Mnogi ljudi vjeruju, ili maglovito osjećaju, da nakon što su nekoliko mjeseci, ili čak godina radili na ovom putu spoznavanja samih sebe, da im poteškoće i životni problemi više neće dolaziti. To je potpuno nerealno očekivanje ranjenog djeteta u nama da ako budemo “dobri”, da ćemo dobiti isključivu ljubav, ili stalno raj na zemlji. Istina je da će se vanjski problemi postupno smanjivati, ali ne smijemo naš napredak mjeriti prema pojavljivanju teškoća u našem životu, ili po periodima sreće. Takvo očekivanje u nama treba osvijestiti, jer inače dovodi do još više bola i osjećaja bespomoćnosti u našem životu.

Svatko od nas ima ranjeno dijete u sebi i često tek veća kriza u životu dovodi do razrješavanja tih duboko ukorijenjenih problema. Tek kroz teškoće postajemo svjesni značenja unutarnjeg konflikta. Teško možemo pretpostaviti da bi naši problemi trebali nestati nakon nekoliko relativno površinskih spoznaja. Čak i neke vrlo duboke spoznaje ne mogu nas spasiti od povremenih životnih oluja. Zato jer i osnovne spoznaje do kojih smo došli nakon kratkog vremena u upoznavanju sebe moramo povezati s mnogim svojim crtama koje još nismo prepoznali. Još uvijek ne povezujemo neke svoje crte s ranjenim djetetom u nama. Zato to ranjeno dijete još uvijek upravlja iz podsvijesti s nama, čak iako smo napravili dobar napredak. Ni samo vrijeme nije pokazatelj. Netko tko ima snažnu vanjsku volju neće moći brzo napredovati ako su unutarnji otpori jaki. Takve osobe će trebati duže vrijeme da bi napredovale, nego ljudi koji nemaju takve unutarnje otpore.

Ako smo tek polovično spremni vidjeti sami sebe, kako možemo očekivati stvarnu promjenu i našem životu. No, neosviješteno dijete u nama neprestano se cjenka sa životom - ja tebi ovo, ti meni ono - no to ne funkcionira. Čak i oni koji su najviše voljni, često njihov unutarnji otpor sprječava stvarni uvid. Dijete u nama, dakle naše emocije još uvijek, više ili manje, djeluju kao i prije.

Pretpostavimo da smo se suočili sa sobom u mjeri koja je bila moguća za nas u određenom vremenu. Dakle, prihvatili smo i prošli kroz manje ili više sve što nam je život donosio. Kao prvo, taj proces suočavanja sa samima sobom može jedino biti postupan. Nitko se ne može suočiti sa cjelokupnim sobom unutar kratkog vremena. Zamislimo život kao spiralu u kojoj rješavamo naše neistinite stavove, uvjerenja, emocije i misli na sve dubljoj razini. Jer uvijek nam dolaze problemi koji su nam primjereni - nikada nam ne dolazi ništa prerano ili preteško. Zato je život put ili proces, i najbolja terapija, ako prihvatimo ono što on nosi. Zato nam se često čini da ponavljamo greške, ali radi se o istoj grešci na sve dubljem sloju. A ponavljamo grešku dok ne naučimo. Pretpostavimo dalje da smo došli do točke gdje prilično jasno sagledavamo naše ranjeno dijete. Čak i ta spoznaja nije dovoljna da bi dovela do trenutne promjene. Zato jer spoznaja i promjena nisu jedno te isto, iako je spoznaja nužan preduvjet za promjenu. Konačno smo sposobni vidjeti kako naši osjećaji nerazborito i nerealno reagiraju - i to je veliki korak naprijed. Ali biti će nam potrebno duže vrijeme u kojem ćemo prepoznavati te osjećaje prije nego što ćemo moći stvoriti nove obrasce reagiranja. Tada se događa polagana promjena uz pomoć stalnih i iskrenih prepoznavanja djetinjastih i destruktivnih osjećaja. To je toliko zdrav proces učenja da živimo u svojoj istini, da se ponekad mogu dogoditi i veće vanjske promjene. Ali istinske promjene se događaju iznutra, i to je ono što se računa.

