ODAVDE  DO VJEČNOSTI

Osoba nije ni stvar ni proces, već otvor ili čistina kroz koju se Apsolutno može manifestirati.

Martin Heidegger

Dok sam izlazio iz aerodromske zgrade, misli su me ponijele u one davne dane, kad sam sletio u Bombaju i autobusom putovao 17 sati, do čovje­ ka o kojem sam čuo legende - Sri Kumara Swamija. Živio je na plantaži manga, nedaleko grada Dharwara. Tamo sam se zaputio tragom priča o yogijima s Himalaja, čija je starost fantastična, nekih više od tisuću godi­ na! Dakako, nisam mogao prihvatiti tu tvrdnju olako i više sam se godina raspitivao za ljude koji bi mogli postići kontrolu nad tjelesnim funkcijama do te mjere da bi produljili svoj vijek na više stoljeća. Kumara Swami je bio čovjek u osamdesetima, s reputacijom istinskog adepta koji je jogi po­ svetio čitav život. Kako su mi onda rekli, znao je dosta o tim vrlo starim ljudima, koji navodno i danas žive u jednom dijelu himalajskog lanca. I ovo je područje izazivalo kontroverze medu jogijima za koje se vjerovalo da su dostigli kraj spirituaine evolucije. Kad sam o tome još ranije pitao Swamija Narayananandu, koji je do duboke starosti djelovao vrlo mlado­ liko, on je samo odmahnuo rukom i rekao mi da su u pitanju priče za koje nema nikakvih osnova. 

Ipak, kad sam čuo da na obali rijeke Jamuna, nedaleko jednog od »sedam svetih gradova Indije«, Vrindabana, živi isposnik čija starost se procjenjuje na oko 350 godina, krenuo sam tamo. Klima je bila paklena, rojevi komaraca grizli su me nemilosrdno, a bio sam sretan kad su me smjestili u mali motel Krishna Balaram, kojeg su vodili monasi Hare Krish- ne. Iste sam večeri u restoranu motela razgovarao s poglavarom ašrama, Amerikancem koji je ovdje živio godinama, zajedno s kćerkom i ženom. On je vidio isposnika o kojem je riječ i čije je ime bilo Devraha Baba, u lokalnom dijalektu Devariya Baba. Amerikanac je vjerovao da se radi o čovjeku koji je star oko 200 godina, možda i više. Smatrao ga je visokora­ zvijenim jogijem i tvrdio da je Devraha Baba čak 50 godina živio na jed­ nom  drvu,  meditirajući  praktično  neprekidno.  Živio  je  potpuno  gol, neposredno uz rijeku, na neobičnoj drvenoj platformi, s koje nije silazio osim kad bi se spustio u rijeku i okupao. Navodno su platformu nosili svu­ da za njim, a jednom je godišnje putovao u neki od svetih gradova, poput Haridwara. Nije želio nogama dodirnuti tlo, no nitko mi nije uspio obja­ sniti zašto. Ali su mi zato pričali o moćima ovog čovjeka, čiji su blagoslov dolazili tražiti premijeri i predsjednici Indije.

Nakon neprospavane noći, odvezao sam se taksijem na obalu rijeke, no pijesak je bio takav da se vozila nisu mogla kroz njega kretati. Morao sam nastaviti pješice, s druge strane obale, kamo sam prešao preko vise­ ćeg mosta. Nisam hodao dugo, iako mi se činilo beskonačnim, jer je vru­ ćina bila strahovita. Platformu sam vidio iz daleka, ali i nekoliko ljudi koji su u ovu pustaru došli po blagoslov slavnog jogija, koji je cijelog života bio poklonik boga Rame. Oko drvenog uzvišenja nalazile su se jedno­ stavne kolibe, a u njima nekoliko mladih ljudi, čije su me frizure podsjeti­ le na rastafarijance. Bili su to rijetki jogijevi učenici, dva ili tri mlada Indij­ ca, koji su me promatrali sa zanimanjem. Devraha Baba nije govorio en­ gleski, pa mi je njegove riječi prevodio neki student iz Mathure. Dakako, prvo sam ga pitao koliko je star. Odgovorio je na engleskom »... Infinity, infinity...« (...Beskonačnost, beskonačnost...). Nije mi bilo jasno misli li da mu je duša vječna ili je govorio o svom tijelu koje je izgledalo kao tijelo čovjeka u ranim sedamdesetima. Pokušao sam inzistirati, dok je on virio iza drvene daske ispred sebe, koja je bila ovdje kako ga gologa ne bi gle­ dali baš svi koji su ovamo dolazili u nemalom broju. Imao sam dojam da me se želi što prije riješiti, pogotovo kad sam ga počeo daviti zahtjevima da se pokaže, kako bih ga mogao snimiti. Tu su uskočili mladi jogiji i obja­ snili mu, barem kako mi je to skraćeno prošaptao moj prevoditelj, da sam doputovao iz Europe i da nema smisla da me najuri bez kakva suvenira, recimo fotografije. On me sažalno pogledao, dograbio komad kože, sta­ vio ga pred sebe i uspravio se kako bi mi kratko pozirao. Znao sam da mi vrijeme ističe i pokušao s pitanjem što je radio da je tako dugo živio. Počeo je nešto govoriti monotonim glasom. Ispostavilo se da je recitirao Patanjalijeve »Joga Sutre«, a zatim je izgovorio nekoliko mantri koje su sadržavale riječ Rama. O svojoj starosti nije želio govoriti otvoreno, pa kad sam ja utonuo u misli, naprežući se kako bih smislio neko lukavo pitanje, on je moju agoniju prekinuo tako da mi je dobacio prašadam, jednu jabuku i kolačić koji je bio napravljen od samoga bijelog šećera. Bilo je to »zbogom«, nakon kojeg bi svako inzistiranje značilo uvredu i ja sam se razočarano pokupio.

Devraha Babu su posjećivali mnogi političari i tražili njegov bla­ goslov, On bi im običavao staviti nogu na glavu. Kad sam čuo za tu as- ketovu praksu, dobro sam se nasmijao. Imao sam neodoljiv dojam da je radio budale od ljudi koji su običnu borbu za vlast željeli pretvoriti u vrlinu.

