24. Član

PRAVILNO POSTUPANJE S UMRLIM

Životno tijelo je nosač ćutilnih opažanja.Kako ono ostaje kod osjećajnog tijela, i eterska nit oba povezuje s odloženim gustim tijelom to je jasno da, dok nit nije prekinuta, Ego još osjeća ako se tijelo uznemiruje. Njemu to prouzrokuje boli kada se krv iscijedi i tekućina uštrca radi balzamiranja, kada se tijelo radi istrage secira ili kada ga se spaljuje.

Autor zna za jedan slučaj kada je neki liječnik pod djelomičnom narkozom nekoj živoj osobi amputirao tri prsta. On je odrezane prste bacio u jaku vatru a neposredno iza toga počeo je bolesnik vikati jer je brzo raspadanje mesnatih prstiju prouzročilo istovrsno brzo raspadanje etersskih prstiju, koji su bili povezani sa svojim višim nosačem. Iste boli osjeti i odvojeni duh kada se povrijedi njegovo tijelo. To traje između par sati do tri i pol dana iza smrti. Tek su onda sve veze prekinute i tijelo se počinje raspadati.

Trebalo bi zato o tome voditi brigu da se duhu koji je prešao u drugi svijet takvim postupcima ne nanosi bol. Mir i molitva kroz to vrijeme velika je blagodat za otišlog duha, pa ako ga mudro ljubimo zaslužiti ćemo njegovu zahvalnost ako se držimo ovih uputa.

Moramo još nešto reći o postupku s umirućim osobama, koje trpe u mnogo slučajeva neizrecive muke zbog dobrote njihovih prijatelja. Davanjem oživljujućih sredstava prouzrokuje se umirućem možda još više boli nego na bilo koji drugi način. Nije teško napustiti tijelo ali sredstva za oživljavanje djeluju da se Ego koji odlazi velikom snagom zadržava u tijelu, da ga se pusti da ponovo proživljava muke kojima je upravo izmakao. Odijeljene duše su se često tužile na to a jedna je rekla da je time što su je par sati zadržavali od smrti više trpjela nego čitavog života zajedno. Jedini je razuman put pustiti prirodi da ide svojim tokom, čim se vidi daje kraj neizbježiv.

Jedan drugi i još gori grijeh protiv odlazećeg duha je glasno vikanje i plakanje u blizini umirućega. Upravo nakon svog oslobođenja i to od par sati do par dana poslije, Ego je zauzet stvarima osobite važnosti. Velik dio vrijednosti proteklog života ovisi o pažnji koju mu odvojeni duh može pokloniti. Ako ga njegovi bližnji bune jecanjem i plačem on će time mnogo izgubiti, dok mu molitva i šutnja dosta pomažu. Mnoge mu se buduće boli time mogu uštedjeti. Nikada ne možemo biti veći zaštitnici našeg brata nego onda kad on ide kroz taj Getseman, i onda je naša najveća briga da mu služimo i time za nas same skupimo nebesko blago.

Mi smo ispitivali sva prethodna stanja poroda i razvili znanost o tom pitanju. Kod poroda mi imamo kvalificirane pomoćnike i školovane njegovateljice da pomognemo obima, i majci i djetetu, na najbolji mogući način, ali postoji ljuta praznina u znanosti umiranja. Kada jedno dijete dođe na svijet mi se trudimo i trčimo, ali kada nas neki stan prijatelj hoće napustiti mi stojimo bespomoćni i ne znamo kako da mu pomognemo. Još i gore, mi naokolo petljamo i prozrokujemo mu boli umjesto da mu pomognemo.