Ta unutarnja promjena se najbolje vidi u tome da se naše reakcije na probleme i teškoće mijenjaju. To se počinje događati kad unutarnji otpor prema suočavanju sa samima sobom nestane. I u nama nestane strah da vidimo bilo koju tamu u nama. To znači da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo u trenutku s poniznošću. Zbog toga smo do neke mjere uspjeli promijeniti neke svoje unutarnje reakcije. A tamo gdje se one još nisu promijenile, mi ih jasno vidimo i svaki puta kada se pojave mi učimo sve dublje o tome zašto nezrelo reagiramo. Sve jasnije vidimo svoje pogrešne pretpostavke i kakva bi naša reakcija trebala biti, i kakva će jednom i biti. Čak i tada, u našem životu se pojavljuju teškoće. Ali te teškoće nas više ne mogu oboriti, pretjerano uznemiriti, preplašiti ili zabrinuti. Malo po malo, prestajemo se bojati teškoća u našem životu. Pristupat ćemo hrabro teškim periodima u našem životu znajući da je to ubrzano učenje. I svaki puta kada naučimo važnu lekciju o sebi, mi ćemo postajati snažnija i sretnija osoba. Ono što me ne ubije, čini me jačom. Doći će vrijeme, kada ono što smo smatrali poteškoćom, prestati biti za nas poteškoća. To je jedini način kako možemo naučiti da savladamo život. Da su problemi sami nestali, mi nikada ne bismo naučili da ih se trebamo prestati bojati. Tako kada savladamo životne probleme, oni prestaju biti prijetnja za nas.

To u praksi znači da kada se pojavi fragment ranjenog djeteta, tada ego objašnjava tom dijelu da sve čega se boji jest u krajnjoj analizi bol u životu. Taj novi dio nas koji je život podigao u svijest je još uvijek neuko malo dijete. Objašnjavanjem i prihvaćanjem straha, taj dio nas raste. Tako se tama osvijetljena istinom pretvara u svjetlo. To je proces u kojem ego postaje terapeut ranjenom djetetu u nama i tako rastemo. Terapija se sastoji u tome da prihvaćamo sve svoje osjećaje, koje konstruktivno proživljavamo, pa se oni transformiraju u svoju suprotnost. Također prihvaćamo strah tako da sebi objasnimo da se neće dogoditi katastrofa, nego samo bol. Tako izbjegavamo da braneći se od bola stvorimo mukli i iscrpljujući bol. To je proces rasta koji traje cijeli život. Jer katkada trebamo biti već dovoljno zreli da bismo dotakli dublja pogrešna uvjerenja u nama, ili dublje traume.

Zbog toga, očekivati da će naši problemi nestati kada smo tek napravili manji dio posla kojeg trebamo napraviti, da će problemi nestati, je potpuno nestvarno. Jedini način na koji možemo mjeriti naš napredak je način na koji reagiramo na probleme koje nam život donosi, što spoznajemo svaki puta i kako rastemo nakon svake nesreće i nezgode. Bilo da se radi o velikoj poteškoći ili maloj, a koja nas je prije pretjerano jako potresala, naše jedino mjerilo napretka je kako reagiramo na teškoću, a ne da li one postoje u našem životu ili ne. Dakle, jedino mjerilo je da li reagiramo na padove u našem životu na smireniji i konstruktivniji način.

Poteškoće će se početi smanjivati i rjeđe dolaziti tek nakon što smo promijenili nutarnje neistine tako da smo ih prvo spoznali, naučili od njih, shvatili kako su nastale, bez obzira koliko su one s početka potisnute. To je posao na otkrivanju slika iz djetinjstva. Kako to razumijevanje raste, svaka nesreća gubi svoj pretjerani učinak na nas, i tako savladavamo teškoće koje nam dolaze. Jedino će razmjerno dugačak period rasta, rada i napredovanja u upoznavanju nas samih, postupno i malo po malo oslabiti te vanjske poteškoće s, možda, povremenim velikim krizama koje će se pojavljivati u našim životima. Te krize su rezultati pogrešnih odabira, a rezultat se pokazuje tek u kasnijem periodu. Što je osoba više radila na sebi, svjesnija je svojih odabira, to će se posljedice tih odabira brže pojavljivati.