Za Devraha Babu je Swami Rama tvrdio da je bio star 180 godina kad ga je sreo, navodno su postojali dokumenti prema kojima je bio »... star najmanje 135 godina...«, a bilo je onih koji su mu pripisivali fan­ tastičnih 800 godina. Moj student-prevoditeij je, naravno, bio skeptičan i na povratku mi je povjerio da on to ne može sa sigurnošću tvrditi, ali misli da je jogi u»... kasnim devedesetima...«. Ponovo sam pitao harekrišnovca što misli, a on je ponovio - barem 200. Iskreno rečeno, nisam povjero­ vao. Čeprkao sam još malo, zujao Vrindabanom i Mathurom, gradovima u kojima ima mnogo isposnika. Nisam našao potvrdu za ono što su mi rekli za Devraha Babu. Da je fantastično star, u svojoj je knjizi kategorički tvrdio i tvorac tehnike »rebirthinga« (»preporađanja«), Leonard Orr. Istu sam tvrdnju čuo i od direktora jednog šumarskog instituta iz sjeverne In­ dije, intelektualca koji je Devraha Babu sretao i vjerovao da je vrlo star. Bio je malo rezerviraniji što se tiče konkretnih brojki, pa je rekao da je «... jogi stariji no što bi se to moglo učiniti mogućim...«.

Kad sam upoznao već spominjanu američku spiritualnu Škotu Eckan- kar, koja smatra da su njeni glavni adepti zapravo nedostupni, jer borave na nepristupačnim mjestima i fantastično su stari, porasla mi je želja da istražim gdje su granice do kojih čovjek može produljiti svoj život. Prema Paulu Twitchellu, koji je, kao i njegov nasljednik Darwin Gross (Darwina Grossa i aktualnog vodu Eckankara, Harolda Klempa, imao sam prilike sresti za njihova gostovanja u Amsterdamu), bio osporavan od strane ne­ kih indijskih gurua, čiji je učenik jednom bio, ti superstari učitelji dolaze svojim učenicima u snovima, ali i onome što se zove atma sarup, »svjet­ leće tijelo«. On je, bez obzira na identitet tih osoba, očito imao susret s njima na »unutarnjem planu« i na osnovi tih susreta je napisao niz vrlo uzbudljivih knjiga, u kojima govori o »višim svjetovima«, opisujući čitave krajolike i gradove u područjima nematerijalnog. Tamo se navodno može doći jedino uz pomoć živućeg majstora spomenute tradicije, kojeg zovu Mahanta. Od tih učitelja iz unutarnjih svjetova, barem za dvojicu proizla­ zi da su još uvijek živi u fizičkom tijelu. Jedan je Tibetanac, odnosno pri­ padnik plemena koje se zove Amdo, već spomenuti, Rebazar Tarzs. Živi u planinama uz pakistansku dolinu Swar. Nalazi se u jednostavnoj kolibi, a izgledom je nalik 35-godišnjaku. Navodno je, kao što smo već rekli, u fizičkom tijelu star 600 godina. Twitchell navodi da ga je sreo fizički, jed­ nom u Darjeelingu, drugi put blizu rijeke Swat. Barem je jedna njegova knjiga rezultat razgovora s neobičnim, tamnoputim Tibetancem kratke kovrčave kose, visokih jagodica i sposobnosti putovanja po višim svjeto­ vima. Ista tradicija spominje, medu ostalima, stanovitog Yaubia Sacabija, koji je «... star više od 5000 godina,..«!

Twitchellove su knjige impresivne. Čitaju se bez daha, ali nema niko­ ga tko je Rebazara Tarzsa sreo u fizičkom djelu. Nema ni jedne fotografi­ je ovog mistika, koju je Twitchell zacijelo imao priliku napraviti. Postoje - samo crteži tih ljudi nevjerojatne starosti. Zgodno je jedno moje iskustvo s jogijem za koga smatram da je postigao visok stupanj razvoja. Kad sam ga pitao može li u meditaciji nekako doći u kontakt s nekim od tih ljudi ili provjeriti koju od svih tih priča, nemalo me iznenadio kad je rekao da može! OK, rekao sam, imam pitanje: postoji li uopće Rebazar Tarzs ? Na­ kon dan, dva, otišao sam do njega i pitao ima li odgovor na moje pitanje. Rekao je: »Ako vjeruješ da postoji, on doista postoji. Ako ne, onda ne po­ stoji...« Odakie dolazi taj odgovor, tupio sam dalje. Odgovor je vrijedio truda. »... Od Rebazara Tarzsa...«, sasvim je ozbiljno replicirao jogi. Do­ dao je da ovako duboka starost nije nemoguća, ako je u pitanju jogi vrhunskog kalibra. Bio sam potpuno zbunjen. Tko mi je zapravo odgo­ vorio i što sam iz toga trebao naučiti nisam bio siguran.

Oko Eckankara postoji vrlo zanimljiva kontroverza. Osobno sam vidio kopije pisama koje je Paul Twitchell pisao Sant Kirpal Singhu kao svom duhovnom učitelju, fotografiju Kirpal Singha s grupom sljedbenika u Washingtonu 1955. godine, na kojoj se vidi i Paula Twitchella, te listić koji je on ispunio nakon inicijacije kroz koju je prošao. Stanoviti Christo- pher Lane u svojoj knjizi dokazuje da su imena majstora Eckankara nak­ nadno zamijenjena sadašnjima, jer je prije toga medu njima bilo i ono Kirpal Singha, s kojim se Twitchell, ako je suditi po pismima koja je pos- lao u Indiju, vrlo burno razišao. Navodno je razlog bilo protivljenje Kirpal Singha da Twitchell u knjizi »Tigrov očnjak« objavi neka svoja iskustva s unutarnjim svjetovima. Lane iznosi i niz drugih, prilično neugodnih op­ tužbi protiv Twitchella, a posebice podsjeća da je živući majstor Eckan­ kara svega šest mjeseci prije svoje iznenadne smrti, u vrijeme pauze za održavanja seminara u jednom hotelu u Cincinnatiju, najavio da će viso­ ku titulu »najviše svijesti u svemiru« u svome tijelu zadržati narednih 15 godina. Twitchella je naslijedio jazz glazbenik iz Dakote, Darwin Gross, koji je odlično svirao vibrafon, ali je naglo izletio sa svoje spiritualne funk­ cije. Iznenadno smjenjivanje Darwina Grossa također je izazvalo određe­ ne nedoumice, jer se smatra da je Mahanta najviša svijest u svemiru, ime­ novan od sile koja ne može pogriješiti. Gross je naokolo slao cirkularno pismo, tvrdeći da je žrtva obične borbe za vlast. Organizacija je na mje­ sto prvog čovjeka promaknula Harolda Klempa, povučenog, tanašnog čovjeka iz Wisconsina. Učenje Eckankara u nekim elementima podsjeća na sufije, osobito osnovni zvuk na koji se može meditirati - »Hu«. U ame­ ričkoj je izvedbi to »Hjuuuuuuuu...«, Kasnije se dobivaju riječi koje su, prema učenjima Eckankara, ključevi za više nivoe u spiriruainoj hijerar­ hiji.

