I Dio

ČOVJEK  I   NJEGOVO   TIJELO

l.Član

GUSTO TIJELO

UVOD:

Okultna znanost uči da je čovjek jedno sastavljeno biće. On posjeduje:

1. Jedno gusto tijelo, kao vidljivi instrument koji upotrebljava ovdje u ovom svijetu. To je ovo tijelo za koje obično mislimo daje ono čitav čovjek.

2. Jedno životno tijelo koje se sastoji iz etera koji prožima vidljivo tijelo kao što eter prožima sve druge oblike, ipak s razlikom što jedno ljudsko biće upotrebljava mnogo veću količinu sveopćeg etera za svoju izgradnju nego li druga stvorenja. Ovo je etersko tijelo naš instrument kojim razrađujemo životnu snagu Sunca.

3. Jedno osjećajno ili požudno tijelo koje je nosač naše osjećajne prirode. Ovaj još finiji nosač prožima gusto tijelo i životno tijelo. Vidoviti čovjek vidi da ono nadilazi vidljivo tijelo za nekih 40 cm. Gusto se tijelo nalazi u sredini ovog jajolikog oblaka kao žumanjak u sredini jajeta.

4. Razum koji kao zrcalo odražava vanjski svijet i osposobljuje Ego da prosljeđuje dalje svoje naloge kao misli i riječi, i da daje poticaj za djelovanje.

Ego je trostruki duh koji upotrebljava sve ove nosače da bi u životnoj školi skupljao iskustva.

Razvoj

Gusto tijelo je naše najstarije tijelo i radi toga ima iza sebe jedno beskrajno dugo vrijeme razvoja. Ono je na svojoj četvrtoj stepenici razvoja i sada je postiglo jedan visoki i zamjetan stupanj radne sposobnosti. Ono će jednom doseći savršenstvo, ali već i danas je ono najbolje organizirani čovjekov nosač. Ono je jedan čudnovato građen instrument i svatko tko tvrdi da ima nešto znanja o čovjekovoj građi treba da ga takovim priznaje.

Klicu gustog tijela dali su Gospodari plamena za vrijeme trajanja prvog kruženja Saturnove periode- prema učenju Rosenkreuzera. Ova se klica pomalo dalje razvijala tijekom prvih šest kruženja, dok nije stekla sposobnost razvijati osjetilne organe, osobito uho. Iz tog razloga je uho najrazvijeniji organ koji posjedujemo.

U prvoj polovici kruženja Saturna za vrijeme periode Sunca, drugog od sedam velikih dana Stvaranja, bili su Gospodari plamena zaposleni stanovitim poboljšanjem klica gustog tijela. Postalo je potrebno tu klicu preoblikovati da bi je životno tijelo moglo prožeti. Također je ono steklo sposobnost razviti žlijezde i probavni kanal. To su izvršili zajednički Gospodari plamena i Gospodari mudrosti.

U prvom ili Saturnovom kruženju periode Mjeseca, trećem od velikih dana Stvaranja, djelovali su Gospodari mudrosti zajedno s Gospodarima individualnosti na ponovnoj izgradnji klice gustog tijela. Ta klica je imala nerazvijene embrionalne osjetilne organe, probavne organe, žlijezde itd. i bila je prožeta jednim životnim tijelom koje se tek imalo razviti. To gusto tijelo, naravno, još nije bilo tako čvrsto i vidljivo kao što je danas, no već je nekakav oblik organizacije postojao. Za trajanja periode Mjeseca moralo je ono ponovno biti izgrađivano i istovremeno pripravljano da bi moglo biti prožeto osjećajnim tijelom pri čemu je također osposobljeno za razvoj živčanog sustava, mišića, hrskavice i nerazvijene kralježnice. Ova ponovna izgradnja događala se za vrijeme kruženja Saturna u periodi Mjeseca. Školovanom vidovnjaku Mjesečeva bića (koja nisu tako nerazvijena kao u prethodnoj epohi) izgledaju kao da su obješena na niti, u vatreno-maglovitoj atmosferi slično današnjem embriju koji je pupkovinom vezan na majčinu rodmcu. Struje, koje su sa sobom donosile neku vrstu hrane, dolazile su iz atmosfere kroz te niti.

Kada je Zemlja na početku Zemljme periode isplovila iz kaosa prvo je došla u tamnocrveni stadij poznat kao polarna epoha. Tamo je čovječanstvo prvo razvilo jedno gusto tijelo čiju su klicu dali Gospodari plamena za trajanja prvog kruženja Saturnove periode. Ono tada naravno nimalo nije sličilo našem današnjem nosaču. Dok je Zemlja bila u vatrenom stanju kao za hiperborejske epohe dodano mu je životno tijelo i čovjek je postao sličan biljci, tj. imao je jednake nosače kao današnje biljke, a također i sličnu svijest ili bolje rečeno nesvijest, takvu kakvu mi imamo u snu bez snova.

