ODJEDNOM JE ZNAO SVE
24. kolovoz
Digli su me iz kreveta. »Umire . Tražio je Vas.
Neće još dugo. « Satima sam sjedio uz tog četrdesetdevetogodišnjaka . Bio je jedan od najvitalnijih najvedrijih ljudi koje sam ikada upoznao . Njegov jaki optimizam u nekoliko mjeseci sasvi se slomio .
Svom se snagom opirao bolesti. Prilijepio se za život . Nadao se protiv svake nade .
Plašio sam se svršetka. Bio je dubok vjernik, ali dok je bio potpuno pri svijesti, pitao je :
»Zašto ? Ako je Bog dobar ,
zašto onda ovo trpljenje i umiranje ?
Ja sam tako mlad . Moja me obitelj treba . Zašto? «
A ja? Ja bih bio morao odgovoriti da ništa od toga ne razumijem .
Ali u jednom trenutku ,
umjesto da izgubi vjeru i očajava ,
iz njegove se nutrine javilo smireno povjerenje .
Neshvatljivo povjerenje koje je dopiralo
mnogo dublje od njegova razmišljanja i osjećanja . On je odjednom znao sve.
Prihvatio je , i potresno se oprostio od svoje žene i svoje djece .
Kao da ga je čvrsto držala neka nevidljiva ruka i kao da se svim svojim bićem
odjednom osjetio sasvim siguran i zaštićen .