OKUS CESTE

Igla na brzinomjeru podrhtavala je na oko 100 km/h. Pristojna brzina za lendrover benzinac. Pred nama dugi, gotovo prazni potez autoceste Zagreb—Beograd u noći. Gume su lagano pištale po mokrom asfaltu bacajući mlazove vode dok su četiri fara parala kroz zavjesu tople neumorne kiše. Bebek je nasilno forsirao ležernu atmosferu dok je nudeći me konjakom ubacio kazetu Grace Jones. No nije nam bilo do zabave. Nakon nekih desetak kilometara Bebek je shvatio beskorisnost forsiranja ležernog štimunga i obojica smo utonuli u šutnju. Tek tu i tamo iz tame bi izronio pokoji rasvijetljeni kamion jureći prema Zagrebu i prskajući nas vodom. U mraku kabine svjetlucala su tek svjetla instrumenata. Obojica u nekom grču, možda strahu od svega, strahu koji se manifestirao kao nepovjerenje u džip. Nervozno smo osluškivali zvuk motora, kontrolirali broj okretaja mašine, ušiju napetih za svaki neobičan zvuk. Hoće li kola izdržati do Beograda, Istanbula, Abadana i dalje? Nekoliko sati trajao je taj period stjecanja povjerenja u džip. Prilično se razumijem u automobile; nekada sam bio natjecateljski vozač. Automobil mi je drugo tijelo. Polako sam ulazio u ,,srce” džipa. Svaki trzaj bio je pravilan, kao i svaki otkucaj motora; brzine su glatko klizile, kvačilo je hvatalo savršeno. Ravnomjeran hod efikasnih brisača i pravilno brujanje motora topilo nas je polako. Nekih dvjesta i pedeset kilometara izvan Zagreba odlučismo stati. Obojica nismo ništa stavili u usta cijelog dana. Kao osvijetljeni luksuzan brod u luci, iz tmine noći izronila je Jugopetrolova gostionica. Dvije vruće kajgane, dupli konjaci i kave i opet u kišnu noć koja je odjednom omekšala, zagrlila nas, primila nježno noseći nas prema Beogradu. Dobovanje kiše po ceradi djelovalo je sada poput umirujućeg predenja mačke, fijuk vjetra kao šaptanje voljene osobe. Unutrašnjost kabine topla i meka s tim blagim umirujućim svjetlima i ravnomjernom škripom brisača. Kako je ugodno sjediti tako zaštićen dok vani bjesni vjetar šibajući naletima kiše. Stavivši kazetu J. J. Kale uz zvukove Hey Baby lagano smo uranjali u mrak.

X X X

—   Dame i gospodo! — predsjednik švedske akademije nauka zastao je na tren kako bi njegove riječi dobile na težini, poravnao je rukom revere svoje svečane odore, preletjevši pogledom preko gomile ljudi odjevenih u frakove i uniforme, koji su napeto slušali njegovo izlaganje. U kontrolnoj sobi press—centra u Stockholmu nastao je tajac. Kamere svjetskih televizijskih kuća hvatale su nijanse izraza njegova lica. Pomoću nekoliko desetaka mikrofona komunikacijska mreža prenosila je te riječi u svijet.

—   Dame i gospodo! Zadovoljstvo mi je objaviti da je dobitnik Nobelove nagrade za uspjeh postignut na području medicine ...

Toga  istog  dana,  u  tome  istom  gradu,  nekoliko  ulica  dalje  Koordinacioni  odbor

Organizacije svjetskog jedinstva dodjeljivao je alternativnu Nobelovu nagradu. Nije se radilo ni o šali ni o parodiji. Vrijednost alternativne Nobelove nagrade iznosila je više od 100 tisuća dolara, grubo se poklapajući s iznosom nagrade koju dijeli Švedska akademija. Predsjedavao je profesor doktor Peterson. Vjerojatno isto tako ozbiljna publika kao i ona na drugom kraju grada u zgradi Akademije, strpljivo je očekivala izvještaj koji će pročitati predsjedavajući.

Peterson je podigao nekoliko tipkanih stranica, nakašljao se i počeo čitati svoj poduži izvještaj.