U hiperborejskoj epohi čovječje tijelo je bilo slično velikom plinovitom balonu koji se izvan vatrene Zemlje klatio amo tamo. Ono je kao biljka izbacivalo rasplodne stanice koje su se onda raspukle i od novo nadošlih bića bile upotrebljene. U to doba je čovjek bio dvospolan, hermafrodit.

Za vrijeme lemurske epohe kada se Zemlja malo ohladila i usred kipućih mora se stvorili otoci kao kora, postalo je čovječje tijelo već nešto čvršće i sličnije današnjem obliku. Bilo je slično majmunskom, s kratkim trupom i golemim rukama i nogama, petama izbačenim prema natrag, gotovo bez glave, zapravo nedostajao je sasvim gornji dio glave. Ljudi su živjeli u atmosferi punoj pare koju tajni istraživači zovu vatrena magla. Om još nisu imali pluća, a disali su pomoću organa sličnih cijevima kakve još danas ima ljudski embrio u prenatalnoj fazi koja pak odgovara toj vremenskoj epohi. Nisu posjedovali ni toplinu, ni crvenu krv, jer tada još nije postojao nikakav individualni duh. Imali su u nutrini mjehurasti organ koji su napuhivali s vrućim zrakom kako bi mogli bolje skakati preko golemih zemljmih pukotina uzrokovanih razornim djelovanjem vulkana. Na pozadini njihove glave pojavio se jedan organ koji je sada povučen unutra u glavu, a anatomi ga zovu epifiza ili treće oko, premda on nikada nije bio oko već organ za osjećanje. Tijelo tada nije imalo nikakvih osjetila, no kada je čovjek došao preblizu vulkanskom krateru osjetio je toplinu preko navedenog organa i udaljio se prije nego je njegovo tijelo bilo uništeno.

U ono vrijeme je tijelo bilo već toliko zgusnuto da čovjek više nije u stanju razmnažati se preko spora pa postoji potreba za razvojem jednog organa za mišljenje, odnosno mozga. Jednaku stvaralačku snagu koju mi danas primjenjujemo da bi izgradili željeznicu ili parobrod u vanjskom svijetu, u ono su vrijeme koristili iznutra za izgradnju organa. Kao i sve snage i one su bile pozitivne i negativne. Jedan pol je bio vođen prema gore za izgradnju mozga dok je drugi pol postao slobodan za stvaranje jednog drugog tijela. Na taj način čovjek više nije bio jedno potpuno stvaralačko jedinstvo. Svaki je dio posjedovao samo polovicu stvaralačke snage i zato je postalo nužno tražiti svoju nadopunu izvana.

U kasnije doba lemurske epohe stas se čovjeka još mogao oblikovati. Kostur je doduše bio stvoren, ali čovjek je posjedovao veliku sposobnost da oblikuje vlastito meso i ono životinja oko sebe.

Tada rođeni čovjek mogao je čuti i pipati, ali opažanje svjetla tek je kasnije nadošlo. Lemunjac nije imao oči. Posjedovao je dva osjetljiva mjesta pomoću kojih je osjećao sunčanu svjetlost koja je mutno sjala kroz vatrenu atmosferu stare Lemunje, i to je trajalo do blizu kraja atlantske epohe kada je čovjek razvio vid kakov danas ima.

Njegov se govor sastojao iz glasova sličnih onima prirode. Plač vjetra u neizmjernim šumama koje su obilno rasle u tadašnjoj nadtropskoj klimi, žuborenje potoka, zavijanje bure, buka vodopada, grmljavina vulkana- sve su to bili za njega glasovi Bogova i on je znao da od njih potiče.

O rođenju svog tijela ništa nije znao. Nije mogao vidjeti ni vlastito tijelo, ni tijela drugih, ali je mogao opažati svoja sustvorenja. To je bilo neko unutarnje opažanje, kakovo mi imamo o osobama i predmetima u snu, ali uz važnu razliku da je njegovo snu slično opažanje bilo jasno i razumno.

Ali "kada su mu se otvorile oči" (kako je to opisano u povijesti o padu i grijehu) i njegova se svijest upravila naprama van ka predmetima zemaljskog svijeta, promijenili su se uvjeti. Razmnažanje više nisu vodili anđeli nego čovjek sam, koji nije poznavao djelovanje snaga Sunca i Mjeseca. Njegova je svijest postupno usmjeravana na zemaljski svijet, iako mu se stvari još nisu pojavljivale s jasnim konturama kao u kasnije doba atlantske epohe. Postupno je naučio poznavati smrt, uslijed prekida svoje svijesti, kada je nakon smrti bio premješten u viši svijet i kod ponovnog rođenja u fizički svijet.

Ono što je bilo rečeno o vidu Lemunjanaca važi samo za jedan mali dio onih koji su živjeli na kraju te epohe i postali klica za sedmu atlantsku rasu. Veći dio Lemunjaca je bio sličan životinjama, a tijela u kojima su stanovali degenerirala su u divlje čovjekolike majmune današnjeg vremena.

