Razlozi za vegeterijansku ishranu

Većina ljudi vjeruje da jelo bez mesa nije dovoljno, pa se od pradavnih vremena smatralo da je meso hrana koja daje najviše snage. Druga jela su manje više samo dodatak mesu. Takvo je shvaćanje pogrešno. Znanost je putem pokusa dokazala da hrana primljena u obliku povrća i voća ima svakako veću snagu. Razlozi su tome lako razumljivi, ako promatramo ezoterijsku stranu.

Prema zakonu asimilacije nikakav djelić ne može biti ugrađen u tijelo prije no što ga svlada duh koji unutra stanuje, jer ovaj mora biti apsolutni i neosporni vladar tijela, koji kao autokrat upravlja životom stanica- mače bi svaka stanica išla svojim putem kao što to biva kod raspada tijela kad ga Ego napusti. Jedno je jasno: što je mutnija svijest jedne stanice lakše ju je svladati i toliko dulje će ona ostati podložnom. Razna kraljevstva imaju razne nosače i prema tome razne stupnjeve svijesti. Rude imaju samo svoje gusto tijelo i svijest kao u najdubljem transu. Prema tome moglo bi se lako potčiniti hranu izravno uzetu iz kraljevstva ruda. Rudna bi hrana najdulje ostala u nama, predusrela bi potrebu da često jedemo. Ali mi nalazimo da ljudski organizam tako brzo vibnra daje nesposoban izravno uzimati sporu rudu. Sol i slične supstance prolaze kroz organizam a da ih tijelo ne primi. Zrak je pun dušika koji mi trebamo da bi nadoknadili izgubljeno, mi ga udišemo ali ga ne možemo u našem organizmu zadržati kao ni jedan drugi mineral, ako u laboratoriju prirode nije bio prije prerađen i ugrađen u biljku.

Biljke imaju gusto i životno tijelo, koje je stanju da rude preradi. Njeno stanje svijesti je kao u dubokom snu bez snova. Zato Ego lako svladava stanice biljke i drži ih dugo vremena podložnima. Odatle dolazi trajna snaga povrća.

Životinjske su stanice više individualizirane, pa kako životinja posjeduje i osjećajno tijelo koje joj daje strastvenu narav, lako je razumjeti da je prilikom jedenja mesa te stanice teže svladati,i jer imaju životinjsku svijest koja je jednaka stanju sna. Takve se stanice ne daju dulje vrijeme podrediti, zato ishrana mesom traži veće količine i češće obroke nego ishrana povrćem i plodovima. Kad bismo išli korak dalje, pa jeli meso grabežljivih životinja onda bismo stalno bili gladni, jer tamo su stanice izvanredno individualizirane, pa zato nastoje odmah zadobiti slobodu. Da je tome tako dokazuju vuk, jastreb, a i kanibali koji su poslovično poznati radi svoje gladi. Kako su ljudska jetra preslaba da sama prerade običnu mesnu hranu, jasno je da bi se kanibal, kad bi živio samo od ljudskog mesa umjesto da ga ponekad uzima kao poslasticu, brzo iscrpio. I dok previše ugljičnih hidrata, šećera i masti uzrokuje organizmu tek malo ili nikakve štete, jer se izdišu kroz pluća kao ugljična kiselina ili se izluče kao voda kroz bubrege ili kožu, prekomjerna količina mesa isto izgon, ali ostavlja otrovnu mokraćnu kiselinu. Zbog toga se sve više uviđa daje za naše zdravlje bolje jesti što manje mesa.

Prirodno je da tražimo samo najbolju hranu, ali svako životmjsko tijelo sadrži u sebi otrovnu trulež. Venozna krv puna je ugljičnih oksida i drugih štetnih proizvoda na svom putu k bubrezima ili glavnim porama da bi ih izbacila kao urin ili znoj. Te se odvratne supstance nalaze u svakom komadu mesa, pa kad ga uzimamo kao hranu ispunjavamo tijelo štetnim otrovima. Mnoge su bolesti posljedica uživanja mesa.

Ima dosta dokaza za to da hrana mesom podstiče okrutnost. Spomenut ćemo kao primjer poznato divljaštvo grabežljivih životinja i okrutnost ljudi koji jedu meso. S druge strane zadivljujuća snaga i poslušna priroda vola, konja i slona pokazuje dobro djelovanje ishrane biljem. Narodi Istoka koji su vegetarijanci i miroljubivi, opravdavaju također navedene tvrdnje protiv uživanja mesa.

