Već godinama imam mentora, iako ga nikada nisam upoznao. A stekao sam ga čitajući jednu divnu hasidsku pričicu. Krajem prošlog vijeka u malom gradiću u Rusiji živio je jedan rabin. Poslije dvadesetogodišnjeg razmišljanja o najkompliciranijim religioznim pitanjima i duhovnom smislu života, shvatio je da, koliko god se trudio, odgovore ne može pronaći. I zaključio je da ama baš ništa ne zna.

Jednog dana na putu do sinagoge, koji ga je vodio preko seoskog trga, pred njega stade kozak, a možda je to ipak bio lokalni caristički policajac. Ukratko, čovjek je bio prilično loše raspoložen, pa je odlučio da svoj bijes iskali ni rabinu.

Hej, rabine, kuda si dođavola krenuo?', dreknuo je silnik. Ne znam', odgovorio je rabin.

Naravno, takav odgovor je još više razbjesnio kozaka. Kako to misliš, ne znaš kuda si krenuo?' bijesno je upitao. Svakoga jutra u jedanaest sati prolaziš seoskim trgom i odlaziš u sinagogu na molitvu. Sada je točno jedanaest, krenuo si kao i uvijek istim pravcem, a mene pokušavaš uvjeriti kako ne znaš kuda ideš. Zar ti stvarno misliš da imaš posla sa budalom? Naučit ću te ja pameti.'

Ljutiti kozak zgrabio je rabina i odvukao ga u zatvor. U trenutku dok je kozak otključavao ćeliju, rabin ga je pogledao i rekao: 'Vidiš, čovjek zaista ništa ne zna.'

Tako ni ja ne znam ništa. Niti bilo tko od nas. 'Nikada nećemo razumjeti nijedan od devedeset i devet posto bilo čega', rekao je Thomas Edison. Nažalost, malo je onih koji shvaćaju ovu činjenicu. Ljudi vjeruju kako dobro poznaju mnoge stvari. Znaju svoju adresu, broj telefona i eventualno broj svoje lične karte. Znaju najkraći put do radnog mjesta i nazad. Znaju da njihov automobil pokreće motor sa unutrašnjim sagorijevanjem. Da sunce izlazi svakog jutra, a zalazi uveče i da će sutradan ujutro ponovo izaći. I šta je tu misteriozno?

Na fakultetu me neprekidno mučila činjenica da u medicini ne postoje više nikakve nove granice koje se mogu pomaknuti. Sve velike bolesti su otkrivene i proučene. Očigledno, nema nikakve šanse da, kao Jonas Sulk, provodim noći u laboratoriju završavajući rad na grandioznom medicinskom otkriću koje će pomoći čovječanstvu.

Doduše, bilo je nekoliko stvari za koje nismo znali. Prvih nekoliko mjeseci mi brucoši smo posjećivali predavanja šefa neurološkog odjela. Jedan siromašan, mršav čovjek bio je model na kome je profesor preciznom neuroanatomskom analizom demonstrirao studentima povrede malog mozga i gornjeg i donjeg dijela kičmenog stupa. Predavanje je bilo zaista impresivno. Na kraju, jedan student je upitao: 'Gospodine, recite nam zbog čega ovaj čovjek ima takve povrede? Šta mu se dogodilo?' A šef neurološkog se isprsio i sav važan izjavio: 'Pacijent boluje od idiopatske neuropatije.' Poslije predavanja svi smo odjurili u fakultetsku biblioteku i detaljno pročešljali medicinske leksikone u potrazi za značenjem termina ‚idiopatski‘. Ispostavilo se da ta riječ znači 'nepoznat uzrok‘. Idiopatska neuropatija je isto što i oboljenje nervnog sistema izazvano nepoznatim uzrokom. Tako smo ustanovili da još uvijek postoji nekoliko rijetkih vrsta idiopatskih neuropatija, idiopatskih hemolitičkih anemija i idiopatskih teorija i idiopatija koje su nerazumljive. Ali, sve velike stvari su poznate. Kao student, neprestano sam postavljao pitanja, ali su i piolesori uvijek imali spremne odgovore. Nijedan od njih nije rekao da nešto ne zna. Nisam baš uvijek dobro razumio odgovore, i pretpostavivši da je u pitanju moja greška bio sam siguran da nikada neću napraviti značajno medicinsko otkriće.

Međutim, deset godina poslije završenog fakulteta ja sam zaista došao do značajnog otkrića - da o medicini ne znamo ništa. Umjesto od pitanja 'Šta znamo?' krenuo sam od pitanja 'Šta, ustvari, ne znamo?' I tada su se otvorile sve ove granice za koje sam mislio da su zauvijek zatvorene. Shvatio sam da je naš svijet ograničen.

