Mogli bismo reći da su vanjske teškoće preslika unutarnjih. Zbog toga mi ne možemo ukloniti vanjske poteškoće bez da vidimo i riješimo unutarnje poteškoće. To je kao da pokušamo maknuti simptom bez da smo otkrili uzrok. Te unutarnje poteškoće su neistiniti sustav vjerovanja i negativne emocije koje su većinom nesvjesne. Taj dio ličnosti nazvali smo ranjenim djetetom u nama i rekli da taj nezreli dio nas može rasti samo ako ga iznesemo na vidjelo. Svjetlom istine moramo osvijetliti tamu u nama. To činimo tako da neprestano tražimo istinu u onome što nam život donosi. Tako radimo iz života terapiju. Istinu tražimo tako da naročito u teškoćama prevodimo naše osjećaje u svjesne misli da bismo pronašli negativnu namjeru ispod njih. Vidjet ćemo da je upravo ta negativna namjera u nesvjesnom privukla određenu teškoću u naš život. Teškoća dolazi da bismo doveli u svijet upravo određeni dio ranjenog djeteta, ili tame u nama, da bismo ga mogli transformirati i tako rasti. Teškoće su ubrzano učenje ili rast, a nisu kazna, nego posljedica. Teškoća je ponovno kreirana trauma iz djetinjstva da bismo je sada razriješili. To znači da u odraslom dobu stvaramo odnose i okolnosti kojima emocionalno ponavljamo naše djetinjstvo. Zato je važno da emocije prevedemo u jasne misli da bismo to mogli prepoznati. Jedino nas prepoznavanje naših emocija može dovesti do dijela nas kojeg nazivamo ranjenim djetetom, jer je taj dio nas na nivou četverogodišnjeg djeteta, i emocionalno i intelektualno, i kojeg se odrasli dio nas srami kad izbije na vidjelo, pa ga opet potisne. Potiskivanje negativnog dijela nas košta nas puno više nego što to možemo i zamisliti. Gubimo energiju na to da bismo varali sami sebe i pokušavamo biti savršeni - naravno u našim emocijama - bez da smo trudom i radom na sebi postigli. To je pokušavanje da se stalno dobro osjećamo rezultira upotrebom raznih nadomjestaka, psiholoških ili fizičkih, i tako stvaramo lažne potrebe koje čine da se osjećamo sve praznijima i praznijima.

Naši stavovi, uvjerenja, misli i osjećaji stvaraju naš život, ili kako to neki nazivaju sudbinu. Mogli bismo naš život opisati kao krajolik kroz koji prolazimo. Postoje grmlje i guštare, uski grebeni i litice. Povremeno je kretanje zamorno i neugodno, a put je strm i stjenovit. U neko drugo vrijeme nalazimo se na livadi odmora i svjetla, dok nismo spremni na slijedeću prepreku. Prepreke su neistiniti stavovi, uvjerenja, misli i osjećaji. Ukratko, kako smo to često jednostavno formulirali, život su brda i doline.

Što su takvi stavovi, uvjerenja i pogrešni zaključci nesvjesniji, to oni postaju moćniji. To je i logično jer sve što je u svijesti može se provjeriti u svjetlu istine, pa stoga i promijeniti. Prepreke se razlikuju po svojoj biti, snazi i pojavljivanju ovisno o tome što predstavljaju - koliko su snažna naša pogrešna uvjerenja i što je povezano s njima.

Jedna takva prepreka koja se nalazi u svima nama je strah od “otpuštanja” da ne bude po našoj volji, ma o čemu se radilo. To znači slijediti istinu, pa makar to značilo zakoračiti u ponor. Kada ne možemo otpustiti svoju samovolju, što ne znači automatski da želimo nešto štetno, kad ne možemo prihvatiti nesavršenost na zemlji, kad naš život i drugi ljudi nisu ono što bismo mi željeli, nama izgleda kao da smo upali u ponor. To ne znači da mi tako svjesno mislimo, ali ako pogledamo u naše osjećaje, vidjet ćemo da je to tako. U nama postoji snažan strah da što god da se dogodi u suprotnosti s našom željom, mora značiti opasnost. To se ne odnosi na sve stvari i na našu cjelokupnu ličnost, niti na sva područja našeg života. Dovoljno je da to postoji u nekim područjima našeg života.

