OMFALOS I SVETO KAMENJE

PREMA IZVJESCIMA G. OSSENDOWSKOGA, “Kralj svijeta” se pojavljivao više puta, u Indiji i Sijamu, “blagoslivljajući narod zlatnom jabukom okrunjenom janjetom”. Ta pojedinost dobiva svoje puno značenje kada je usporedimo s onim što Saint-Yves kaže o “ciklusu Janjeta i Ovna”.! S druge strane, koja je još važnija, postoji u kršćanskoj simbolici bezbroj prikaza Jaganjca na plani- ni s koje se spuštaju četiri rijeke, očito istovjetne četiri- ma rijekama zemaljskoga raja.2 Rekli smo, dakle, da je Agarta prije početka Kali–yuge nosila neko drugo ime, a to ime bilo je Paradêša koje na sanskrtu znači “najviša zemlja”, što se primjenjuje na duhovno središte u naji- zvrsnijemu smislu, opisujući se i kao “srce svijeta”. Iz te su riječi Kaldejci izveli Pardes, a zapadnjaci Paradis. To je izvorni smisao potonje riječi i s time bi naposljetku trebalo postati jasno zašto smo prije kazali da je ono o čemu je ovdje riječ uvijek, u ovom ili onom obliku, isto- vjetno Pardesu iz židovske kabale.

S druge strane, povodom onoga što smo objašnjavali o simbolizmu “pola”, također je lako vidjeti da je plani- na zemljaskoga raja istovjetna “polarnoj planini” o kojoj pod različitim imenima govore gotovo sve tradicije: već

smo spomenuli Mêru u Hindusa i Alborj u Perzijanaca kao i Montsalvat iz zapadnjačke legende o Gralu, no, na- vodimo isto tako arapski Qâf ( pa čak i grčki Olimp koji u više pogleda ima isto značenje. Uvijek se radi o podru- čju koje je poput zemaljskoga raja postalo nedostupno običnim ljudima, smještenom izvan svih očekivanih ka- taklizimi koji uznemiruju ljudski svijet na kraju određe- nih cikličkih razdoblja. To područje je istinska “najviša zemlja”. Prema nekim vedskim i avestičkim tekstovima njezin je položaj isprva bio polaran u doslovnom smi- slu riječi, no, kakav joj god bio položaj u različitim povi- jesnim razdobljima čovječanstva na zemlji, ona uvijek ostaje polarna u simboličkom smislu, jer bitno predsta- vlja čvrstu os oko koje se sve okreće.

Planina, naravno, predstavlja “središte svijeta” prije Kali–yuge, tj. dok je na neki način bilo otvoreno, a ne u podzemlju. To razdoblje odnosi se na nešto što bismo mogli nazvati njegovom normalnom situacijom, mimo mračnoga razdoblja čiji posebni uvjeti podrazumijevaju neku vrstu preokreta uspostavljenog poretka. Treba k tomu dodati da, osim tih razmatranja koja se odnose na cikličke zakone, simboli planine i spilje imaju svoje dublje razloge, a između njih postoji istinsko nadopu- njavanje.4 Spilja osim toga može biti smještena unutar same planine ili neposredno podno nje.

Postoji još simbola koji u starim tradicijama predsta- vljaju “središte svijeta”. Jedan od najpoznatijih je možda omfalos koji podjednako nalazimo u gotovo svih naro- da., Grčka riječ omfalos označava “pupak”, ali i općenito

svako središte te posebice glavinu na kotaču. Riječ nâbhi na sanskrtu ima sličnu uporabu, a tako je i s izvedeni- cama iz istoga korijena nab i nav/ u keltskim i german- skim jezicima. U galskom pak riječ nav ili naf, koja je očito istovjetna ovim potonjima, znači “poglavar” i pri- mjenjuje se na samoga Boga. Tu se dakle izražava ideja središnjega Načela.7 Smisao glavine u tome pogledu ima posve osobitu važnost, jer je kotač posvuda simbol svijeta koji se okreće oko čvrste točke, simbola koji valja usporediti sa svastikom, no u njoj nije prikazana kružni- ca koja predstavlja očitovanje tako da je samo središte izravno prikazano: svastika ne preuzima oblik svijeta, nego djelovanja Načela na taj svijet.