Iako neke gore navedene teze bude sumnju u autentičnost ove škole, ja sam osobno imao jedno izuzemo uzbudljivo iskustvo, vezano uz lik Rebazara Tarzsa. Kad sam jednom ležao na leđima i ponavljao spomenuti zvuk, pred mojim je zatvorenim očima bljesnula čudnovata plavičasta svjetlost u kojoj sam sasvim jasno vidio Tarzsovo lice. Odmah sam shva­ tio o kome se radi, a doživljaj je bio toliko stvaran da sam se još uvijek zat­ vorenih očiju instinktivno podigao s ležaljke, ne bi li mu se približio. Mo­ ram pnznati da je to bio jedan od najsnažnijih duhovnih doživljaja koji sam ikada imao. Ni danas ne mogu reći je li to bio plod moje podsvijesti ili potvrda Tibetančeva postojanja.

Jedno je sigurno. Tek tad me počelo kopkati ima li barem nečega u svim tim pričama o prastarim jogijima. Upravo sam u to vrijeme nabasao na tekst Lennya Orra o tome da u nacionalnom parku Sariska, nedaleko indijskog grada Alwara živi Bhartaraji, jogi čija je starost čak 2000 godi­ na. Uhhhhh! Boravi u selu Bhartara i kako sam ja to optimistično shvatio, može ga se uz malo sreće, tamo sresti. Treba li uopće reći da sam pohi­ tao prema šumi Sariska? A to baš nije bio jednostavan izlet, jer taj kraj nema prevelikih turističkih ambicija, pa smo se mi, kako se naš auto uda­ ljavao od civilizacije, sve teže snalazili. Šuma je bila prekrasna, a put se činio beskonačnim. U svakom smo selu stali i pitali gdje je Bhartara. Ne­ iskvareni stanovnici ruralne Indije nisu pružali ruke prosjačeći, što je go­ tovo pravilo kad tražite neku uslugu u većem gradu, već su se ljubazno smiješili, pokazujući zdrave bijele zube i blistave crne oči. Problem je bio u tome da nijedan nije znao reći gdje je Bhartara, iako je moj vozač Shanti nekako izlazio na kraj s jezikom kojim su govorili. Slegao je rame­ nima i mi smo išli dalje, i tako satima. Kad smo već izgubili živce i pomiš­ ljali na povratak, ugledali smo ulaz u selo oko kojeg je bilo mnogo pau­ nova, a u sredini svetište s kipom nekog sveca i vodom koja je tekla kroz dva betonirana kanala, prema centru cijelog kompleksa. Tek četvrti čov­ jek kojem smo ponovili riječ Bhartara klimnuo je glavom. Osjetio sam ka­ ko me od uzbuđenja hvata groznica. Više seljacima nisam ponavljao riječ Bhartara, već »jogi, jogi...«. Jedan je klimnuo i rukom pokazao na malu kućicu, koja je ujedno bila i neka vrsta hrama. Aha, dakle tu je Bhartaraji, pomislio sam trijumfalno. Ipak se isplatilo.

U nekoliko smo se trenutaka uspeli do kućice iz koje je izašao čovjek u dobi od 45 godina, s vrlo debelom naušnicom u jednom uhu. Jogi iz tradicije Goraknatha, prostrujilo mi je kroz mozak. I to odgovara Lenny- jevoj priči, Bhartaraji je spadao u istu školu. Jogi se smiješio, a ja sam jedva uspio iz grla istisnuti: »... Bhartaraji?«. On ie odmahnuo glavom.

»No, me Seva Nath. Bhartaraji dead 500 years...« (»Ne. Ja Seva Nath. Bhartaraji mrtav 500 godina...«). Pri tome je prstom pokazao na svetište i mali kip. Ja sam poželio zaurlati: »Neeeee!« Sjeli smo oko njega dok nas je nudio čajem, a malo kasnije, doduše oprezno, i hašišem. Kad je vidio na meni koliko sam razočaran, pokušao me ohrabriti pričom da »... Bhar­ taraji još uvijek dolazi ovamo, ali u drugom tijelu. Kad je bio tu zadnji put, zajedno su popušili po lulu hašiša,..« Bhartaraji, veliki jogi hašoman. Svašta. Moje je razočaranje bilo potpuno. Ovaj put nisam vidio nekog prastarog jogija. Povratak u Delhi se odvijao u potpunoj tišini, Shanti je pokušao biti konstruktivan, pa mi je prijateljski obećao da će mi naći nekog drugog jogija. Nisam mu mogao reći da je moj jogi trebao biti star dva milenija, jer bi pomislio da sam sasvim lud. Konačno, takvoga mi ni on ne bi mogao pribaviti,

To nije dokazivalo da prastari jogiji ne postoje. Još uvijek sam imao na umu da je ipak jedan indijski jogi dokazano živio 185 godina. Njegovo je ime bilo Tapasviji Maharaj, a umro je u ranim pedesetima ovog sto­ ljeća. Prakticirao je tapas (trapljenje), a navodno je znao i tajnu kaya kal- pe, tehnike za pomlađivanje koju je na sebi primijenio dva puta. Drugi ju je put provodio u prevrućoj klimi južnoindijske države Andhra Pradesh, pa je nešto krenulo krivim putem i veliki je jogi umro. Više je istraživača pronašlo dokaze da je ovaj čovjek, koji je zapravo umro relativno nedav­ no, doista doživio toliku starost. Osim toga, bio je jedini koji je bio dostu­ pan običnim ljudima. Obično se za one koji su tako stari smatra da su ne­ pristupačni, jer žive u zabačenim planinama i udaljeni su od ljudskih nastambi.

