puttaparthi se vratio 1956. jer je trebalo započeti sa Sanathanom Sarathi (ašramskim) časopisom.

RP: A onda je 1987. godine umro… praktički 30 godina nakon umirovljenja!

PK: Da, nakon 30 godina.

BOŽANSKA PRISNOST U SVOM NAJBOLJEM SVJETLU

RP: Pa kakav je bio odnos između vašeg oca i Bhagavana?

PK: Bili su veoma, veoma bliski – mogu reći, kao otac i sin; ili kao prijatelji. Svami ga je jako volio. Davao mu je finu hranu i tražio je od njega da jede s Njim, a također bi ga vodio sa sobom kamo god bi putovao.

RP: Koliko se ja sjećam bio je u to vrijeme i Njegov prevoditelj – otišao je s Bhagavanom također i u Istočnu Afriku – tamo sam ga ja vidjela!

PK: Da, otišao je u Istočnu Afriku i slijedio Ga je gotovo na svim putovanjima!

RP: Pa zaista je bio dobar prevoditelj!

PK: Da.

 

RP: Rekli ste da je rođen u Kerali, pa kako je onda naučio telugu jezik?

PK: Naučio je također i kannada jezik, a nakon dolaska u Mysore napisao je mnoge knjige upravo na tom jeziku. Nakon dolaska u Andhra Pradesh naučio je i telugu.

RP: I bio je tako iskusan da je mogao prevoditi. Mogao je lako prevoditi Bhagavanov poetski jezik!

PK: Da, bio je to dar koji mu je dao Bhagavan!

RP: Budući da ste pripadali tom bliskom odnosu, možete li s nama podijeliti neko svoje iskustvo?

PK: Oni su bili veoma bliski! Kada je Svami imao onaj napad paralize, moj je otac bio tamo tako da je bio s Njim cijelo vrijeme. Također, kada je Svami bio u Goi i imao onu operaciju slijepog crijeva, otac je isto bio s Njim, a trebao je ići na Ceylon (Sri Lanku), tada je sve rezervirao i za Svamija da bi išao s njim!

RP: Bio je svjedok mnogim važnim događanjima u Svamijevom životu, i veoma sretan što Mu je mogao biti tako blizu. Naravno da je bio tako dobar biograf jer je sve vidio vlastitim očima.

PK: Da. Kada je došao u Puttaparthi Svami mu je rekao: „Nakon umirovljenja dođi i ostani ovdje i piši moju biografiju.“

RP: O! Dakle, Svami mu je to već onda zapovjedio! Pa je li on već tada počeo raditi zabilješke?

PK: Da. Svami mu je rekao: „Ja ću ti pomoći i reći ću ti s kim moraš razgovarati.“

Biografija je bila uskoro spremna, ali mislim da je objavljenja tek 1964. godine.

PROFESOR KASTURI – ZLATNO SRCE

RP: A sada kakav je bio vaš odnos s ocem?

PK: Budući da je moj otac bio učitelj, za nas je on bio i vodič. Budući je naša obitelj bila sa Sri Ramakrišnom, a on je volio sva ta sela i sve one kolonije harijana (sirotinju), znao je sve nas zajedno sa studentima povesti u sela na služenje – baš kao što to Svami čini – grama seva. U to vrijeme nije bilo dijeljenja hrane, ali on ih je znao podučavati o čistoći i zdravlju i svemu drugome. Također, ako je u selu bio neki spor on bi pomagao u njegovom rješavanju.

RP: Odlazio bi od vrata do vrata razgovarajući s njima o zdravlju i higijeni, dakle?

PK: Da. Znao je tražiti od nas djece da se igramo s djecom iz kolonije da bi ona nastojala biti čista, a sljedećeg dana bi ih njihove majke okupale i uredile da bi se mogla igrati s nama! Ponekad je znao voditi seljake i druge ljude iz kolonije harijana da vide grad Mysore!

RP: Upravo ste rekli da je vaš otac stvarno fizički došao k Svamiju tek nakon vaše udaje, iako je znao Svamija od 1948. godine. Mislite li da je u osnovi vaš otac taj koji je sve vas tada doveo k Svamiju? On je već bio u Ramakrišninoj misiji i veoma duboko uključen u sve te aktivnosti pa je bilo sasvim prirodno njegovo dolaženje k Svamiju!

PK: Naravno! Bilo je tako.

RP: Na koji je način vaš otac utjecao na vas?

PK: Moj otac nije nikada volio brojanicu, meditaciju i sve te stvari jer je Svami jako volio društveni rad i hranjenje siromašnih. I moj otac je to volio jer su i u Ramakrišninom ašramu radili daridra narayana sevu – Svami Vivekananda je također bio za to.

 

RP: Dakle, vaš je otac bio privučen upravo tom 'uzdizanju potlačenih'.

PK: Da. Jako je volio to Svamijevo učenje i njime je bio privučen.

RP: Pa je i vaš um sigurno bio oblikovan na taj način.

PK: Da, naravno.

BOŽANSKA MISTERIJA UVLAČI PROFESORA U BLAŽENSTVO

Sai i Kasturi

RP: Kakve su bile vaše reakcije na iskustva koja je vaš otac imao sa Svamijem? Je li došao kući i pričao vam o tome? Čula sam za jedan događaj u kome je Bhagavan tražio od profesora Kasturija da se prikladno odjene za fotografiranje koje će On sâm obaviti – prividno za neki novinski članak!

Malo prije smo govorile o prisnosti između njih dvojice, pa kad se ispostavilo da je to bio trik koji je Svami izveo s njim jer je kamera bila – igračka, Bhagavan se od srca smijao profesorovoj zbunjenosti. Jeste li bili tada prisutni? Je li došao kući i pričao vam o tome?