Kad prihvatimo hranu bez mesa izbjegavamo ozbiljnu opasnost za zdravlje, naime rastvaranje mesnih komadića koji se ukliješte među zubima, pa je i to razlog da prihvatimo vegetarijanstvo. Plodovi, povrće i žitarice po svojoj su prirodi izloženi samo polaganom raspadanju. Svaki djelić sadrži veliku količinu etera koji ih uzdržavaju dulje vrijeme nepokvarenim i svježim, dok naprotiv eter koji prožima meso i iz kojeg je sastavljeno životno tijelo životinja, u času smrti nestaje. Zato je vrlo mala opasnost od zaraze kod ishrane biljem, a neke biljke čak do stanovitog stupnja djeluju kao zaštitnici od truljenja. To vrijedi prije svega za plodove limuna i naročito za ananas, kralja svih plodova koji sprečavaju trulež. Dakle, umjesto da trujemo svoj probavni kanal lako pokvarljivim tvarima kao što je meso, plodovi nam čiste i peru organizam, a ananas je jedno od najboljih probavmh sredstava koje poznajemo. On je dalijeko nadmoćan želučanom soku, a osim toga nije potrebna nikakva okrutnost da se dođe do njega.

U tijelu imamo dvanestoro soli koje su vrlo važne za život i predstavljaju dvanaest znakova Zodijaka. Te su soli potrebne za izgradnju tijela. To nisu mineralne soli, kako se obično misli, nego biljne. Mineral nema životnog tijela, a samo putem njega moguća je asimilacija. Zato moramo ove soli uzimati iz biljnog carstva.

Liječnici tvrde da to čine, ali oni ne znaju da vatru koja se u tom postupku upotrebljava, životno tijelo biljke izvuče i uništi, pa preostaju, kao i kod spaljivanja ljudskog tijela, samo mineralni djelići. Zato ako želimo svom tijelu nadoknaditi ove soli moramo ih uzeti od nekuhanih biljaka. Bolesniku ih treba pružiti na taj način.

Ali, ipak ne smijemo zaključiti da svatko treba napustiti ishranu mesom i živjeti od sirovog bilja. Na našem današnjem stupnju razvoja malo ih ima koji to mogu učiniti. Zato se moramo brinuti da titraji našeg tijela ne narastu prebrzo jer tako dugo dok mi svoj posao pod sadašnjim uvjetima izvodimo, nama je potrebno tijelo koje tome odgovara. No imajte tu misao bar uvijek pred očima. U lubanji na bazi mozga nalazi se jedan duhovni nevidljivi plamen. On stalno gori u produljenoj moždini u gornjem dijelu kralježnice. Taj plamen je kao onaj na oltaru božanskoga porijekla. On šalje zvuk sličan zujanju pčele, koji je osnovni zvuk tjelesnog života, kako on zvuči u pratipu. On izgrađuje i drži zajedno onu količinu stanica koju mi poznamo kao naše tijelo.

Ta vatra gori visoko ili nisko, jasno ili mutno, odgovarajući hram koju joj dajemo. U noći se u svemu nalazi vatra izuzevši u carstvu ruda. Ono nema životnog tijela i zato u njemu ne djeluje životni duh, vatra. Mi djelomično dopunjujemo tu svetu vatru sunčanim snagama koje ulaze u životno tijelo kroz eterski pandan slezene, odakle one idu dalje prema solarpleksusu gdje bivaju obojene i onda putem krvi kreću dalje prema gore. Mi hranimo tu vatru životnom vatrom koju primamo u sebe uživanjem nekuhane hrane.

Ako promatramo jedenje mesa sa stanovišta etike, onda moramo priznati da to protuslovi višem gledanju, kad ubijamo da pojedemo. U stara vremena čovjek je išao u lov kao neka grabežljiva životinja, surovo i bez osjećaja; danas on "lovi" u mesnicama, gdje ga odvratna predstava klaonice ne može učiniti bolesnim. Kad bi svatko morao ići na takva mjesta gdje se dnevno događaju grozote, koje služe jedino tome da se udovolji neprirodnom štetnom običaju koji uzrokuje više boli i patnje nego strast prema alkoholu. Kad bi svaki od nas morao u ruci držati krvavi nož i udarati u trzajuće tijelo svoje žrtve, koliko bismo meso još jeli? Sigurno vrlo malo. Da izmaknemo tom strašnom poslu potreban nam je jedan sučovjek koji dan za danom stoji u tom krvavom oboru i dnevno ubija tisuće životnja. Mi ga tako učinimo toliko surovim da mu zakon u Americi ne dopušta da bude porotnik u zločinima umorstva. Jer je izgubio svako poštovanje prema životu.