Tapasviji se proslavio kad je još 1938, godine htio osobitom tehnikom pomlađivanja pomoći Madanu Mohanu Malaviyi, uglednom indijskom borcu za slobodu i bliskom suradniku Mahatme Gandhija. Dokumentaci­ ja o tom pokušaju postojala je na indijskom sveučilištu, kamo sam se za­ putio da provjerim nije li opet u pitanju nekakva lovačka priča. Nije bila, Političar se, doduše, nije pridržavao discipline koja ga je trebala pomla­ diti, jer je u trenucima kad je trebao u mraku meditirati jednostavno čitao novine, ali nitko nije osporavao činjenicu da je jogi kojeg su angažirali vrlo, vrlo star i autentičan. Malaviya je izdržao 11 dana, u tom je periodu uzimao samo pripravak spravljen od pet indijskih ljekovitih biljaka i, koli­ ko su ga mogli na to natjerati, sjedio u potpunom mraku. Nije se smio izlagati vodi i strujanju zraka, a preporućalo se da s drugim ljudima govo­ ri samo o spirituainim temama, Ostali detalji nisu poznati, ali postoji opis efekata ove neobične prakse. Tako je, navodno, dio sijede Malaviyine ko­ se potamnio, ljuštila mu se koža i, općenito, pokazivao je prve znakove pomlađivanja kako ih opisuje tradicija kojoj metoda kaya kaipe pripada. Nitko ne zna zašto Malaviya nije u svemu ustrajao do kraja.

Swami Maheshwarananda mi je rekao da je jedan od najuglednijih gurua u njegovoj tradiciji, Alakh Puriji, još uvijek živ u fizičkom tijelu. Sada je, prema njemu, stariji od tisuću godina! Bio je precizan i glede lo­ kacije na kojoj se nalazi. Između himalajskih svetišta Kedarnatha i Badri- natha. »Toliko život može produžiti samo onaj tko zna kako ovladati s pet tattwi (pet elemenata: zrak. voda, vatra, zemlja i eter), a za to treba znati osobite tehnike koje nisu dostupne svakome«, rekao mi je. S vremenom, Alakh Purijiji je razvio tzv. »nebesko tijelo«, koje je prozirno. U njemu se kreće naokolo, dok se energija prana automatski brine o fizičkom tijelu. koje se nalazi u nekoj od skrivenih špilja na Himalajama. To njegovo ne­ obično tijelo ne ostavlja sjenu, a kad hoda po mekom tlu ne ostavlja oti­ ske. Bilo je situacija kad su ga ljudi jasno vidjeli, no kad bi mu prišli, nije na tom mjestu bilo nikoga. Ako on to ne želi, nemoguće ga je sresti. Swa- mi Maheshwarananda na moje provokativno pitanje kako je to moguće. ako su nam svima dahovi odbrojani, odgovara da je ta moć dostupna samo vrlo rijetkim, odabranim adeptima. Njihovi dahovi nisu odbrojani. Pitam ga može li on, kad se dovede u stanje nirvikalpa samadhija, na neki način kontaktirati velikog učitelja na čija se učenja poziva čitava njegova tradicija, koja uživa osobit ugled u Rajasthanu. Može, odgovorio mi je. No, radi se o tijelu sazdanom od svjetlosti, s kojim u meditaciji može nor­ malno komunicirati. Na moje uporno ispitivanje može li jasno razaznati lice Alakh Purijija, kad ga sretne na ovaj način na »unutarnjem planu«, jedan od najmlađih u prvoj garnituri jogija popularnih na Zapadu odgo­ vara: »Tijelo je sačinjeno od svjetlosti, pa se lice više nazire. Uskoro ću dati naslikati kako Alakh Puriji izgleda. a i više ću o tome govoriti....« Swami Maheshwarananda ulijeva povjerenje, njegovi ga učenici izuzet­ no cijene, privrženi su mu, a i nije poznat po neumjerenim izjavama.

Ipak, zbunio me nečim sasvim drugim. On je jedini jogi kojeg sam sreo a koji tradicionalno prihvaćene simptome podizanja, dakle, buđenja kundalini shakti, smatra - poremećajem u živčanom sustavu! Dakle, vru­ ćina pri dnu leđa, gmizanje čudne sile kroz kičmu, bol kod ulaza kunda­ lini u sushmunu, osjećaj mrava koji plaze po kralježnici i tjemenu, sve su to rezultati krivog načina aktiviranja kundalini shakti. Taj proces zapravo treba proći bez svih tih dramatičnih iskustava o kojima govore praktično svi drugi jogiji. Ta Maheshwaranandina originalnost u razmišljanjima gle­ de procesa duhovne evolucije, na neki ga način, dovodi u poziciju su­ protnu onoj većine drugih majstora ove discipline. On je u tom pogledu apsolutno jasan. Put kojim on vodi svoje učenike možda je nešto sporiji, ali je siguran i ne kulminira nikakvim riskantnim i neugodnim senzacija­ ma, koje su opisane bezbroj puta u literaturi koja se bavi jogom. Ovaj 50- godišnji Indijac iz Jodhpura, koji na Zapadu živi preko pola svog vijeka. na česte upite o vezi joge i kršćanstva odlučno odgovara: nema ni kršćan­ ske, ni muslimanske, ni hinduističke istine. Postoji samo jedna Stvarnost, čak i ako joj nadjenemo više različitih imena...«.

Maheshwarananda je respektabilna osoba već i zbog toga što, osim Alakh Purijija, tradiciji iz koje dolazi pripadaju Dev Puriji, a i danas legen­ darni Mahaprabhuji, čovjek koji je umro 1964. godine, u dobi od čak 135 godina. Vladao je s 24 siddhija, a jednom je oživio mrtvo dijete! Isto to dijete je danas čovjek u godinama, kojega nerijetko obilaze znatiželjni­ ci i sljedbenici ove škole joge. Mada bezbroj puta pozivan u veće centre u Indiji, Mahaprabhuji se nerado udaljavao od ašrama Kathu, usamljene građevine usred  usijane rajasthanske pustinje.  Kažu da  je upravo on predvidio da će njegov učenik Swami Madhvananda na Zapad poslati mladog jogija, koji će proslaviti učenja ove tradicije. Riječ je, dakako, o Swamiju Maheshwaranandi.

