Poglavlje 10.

Odrastanje i starost

Imajte  onoliko  razumijevanja   za svoje    roditelje  koliko  biste  željeli

da ga  oni  imaju za  vas.

Komunikacija  s  roditeljima

Dok sam odrastala, najteže mi je bilo razdoblje između trinaeste i dvadesete godine života. Imala sam toliko pitanja, ali nisam željela slušati one koji su mislili da znaju odgovore, osobito ne odrasle. Sve sam željela naučiti sama jer nisam vjerovala informacijama odraslih.

Posebno neprijateljstvo osjećala sam prema roditeljima jer sam kao dijete bila zlostavljana. Nisam mogla razumjeti zašto je moj očuh tako postupao sa mnom, niti to da je moja majka to jednostavno ignorirala. Osjećala sam se prevarenom, nesh­ vaćenom, te sam bila uvjerena da je protiv mene cijeli svijet, a posebno moja obitelj.

Tijekom godina savjetovanja drugih, osobito mladeži, otkrila sam da ih velik broj prema svojim roditeljima osjeća isto što i ja. Neke od riječi koje su koristili u opisivanju osjećaja jesu: ulovljen u zamku,  osuđen, promatran,  neshvaćen.

Naravno da bi bilo divno imati roditelje koji bi nas podržavali u svakoj situaciji, no to je u većini slučajeva nemoguće, lako su naši roditelji ljudska bića, kao i svi mi ostali, često smo ih smatrali nepravednima i nerazumnima i zamjerali im što uopće ne shvaćaju kroz što mi prolazimo.

Jedan je moj klijent imao vrlo težak odnos s ocem. Smatrao je da nemaju ništa zajedničko, a kad bi otac i razgovarao s njim, obično bi ga kritizirao ili omalovažavao. Pitala sam ga zna li možda kako je djed postupao s ocem. Nije znao jer je djed umro prije nego što se on rodio.

Predložila sam mu da razgovara s ocem o njegovu djetinjstvu. Bilo je otpora jer mu je bilo neugodno razgovarati s ocem bez straha da će biti ismijan ili optužen. Ipak je skupio hrabrost i odlučio pokušati.

Idući put izgledao je opuštenije. "Uh", uzviknuo je, "nisam znao kakvo je djetinjstvo imao moj otac!" Na nesreću, djed je inzistirao da mu se sva djeca obraćaju s gospodine i držao se starog pravila da djeca mogu biti viđena, ali se ne smiju čuti. Ako su se usudili uputiti ijednu riječ prosvjeda, slijedile su strašne batine. Nije čudo što mu je otac bio kritičan.

Kada odrastemo, većina nas ima dobre namjere da sa svojom djecom postupa drukčije nego što se postupalo s njima. Čin­ jenica je, međutim, da učimo od ljudi oko sebe, pa se, prije ili kasnije, počinjemo ponašati i govoriti upravo kao naši roditelji.

U slučaju ovog mladića, njegov je otac usvojio isti model verbalnog zlostavljanja koji je imao njegov otac. Možda to i nije namjerno,  nego se samo ponašao u skladu s vlastitim odgojem.

Srećom, mladić je uspio saznati nešto o svome ocu, a posljedica je bila da su mogli slobodnije komunicirati. lako će biti potrebno strpljenje da se to usavrši, barem su se pomaknuli s mrtve točke.

Čvrsto vjerujem da je za  svakoga od  nas izuzetno važno da sazna nešto o djetinjstvu svojih roditelja. Ako su vam roditelji još živi, upitajte ih: "Kako je bilo kada si ti bio mlad? Kako se u tvojoj obitelji izražavala Ijubav? Kako su te rodilelji  kažnjavali?  Kako te prihvatila okolina? Jesu li se tvojim roditeljima sviđali djevojke/mladići s kojima si izlazio/izlazila? Jesi li morao zarađivali još  dok  si  odrastao?"

Saznavši više o svojim roditeljima, možemo razumjeti model koji ih je oblikovao takvima kakvi jesu, te i razumjeti zašto su s nama postupali onako kako su postupali. Učeći suosjećati s roditeljima, vidjet ćemo ih u novom svjetlu i zavoljeti ih. Vi ste ti koji možete otvoriti vrata obostranog poštovanja i povjerenja.

Ako vam je teško čak i razgovarati s roditeljima, učinite to najprije u mislima ili pred zrcalom. Zamislite sebe kako im govorite: "Htio bih s tobom o nečemu porazgovarati". Ponovite taj postupak nekoliko dana za redom. Pomoći će vam odrediti što im želite reći i kako ćete im to reći.

Ili meditirajte  u mislima, razgovarajte sa svakim od svojih roditelja i raščistite stara pitanja. Oprostite njima i oprostite sebi. Recite im da ih volite. Zatim se pripremite da im to kažete i osobno.