Trebamo postati svjesni tog ponora u nama, a tada ćemo pomalo postajati svjesni da on nije stvaran, pa ćemo ga malo po malo razriješiti. To se jedino može dogoditi ako zakoračimo u taj prividni ponor. Drugim riječima, ono što nam izgleda toliko teško za odreći se i što nam izgleda kao opasnost, uistinu uopće nije opasnost. Recimo da netko drugi ne prihvaća nas ili naša djela - to samo po sebi nije prijetnja. Problem je u tome što ranjeno dijete u nama očekuje prihvaćanje od svih i svakoga. Tek kada prihvatimo da nam nikad svi neće odobravati i prihvaćati nas, mi se nećemo osjećati ugroženo. Tek tada ćemo moći uvjeriti sebe da nam se ne događa ništa štetnoga. Da ono što nas je činilo napetima, punim straha i tjeskobe, da je to bio samo privid.

Ovdje ne govorimo o tome da se trebamo nečega odreći, niti o strahovima s kojima se možemo konstruktivno suočiti. Govorimo o profinjenim strahovima i frustracijama koje ne možemo u potpunosti shvatiti i koje tako često pogrešno racionaliziramo - pogrešno objašnjavamo. Recimo da se nama bliska osoba ne slaže s nama ili ima određene mane, i mi se zbog toga osjećamo napeto i tjeskobno. Ako prevedemo te osjećaje u jasne misli vidjet ćemo da nam se čini da je kraj svijeta, jer mislimo da ona druga osoba nije ono što mi mislimo da nam treba. Zato osjećamo opasnost. I to je taj iluzorni strah koji nas čini tako prestrašenima.

Govorili smo da ranjeno dijete u nama želi biti svemogući vladar koji određuje kakav bi svijet i drugi trebali biti, pa da bismo onda mogli biti sretni. To dijete u nama želi sve na svoj način: kako ono to želi i kada to želi. Ali to ide dalje od toga. To također podrazumijeva da imamo potpunu slobodu bez odgovornosti. Mi ne moramo biti svjesni, a često i nismo, da želimo baš to. Ali ako istražimo svoje reakcije i upitamo sebe što one uistinu znače, kada dođemo do njihovih korijena, sigurno ćemo naći da taj dio nas želi baš to. Mi želimo dobroćudan autoritet iznad nas koji će upravljati našim životom na način kako mi to želimo. Mi želimo potpunu slobodu, mi želimo donositi odluke. Ako se to pokaže dobrim, to je naša zasluga. Ali ako se dogodi loše, tada je kriv netko drugi. Mi želimo birati, ali ne želimo platiti cijenu za loš odabir. I ne želimo uvidjeti tu povezanost, jer želimo taj autoritet učiniti odgovornim jedino za negativne stvari.

Ako osvijestimo tu misao ili stav, vidjet ćemo da oni znače upravo to: mi želimo slobodu bez da preuzmemo odgovornost za nju. Želimo Boga koji nam ugađa i udovoljava, poput roditelja koji razmazi svoje dijete. Ista očekivanja imamo i od drugih ljudi. Jako je važno da pronađemo u sebi taj dio ranjenog djeteta koji želi slobodu bez odgovornosti. To se ne mora odnositi na neka površna područja našeg života, ali se odnosi na najdublji stav prema životu u cjelini. A to je utopija. Mi ne možemo biti slobodni, a da istovremeno nismo odgovorni. Što je veća sloboda, to je veća odgovornost. A ako ne želimo prihvatiti odgovornost do stupnja do kojeg smo sposobni, mi moramo izgubiti slobodu. To nam je poznato kada se radi o poslu, politici, praktički u svemu. Ali nismo svjesni da imamo takav stav prema životu u cjelini.

Ranjeno dijete to ne vidi, jer to ne želi vidjeti. Ono to želi na oba načina. I ovce i novce. Ali što više želimo izbjeći prihvaćanje rezultata naših odabira, dakle, želimo prevariti život, to okolnosti našeg života postaju teže. Učenje se ponavlja u sve težim okolnostima sve dok ne naučimo. I to je također načelo. Teškoće su rezultat izbjegavanja plaćanja pravedne cijene, želje da imamo slobodu bez odgovornosti. To činimo uvijek kada okrivljavamo druge, ili život, za probleme u našem životu.

A cijena koju plaćamo je ogromna. Cijena je stalan napor koji odlazi na pokušaje da život prisilimo da bude ono što mi mislimo da nam treba, odnosno, da kontroliramo život. Kada bismo mogli vidjeti taj unutarnji trud u našim osjećajima, mi bismo se zgrozili, zato što bismo svu tu snagu mogli upotrijebiti sasvim drugačije u konstruktivne svrhe. Otpustiti tu utopiju i prihvatiti potpunu odgovornost za svoj život čini nam se toliko zastrašujuće da i taj strah potisnemo. Ali ostaje osjećaj ponora i bespomoćnosti protiv kojeg se opet borimo, i to crpi našu snagu.