Moj me put tako odnio u Dharwar, prilično neugledni grad u savez­ noj državi Karnataka. Nakon maratonske vožnje autobusom koji nije imao vrata, uz užasno začinjene obroke putem, konačno sam se iskrcao na mome odredištu. Vlaga me gušila, a bol u leđima nije, nažalost, imala nikakve veze s pokretanjem kundalini shakti. Odlučio sam prenoćiti u lokalnom hotelu, s rupičastim mrežama protiv komaraca na krevetima i bez vode u kupaonici. Tako sam proveo noć u društvu žednih komaraca i smrada autobusa koji mi se, valjda, uvukao pod kožu. Jutarnja me crna kava podsjetila na onu madžarsku, iz doba socijalizma, pa sam otpio samo jedan, eksperimentalni gutljaj.

Nakon toga sam se pješice uputio prema plantaži Tapovan, koja se nalazila na nekih četiri kilometra od grada. Bila je to greška jer je sunce pržilo nesmiljeno, a hlada nigdje. Dogurao sam nekako do plantaže koja se sastojala od zgrade u kojoj je bila dvorana gdje se povremeno pjevalo mantre, uglavnom onu Sri Kumara Swamija - He Prabho Prasheeda Om, prizemnice s kuhinjom i prostorom za poslugu, spavaonica, hale za predavanja u izgradnji i odvojenog dijela do kojeg se dolazilo kroz drvo­ red palmi. Tamo se stizalo popločenim putem, koji je završavao ulazom u prostor ograđen zidom, bez prozora ili bilo kakva otvora. Unutra su bile ćelije, a u jednoj od njih je boravio jogi, radi kojeg sam doputovao ova­ mo. Smjestili su me u jednu od nedovršenih prostorija, koje će jednog dana biti spavaonice, a za mene se trebao brinuti Anad, umirovljeni uče­ nik Kumara Swamija, koji me odmah šarmirao svojom skromnošću i sa- mozatajnošću. Bilo mi je neugodno da ovog čovjeka u godinama stav­ ljam u položaj svog sluge, tražeći stalno nešto od njega, pa sam mu to i otvoreno rekao. Odgovorio mi je: »Služenje je sol života...« Čistoća i pre­ danost ova čovjeka, koji je dolazio iz jedne siromašne sredine, mogla je poslužiti kao uzor mnogim razvikanim propovjednicima istočnjačke mud­ rosti.

Mladić po imenu Ramesh donio mi je šalicu indijskog čaja i objasnio da danas neću moći vidjeti Swamija, jer je u samadhiju. pa je teško po­ vjerovati da netko može doprijeti do njega. U redu, rekao sam i krenuo prema gradu gdje ću popiti »mango milk shake« i prolunjati po ulicama, gdje se mjestimično u blatu valjaju pajceki, koji se po ničemu ne razliku­ ju od svoje braće u Zagorju. Nedaleko blatne kaljuže, u kojoj su uživali, nalazio se kompjutorski centar, U prastaroj, oronuloj zgradi, koja mora da je izgrađena još u doba britanske okupacije Indije. Kave nigdje, što me bacilo u očaj). U jednom mi restoranu ponosno nude piletinu, jedini put u Indiji. Odlučujem se za pomfrit i uskoro požalim. Jer. gazda koji je neko vrijeme proveo na Zapadu, zaboravio je neke kulinarske detalje, pa je pomirit poput drvenih štapića. Dok drobim krumpir zubima, svi se u res­ toranu okreću. Osjećam da me hvata glavobolja. Zbog nedostatka kave. Tješim se time da je podizanje kundalini shakti ponekad popraćeno mi­ grenom, koja traje i više godina. Ozbiljno. To se, kako vjeruje John White, događa i genijima koji se ne bave jogom, ali po svoj prilici svoju izvan­ rednu kreativnost duguju upravo toj, još uvijek nedovoljno shvaćenoj energiji. White čak tvrdi da su, statistički gledano, oni koji pate od migre­ ne višeg kvocijenta inteligencije od ostalih! Kako ja nisam imao migrenu, već se radilo o apstinentskoj krizi zbog nedostatka kofeina, nisam se s teo­ rijom baš mogao složiti. Ipak, da nabrojim one za koje ovaj vrlo zanimlji­ vi autor misli da su imali navedene probleme, a uslijed komešanja kun­ dalini u glavi.

Bili su to Lincoln, Jefferson. general Grant, Darwin, Tolstoj, Niet- zsche, Čajkovski, Nobel, George Bernard Shaw, Edgar Allan Poe i drugi. Jedan od njih spada u posebnu grupu onih koji su imali žestoke glavo­ bolje, a kasnije su ih drugi imali zbog njega. Riječ je o Karlu Marxu. Istra­ živač Itzak Bentov konstatira da glavobolja, koja ima neke veze s kunda­ lini shakti, obično nastupa oko 2,30 sati ujutro i zna trajati do 5 sati. Gopi Krishna u duhu vremena u kojem živimo (on više nije medu živima) izno­ si tezu o nasljednom faktom kod migrene, ali i aktiviranja kundalini shak­ ti! To argumentira rime da je i njegov otac imao iskustva sa ovom silom, njemu samom dogodilo se nešto slično u djetinjstvu, prije no što se po­ svetio meditaciji, a i njegova je kćer sa sedam godina doživjela spontano podizanje kundalini shakti.

Večer je i vraćam se u Tapovan. Više nije vruće, ali vlaga je osjetno porasla. Autobusi krcati djecom daju na znanje da je škola gotova. Tržni­ ca kraj koje prolazim radi ovdje, uz svjetlo plinskih svjetiljki, gotovo cije­ lu noć. Nije mi jasno zbog čega. Uskoro sam izvan grada, čija svjetla osta­ ju iza mene. Kroz mrak dolazim do plantaže Kumara Swamija, gdje ću odspavati na betonskom podu, na koji za mene stavljaju dva tepiha. Je­ dan ispod, a drugi da se mogu pokriti, u slučaju da povjerujem kako mi to može pomoći protiv komaraca. Noć je burna. Eskadrile sićušnih kuka­ ca, naoružanih sondicama za ispijanje krvi, jurišaju na svaki otkriveni dio tijela. Znam da su mi zahvalni za obilnu večeru, ali ne znaju kako to izra­ ziti. Ujutro dolazi čaj garniran Rameshovim smiješkom. Swami će me pri­ miti nakon doručka.