To, da nema brzih rezultata, odnosno čarobnih tehnika, ne bi nas trebalo obeshrabriti, jer se mi sa svakim korakom mijenjamo i postajemo zadovoljniji. Naše unutarnje pobjede dovode do porasta poštovanja nas samih jer živimo u istini sve više i više. Jasno je da u pravilu počnemo tražiti istinu nakon što su nas pritisnule životne teškoće koje želimo riješiti. I da bismo to postigli, mi se moramo potruditi da ostvarimo tu promjenu. Jer glavne promjene izvana dolaze nakon što dođemo do značajnih promjena iznutra. Da bismo utvrdili da li se stvarno trudimo da ostvarimo promjenu u sebi, mi moramo biti iskreni prema samima sebi. Jer vrlo je lako sebe zavarati kada se radi o tome. Primjerice, mi se možemo silno truditi da pomažemo drugima samo da bismo izbjegli da se suočimo sa svojom tamnom stranom. Mi naravno trebamo pomagati drugim ljudima, i to će donijeti rezultat ako nam je motiv bio da dajemo, ali ako to služi kao izbjegavanje rada na sebi, onda mi varamo sami sebe. Da bismo otkrili svoje motive, trebamo ići u duboku meditaciju i molitvu.

Očekivanje da će naše teškoće prestati zato što smo na putu je jednako pogrešna kao i ideja da će se zbog puta pojaviti nove teškoće. Život sam po sebi je škola. Program te škole određuje naš unutarnji život, ili naše ranjeno dijete i Istinska ličnost. Dakle, svjetlo i tama u nama. Posao je osvijetliti tamu u nama. Ritmička promjena vanjskih uvjeta, ili kako smo to jednostavno rekli - brda i doline u životu, su karakteristika svačijeg života, bila osoba na putu ili ne. Samo oni koji su na putu će imati drugačiji odnos prema poteškoćama, pa će postupno naučiti savladati i kontrolirati sebe, pa također i svoje živote. Oni će imati dublje i smislenije iskustvo života i u svemu će nalaziti smisao.

Osoba koja se suočava sa sobom, počinje drugačije shvaćati život. Biti će jasno da svatko dobiva u skladu sa svojim sposobnostima. Više nas neće čuditi da manje razvijena osoba ima naizgled lagani život. Do one mjere do koje ćemo biti svjesni značenja naših teškoća, te poteškoće će biti 1) lakše za riješiti, 2) biti će konstruktivnije, 3) one će nas ojačati, umjesto da nas oslabe.

Teškoće nas slabe ako ih ne rješavamo. One su rezultat krivih zaključaka i osjećaja koji stvaraju iluzije. Iluzije stvaraju strahove i napetosti. Napetosti i strahovi ako duže traju, dakle, ako se ne rješavaju, tada nas slabe i iscrpljuju.

Kriza koja se može pojaviti u našem životu kao vrhunac naših iskrivljenja se tada pokazuje na jasan način. Mi smo tada spremni da se s njom suočimo na konstruktivan način, umjesto da padnemo u duboki očaj. Ne samo da ćemo se naučiti bolje nositi s teškoćama, već također i sa sretnim periodima. Često smo govorili da ako se obranimo od bola u našem životu, da tada ne možemo osjetiti niti sreću, jer se branimo od toga da osjećamo naše osjećaje. Život postaje uravnilovka, nema neke nesreće, ali nema niti sreće. Kao da smo anestezirani. To je rezultat straha od bola koji je također potisnut. Jačaju zamjenske ili lažne potrebe, a njih trebamo sve više - više divljenja, više moći, više novaca itd. Nema više istinske radosti. Nismo svjesni koji je smisao života, a to je učenje ljubavi, pa se ne znamo ništa bolje nositi s dobrim događajima nego s onim nepovoljnima. Ali kada naučimo prihvatiti naš život kakav on jest, dakle i poteškoće kao priliku za učenje, radost će se također povećavati u našem životu.