ODNOS JAVNOSTI PREMA ZNANOSTI*

HTJELI - NE HTJELI, svijet u kojem živimo znatno se promijenio
u posljednjih sto godina, a vjerojatno će se
još jače promijeniti u idućih sto godina. Neki ljudi
rado bi zaustavili te promjene, i vratili se u nešto što im se
čini kao čišća i jednostavnija vremena. Ali, kako nas povijest
uči, prošlost nije bila tako čudesna. Nije bila tako
loša za privilegiranu manjinu, iako su se i oni morali
snalaziti bez suvremene medicine, a rađanje je bilo vrlo
opasno za žene. A velikoj je većini čovječanstva život bio
loš, grub i kratak.
Međutim, čak i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli
*Govor održan u Oviedu, Španjolska, prigodom primanja Nagrade
Princ Asturias za sklad i slogu, listopad 1989. Kasnije je obnovljen i
nadopunjen.
vratiti uru u ranija vremena. Znanje i vještine ne mogu se
samo tako zaboraviti. Ne možemo spriječiti ni daljnji
napredak ubuduće. Čak i kad bi se potpuno ukinulo državno
financiranje istraživanja (a sadašnja vlada radi na
tome koliko može), sama sila konkurencije ipak bi se pobrinula
za napredak tehnologije. Štoviše, ne može se spriječiti
radoznale glave da razmišljaju o temeljnim prirodnim
znanostima, plaćali ih za to ili ne. Jedini način da se
spriječi daljnji razvoj bila bi globalna totalitarna država
koja bi sprečavala sve novo, no ljudska domišljatost i inicijativa
takve su da ni to ne bi uspjelo. Sve bi to samo
usporilo promjene.
Prihvatimo li da ne možemo spriječiti da znanost i
tehnologija mijenjaju naš svijet, možemo bar pokušati
osigurati da promjene koje izazovu budu u pravom smjeru.
U demokratskom društvu to znači da javnost mora
posjedovati osnovno razumijevanje prirodnih znanosti,
kako bi mogla donositi kvalificirane odluke, a ne ostavljati
ih samo u rukama stručnjaka. U ovom trenutku javnost
ima o znanosti prilično podvojena stajališta. Počela je
očekivati da se nastavi stalan rast životnog standarda do
kojega je doveo napredak znanosti i tehnologije, ali je
prema znanosti i nepovjerljiva jer je ne razumije. To se
nepovjerenje vidi i u karikaturalnom prikazu ludih znanstvenika
koji u svojim laboratorijima pokušavaju proizvesti
Frankensteina. Ono je i važan element pozadine
potpore zelenim strankama. Ali javnost također pokazuje i
velik interes za znanost, osobito astronomiju, što se vidi i
po velikoj gledanosti televizijskih serija kao što je Kosmos
i popularnosti znanstvene fantastike.
Što bi se moglo učiniti da taj interes bude koristan i
da javnosti dade znanstvenu podlogu koja joj treba da bi
mogla donositi mjerodavne odluke o temama poput kiselih
kiša, efekta staklenika, nuklearnom oružju i genetskom
inženjeringu? Jasno, temelj je ono što se uči u
školama. Ali u školama se znanost često predstavlja na
nezanimljiv način. Djeca je uče mehanički da bi prošla
ispite, ali ne vide koliko je važna za svijet u kojem žive.
Štoviše, prirodne se znanosti često uče u obliku jednadžbi.
Iako su jednadžbe koncizan i točan oblik opisivanja
matematičkih zamisli, one većinu ljudi zastrašuju.
Kad sam nedavno pisao jednu popularnu knjigu, rekli su
mi da će svaka jednadžba koju u nju stavim prepoloviti
prodaju. Stavio sam samo jednu jednadžbu, Einsteinovu
E=mc2; možda bih bez nje prodao dva puta više primjeraka.
Znanstvenici i inženjeri skloni su izražavanju svojih
zamisli u jednadžbama, jer moraju znati točne vrijednosti
količina. Ali ostalima je dovoljno kvalitativno dohvatiti
znanstveni pojam, a to se može prenijeti riječima i dijagramima,
bez upotrebe jednadžbi.
Znanost koje se uči u školi može dati osnovni okvir.
Ali napredak znanosti sada je tako brz da uvijek ima novih
otkrića koja su se dogodila otkad smo bili u školi ili na
sveučilištu. O molekulnoj biologiji i tranzistorima nisam
učio u školi, a genetički inženjering i računala su dvije
novine za koje je najvjerojatnije da će u budućnosti
promijeniti naš način života. Knjige i članci u časopisima
koji na popularan način govore o znanosti mogu pomoći
da se objasne novi pomaci, ali i najuspješniju knjigu
pročita samo mali dio pučanstva. Samo televizija dostiže
doista masovnu publiku. Ima na televiziji vrlo dobrih
znanstvenih emisija, no neke druge prikazuju znanstvena
čuda jednostavno kao magiju, bez objašnjenja ili
uklapanja u okvir znanstvenih ideja. Producenti televizijskih
znanstvenih programa trebali bi shvatiti kako im je
dužnost i da odgajaju javnost, a ne samo da je zabavljaju.
Odnos javnosti prema znanosti 41
O kojim će temama koje se tiču znanosti javnost
morati odlučivati u bliskoj budućnosti? Daleko je najhitnija
ona o nuklearnom oružju. Ostali svjetski problemi,
poput opskrbe hranom ili efekta staklenika relativno su
sporijeg djelovanja, no nuklearni rat mogao bi značiti
kraj svih ljudskih života na Zemlji u samo nekoliko dana.
Popuštanje napetosti između Istoka i Zapada na kraju
hladnog rata značio je da se strah od nuklearnog rata
povlači iz ljudske svijesti. Ali opasnost je još uvijek tu,
dok god ima dovoljno oružja da se višestruko pobije cijelo
svjetsko pučanstvo. U bivšem Sovjetskom Savezu i u
Americi nuklearno je oružje još uvijek usmjereno tako da
može udariti sve veće gradove nas sjevernoj polulopti.
Dovoljna bi bila neka kompjuterska pogreška ili pobuna
nekih od ljudi koji rukuju tim oružjem da se pokrene
svjetski rat. Još više zabrinjava to što sada relativno
manje države nabavljaju nuklearno oružje. Velike su se
sile ponašale donekle odgovorno, no ne možemo imati
toliko povjerenja u manje države poput Libije, Iraka,
Pakistana, pa i Azerbajdžana. Opasnost i nije toliko u
samom nuklearnom oružju kakvo bi se uskoro moglo
naći u rukama takvih država, jer bi ono bilo prilično
primitivno, iako bi ipak moglo pobiti milijune ljudi.
Opasnost je u tomu što bi nuklearni rat između dviju
malih zemalja mogao uvući i velike sile i njihove goleme
nuklearne arsenale.
Vrlo je važno da javnost shvati tu opasnost i da pritisne
na sve vlade da pristanu na velika smanjenja
oružja. Možda i nije praktično moguće potpuno ukloniti
sve nuklearno oružje, no pogibelj možemo smanjiti tako
što ćemo mu smanjiti broj.
Uspijemo li izbjeći nuklearni rat, još uvijek ima opasnosti
koje nas sve mogu uništiti. Postoji crni vic da je
razlog zašto nam se još nije javila neka izvanzemaljska
civilizacija u tome što su sve civilizacije koje dođu do
našeg stupnja razvoja sklone same sebe uništiti. Ali ja
imam dovoljno vjere u zdrav razum javnosti da vjerujem
kako bismo mogli dokazati da to nije točno.