Oko 11 sati Ramesh me vodi kroz malu aleju nadstrtu palminim gra­ nama i mi kroz drvena vrata ulazimo u dvorište, iz kojeg se stiže u ćeliju. Unutra nema ničeg drugog do jednog pletenog stolca. Ovdje ostajem sam. Uskoro se na vratima pojavljuje čovjek duge sijede brade i niska rasta. Odjeven je u čistu narančastu odoru. Sjeda na stolac prekriženih nogu i ljubazno me pita: »Što mogu učiniti za vas?« Kumara Swami je u to vrijeme vodeći svjetski autoritet za tip joge koji ima niz imena: shiva jo­ ga, piyusha joga, animisha joga, prachana joga... Sve to pripada tzv, vira- shaiva tradiciji. Praktikant ove vrste joge dobiva od učitelja ishta lingu, lagani kamen sferična oblika i tamne indigo boje. Lingu treba držati na dlanu lijeve ruke, u visini očiju, dok je iza leda praktikanta smještena svi­ jeća ili uljanica, čiji se odraz, kad sjedite u mraku, jasno vidi na površini linge. Upravo se na taj odraz svjetlosti u lingi trebate koncentrirati tako da ne trepćete očima (pogled bez treptanja zove se »animisha dristi«). Kad je koncentracija savršena, dolazi do istog efekta kao i kod svih drugih oblika joge. Razvojni je put podjednak, ali shiva joga ima svoje specifič­ nosti koje su zanimljive i sa stanovišta nekih novijih znanstvenih istraživa­ nja, Naime, kako mi je to pojasnio moj domaćin, preko očnog živca koji se podražava svjetlom, dolazi do djelovanja na epifizu, u kojoj su prona­ đene stanice slične onima u oku, pa neki vjeruju da je »treće oko« doista neka vrsta u evoluciji zakržljalog »srednjeg oka«. Iste stanice su, prema nekima, odgovorne za iskustvo unutarnje svjetlosti. I kod zurenja u odsjaj svjetla u lingi, postupno dolazi do toga da ona više nije praktikantu po­ trebna, jer on u određenoj fazi razvoja unutarnje svjetlo vidi čim zatvori oči. Važno je da oblik linge bude točno onakav kako to zahtijeva tradici­ ja. Zanimljivo je da se upravo taj oblik podudara s opisom koji daje Platon kad govori o tome kako izgleda svemir, a i kasnije, neki mistici opisuju na sličan način izgled viših svjetova, dapače, neki Maharishijevi sljedbenici su za vrijeme prakticiranja siddhi tehnike »viđenja kozmičkih regija« imali zanimljive vizije svemira »... u obliku kišobrana...«

Osim Kumara Swamija, sreo sam i Mahanta Swamija iz Dharwara, kao i jednu ženu-gurua iz  Bangalorea,  oboje  pripadnika  iste  tradi­ cije. Metoda se ipak razlikovala, jer je spomenuti swami tumačio kako se ne treba koncentrirati na odbljesak svijeće u lingi, već na cijelu lin­ gu. Nije na mene ostavio dojam koji bi bio makar približan onome koji je i na druge ostavljao Kumara Swami. Doista je bio svetac i to sam od­ mah osjetio. Nisam znao kako bih započeo, jer mi se činilo deplasiranim da ga odmah počnem ispitivati o tome postoje li petsto godina stari jogi- ji. Kad mi je ukratko izložio svoja učenja, pitao sam kako linga djeluje na svijest.

»... Vježbate li koncentraciju na odsjaj svijeće ili uljanice u lingi, javit će se aura oko vaše ruke. Da biste smanjili intenzitet svojih misli, dobro je da u sebi ponavljate mantru Om Namah Shivaya, a nakon nekoliko mjeseci obično čovjek ima iskustvo svjetla, koje se nalazi na mjestu gdje je ruka i linga na njoj. To je znak da se aktivirala vaša epifiza«, objašnja­ vao mi je Kumara Swami, »a ovisno o predispozicijama i naporu koji uložite u praksu meditacije, iskusit ćete ono Što piše i u Bibliji - svjetlost koja se prostire cijelim vašim tijelom...«

Praktikanti koji uspiju u ovoj grani joge, dobivaju naziv lingayat sve­ taca, a za osnivače ove tradicije smatraju se Basavanna. Allama Prabhu i jedna žena, Akka Mahadevi. Sama je ishta linga načinjena od sivog škri- ljavca, koji je premazan debelim slojem paste načinjene od pročišćenog pepela, čađe uljanice, ekstrakta sjemenke drva latinskog imena Anacar- dium i izlučevina s nekih stijena u Nepalu. Vrlo je važno da linga, s kojom se prakticira, bude izrađena na određeni način, i zbog boje i zbog oblika. Linge izrađuju određeni ljudi, koji su za to kvalificirani, a pojedini ašrami ili jogiji to od njih naručuju.

Sam Kumara Swami objašnjava da je potrebno stapanje sa svjetlom, koje izaziva linga, da bi se snažno pokrenuo proces koji onda ide kroz ćakre, s time da on te energetske centre opisuje kao »,.. rotirajuće vrtlo- ge profinjene materije, koji svaki za sebe sadrži koncentrične krugove energije. Te energije prolaze, cirkuliraju ćakrama, koje su locirane na ete­ ričnom tijelu i djeluju na živce,..«,

Cijelog života ovaj je asket pokušavao povezati metafizičke koncepte i materijalnu znanost, pa po njemu, svakoj ćakri pripada po jedna žlijez­ da s unutrašnjim izlučivanjem. Muladhara ćakri spolne žlijezde, swadi- sthana ćakri nadbubrežne žlijezde, manipura ćakri gušterača, anahata ćakri timus, visuddhi ćakri štitnjača, ajna ćakri hipofiza, a sahasrar ćakri epifiza. Iz tog proizlazi da postoji određena veza između funkcioniranja ćakri i ljudskog organizma, a tu se otvara prostor za špekulacije o tome do koje mjere jogi može kontrolom ćakri utjecati na fiziološke procese. Kad je u pitanju epifiza, koja je za čitavu priču najbitnija, Kumara Swami objašnjava da je treba, tehnikom koju preporuča, »galvanizirati«, odno­ sno »probuditi«. Iskustva koja opisuju neki engleski i francuski sljedbenici shiva joge pokazuju da ovaj sustav učenja doista pokreće mehanizam du­ hovne evolucije u čovjeku.

