foto: internet

Ne tako davno, jedna mi se tridesetogodišnja financijska analitičarka požalila kako već nekoliko mjeseci odugovlači sa svojim poslom. Razmatrali smo njene osjećaje prema zaposlenicima općenito o autoritetu i na kraju posebno prema njenim roditeljima. Proučili smo i njen stav prema poslu i uspjehu te na koji su način povezani s njenim brakom, seksualnim identitetom i željom da se natječe s suprugom, kao i eventualnim strahovima od takvog natjecanja. Unatoč ovom iscrpljujućem psihoanalitičkom radu, ona je i dalje nastavila odgađati bitne obveze u poslu. Konačno, jednog dana suočili smo se s onim što je bilo očito.

"Volite li kolače?" upitao sam je. Odgovorila je da voli. "Koji dio kolača najviše volite?" nastavio sam, "kolač ili šećerni preljev?"

"Oh preljev, naravno!" odgovorila je sa entuzijazmom. "A kako jedete kolač?", upitao sam potom, osjećajući se kao najgluplji psihijatar koji je ikada živio.

"Naravno, prvo pojedem preljev," odgovorila je. Sa navika u jedenju kolača prešli smo na proučavanje njenih radnih navika, da bi, prema očekivanju, otkrili kako se ona svakog radnog dana prvo posvećuje lakšem dijelu posla da bi preostalo radno vrijeme provela u nakani da pređe na onaj mrski ostatak. Predložio sam joj da se prisili da prvo završi taj neugodni dio posla, a potom može ugodno provesti ostatak radnog dana. Držim da jedan sat mučenja nakon kojeg slijedi šest sati uživanja, vrijedi više nego obratno. Složila se i budući da je bila žena snažne volje, prestala je otezati s poslom.

Odlaganje užitka proces je planiranja patnje i zadovoljstva u životu, tako da prvo doživimo i preživimo patnju kako bi povećali zadovoljstvo. Jedino tako se može pristojno živjeti.

Većina djece nauče ovaj proces planiranja vrlo rano, ponekad već i u petoj godini života. Primjerice, ponekad će petogodišnjak predložiti prijatelju da se igraju na smjenu kako bi on mogao uživati kasnije, kad dođe red na njega. U dobi od šest godina djeca mogu naučiti prvo pojesti kolač a tek potom šećerni preljev. Kroz osnovnu školu, ova se rana sposobnost za odlaganje užitka vježba svakodnevno, osobito kroz naviku pisanja domaćih radova. Već u dobi od dvanaest godina neka djeca mogu, bez roditeljskog opominjanja, sjesti i završiti svoje zadatke a tek potom gledati televiziju. U petnaestoj i šesnaestoj godini ovakvo je ponašanje, sasvim opravdano, očekivano za adolescente i smatra se normalnim.

U ovoj životnoj dobi, međutim, odgajateljima postaje jasno kako postoji znatan broj adolescenata koji ne zadovoljavaju ovu normu. Dok mnogi posjeduju dobro razvijenu sposobnost odgađanja užitka, čini se da kako je neki adolescenti uopće nemaju. Oni su uglavnom problematični učenici. Njihove su ocjene loše, unatoč prosječnoj ili natprosječnoj inteligenciji, jednostavno zato što nemaju radnu naviku. Izbjegavaju satove ili školu uopće, a odluku o tome donose u trenutku. Impulzivni su i to se prenosi na njihov cjelokupni društveni život. Često upadaju u tuče, počinju se drogirati, dolaze u sukob s policijom. Njihov je moto: "uživaj sada, plaćaj kasnije". Tada dolazi do potrebe za psiholozima i psihoterapeutima, međutim, uglavnom se čini kako je već prekasno. Ovi se adolescenti suprotstavljaju bilo kakvom pokušaju intervencije koja ugrožava njihov impulzivni životni stil pa čak i onda kad se otpor pokuša svladati toplinom, prijateljskim i nepristranim pristupom psihoterapeuta. Njihova je impulzivnost obično toliko snažna da znatno ometa proces psihoterapije. Izostaju s tretmana, izbjegavaju sve što je značajno i eventualno bolno. Obično je pokušaj intervencije neuspješan, djeca napuštaju školu kako bi nastavila putem neuspjeha koji ih neminovno vodi u katastrofalne brakove, nesreće, psihijatrijske bolnice ili u zatvor.

Zašto se ovo događa? Zašto većina razvije sposobnost odlaganja užitka dok znatna manjina u tome nepovratno ne uspijeva? Apsolutni znanstveni odgovor na ovo pitanje još uvijek je nepoznat, kao što još nije u potpunosti jasna uloga genetskog faktora. Različitosti ne mogu biti dostatno kontrolirane kako bi poslužile kao znanstveni dokazi. Ipak, većina znakova prilično jasno ukazuje na kvalitetu roditeljskog utjecaja kao odlučujućeg uzročnika.