(omega) i kozmička ravnoteža sila
Kako tvrde današnji kozmolozi, svemir koji se širi je na početku svog stvaranja mogao doživjeti tri različite sudbine:
1.) Gravitacijska sila je mogla nadvladati silu ekspanzije i svemir se mogao ubrzano raspasti, bez oblikovanja zvijezda i galaksija.
2.) Sila ekspanzije mogla je nadvladati gravitacijsku silu, tako da bi se svemir počeo širiti suviše brzo da bi se mogle oblikovati zvijezde i galaksije.
3.) Gravitacijska i ekspanzijska sila mogle su se veoma pažljivo prilagoditi, tako da se svemir širi idealnom brzinom da se u njemu mogu oblikovati zvijezde i galaksije, koje će trajati milijardama godina.
Prema tome, sudbina svemira ovisi o kritičnoj prosječnoj gustoći tvari.
Kako tvrde kozmolozi, kritična gustoća iznosi 5 atoma/m
3. Ako gustoća prelazi 5 atoma/m3, gravitacijska će sila biti dovoljno snažna da prouzroči raspadanje svemira. Ako je gustoća manja od 5 atoma/m3, svemir će se širiti prebrzo za oblikovanje zvijezda i galaksija.Kozmički broj omega je omjer između kritične i stvarne gustoće (Rees, 2000., str. 72-90). Ako su kritična i stvarna gustoća jednake, tada je omjer 1 i, slijedom toga, (omega) = 1. Taj omjer omogućuje polako širenje svemira u kojemu se mogu oblikovati zvijezde i galaksije, kao što je slučaj s našim svemirom. Ali u našem svemiru, stvarna gustoća vidljive tvari mnogo je manja od kritične gustoće. Uzmemo li u obzir sve vidljive tvari, u obliku zvijezda, galaksija i plinovitih oblaka, stvarna gustoća iznosi samo .04 kritične gustoće. Ali, opažanje kretanja vidljive tvari uvjerilo je znanstvenike da zacijelo postoji neki drugi oblik tvari u svemiru, takozvana tamna tvar ili materija. Naime, spiralne galaksije imaju oblik rotirajućih klinova iz čije svijetle središnje jezgre izbijaju dva ili više svijenih 'krakova' zvijezda.
Kada astronomi promatraju spiralne galaksije, primjećuju da one ne sadrže dovoljno obične vidljive tvari, koja bi mogla održavati krakove zvijezda toliko blizu središta takvih galaksija. Naime, da bi galaksije mogle održati takve oblike, morale bi sadržavati deset puta više tvari od vidljive. To znači da u njima postoji neka 'nedostajuća tvar'. Kako ta tvar izgleda? Neki astrofizičari pretpostavljaju da je tamna tvar sastavljena od neutrina, neobičnih čestica s veoma malom masom, koje su se oblikovale u vrijeme Velikog praska ili od bezbroj crnih rupa s iznimno velikom masom. "Sramotno je", piše Rees (2000, str. 82), "što ne možemo objasniti više od 90% svemira - što je još gore imamo li na umu da je tamna tvar možda sastavljena od entiteta, čije mase iznose od 10
-33 g (neutrini) do 1039 g (teške crne rupe), koja nesigurnost prelazi sedamdesetu potenciju od deset.Kada se vidljivoj tvari pridoda tamna tvar, stvarna gustoća tvari u svemiru iznosi oko .30 kritične gustoće. Da bi takva situacija mogla postojati danas, milijardama godina nakon širenja svemira, omjer stvarne gustoće tvari u svemiru i kritične gustoće morao bi biti gotovo jednak (tj. 1:1).
Rees kaže (2000., str. 88): "Stvaranje našeg svemira potaknuo je veoma fino usklađen impetus*, gotovo savršeno dovoljan da uravnoteži usporavajuću gravitacijsku silu. To možemo usporediti s čovjekom koji sjedi na dnu bunara i baca kamen u visinu na takav način da se on zaustavi točno na vrhu - takva preciznost je zapanjujuća: sekundu nakon Velikog praska.
* impetus, lat. - nasrtaj, iznenadna navala
se nije mogla razlikovati od jedinstva više od jednog dijela u milijun milijardi (jedan u 10
koja sigurno nije znatno odstupila od jedinstva."
bglavac
irida
edin.kecanovic