—Ideja o alternativnoj nagradi — čitao je Peterson, — rodila se još kod fizičara

Bohra i Heisenberga. Bohr, i sam nobelovac, smatrao je da je za dalji razvoj nauke u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću potrebno razviti alternativnu znanost pozitivističko— empirijskoj znanosti. Da bi formulirao teoriju kvanta, Heisenberg je morao formulirati skup matematičkih jednadžbi koje su negirale i klasičnu i njegovu vlastitu matematiku i tretirale atom i kao materiju i kao energiju. Shvaćajući taj paradoks, Bohr i Heisenberg formulirali suteoriju kvanta u kojoj je materija neodvojiva od ideje ili od energije. Držali su da se materijalni svijet u svakom momentu suprotstavlja samome sebi te da se javljai                                                                                                                                    kao     nešto konkretno mjerljivo i vidljivo, i kao nešto nematerijalno, i nevidljivoi nemjerljivo. Razlog što taj, takozvani alternativni svijet nije empirijski mjerljiv nije u tome što nije konkretan. To je dokazao Heisenberg. Sam čin promatranja onemogućuje normalno ponašanje tog svijeta. Otuda i glasoviti Heisenbergov princip, to jest postavka da promatrač djeluje na promatrano.

Shvaćanje tog alternativnog svijeta mora se temeljiti u znanosti koja ne koristi samo metode empirijske opservacije. Kao što je mnogima poznato, Bohr je primajući plemstvo za grb uzeo taoistički simbol ying—yang,simbol kontradiktornosti i harmonije muškog i ženskog elementa, uz moto — contraria sunt suplementur. Suprotnosti su suplementarne. Od tada određeni broj vrhunskih svjetskih znanstvenika — biologa, matematičara i fizičara — već duže vrijeme pokušava utemeljiti novu alternativnu znanost.

Među uzvanicima koji su slušali taj dugi govor nalazio se i jedan od predstavnika svjetske farmaceutske  industrije. Osjećao se  veoma  zadovoljnim. Uspio je zainteresirati nekoliko nobelovaca i vrhunskih istraživača da prihvate rad na projektu koji će, možda, dovesti do konačnog rješenja problema raka, padavice, žutice i još nekih, danas još uvijek neizlječivih bolesti. Već slijedeći dan, poslije obje ceremonije, zakazao je sastanak stručnjaka iz oba ta tijela. Nervno je pogledavao na sat, nisu ga zanimali govori i ceremonije, zanimao ga je posao i ugovoreni sastanak.

X X X

Kiša je još uvijek snažno dobovala po krovu. Slavonski Brod već je bio daleko iza nas i mi smo vozili po uskoj sklizavoj dionici  u koloni zbijenih kamiona. Strah od klizanja prekinuo mi je misli.Usporavao sam brzinu puštajući kamione  da pretječu jedni druge. Koncentrirao sam se na vožnju. Cesta se proširila, nestalo je automobila iz suprotnog pravca, pa sam polako pretjecao kolonu kamiona. Naposljetku, preda mnom se otvorila prazna cesta, zapalio sam cigaretu i ponovo utonuo u misli.

X X X

—   Drago mi je što smo se ovdje okupili, mi predstavnici farmaceutske industrije, i vi, gospodo znanstvenici i istraživači tropske flore i faune.

Gospodin Jones rastapao se od ljubaznosti. Sastanak je bio zatvoren lako su bili prisutni

novinari i predstavnici nekih vodećih listova, smatralo se pitanjem časti da se pojedinosti i imena neće prenositi u javnost. Razlog je bio jasan. Govorilo se o jednoj od najeksplozivnijih tema u modernoj medicini — o lijeku protiv raka Nakon nekih desetak godina rada skupina alternativnih biologa i fizičara uspjela je uvjeriti dio farmaceutsko—medicinskog kompleksa da se alternativnom medicinom efikasnije mogu liječiti danas neizlječive bolesti kao što su rak, leukemija i druge Na osnovi dogovora u Stockholmu i nekoliko sastanaka u Ženevi i