»... Joga ide korak dalje i kaže da je hipofiza sjedište individualne, pojedinačne svijesti, dok je epifiza sjedište Univerzalne svijesti. Kod obič­ na čovjeka ta dva stanja svijesti nisu u harmoniji. Cilj je joge uskladiti ta dva stanja svijesti«, riječi su Kumara Swamija, koji je za života zbog svoje asketske prakse stekao titulu Mahatapasvi.

On mehanizam netrimičnog zurenja u lingu objašnjava i rječnikom modeme znanosti: »... Kao rezultat usredotočenog pogleda na lingu, u živčanom se kanalu javljaju transmutirane energije, koje putem čunjića stižu u medullu oblongatu, a zatim silaze u hipofizu smještenu iza očiju. Povećani priliv impulsa iz hipofize konačno prolazi kroz treću moždanu komoru, sve dok ne probudi uspavanu epifizu i ne potakne »treće oko« da zasvijetli između njih...«

Ni ezoterično tumačenje nije manje zanimljivo: »... Kad se hipofiza i epifiza u cijelosti razviju i budu potaknute na rad, njihove se vibracije udružuju i na aktivnost potiču »treće oko«, »oko duše«. Ta aktivnost um pretvara u vrlo osjetljiv instrument, prenosnik pomoću kojeg je moguće prenositi vrlo različite tipove vibracija, interpretirati ih i ponovo raspo­ ređivati. Za vrijeme embrionalnog razvoja ljudske rase, čovjekov jedini organ bilo je jedno ili eterično oko, pomoću kojeg je mogao vidjeti svaku nematerijalnu tvar. Kako je Zemlja postajala sve kruća, tako je čovjek sve više razvijao svoja dva fizička oka, kojima je mogao promatrati materijal­ ni svijet. Pri tom se njegovo eterično ili »treće oko« povuklo, a eterični vid proširio cijelim živčanim sustavom, smjestivši svoje središte u treću ven- trikulu mozga. Najraniji ljudi koristili su samo to srednje ili »treće oko«, a bili su poznati kao Kiklopi, Kako je tekao razvoj fizičkog oka. tako se ete­ rično oko povlačilo...«

Jamačno se ortodoksni znanstvenici u mnogo čemu ne bi složili s adeptom iz Tapovana, što za moju priču zapravo i nema nekog značenja.

Kumara Swami je imao iskustvo podizanja kundalini shakti do saha- srar ćakre već sa 18 godina, dok je, prema Matthewsu, Božansku svijest doživio kasnije, 1956. godine. Vrlo je rano ostao bez roditelja, a asketskim je životom živio zapravo odkad je znao za sebe. Majka mu je umrla pri porodu, a ota c kad mu je bilo pet godina. Bio je školovan, pa je u kasni­ jim godinama pisao knjige, koje su bile društveno angažirane. Jedno je vrijeme živio u drvenoj kolibi uz rijeku Gangu, nedaleko Benaresa. Ovdje se posvetio intenzivnoj meditaciji i, kako mi je sam pričao, doživio podi­ zanje tijela u zrak. Bila je to prava levitacija, jer mu je tijelo ostalo lebd­ jeti nekoliko sekundi, na visini od pola metra. Smatrao je da treba pomo­ ći i drugima, kako bi došli do spoznaje da je svrha ovog života prosvjetlje- nje, pa se vratio normalnom životu. Prihvatio je jedan od deset oblika sannyase, odricanja od svijeta. U njegovu slučaju, radilo se o tipu samo- zaređenja, koje je podrazumijevalo duhovni put bez gurua.  Riječ je o »vidawat sanayas«, zaređenju koje obvezuje na širenje virashaivizma - pomaganje svima koji žele doći do spoznaje, bez obzira na kastu, vjeru i nacionalnost. Slijedio je tradiciju virashaivizma, a mnogo je putovao po Indiji i svijetu, gdje je propovijedao ovaj jednostavan i efikasan oblik joge. Pod stare se dane smjestio na plantaži manga.

Proslavio se neobičnom praksom. U tri je navrata kontinuirano medi­ tirao u špilji ispod zemlje, u potpunome-mraku. Prvi put je to trajalo godi­ nu dana, drugi devet, a treći šest mjeseci. Svaki je put, neposredno na­ kon postupnog izlaska na svjetlo, donosio proročanstva koja su govorila o mudracima iz himalajskih dolina i u simbolima upozoravala na kretanja u kolektivnoj svijesti. U meditaciji je mogao kontaktirati »zapise iz akas- he«,  navodno područje  svijesti u kojem su zabilježeni svi događaji  iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Univerzalna mantra, koju je prepo­ ručio za osobni napredak, ali i opće dobro, također je došla iz tog »po­ dručja«. Želio sam saznati više detalja o tome kako je »primio« tu mantru, »He Prabho Prasheeda Om«. Objasnio mi je da ju je »,.. vidio napisanu u akashi...« 

Kumara Swami je vjerovao da je trenutak smrti moguće odgoditi. Za to je, prema njemu, potrebno poznavati osobite mantre, koje jogi koristi u meditaciji i time može odgoditi ono što je, prema shvaćanjima većine istočnjačkih tradicija, određeno unaprijed. Tvrdio je da to govori iz osob­ nog iskustva i da smrt ne može dodirnuti tijelo jogija, ako on to ne dopu­ sti. Dakako, smatrao je da su jogiji, koji su doživjeli fantastičnu starost, re­ alni, da postoje na određenom mjestu, preciznije ašramu na Himaiajama koji se zove Jnanaganja Ashrama. Do tog se mjesta ne može doprijeti. ako to ne žele oni koji tamo borave, a fizičkim ga očima neprosvijećeni ne može ni vidjeti. Tamo živi dosta onih čija je starost osam ili devet sto­ tina godina, a za neke je Kumara Swami rekao da ih poznaje iz susreta koji su se, koliko sam shvatio, odvijali na unutrašnjem planu. Spomenuo je u tom kontekstu virashaivističkog sveca i poznatog mistika - pjesnika iz 12. stoljeća Allama Prabhua, Paramhans Nirmanandjija i nekolicinu drugih. Oni žive i danas, ali u »eteričnom tijelu«. Priča je u mnogo čemu nalik onoj Swami Maheshwaranande, pa se ponavlja storija o istom tje­ lesnom obliku, koji ne ostavlja sjenu niti tragove u pijesku po kojem hoda.