U jednoj od mojih skupina jedan je mladić izjavio da je u sebi bijesan te da nikome ne vjeruje. Model nepovjerenja primjenjivao je u  svim svojim vezama. Kad smo otkrili korijen problema, ispostavilo se da je ljut na svog oca zato što ovaj nije bio osoba kakvu je on želio za oca. Opet ponavljam da nije na nama mijenjati druge.

Najprije se treba osloboditi svih nagomilanih osjećaja protiv roditelja i oprostiti im što nisu bili kakvi smo mi željeli da budu. Mi uvijek želimo da i svi ostali budu kao mi, da misle i da se odijevaju kao i mi, te da rade ono što i mi radimo. Kao što već znate, svi smo različiti.

Kako bismo sebi omogućili biti ono što jesmo, moramo to isto omogućiti drugima. Prisiljavajući svoje roditelje da budu nešto što oni nisu, odsijecamo dio svoje vlastite ljubavi. Osuđujemo svoje roditelje na jednak način kako su oni osuđivali nas. Ako želimo voljeti svoje roditelje, moramo se osloboditi vlastitih predrasuda o njima.

Mnogi i kao odrasle osobe nastavljaju igre moći sa svojim roditeljima. Roditelji su započeli igre pa, ako ih želite zaustaviti, prestanite sudjelovati u njima. Vrijeme je da odrastate i odlučite što želite. Možete početi tako da ih zovete imenom. Ako ih sa 40 godina nazivate mamica i tatica, još ste uvijek u ulozi malog djeteta. Umjesto roditelj i dijete, postanite dvoje odraslih.

Predlažem vam da na pišete afirmaciju detaljno opisujući kakav odnos želite s majkom/ocem. Najprije to govorite za sebe. Nakon nekog vremena moći ćete im to reći i osobno. Ako se vaši otac/majka i nadalje upleću u vaš život, znači da im niste uspjeli objasniti kako se vi zbog toga osjećate. Vi imate pravo živjeti onako kako vi želite, da budete odrasli. Znam da to možda neće biti lako. Najprije odlučite što je to što vama treba i onda im to recite. Ne uvjeravajte ih da su pogriješili. Pitajte :"Kako to možemo riješiti?"

Sjetite se: s razumijevanjem dolazi opraštanje, a s opraštan­ jem dolazi ljubav. Kada dostignemo točku u kojoj možemo voljeti svoje roditelje i oprostiti im, bit ćemo na putu radosti i u svim drugim svojim vezama u životu.

Samorazvoj u pubertetu

Alarmantan je porast samoubojstava među mladima. Čini se da se sve više mladih ljudi osjeća preopterećeno odgovornostima života  pa  radije  odustaje  nego  da  ustraje  i  iskuša  mnoštvo pustolovina koje im život nudi. Velik broj tih problema proizlazi iz načina na koji mi odrasli od njih očekujemo da odgovore na različite životne situacije. Želimo li da oni postupaju kao mi? Bombardiramo li ih negativnošću?

Razdoblje između desete i petnaeste godine može biti vrlo kritično vrijeme. Djeca te dobne skupine sklona su prilagođavan- ju i učinit će sve da ih vršnjaci prihvate. Zbog toga često skrivaju istinske osjećaje, bojeći se da, onakvi kakvi jesu, ne će biti prihvaćeni i voljeni.

Pritisak društva vršnjaka i stres okoline koji sam ja iskusila blijede u odnosu na ono što mladež danas mora podnijeti, čak i ako se uzme u obzir da sam s petnaest godina zbog fizičkog i psihičkog zlostavljanja napustila dom i školu i započela samos­ talan život.  Mora da je današnjem djetetu strašno rasti  uz zloupotrebu droge, fizičko zlostavljanje, spolno prenosive bolesti, pritisak vršnjaka i bandi, obiteljske probleme, a na globalnoj razini: nuklearni rat, zagađivanje okoline, kriminal i toliko drugog.

Kao roditelj sa svojim tinejdžerom možete razgovarati o pozitivnim i negativnim utjecajima vršnjaka. Pritisak vršnjaka djeluje na nas od trenutka rođenja pa sve dok ne napustimo ovaj planet. Moramo naučiti nositi se s njim i ne dopustiti da on nama upravlja.