New Yorku neke vodeće farmaceutske tvrtke odvojile su nekoliko milijuna dolara u svrhu diskretnih istraživanja lijekova i metoda, kao što su tehnike šamana, recepture travara i drugih vidova tradicionalne medicine. Među ostalim, podršku takvim projektima pružao je i predsjednik Zimbabwe, Robert Mugabe koji je omogućio vračevima status državnih službenika s time da se narod Zimbabwe pomoću socijalne zaštite može liječiti i na zapadni i na tradicionalni način, već prema prirodi bolesti Generalni sekretar Crvenog križa, Hans Hoegh, inače veoma uspješan poslovan čovjek, ponudio je Bebeku posao u reorganizaciji svjetskog Crvenog križa s time da Bebek na ekonomski zdrav način koordinira različite aspekte svjetskog zdravstva. Zbog specifičnih razloga taj projekt nije uspio, ali smo se Bebek i ja raznim kanalima upoznali s mnogim znanstvenicima uključenim u alternativne pristupe medicini, fizici, ekonomiji te znanosti općenito. Pozvali su me u Ženevu da se priključim jednoj od najvećih međunarodnih ekspedicija u oblasti alternativne medicine. U Stockholmu bilo je prisutno nekoliko nobelovaca i vodećih imena svjetske znanosti. Jedna od njegovih klauzula određivala je da ni jedan član ekspedicije ne smije individualno objavljivati rezultate istraživanja, davati intervjue ili samostalno pisati o radu ekspedicije. Sva prava, sve patente, prava autora, cio filmski materijal i ostalo zadržavala je organizacija ekspedicije ustanovljena kao Međunarodna korporacija. Bebek se nije želio uključivati jer je smatrao da bi ga orijentacija na tu tematiku previše udaljila od njegove struke i već zacrtanog puta. U to vrijeme ja još nisam potpisao ugovor, ali sam odlučio da se neformalno uključim i upoznam sa ciljevima i metodama rada te ekspedicije.

X X X

Škripa brisača koji su strugali sada već po suhu staklu lendrovera istrgla me iz misli. Bebek je spavao zavaljen u sjedištu, a zeleno svjetlo kasetofona bljeskalo je upozoravajući da je kaseta već odavno prazna.

Kiša je bila prestala, a pred nama na istoku već su se pokazivali prvi znaci svjetlosti. Posegnuh za cigaretom i kada sam ugasio treću, betonske konstrukcije beogradske petlje najavile su skori ulazak u grad na dvjema rijekama. Iako nisam mogao izdržati da barem nekoliko sati ne provedem u gradu kojeg toliko volim, valjalo je ići dalje. Dvije krigle piva, porcija škembića, i nastavili smo put.

Bebek je preuzeo upravljač, a ja sam se izvalio da zaspim, U glavi su mi odzvanjale riječi mojih prijatelja.

—   Ma što nas ti, bre, Željko, već ostavljaš? Pusti more Stakleni grad. Bit će vremena i

zato — govorio je Ljuba dok smo tog jutra sjedili u Šumatovcu i pili pivo. Želio sam ostati u Beogradu, sastati se s dragim prijateljima, trčati bosonog po Adi, krčkati škembiće, piti špricere i do kasno u noć raspravljati u klubu književnika. Bilo mi je lijepo i ugodno. Da sam barem mogao ostati nekoliko dana, ali bojao sam se sebe. Kad se krene, ne smije se stati! Prekrio sam se dekom preko glave dok je džip tutnjao po autoputu Beograd—Niš.

—   Ma taj da ti je iz Zagreba? — govorila je debela konobarica ogromnih  zategnutih

grudi. — Ma kome ti to, bre? Meni, je li? Nemoj dete da se zavitlavaš! Bio moj Vaso u Zagrebu pre rata, tri godine. Sve ja znam o Zagrebu. Tamo živi fin narod, sve sama gospoda. Vidi, bre ovoga. Taj kao da je jučer siš’o s Romanije. Ma kakvi, bre, Romanije. Na Romaniji lep narod, sve fini ljudi. Otkud si, more? Da nisi s Marsa?!

Moja najdraža kopobarica Jelena izvodila je uvijek istu komediju, zafrkavajući me zbog duge kose, stare olinjale jakne i traperica. Prije nekih deset godina reče mi da sebi kupim pristojno odijelo, košulju i kravatu ako ikada zaradim koju paru. Sada sam imao novaca, no eto, odijelo nisam kupio, čak ni za Jelenu.

—   Da se čovjek sažali na tebe, eto puče mi srce! Ajde, nosi pivo đabe, rasplakat ću se

nad tobom!