Mi smo ustanovili da je osjećajno tijelo spremište za svjesno i nesvjesno pamćenje. U osjećajnom se tijelu neuništivo ureze svaka radnja i svako iskustvo prošlog života, kao krajobraz na jednoj fotografiji. Čim se Ego povukao iz gustog tijela leži čitav život onako kako je bio registriran podsvjesnim pamćenjem otvoreno pred očima duha. To djelomično odvajanje osjećajnog tijela prouzrokuje da utopljenik vidi prolaziti čitav svoj život, ali to je onda samo bljesak prije nego izgubi svijest. Srebrna nit ostaje nepo vrij edena, mače oživljavanje ne bi bilo moguće. Ako jedna osoba umre i duh ode s ovoga svijeta onda je to odvijanje panorame polaganije. Čovjek se drži kao gledalac dok slike, jedna za drugom, od smrti prema rođenju prolaze tako da on događaje kratko prije smrti vidi prvo, onda one iz muževnog doba, mladosti, djetinjstva, dok ne svrše kod poroda. Ipak čovjek kod toga nema osjećaj da to odvijanje služi jedino tome da ureze životnu panoramu u osjećajno tijelo koje je sjedište osjećaja, jer će se osjećaj tih utisaka namjestiti tek onda kada Ego nastupi osjećajni svijet. Ali mi si ovdje možemo zapamtiti da snaga naraslih osjećaja ovisi o duljini vremena koje stoji na raspolaganju za proces urezivanja, kao i o stupnju pažnje tada pnmjenjene. Ako je duh dulje vremena bio nesmetan onda su utisci u osjećajnom tijelu duboko i jasno označeni. On će onda u čistilištu mnogo teže osjećati počinjene nepravde ali također za svoja dobra svojstva u prvom nebu biti toliko više ojačan. Makar su ovi događaji u sljedećem životu zaboravljeni ostaju om ipak kao "tihi, slabi glas". Gdje je osjećaj snažno utisnut u osjećajno tijelo jednog Ega taj glas neće govoriti neodređenim i nepoznatim riječima. On će ga tjerati protiv svakog proturječja i siliti ga da drži razmak od onih stvari koje su mu u prošlom životu prouzročile boli i siliti ga da čini ono što je dobro. Panorama teče odostraga da Ego prvo vidi djelovanje a onda njegove uzroke.

Kada se tijelo pokopa onda se životno tijelo polako raspada kao i gusto tijelo, tako da kada se npr. jedna ruka u grobu raspadne eterska ruka životnog tijela koja lebdi nad grobom također nestane, i to ide tako dalje dok zadnji trag tijela ne nestane. Kod spaljivanja lešine životno se tijelo odmah odvoji, ali kako ono sadrži slike prošlog života koje se prenose na osjećajno tijelo da budu podloga života u čistilištu i prvom nebu, bila bi velika nesreća kada bi se spaljivanje poduzelo prije tri i pol dana od časa smrti.

Kada se odlazećem duhu ne bi pružila nikakva pomoć onda on ne bi mogao životno tijelo držati zajedno. I u tome se sastoji dio posla koji nevidljivi pomagači čine za čovječanstvo. Gdjekada ih podupiru prirodni dusi koje odrede Stvaralačke hijerarhije ili Vođe čovječanstva. Također je veliki gubitak kada se umrle spali prije nego je srebrna nit na prirodan način prekinuta jer utisak u osjećajnom tijelu onda nije tako dubok kako bi bio mače, a to djeluje na budući život jer što je dublji utisak prošlog života u osjećajnom tijelu to su veće i oštrije boli u čistilištu za zla djela i toliko veće veselje u prvom nebu za dobra djela proteklog života. Iz ovih boli i veselja našega prošlog života stvara se savjest. Ali ako mi ove boli "izgubimo" (ako ih ne trebamo proraditi) mi smo izgubili mogućnost da iskoristimo zlo, što bi nas u idućem životu zaustavilo da počinimo ponovno istu pogrešku. Prema tome prerano spaljivanje ima vrlo dalekosežne posljedice.

S obzirom na okolnosti koje odlučuju o duljim panorame mi se sjećamo da je to slom životnog tijela koji sili više nosače da se povuku. Tako je i kod smrti. Kada životno tijelo propadne mora se Ego povući i to je kraj panorame. Trajanje panorame ovisi zato o vremenu kroz koje neka osoba u slučaju potrebe može ostati budna. Neki ljudi mogu samo kratko vrijeme ostati budni a drugi to mogu izdržati par dana. To potpuno ovisi o snazi njihovog životnog tijela.

Čim je Ego napustio životno tijelo prikloni se ono gustom tijelu i ostane lebdjeti nad grobom pa se raspadne istodobno s gustim tijelom. To je za vidovnjaka jedan odvratan prizor, kada ide kroz groblje pa vidi sva ona životna tijela kojih stanje raspadanja točno pokazuje koliko je daleko napredovalo raspadanje gustog tijela u grobu. Kada bi bilo više vidovitih onda bi se spaljivanje općenito prihvatilo ako ne iz higijenskih razloga a onda bar kao zaštita za naše osjećaje.

Budući da zanimanje i vjera u život poslije smrti postaju sve više općeniti, bit će ljudi sve više uvjereni da su potrebne znanstvene metode kod postupanja s onima koji prelaze u viši život. Mi ćemo onda imati njegovatelje, liječnike i svećenike koji će biti u znanost umiranja jednako upućeni kao i u znanost poroda. Duh će onda u vrijeme svog prijelaza biti opkoljen ljubavlju i mirom. Onda će on imati dublji i jasniji pregled s kojim će početi svoje životno djelo u jednom novom životu.