A evo I primjera. Postoji jedan dobro poznat i ispitan, ali i veoma rijedak oblik meningitisa. Dobiva ga jedan od pedeset hiljada ljudi. Ukoliko zapitate bilo kog liječnika što izaziva ovu bolest, odgovorit će da je u pitanju određena bakterija. Do izvjesne granice odgovor je korektan, jer autopsija umrlih od ove opake bolesti - a otprilik pedeset posto pacijenata umire, dok dvadeset pet posto preživjelih ima trajna oštećenja mozga – pokazuje da je moždana membrana oboljelog prekrivena gnojem. Zatim, ako pogledate uzorak tog gnoja pod mikroskopom, primijetit ćete zilione minijaturnih bubica koje plivaju unaokolo. Izdvojena kultura pokazuje sasvim određenu bakteriju. Postoji samo jedan problem. Ako usporedimo kulture uzoraka izvađenih iz usne šupljine stanovnika mog rodnog grada New Prestona u Connecticutu, sa kulturama uzetim od stanovnika Flinta u Michiganu - znači na drugom kraju zemlje - primijetit ćemo da osamdeset pet posto svih uzoraka sadrži baš tu smrtonosnu bakteriju. Pa opet, nitko u New Prestonu nije čak ni obolio, a kamoli umro od te vrste meningitisa u posljednjih nekoliko decenija, pa i generacijama unazad. Sasvim je sigurno da nitko od njih neće oboljeti ni u budućnosti.

Kako se i zbog čega ta uvijek prisutna bakterija naizmjenično pojavljuje kod 49.999 ljudi ne izazivajući bilo kakav zdravstveni problem, a s druge strane, naizgled bez ikakvog razloga, napada mozak potpuno zdrave osobe izazivajući infekciju sa fatalnim posljedicama.

Odgovor je: ne znamo.

A isto važi za svaku bolest iz medicinskog leksikona. Uzmimo na primjer jednu mnogo poznatiju i, nažalost, češću bolest - rak pluća. Poznato je da pušenje izaziva rak pluća. Pa ipak, ljudi koji nikada u životu nisu zapalili cigaretu umiru od raka pluća. A ljudi, poput mog djeda, koji popuše tone cigareta u svom devedestidvogodišnjem životu, nikada ga ne dobiju. Očigledno, postoji još nešto što, osim pušenja, uzrokuje pojavu ove bolesti. A šta je to? Još jednom, odgovor je: ne znamo.

Ovo se odnosi ne samo na sve bolesti već i na proces njihova liječenja. Tokom prakse, pacijenti kojima bih prepisao neki lijek, uvijek bi me pitali: 'Doktore Peck, recite mi kako ovo djeluje?' Obično bih rekao da lijek uspostavlja neophodnu ravnotežu u jednom dijelu ljudskog mozga i to bi ih zadovoljilo. Ali kako zaista kemijska supstanca uspostavlja ravnotežu u jednom dijelu ljudskog mozga i smanjuje depresiju, ili uspostavlja racionalnije razmišljanje kod shizofreničara? Odgovor je već pogađate - ne znamo.

Možda ste nekad uhvatili svog doktora u neznanju. Međutim, ima ljudi koji znaju zaista puno, zar ne? Mislim da medicina može biti neka vrsta umjetnosti, ali ostatak nauke - na primjer, fizika - barata dobro utvrđenim mjerilima. Savremena fizika na mnogo načina započinje sa Isaacom Newtonom. Kada mu je jabuka pala na glavu, Newton ne samo da je otkrio gravitaciju, već i matematičku formulu za izračunavanje gravitacije. Danas svatko zna da dva tijela u prostoru privlači sila koja je direktno proporcionalna njihovoj masi i obrnuto porcionalna kvadratu udaljenosti između njih.

A zašto? Zbog čega se dva tijela međusobno privlače? Zbog čega uopće postoji sila privlačnosti? Od čega se sastoji? Odgovor je: ne znamo. Newtonova matematička formula jednostavno opisuje fenomen, ali zbog čega uopće postoji fenomen - ne znamo. U eri visoke tehnologije, činjenica je da ne razumijemo što to naša stopala drži čvrsto na zemlji. Izgleda da ni sa ostatkom nauke nismo daleko dogurali.

Sigurno, bar netko, nešto zna. Možda istinu znaju matematičari. Još u školi naučimo jednu veliku istinu - da se dvije paralelne linije nikada ne sijeku u prostoru. Negdje pri kraju studija, netko je u hodniku ispred amfiteatra spomenuo Riemannovu geometriju. Bernnard Riemann je bio njemački matematičar iz druge polovine devetnaestog vijeka. Jednom je sebi postavio sljedeće pitanje: 'A što ako se dvije paralelne linije ipak negdje sijeku?' Na toj pretpostavci zasnovao je potpuno različitu geometriju. Možda ovo izgleda samo kao obična intelektualna vježba ili neka vrsta igre, međutim, podsjetimo se da je dobar dio Einsteinovog rada, uključujući i istraživanja koja su dovela do stvaranja atomske bombe - a znamo da ona zaista funkcionira - preko teorije relativiteta, zasnovan na Riemannovoj a ne na Euklidovoj geometriji.

Jedan moj prijatelj, matematičar rekao mi je da je broj potencijalnih geometrija beskonačan. Od Riemannovog vremena do danas razvijeno je još šest različitih geometrija, što ukupno čini osam. A koja je ona prava? Ne znamo.