Simbol omfalosa mogao bi biti smješten na mjestu koje je naprosto središte određenoga područja, i to du- hovno središte prije nego zemljopisno, ma koliko se to dvoje moglo u pojedinim slučajevima poklapati. No, da bi to bilo moguće, to bi mjesto za stanovnike određe- noga područja doista morala biti vidljiva slika “sredi- šta svijeta” dok bi tradicija svojstvena tom narodu bila tek prilagodba prvobitne tradicije obliku koji bi više odgovarao njegovu mentalitetu i egzistencijalnim uvje- tima. Općenito je poznat omfalos iz delfskoga hrama. Taj je hram doista bio duhovno središte stare Grčke i,0 ne ustrajući na svim razlozima koji bi mogli opravdati tu tvrdnju, napominjemo tek da se ondje dva puta godi- šnje okupljalo vijeće Amfiktiona, sastavljeno od pred- stavnika svih helenskih zemalja koji su, uostalom, činili jedinu djelatnu vezu između tih naroda, povezanost

čija je snaga počivala upravo u njezinoj bitno tradicio- nalnoj naravi.

Materijalni prikaz omfalosa uglavnom je bio jedan sveti kamen, ono što često nazivamo “betyl”. Čini se da potonja riječ dolazi od hebrejskoga Beith – El, “Božja kuća”, isto ime koje je Jakov dao mjesto na kojemu mu se Gospodin ukazao u snu: “I Jakov se probudi iz sna i kaže: ‘Ovdje sigurno prebiva Gospodin, a ja to nisam znao.’ On se prestraši pa kaže:’ Neka to mjesto bude strahovito! To je kuća Božja i vrata Nebeska.’ I Jakov se rano ujutro ustade, uzme kamen koji mu je služio kao uzglavlje, uspravi ga kao stup i po vrhu ga polije uljem (kako bi ga posvetio). I dade tome mjestu ime Beith – El, no prvo ime tog mjesta bijaše Luz”.9 Značenje riječi luz objasnili smo prije, no, s druge strane, također se go- vori da je Beith – El, “Božja kuća” postalo kasnije Beith

– Lehem, “kuća kruha”, gradić u kojemu je rođen Krist.!0 Simbolički odnos između kruha i kamena bio bi k tomu vrijedan pozornosti.!! Još valja napomenuti da se ime Beith – El ne primjenjuje samo na mjesto, nego i na sâm kamen: “I ovaj kamen koji sam uzdignuo kao stup bit će kuća Božja!”!2 Taj kamen, dakle, mora postati upravo “božansko obitavalište” (miškan), slijedimo li opise koji će biti iznijeti kasnije o tabernakulu, tj. sjedištu šekine. Sve se to, naravno, veže uz pitanje “duhovnih upliva” (berakoth) te, kada govorimo o “kultu kamena” koji je bio zajednički mnogim starim narodima, treba znati da se taj kult nije obraćao kamenju, nego Božanstvu čije je ono bilo prebivalište.