Odreći se utopije, znači odlučivati, a ne biti odgovoran za posljedice naših odabira, kako to ranjeno dijete u nama želi, barem u nekim područjima našeg života, čini nam se kao da ćemo upasti u ponor. I tako se mi borimo protiv te opasnosti svom svojom snagom koju na taj način bacamo kroz prozor. Odricanje od utopije nam izgleda kao krajnja bijeda, svijet postaje bez nade za sreću, jer je ne možemo dobiti na naš način. Tako pojam sreće, u ovom dijelu našeg nesvjesnog uma, znači krajnje savršenstvo na sve načine. Jedini način na koji možemo otkriti iluzornost ovog straha je da si prvo predočimo, osjetimo i doživimo njegovo postojanje u nama u različitim reakcijama u malim svakodnevnim situacijama, a onda uskočimo u njega. Otkriti strah da ja nisam savršen, da drugi i svijet nisu savršeni, a da ja ipak mogu i smijem biti sretan. Znači otkriti taj strah, prihvatiti ga, pa ćemo tek onda vidjeti da on nema osnove u realnosti. Jedino prihvaćanjem onoga čega se bojimo možemo razriješiti strah.

Život jest donošenje odluka. I kada ne odlučujemo, i to je odluka. Donoseći neovisne odluke, mi moramo činiti i greške. Ranjeno dijete u nama koje želi utopiju misli da nikada ne smijemo napraviti pogrešku. Jasno da mi to svjesno ne mislimo, ali se naše emocije tako ponašaju. Činjenje pogreške znači padanje u ponor. Tek kada prihvatimo da nismo savršeni i u našim emocijama, padanje u ponor će se pokazati rješenjem, a ne uništenjem. Tada ćemo vidjeti da nije nikakva tragedija što smo napravili pogrešku, dok dijete u nama misli da je kraj svijeta, ako pogriješimo. Stoga, ne bismo trebali donijeti niti jednu neovisnu odluku za koju nismo odgovorni. I trebali bismo zapamtiti da bježimo od odgovornosti kad god okrivljavamo druge i život za ono što nam se događa. Druga je krajnost prihvaćanje patnje u životu bez da tražimo njen smisao.

Nije dovoljno da intelektualno prihvatimo ovo znanje, moramo ga sami iskusiti. To jedino možemo napraviti kroz trud da u svakodnevnim malim stvarima otkrijemo strah od života - u strahu od donošenja odluka, ili u strahu da prihvatimo posljedice naših odluka. Tada ćemo vidjeti vezu između naših pogrešnih stavova i vanjskih događaja koji su nam do sada izgledali kao da nemaju veze s nama. Jednom kada shvatimo taj strah i kako je on proširen u mnogim aspektima našeg života, napravili smo ogromni korak prema stvarnoj slobodi i istinskoj neovisnosti.

To će nas onda osloboditi od našeg osnovnog straha od života. Tako ćemo prestati tratiti našu snagu i to će na vidjelo iznijeti našu kreativnost, koja se nije mogla pojaviti dok je u nama bio strah. Ići ćemo kroz život s potpuno novim stavom, kao slobodno biće bez straha. Nesretni događaji kroz koje moramo proći pokazat će se kao lijek za nas i to će nam poslužiti da se oslobodimo, a ne da filozofijom i djelovanjem ranjenog djeteta u nama sami sebe porobljujemo. Shvatit ćemo da se nemamo čega bojati. Mi nismo žrtva drugih ljudi, ne moramo prisiljavati druge da budu savršeni, jer nam njihova nesavršenost ne može nauditi.

Govorili smo o tome da naše nesvjesno utječe na nesvjesno drugih ljudi, i obratno. Tako da ovisno iz kojeg dijela naše ličnosti mi djelujemo, to će utjecati na isti dio ličnosti u drugoj osobi. Ono što izlazi iz naše Istinske ličnosti, našeg stvarnog Ja, utjecat će na Istinsku ličnost u drugoj osobi. Ono što izlazi iz maske, utjecat će na masku, ili na obrambeni mehanizam, u drugoj osobi. Primjerice, ako smo sramežljivi i šutimo, to u drugoj osobi stvara sličan učinak, iako to ona može izraziti popuno na drugi način. Ako nismo istinski i spontani, ili ako djelujemo iz razine taštine, druga osoba će automatski odgovoriti u toj maniri. Ako smo nesputani, pronaći ćemo takav trenutni odgovor u drugoj osobi. Sve što trebamo napraviti je da to promatramo sami sebe, da bismo ustanovili iz kojeg dijela sebe reagiramo. Jedino tada ćemo moći razumjeti reakciju druge osobe. Na to nas je Isus upozoravao svojom rečenicom: »Budite svjetlost svijeta«. Probudimo najbolje u drugoj osobi tako da činimo iz Istinske ličnosti.