25. Član

KAKO SE POMAŽE ONIMA KOJI PRELAZE PREKO

Dolazak jednog Ega na ovaj zemaljski svijet u stanovitom je smislu razlog za veselje, jer nam ovaj svijet omogućuje steći iskustva i materijal za rast duše. Promatramo li to s jednog drugog stanovišta, kada Ego dođe na ovaj svijet i nastupi u zatvor gustog tijela onda je on u najograničemjim prilikama koje si možemo predstaviti, pa kada se nad rođenjem jednog djeteta veselimo a žalostimo se kada se ono kod smrti opet oslobodi, onda je to analogno promatrano u stvari tako kao kad bi se veselili daje jedan prijatelj došao u zatvor a žalostili kadje iz njega izišao.

Osim toga naše dužnosti prema našim dragima, koji su napustili zemaljski život, nisu završene time što su oni prekinuli zemaljske veze. Mi imamo odgovornost prema njima i preko groba. Naše držanje prema njima nakon smrti dira ih i nadalje, jer oni ne napuštaju odmah svoja ranija boravišta. Mnogi se drže u blizini svog stana više mjeseci nakon što su napustili svoje tijelo i mogu tamošnje prilike čak mnogo jasnije osjećati nego za vrijeme svog zemaljskog života. Ako za njima stalno plačemo i žalimo, onda prenosimo tu žalost koju sebi nosimo također na njih i mi ih vežemo na dom da nas tješe. U svim smo tim slučajevima mi kočnica i zapreka na putu njihovog duhovnog napretka. I dok se to može oprostiti onima koji su neznalice s obzirom na činjenice o životi i smrti, imaju oni koji su se bavili filozofijom Rozenkrojcera ili sličnim učenjima vrlo ozbiljnih odgovornosti ako se predaju takvom ponašanju.

Dobro nam je poznato da običaj traži nošenje žalobnih haljina i da se ljude koji se toga ne drže smatra nepristojnima. Na sreću vremena se mijenjaju i mišljenja bistre. Prijelaz na drugi svijet već je sam po sebi dosta ozbiljan i sadrži u sebi jedan postupak pnlagođavanja na posve nove uvjete oko sebe, pa odlazećeg duha koče brige i boli njegovih dragih koje stalno gleda obavljene oblakom crne sjete i u haljinama iste boje. Takvo vladanje djeluje vrlo potišćujuće.

Mnogo je bolje držanje onih koji poznaju učenje Rozenkrojcera i to su uzeli k srcu. Njihovo je držanje vedro, spremno pomoći, puno nade i ohrabrujuće. Sebična tuga radi gubitka je potisnuta, da bi duh koji prelazi primio najveće moguće ohrabrenje. Oni koji su ostali na pogrebu su odjeveni u bijelo i drže se ljubazno i blaženo. Oni ne misle- "Što ću ja sada raditi kad sam ga izgubio, čitav mi svijet izgleda prazan", nego će reći- "Nadam se da će se on brzo snaći i da se neće žalostiti kad misli na nas". Mi se ozbiljno molimo za njegovo dobro i da temeljito nauči zadaću života svojim iskustvima u čistilištu i prvom nebu.

Tako će uz dobru volju, inteligenciju, nesebičnost i ljubav ovdje ostalih prijatelja odlazeći duh biti sposoban pod mnogo povoljnijim uvjetima ući u nove prilike i mi ne možemo ništa boljeg učiniti nego ovu nauku što više širiti. Šteta je za nas ako smo slijepi za nadzemaljsko kraljevstvo. Ali svima onima, koji su voljni prihvatiti napor buđenja u sebi spavajućih sposobnosti, možemo reći da je otvaranje ovih ćulila samo pitanje vremena. Kada to vrijeme dođe, onda ćemo mi takozvane mrtve vidjeti oko nas i spoznati da u stvari "nema smrti".