Kamen koji prikazuje omfalos mogao je imati oblik stupa, kao Jakovljev kamen. Vrlo je vjerojatno da su u keltskih naroda neki menhiri imali to značenje. Oko toga kamenja okupljali su se i proroci, kao u Delfima, što se lako objašnjava time da se smatralo božanskom nastambom. “Kuća Božja” se, uostalom, prirodno izje- dnačuje sa “središtem svijeta”. Omfalos se također pri- kazivao kao kamen u obliku stošca, kao jajolik i crni Ki- belin kamen. Stožac podsjeća na svetu planinu, simbol “Pola” ili “Osovine svijeta”. Što se tiče jajolika oblika, on se izravno odnosi na drugi veoma važan simbol – na “Jaje svijeta”.!( Još valja dodati da se omfalos, osim što je najčešće bio prikazivan u kamenu, katkada prikazivao kao brežuljak, kao neka vrsta humka koji je slika svete planine. Tako su se u Kini, u središtu svakoga kraljev- stva ili feudalne države nekada podizali humci u obli- ku četverostrane piramide načinjene od zemlje iz “pet područja”: četiri strane bile su četiri stožerne točke, a vrh samo središte.!4 Osobito je zanimljivo da tih “pet područja” nalazimo u Irskoj gdje je “zaglavni kamen” slično uzdignut u središtu svakoga područja.!,

Irska među keltskim zemljama zapravo nudi naj- više podataka koji se tiču omfalosa. Ona je nekada bila podijeljena na pet kraljevstava od kojih se jedno zvalo Mide (što je u angliciziranom obliku ostalo kao Meath) što je stara keltska riječ medion, “sredina”, istovjetna s latinskom medius.!/ To kraljevstvo Mide, koje obuhvaća dijelove uzdigute iznad četiri druga teritorija, postalo je  doživotnim  prebivalištem  najvišega  irskoga  kralja

kojemu su bila podvrgnuta ostala četiri.!7 U Ushnaghu, koji dosta točno predstavlja središte zemlje, podignuta je golema stijena nazvana “pupkom zemlje” koju doda- tno opisuje ime “kamen udjela” (ailna-meeran) jer je obi- lježavao mjesto gdje su se unutar kraljevstva Mide po- dudarale crte razdvajanja četiri prvobitna kraljevstva. Jednom godišnje, prvoga svibnja, održavao bi se opći skup sličan godišnjem okupljanju druida u “središnjem posvećenom mjestu” (medio – lanon ili medio – nemeton) u Gaulu, zemlji Carnuta. Nameće se isto tako sličnost sa skupom Amfiktiona u Delfima.

Ta podjela Irske na četiri kraljevstva, s dodatnim sre- dišnjim područjem koje je bilo prebivalište vrhovnoga poglavara, nadovezuje se na vrlo stare tradicije. Irsku su radi toga nazivali “otokom četiriju Gospodara”,!0 me- đutim, taj se naziv, kao uostalom i “zeleni otok” (Erin), prethodno rabio za jednu daleko raščlanjeniju zemlju, danas nepoznatu, možda i nestalu, Ogygie ili radije Thu- le koja je bila jedna od glavnih duhovnih središta, ako svojedobno nije bila i glavno. Sjećanje na taj “otok če- tiriju Gospodara” seže sve do kineske tradicije što po svemu sudeći nikada nije bilo napomenuto. Evo jednog taoističkog teksta koji to potkrepljuje: “Car Yao dao si je mnogo truda i smatrao je da vlada najbolje što je mogu- će. Nakon posjeta četirima Gospodarima na dalekom otoku Kou-che (nastanjenom “istinskim ljudima”, chen– jen, tj. ljudima koji su reintegrirani u “prvobitno stanje”) shvatio je da se posve iskvario. Ideal je ravnodušnost (ili bolje, oslobođenje u “nedjelatnoj” aktivnosti) nadčo-

vjeka!9 koji pušta da se kozmički kotač okreće.”20 “Četiri Gospodara” izjednačuju se s druge strane s četiri Ma- haradže ili “velika kralja” koji po indijskoj i tibetanskoj tradiciji predsjedaju središtem na svetoj planini. Oni se istodobno podudaraju s elementima: najviši, peti Go- spodar predstavlja eter (akâsha), “kvintesenciju” (quinta essentia) u hermetičara, primordijalni element iz kojega nastaju ostala četiri.2! Slične predaje nalazimo i u sre- dnjoj Americi.