23. Član

UZROCI SMRTI U DJEČJOJ DOBI

Prigodom smrti čovjek uzima sa sobom i intelekt i osjećajno tijelo. Potonji je kao neko spremište za sve slike njegovog prošlog života. Kroz vrijeme od tri i pol dana poslije smrti ove se slike urezu u osjećajno tijelo da stvore podlogu za boravak u čistilištu i prvom nebu, gdje se izluči zlo i usvoji dobro. Sama iskustva života se zaborave tako kao što smo zaboravili postupak učenja pisanja ali smo sposobnost samu zadržali. Nagomilane posljedice iz svih iskustava prošlog života na zemlji, u čistilištu i u raznim nebima čovjek skupi i ona predstavljaju pogonski materijal za sljedeće rođenje. Muke koje je pretrpio govore mu kao glas savjesti, dobro koje je učino daje mu ljubazni karakter.

Kada ta tri i pol dana neposredno nakon smrti prođu pod mirnim i miroljubivim okolnostima onda se on može mnogo bolje sabrati na to da svoj protekli život ureze u osjećajno tijelo i taj će utisak tamo biti mnogo dublji ako nije kod rada uznemiravan histeričnim tužaljkama svoje rodbine. U tom slučaju on će imati jače izraženi osjećaj za dobro i zlo u čistilištu i prvom nebu pa će mu u kasnijem životu taj oštri osjećaj razgovijetno govoriti.

Ali ako je njegova pažnja bila smetana plačem rodbine ili kad je neki čovjek nastradao nesretnim slučajem u prometnoj ulici ili kod požara u kazalištu ili pod drugim sličnim okolnostima onda on nema mogućnosti da se pravilno sabere. Ne može ni na ratištu gdje je ubijen a opet ne bi bilo pravedno kada bi izgubio sva iskustva prošlog života samo zato što se na takav način oprostio od života. Zato je zakon o uzroku i djelovanju predvidio jedno izravnanje.

Obično mislimo kada se rodilo jedno dijete da je time porod završen. Ali kao što je za vrijeme trudnoće gusto tijelo zaštićeno od sudara s vanjskim svijetom dok leži u zaštitnom majčinom tijelu dok ne sazre dovoljno da bude oboružano protiv vanjskih uvjeta, tako su i životno tijelo, osjećajno tijelo i razum u jednom stanju trudnoće te se rode u jednom kasnijem vremenu jer još nemaju tako dugi razvoj iza sebe kao gusto tijelo. Zato oni trebaju više vremena dok steknu dovoljnu zrelost za individaulizaciju. Životno se tijelo rodi u sedmoj godini života kada počne vrijeme brzog rasta. Osjećajno se tijelo rodi u doba puberteta u 14. godini života, a razum u 21 godini kada se za dijete kaže da je postalo čovjek tj. daje postalo punoljetno.

Što nije postalo živo to ne može ni umrijeti pa zato kada umre jedno dijete prije nego li je rođeno osjećajno tijelo ono ide ravno u nebo. Ne može se dići do 2. i 3. neba jer intelekt i osjećajno tijelo još nisu bili rođeni. Ono zato jednostavno čeka u prvom nebu dok se ne pruži prilika novog utjelovljenja, i ako je u jednom ranijem životu umrlo pod navedenim mučnim okolnostima, nesretnim slučajem, na ratištu ili je bio smetan od rodbine pa si nije moglo prenijeti dovoljno jaki utisak o dobrom i lošem što je učinilo, kako bi to bilo daje umro u miru, to će onda ako u sljedećem životu umre kao dijete biti poučen o djelovanju strasti i želja tako da nauči zadaće koje bi naučio u čistilištu da je umro pod miroljubivim okolnostima. Biti će onda ponovno rođen s jednom dobro iskovanom savjesti da može nastaviti svoj razvoj.

Kada su ljudi prije bili krajnje ratnički raspoloženi a uslijed svog neznanja s rođacima krajnje bezobzirno postupali (jedino kod onih koji su umrli u krevetu držala se mrtvačka straža; ali tih je bilo malo u usporedbi s onima koji su pali na ratištu) zato je onda bilo dosta umiranja u dječjoj dobi. Ali otkada je čovječanstvo postalo inteligentnije i svjesno toga da smo mi najbolji čuvari svoga brata kad se mirno i pobožno držimo prilikom njegovog odlaska s ovoga svijeta, onda je i pomor djece pao na minimum.