U atlantskoj epohi koja je slijedila na Lemunjsku, čovjek je bio potpuno različit od bića koja danas postoje na Zemlji. On je imao glavu, ali jedva čelo, njegov mozak nije imao dijelove čela. Glava je išla malo iznad očiju koso prema natrag. Uspoređen s današnjim čovjekom on je bio div; njegove ruke i noge u omjeru prema tijelu bile su mnogo dulje nego li naše. Umjesto hodajući kretao se naprijed letećim skokovima, slično onim u klokana. Imao je male svjetlucave oči, a njegove vlasi su u presjeku bile okrugle. Ova potonja osobina razlikuje još i danas živuće potomke atlantske rase od nas. Njihove vlasi su bile opore, sjajno crne i okrugle u presjeku. One kod anjaca uvijek su ovalne na presjek, a i u boji različite. Uši atlanta nalazile su se više prema natrag na glavi nego kod anjaca.

Viši nosači prvih atlanta još se nisu nalazili u istom odnosu prema gustom tijelu kao naši. Kod njih još duh nije bio potpuno unutar tijela, on se djelomično nalazio izvan tijela i zato nije mogao svog nosača kontrolirati istom lakoćom kao kad bi bio čitav u tijelu. Glava životnog tijela stršila je daleko iznad fizičke glave. Točka između obrva, po prilici jedan i pol centimetar ispod površine kože, ima analognu točku u životnom tijelu. Kada se te dvije točke međusobno preklapaju kao kod današnjeg čovjeka, onda one predstavljaju sjedište duha koji stanuje u čovjeku.

Poradi udaljenosti ovih dviju točaka bilo je opažanje ili gledanje Atlanta u nutarnjem svijetu mnogo oštrije nego li ono u gustom svijetu, koji je uslijed guste teške magle bio zamračen. Ali nakon što je vrijeme bilo ispunjeno postajala je atmosfera polako jasnija i istovremeno se pomakla spomenuta točka u životnom tijelu bliže k odgovarajućoj točci u gustom tijelu, da bi se potpuno s njom sjedinila u zadnjoj trećini atlantske epohe.

Rmoahali su bili prva atlantska rasa. Imali su samo malo pamćenja i ovo se poklapalo s opažanjima osjetila. Pamtili su boje i zvukove i tako razvili u stanovitoj mjeri osjećaje. S osjećanjem je kod Atlanta došlo i do prapočetka govora. Oni razvijaju riječi, sve manje upotrebljavajući puke glasove kao što su to još činili Lemunjci, te stvarima pridaju imena.

Tlavatli su bili druga atlantska rasa. Om su već počeli osjećati svoju vrijednost kao odvojena ljudska bića. Postali su tašti i tražili su da se pamte njihova djela. Pamćenje je postalo faktor u životu zajednice. Tako je počeo kult predaka.

Tolteki su bili treća atlantska rasa. Oni su stvorili monarhiju s nasljednim pravom i osnovali običaj štovanja ljudi radi djela njihovih predaka. Iskustva su se jako cijenila i pamćenje se razvilo do visokog stupnja.

U srednjoj trećini atlantske epohe nalazimo početak odvojenih nacija. Kraljevi opijeni od moći počeli su je upotrebljavati u sebične svrhe za osobno bogaćenje, umjeste za opće dobro.

Praturanci  su predstavljali  četvrtu  atlantsku rasu.  Bili   su posebno  zlobni u  svom odvratnom egoizmu te su osnovali hramove u kojima su kraljevi obožavali kao Bogovi.

Prasemiti su bili peta i najvažnija od sedam atlantskih rasa, jer kod njih nalazimo prvu klicu za poboljšanje svojstva mišljenja. Zato je prasemitska rasa postala klicom za sedmu rasu arijske epohe. Om su bili prvi koji su otkrili da razum stoji više nego snaga mišica. Za vrijeme ove rase počela se atmosfera konačno razvedravati, te je prije spomenuta točka u životnom tijelu došla u vezu s istovrsnom točkom u gustom tijelu. Ovo sjedinjenje osposobilo je čovjeka da sve predmete vidi oštro s jasno označenim obrisima, ali time je izgubio gledanje nutarnjih svjetova.

Arkadijci su bili šesta, a Mongoli sedma atlantska rasa. Om su razvili sposobnost mišljenja još dalje, no slijedili su stanovite pravce mišljenja koji su se sve više udaljavali od glavnih ciljeva života koji se razvijao. Kada se teška magla na Atlanti sve više zgušćivala preplavila je rastuća snažna količina vode taj kontinent i uništila veći dio stanovništva, kao i tragove njihove kulture.

Centralna Azija je bila kolijevka arijske rase koja je potekla od prasemita. Odatle su potekle razne rase. Ovdje ih nije potrebno pobliže opisivati, jer je povijest dovoljno nacrtala njihove glavne oznake.