PK: Ne. nisam; bila sam u Bangaloreu.

RP: Neki drugi događaj možda o kome nam možete pričati?

PK: Da. Mogu vam ispričati jedan drugi događaj. Nekada ranije Svami je znao ući u trans i dati daršan nekome u nekom udaljenom mjestu.

Nakon izlaska iz transa znao nam je pričati što se događalo tamo. No otac nije bio baš jako zadovoljan, nije bio sasvim siguran u sve to što bi Svami pričao nakon transa.

RP: … sumnjao je u to je li bilo autentično ili nije?

PK: Da. Ali jednom kada je otac bio u Svamijevoj sobi, Svami je iznenada pao i ušao u trans, a vibhuti je počeo izlaziti iz Njegovih usta i ruku. Kad je izašao iz transa rekao je: „Bio sam u Dehradunu jer je umrla majka Dr. Krišnamurthija – on inače dolazi ovamo u Puttaparthi – a prije toga je tražila moj daršan pa sam otišao tamo i dao joj ga.“

Zatim mu je počeo govoriti tko je sve bio tamo pa je moj otac postao zainteresiran te je

 

upitao Svamija smije li to zabilježiti? Svami mu je dao list papira i otac je zabilježio sve prisutne i sve što se događalo.

Onda je Svami rekao: „Za nekih tri do četiri dana doći će pismo pa možeš donijeti svoje zabilješke na provjeru!“ Nakon četiri dana došlo je pismo, no međutim On ga nije otvorio, nego je poslao po mog oca.

RP: On je sve vrijeme znao da profesor nije bio u to uvjeren!

PK: Da! Tada je otac otišao gore k Njemu i On ga je zamolio da pročita oboje – i pismo i zabilješke; sve je bilo identično!

RP: Zabilješke su bile identične onome što mu je Svami rekao!

PK: Da! Moj je otac bio jako uzbuđen te je trčeći došao kući iz hrama vičući: „Anandam, anandam!“(Blaženstvo, blaženstvo!) Bila sam tamo, ali nisam znala što mu se dogodilo! Govorio je: „Imamo Boga! Kako smo sretni! Bhagavan! Bhagavan!“ Bio je tako uzbuđen da tada uopće nije jeo!

RP: Bio je u stanju blaženstva!

PK: Da! Moja baka, koja je bila tu, jako je bila zabrinuta: „Oh! Što se dogodilo mom sinu?“ Kada smo mu ponudili čaj ni njega nije htio! Rekao je: „Ne! Bhagavan je ovdje! Ne želim ništa kada je naš Bhagavan ovdje! Imamo Boga! Zašto bih trebao bilo što drugo?“

Tih dana, za vrijeme večernjih bhajana, Svami je znao obilaziti druge kuće. Prošavši pored naše pitao je moju baku: „Kako je Kasturi? Što radi?“ Ona je plakala: „Oh Svami! On ne jede! Sve što govori jest: 'Imamo Bhagavana!'. Ne znam što mu se dogodilo!“ Tada je Svami rekao: „To se događa kada se objavi Istina. Ne brini! Ja ću ga dovesti u red.“

Zatim ga je nakon bhajana pozvao gore u Svoju sobu, šalio se s njim i dao mu nešto za jelo, a onda ga je doveo dolje!

RP: Spustio ga je na zemlju!

PK: Da! To je zaista bila velika stvar.

RP: Kakav je osjećaj biti kćer profesora Kasturija?

BITI KASTURIJEVA KĆI

PK: Naravno, veoma sam ponosna. Moj je otac vodio posvećen život i svakome se sviđao; svatko ga je volio. Nije bilo nikoga tko bi bilo što rekao protiv njega. Dakle, činiti isto, budući da sam Kasturijeva kćer – to je veoma teško. Jer čim netko kaže: „Ona je Kasturijeva kćer!“, svatko me promatra drugim očima!

RP: Naravno! Ja mislim da je nešto od te plemenitosti i u vama također. Kakve osjećaje imate o promjenama koje su se dogodile posljednjih godina – što je Bhagavan bio onda, a što je sada? Svami nam više nije sasvim dostupan – a tada je bio, svima vama – boli li ta promjena?

PK: Da. Ponekad me boli jer mogu reći da za proteklih 25 godina nisam pozvana ni na jedan razgovor niti išta takvo. No veoma sam ponosna; sretna sam jer je cijeli svijet došao k Njemu i svi su shvatili da je On – BOG.

U to vrijeme je prisnost bila tako velika da mogu reći, barem za sebe, da nisam

 

osjećala da je On Bog! Odnos je tada bio drugačiji. On je bio kao član obitelji – znao je doći u kuću, razgovarati s nama i igrati se s djecom…

„ON JE MOJ SVAMI!“

RP: A ipak, bio je bliži nego član obitelji!

PK: Da. Ali sada, iako te prisnosti nema, način na koji cijeli svijet čezne za tim da dobije i letimičan daršan; to me čini ponosnom, jer On je moj Svami!

RP: … kojega sada štuje tako mnogo ljudi!

PK: Da. Ponekad se osjećam loše što više nije dostupan i što su ti dani prošli. Ponekad se pitam: „Zar me neće još jednom zazvati 'Padmāmma'?“ Želim čuti taj slatki glas, ali on nije tu! No, moram se s tim pomiriti… Samo se prisjećate svega što se je događalo i sretni ste uz te uspomene.

RP: Dakle, vi imate mnoštvo uspomena, zar ne?

PK: Da. Nisam zaboravila te stvari; ovdje sam živjela s ocem 19 godina. Zaboravila sam mnoge druge stvari, ali ne i one sa Svamijem – iz svih razgovora koje sam imala s Njim imam mnoštvo lijepih uspomena. Mogu se prisjetiti svega i sve ispričati.