Životinje koje ubijamo glasno viču protiv tog umorstva, nad velikim klaonicama uvijek leži oblak straha i mržnje. Zakon štiti mačke i pse od okrutnosti. Svi se veselimo malim vjevericama u parkovima kad dođu i uzmu hranu iz naše ruke. Ali kad meso ili krzno životinja ima novčanu vrijednost, onda se čovjek prestaje obazirati na njihovo pravo na život i postaje njihov najopasniji protivnik, jer ih gaji i hram samo radi sticanja novaca. Mi snosimo tešku krivicu pred tim životinjama, tim nižim bićima kojima bismo morali biti odgojitelji a ne njihovi ubojice, i božanski zakon, koji ide uvijek za tim da izravna zloporabe jedanput će običaj ishrane ubijenim životinjama odbaciti kao zastarjele stvari, kao što danas odbacuje kanibalizam.

U naravi grabežljive životinje jest da ždere svaku životinju kojajoj dođe na put i njezini su organi tako stvoreni da joj ta hrana treba da bi mogla živjeti. Ali sve se to promatra sa razine nastojanja, sve se kreće naprijed prema nečem višem. Čovjek je na svom ranijem razvojnom stupnju u stanovitom pogledu bio također grabežljiva životinja. Ali jer je određen da bude sličan Bogu, on mora prestati uništavati, da bi mogao početi stvarati. Hrana mesom podupirala je u prošlosti čovjekovu oštroumnost niže vrste, imala je neku svrhu u našem razvoju, ali sada stojimo na pragu jednog novog doba u kojem će požrtvovanost i služenje donijeti čovječanstvu duhovni rast. Razvojem razuma steći ćemo mudrost koja daleko nadilazi naše shvaćanje. No prije nego nam se takva mudrost može povjeriti moramo postati pitomi poput golubice, u protivnom mogli bismo je upotrijebiti za sebične i razorne svrhe i to bi predstavljalo neopisivu opasnost za sve ljude. Da to izbjegnemo moramo prihvatiti bezmesnu hranu.

Nas su učili da u Svemiru nema života osim života Božjeg, da mi "u Njemu živimo, krećemo se i jesmo" da Njegov život nadahnjuje sve što postoji i prema tome, naravno zaključujemo da kad uzmemo život razaramo oblik koji je Bog sagradio u svojoj Objavi. Niže životinjske vrste su duhovi koji se razvijaju i posjeduju sposobnost osjećanja. Oni žude za iskustvom i to ih potiče da grade razne oblike a kad im te oblike uzmemo otimamo im priliku da skupljaju iskustva. Tako sprečavamo njihov razvoj umjesto da im pomažemo, ali doći će dan kada ćemo osjetiti duboko gađenje pri pomisli da smo iz našeg želuca pravili groblje za lešine ubijenih životinja. Svi će se pravi kršćani onda iz čistog suosjećanja uzdržati mesne hrane, spoznat će da je sav život božji život i da je velika nepravda ako nanosimo bol bilo kojem osjećajnom biću.

Na mnogo mjesta gdje Biblija govori o "mesu" potpuno je jasno da se time ne misli mesna hrana. U onom članu I. knjige Mojsijeve gdje je čovjeku prvi puta određena hrana, rečeno je neka jede od svakog stabla i trave koja nosi sjeme, "neka vam bude za hranu". Visoko razvijeni ljudi u sva su se vremena uzdržavali mesne hrane. Vidimo npr. daje Daniel, koji je bio sveti i mudri čovjek molio da ne mora jesti meso nego da se njemu i njegovim drugovima daje povrće. O djeci Izraela se kaže, da su u pustinji bili "željni mesa" i da ih je radi toga njihov Bog korio.

Hrana ribom ima neko ezoterijsko značenje, ali s materijalnog stanovišta moramo samo ponoviti da ćemo jedanput prerasti uživati riblje meso kao što smo se uzdigli i iznad kanibalizma. Makar je to prihvaćala barbarska prošlost ona će u altruističkoj budućnosti nestati, kad se u nama probudi profinjena osjećajnost zbog koje ćemo osjećati strahote što ih donosi zadovoljenje želje za mesom.