Jednako tako važno je razumjeti i uočiti zašto su naša djeca sramežljiva, zločesta, destruktivna, zaostaju u školi itd. Na djecu snažno djeluje model razmišljanja i osjećanja u obitelji, pa ona svoje svakodnevne izbore i odluke donose na temelju tog modela. Ako atmosfera doma ne pogoduje razvoju povjerenja i ljubavi, djeca će povjerenje, ljubav i suosjećanje potražiti drugdje. Mnoge bande mjesta su gdje se djeca osjećaju sigurno. Unutar bande postoji  snažan  osjećaj  obiteljske  pripadnosti,  ma  koliko  bio nefunkcionalan u odnosu na širu zajednicu. Vjerujem da bi se mogle izbjeći mnoge nevolje kada bismo postigli da se mladi ljudi prije samog čina upitaju: "Hoće li mi to pomoći da se osjećam bolje u svojoj koži?" Možemo im pomoći da uvide kako u svakoj situaciji imaju mogućnost izbora. Mogućnost izbora i odgovor­ nost vraćaju moć u njihove ruke.  Omogućavaju  im da  učine obuhvatiti  učenike,  roditelje,  učitelje  te  poslovne  ljude  i  or­ ganizacije.

Ljupko stariti

Mnogi od nas boje se ostarjeti i staro izgledati. Smatramo to strašnim i neprivlačnim. A to je normalan i prirodan proces. Ako ne možemo prihvatiti dijete u sebi i biti zadovoljni onim tko smo bili i tko smo sada, kako ćemo prihvatiti idući korak?

Što je alternativa starenju? Jednoga dana napuštamo planet. Kao kultura stvorili smo ono što ja nazivam "obožavanjem mladosti". Dobro je voljeti sebe u određenim godinama, ali zašto se ne voljeti i u starosti? Postupno ćemo proći kroz svaku životnu dob.

Mnoge žene osjećaju tjeskobu i strah kad samo pomisle na starost. Zajednica homoseksualaca također se mnogo bavi mladošću, izgledom i gubitkom ljepote. Starjeti znači dobiti bore, sijedu kosu, opuštenu koži, ali ja ipak želim ostarjeti. To je dio ovog postojanja ovdje. Mi smo na ovome planetu da iskusimo svaki dio svog života.

Mogu razumjeti da ne želimo biti stari i bolesni. Odvojimo, dakle, te dvije ideje. Ne zamišljajmo da moramo oboljeti da bismo umrli. Osobno ne vjerujem da moramo umrijeti bolesni.

Umjesto toga, kad nam dođe vrijeme odlaska, kada smo postigli sve zbog čega smo došli ovamo, možemo priteći ili zaspati pa spokojno otići. Nema potrebe smrtno se razboljeti. Ne moramo biti priključeni  na aparate, ležeći  patiti u  staračkom domu da bismo napustili ovaj planet. Danas nam je dostupna ogromna količina informacija o tome kako ostati zdrav. Ne ostavljajte to za kasnije, učinite to sad. Kada ostarimo, želimo se osjećati divno da bismo mogli nastaviti nove životne pustolovine.

Učlanku o medicinskom fakultetu u San Franciscu naišla sam na podatak da starenje nije uvjetovano genima, nego nečim što nazivaju točkom početka starenja - biološkim satom u našem umu. Ovaj mehanizam daje naredbe kada i kako starjeti. Točka početka starenja ili biološki sat reguliran je poglavito jednim faktorom - našim stavom prema starenju.

Ako vjerujete, na primjer da je 35 godina srednje doba, to uvjerenje u vašoj 35. godini aktivira u vašem organizmu biološke promjene koje ubrzavaju proces starenja. Zar nije fascinantno! Nekad smo negdje odredili što su srednje godine, a što starost. Kamo ste vi postavili svoju točku početka starenja? Ja u sebi nosim predodžbu da ću živjeti do devedeset i šeste te da ću i dalje biti aktivna, pa stoga pazim na svoje zdravlje.

Sjetite se također: što dajete, to i dobivate. Pazite kako postupate sa starijim osobama jer će tako jednog dana postupati s vama. Ako o starijim ljudima imate neke predrasude, vi opet stvarate ideje na koje će reagirati vaša podsvijest. Naša vjerovan­ ja, naše misli, naš stav prema životu i prema samima sebi uvijek se obistinjuju.

Sjetite se da ja vjerujem da ste vi prije svoga rođenja izabrali svoje roditelje s ciljem da naučite neke lekcije. Vaše Više Ja znalo je koja su vam iskustva potrebna da biste duhovno napredovali. Dakle, ma što da trebate proći sa svojim roditeljima, počnite. Nije važno što oni kažu, što čine ili su učinili. Vi ste ovdje u prvome redu zato da volite sebe.

Kao roditelj dopustite svojoj djeci da vole sebe, osiguravši im prostor u kojem će se osjećati sigurnima da se izraze na pozitivan, neopasan način. Sjetite se: kao što ste vi birali roditelje, tako su i vaša djeca izabrala vas. Sve nas čekaju lekcije koje treba naučiti.

Roditelji koji vole sebe, lakše će naučiti djecu kako da vole sebe. Kada smo zadovoljni sa sobom, učimo djecu samovrijed- nosti vlastitim primjerom. Što više radimo na ljubavi prema sebi,

to će naša djeca lakše spoznati da je voljeti sebe sasvim O.K.