Bebek je ubacio Pink Floyda u kasetofon, ja sam se još jače prekrio preko glave i dok su zvuci odzvanjali kabinom osjećao sam se udobno i toplo zavijen u deku i jastuke. Nisam više znao koji grad više volim: Zagreb ili Beograd. Dugo vremena govorio sam da mi je Beograd bio draži. Nigdje se nisam bolje zabavljao. Tu mi je mnoštvo dobrih drugova. U Beogradu mi se još ništa ružno nije dogodilo, nitko mi se nije zamjerio. Prije sam govorio kako ne volim Zagreb, a volim Beograd, no u posljednje vrijeme sam shvatio da čovjek istodobno i voli i mrzi grad u kojem živi, dok ostale ih samo voli ili samo mrzi. I sada sam prestao s usporedbama, pomirio sam se sa Zagrebom, gradom koji me je toliko dugo odbacivao. No nisam prestao voljeti Beograd, grad koji mi je pružao gostoprimstvo, meni i Ujeviću i Andriću i Matošu i svima koje su moji sugrađani prilično teško probavljali. Da, Beograd je širok, otvoren, gostoljubiv, Zagreb ima onaj svoj specifičan šarm, jest da je ponekad ciničan i hladan, no eto, kakav je, takav je, moj je i volim ga.

Osjetio sam kako tonem u san, a posljednja pomisao bila je na okrugli pletenasti burek

kod Điđe u Nišu i na „najbolji roštilj” u Jugoslaviji, kod Lezeta u Prištini.

Cesta uz Vardar bila je izvrsna i džip je lagano klizio. Putujući divnom dolinom Vardara razmišljali smo o bogatstvu i ljepoti Jugoslavije. Koja se zemlja može podičiti s tako ukusnim voćem i povrćem, s tako bogatim i rodnim krajem kao što je Makedonija? Koja zemlja ima ljepšu obalu i ugodniju klimu? Sjećali smo se lekcija iz osnovne škole kad su nas učitelji uvjeravali kako smo najbogatija zemlja na svijetu. Danas se ploča preokrenula, svi kao da se trude da uvjere i djecu i odrasle da smo najsiromašnija i najjadnija zemlja jer nemamo mnogo nafte, kvalitetnog željeza, ruda, minerala.

—   Kao  da  se  bogatstvo  zemlje  mjeri  po  tržišnim  cijenama.  Samo  zato  što  zbog

zamršenih svjetsko trgovačkih odnosa cijene kaučuka, fosfata, urana ili nafte rastu ili padaju, nacije se smatraju bogatima ili siromašnima — govorio je Bebek. — Bogatstvo zemlje je prije svega u ljudima, a tek onda u plodnoj zemlji, pogodnoj klimi, razvedenoj obali, vodenom potencijalu i slično. Cijena urana raste ili pada bez velike logike, kolo sreće okreće se, no prema svim bitnim i nepromjenjivim pokazateljima bogatstva zemlje, Jugoslavija je svojom plodnom Slavonijom i bogatom Makedonijom, gorovitom Slovenijom i šumovitom Bosnom jedna od najbogatijih zemalja Evrope — uvjeravao me Bebek.

—   Da, samo što bismo trebali uvesti nekoliko milijuna robota da ovdje rade umjesto nas

—   odgovorio sam u šali.

Na granicu smo došli o zalazu sunca. Bio je to moderan novoizgrađen prijelaz. Bijelo obojene niske zgrade i mnoštvo staklenih vrata i prozora reflektirale su boje sumraka. Bili smo jedini putnici na cesti.

Nad granicom su vladali mir i tišina. Teško nam se izvlačilo iz Jugoslavije. Započeli smo razgovor s milicionarima, s Đorđem i Tasom. Bili su to mlađi momci koji su radoznalo zapitkivali o mojim putovanjima. Htjeli smo snimati granicu, no ni Đorđe ni Taso nisu bili ovlašteni da nam to dopuste. Tek nakon nekoliko telefonskih razgovora dopustili su nam da snimimo scenu odlaska. Sada se već uvlačio mrak, ljubičasta sjena puzala je po zemlji. Polako, kao da smo teški stotine kilograma, pili smo kavu koju su nam pripremili na granici i ponavljali stare priče. Nikako nam se nije išlo. No onda snagom volje — posljednji pozdrav zastavi i zbogom preko ničije zemlje.