Odricanje od borbe za prestiž

Vratimo se onoj divnoj recenici iz Evandelja koja govori o tome kako se moramo odreci samoga sebe da bismo se mogli naci. To se može pronaci u gotovo svakom vjerskom, duhovnom ili misticnom pisanom djelu.

Kako se odreci samoga sebe? Jeste li se ikad pokušali odreci necega? Tocno, cim se više trudite, sve je teže. Uspijete kada se ne trudite. Uspijete se odreci stvari kada niste svjesni. Dobro, ali kako se može umrijeti samom sebi? Sada govorimo o smrti, a ne o samoubojstvu. Nije nam receno da se moramo ubiti, nego da moramo umrijeti. Nanositi samome sebi bol, uzrokovati patnju bilo bi samouništavajuce. Bilo bi to kontraproduktivno. Nikada niste tako puni sebe kao kada patite. Nikada niste tako usredotoceni na sebe kao kada ste potišteni. Nikada niste toliko spremni zaboraviti na sebe kao kada ste sretni. Sreca vas oslobada samoga sebe. Patnja, bol, bijeda i potištenost vežu vas na sebe. Pogledajte kako ste svjesni svojeg zuba kada vas boli. Kada vas ne boli niste ni svjesni da imate zub, ili glavu, u istom slucaju, kada vas ne boli. Ali tako je drugacije kada mislite da ce vam glava puci od boli.

Dakle, sigurno je krivo, pogrešno misliti da nas do umiranja sebi može dovesti nanošenje bola samima sebi, odricanje, mrtvljenje, kako se to tradicionalno razumijevalo. Odreci se samoga sebe, umrijeti sebi, izgubiti samoga sebe, znaci shvatiti svoju narav. Kada to ucinite, “pripadajuce” ce nestati, izgubit ce se. Recimo da mi jednoga dana netko ude u sobu i ja mu kažem: “Samo naprijed. Možete mi reci tko ste vi?” I covjek mi odgovori: “Ja

sam Napoleon.” A ja kažem: “Ne onaj Napoleon…” On odgovori: “Upravo taj - Bonaparte, francuski car.” “Vidi, vidi.” kažem ja dok u sebi razmišljam: “S ovim covjekom bih trebao biti oprezan.” Kažem mu: “Sjednite, Vaše velicanstvo.” “Kažu da ste jako dobar duhovnik. Ja imam jedan duhovni problem. Tjeskoban sam, teško mi je vjerovati u Boga. Moja vojska je u Rusiji, znate, i provodim besane noci pitajuci se kako ce se to završiti.” I kažem mu ja: “Vaše Velicanstvo, ima nešto što vam mogu prepisati za to. Preporucam vam da procitate šesto poglavlje Evandelja po Mateju: ‘Gledajte ljiljane na polju…niti siju niti žanju.’”

Tada se pitam tko je ludi - taj covjek ili ja? Ali išlo mi je s tim ludakom. Svaki mudri guru u pocetku ucini s vama upravo to: složit ce se s vama, shvatit ce ozbiljno vaše probleme. Obrisat ce koju suzu s vašeg lica. Ludi ste, ali još uvijek niste toga svjesni. Uskoro ce morati doci cas kada ce vam skinuti krunu s glave i reci vam: “Pusti to, nisi ti Napoleon.” U onim poznatim razgovorima svete Katarine Sienske, zapisano je da joj je Bog rekao: “Ja sam onaj koji jesam. Ti si ona koja nisi.” Jeste li ikad iskusili svoje “koji/a nisi”? Na istoku imamo jednu prispodobu za to: plesac i ples. Na Boga se gleda kao na plesaca, a stvorovi su Božji ples. Ali, to nije kao da je Bog veliki plesac a vi jedan mali plesac. A ne. Vi uopce niste plesac. Vi ste “plesani”! Jeste li to ikad iskusili? Dakle, kada se covjek opameti i shvati da nije Napoleon, njegovo bivstvovanje ne prestaje. On i dalje bivstvuje, ali iznenada mu postaje jasno da je nešto drugo nego što je mislio.

Umrijeti samom sebi znaci iznenada shvatiti da ste nešto drugo nego što ste mislili.

Mislili ste da se nalazite u središtu, a sada se vidite da ste satelit. Mislili ste da ste plesac, a sada se doživljavate kao ples. To su samo analogije, prispodobe, i zato ih ne smijete shvatiti doslovno. Daju vam samo kljuc, smjernice. Nemojte zaboraviti da su to samo putokazi. Prema tome - nemojte se na njima previše zadržavati. Nemojte ih shvatiti doslovno.