Evo što je Kumara Swami rekao o tim besmrtnicima s Himalaja:

»... Sumeru, Zlatna Planina, nalazi se na Himalajama i leži s indijske stra­ ne (nije jasno jesu li mitske planine Meru, Kailash i Sumeru u materijal­ nom ili nekom drugom svijetu). Tamo su smješteni adepti. Postoji od dav­ nih vremena organizacija, koja je poznata kao Velika Hijerarhija. Stvore­ na je od velikih adepata, koji su u kontaktu s Božanskim i koji predstav­ ljaju Božje glasnike. Po potrebi, oni se pojavljuju na Zemlji, kako bi utje­ cali na tijek događaja, predvidjeli ishod istih i upućivali obične ljude na stazu istinitosti. Oni mogu vidjeti logiku iza svakog događaja, jer se za njih prošlost i budućnost nalaze u vječnoj sadašnjosti. Njima, da bi nešto znali, ne trebaju knjige. Čitava je Priroda otvorena knjiga za njih, koji bljeskom intuicije mogu saznati sve.

Tri su glavna svojstva tih adepata. Prvo, oni žive u »eteričnom tijelu« koje se zove »vyomakaya« i kreću se brzinom svjetlosti. Zato se njihova nazočnost može osjetiti svuda. Drugo, vrijeme i prostor za njih ne pred­ stavljaju prepreke, kao ni prošlost i budućnost. Oni su zapravo sveprisut­ ni, jer kroz spirirualnu telepatiju trenutno shvaćaju što se odvija na kugli zemaljskoj. Treće, iako žive u nevidljivom tijelu, često postaju vidljivi kroz »nirmanakayu«, tijelo koje stvaraju svojom voljom. Drugim riječima, oni imaju moć materijaliziranja i dematerijaliziranja tijela...« ...

Prema Alexandri David-Neel, koja je posvojila jednog tibetanskog lamu i napisala brojne knjige o lamaizmu, vizualizacijom je moguće stvo­ riti »fantoma«, ljudsko biće čija točna priroda nije sasvim razjašnjena. Ona je sama šestomjesečnom meditacijom u jednoj kolibi na Tibetu uspjela »stvoriti« niskog, debeljuškastog monaha, koji ju je svuda pratio, a vidjeli su ga i drugi ljudi. Ovakve »kreacije« navodno treba »razgraditi« nakon nekog vremena, jer mogu postati neposlušne. Mnoge detalje Ne- elova nije rekla do kraja svog života od čak 102 godine, koji je završio 1969., u francuskom gradu Dignyju.

Ovdje postoji mala konfuzija. Prema Kumara Swamiju, očito je da adepti žive u »eteričnom tijelu« i mogu stvoriti materijalno tijelo. Prema jogiju  kojeg  ću  citirati  malo  kasnije,  visokorazvijeni  adept  može  kreirati »svjetlosno tijelo« i u njega preseliti svijest iz svog materijalnog tijela. No, postoji i treća varijanta: adept može napustiti, ovaj svijet bez fizičke smrti, tako da, prema tajnovitom tibetanskom učenju dzogchen, ostvari »veliki prijelaz u tijelo od Svjetla«. Radi se o pretvaranju fizičkog tijela u »zračeću esenciju elemenata«, što je pošlo za rukom čuvenim svecima Padmasam- bhavi, Vimalamitri i Milarepi, ali i Tapihritsi, koji je pripadao drevnom predbudističkom šamanističkom kultu Bon. Ako to praktikantu ne uspije za života, postoji tehnika kojom je to moguće obaviti neposredno nakon fizičke smrti. Iz opisa nekih upućenijih tibetanskih lama, vidljivo je da su u relativno nedavnoj prošlosti živjeli ljudi, koji su vladali tehnikom koja se smatra vrhuncem dostignuća u praksi »dzogchena« i koji su, pojedno­ stavljeno rečeno, ovaj svijet napustili u određenom smislu uzevši svoje tijelo sa sobom!

Još u 1949. i 1952. godini na Tibetu su zabilježeni slučajevi praktika­ nata »dzogchena« koji su sedam dana prije smrti, za koju su znali kad bi trebala doći, zatražili da ih se stavi u šator, čiji je ulaz zatim zašiven. Osmi dan šator se otvarao, da bi se unutra pronašli samo nokti i kosa onoga koji je poznavao jednu od najmisterioznijih praksi budizma uopće. Čuveni je majstor »dzogchena«, Pema Dundul, na isti način napustio ovaj svijet, Kad su lame ušli u šator u kojem je proveo zadnji tjedan svog ovozemalj­ skog života, pronašli su praznu odjeću u kojoj je nekada bilo lamino tije­ lo. Ja sam osobno poznavao tibetanske lame koji su znali za ovu metodu, no nikada nisam pitao za detalje, koji se povjeravaju samo onome tko se odluči na ozbiljno prakticiranje ove meditacije, čiji je krajnji cilj zapravo prosvjetijenje. Bit je ove meditacije srvaranje onoga što dzogchen maj­ stori zovu »duginim tijelom«. Treba iznad svoje glave vizualizirati »eterič­ no tijelo«, a centralni dio vlastita tijela kao prugu ljubičaste svjetlosti. Od tog centra prema površini kože, boja se mijenja poput spektra, da bi na samoj površini bila crvena. Redoslijed pomaka boja je ljubičasta, indigo, plava, zelena, žuta i crvena. Svaki ud će mijenjati boju, od unutrašnjosti prema van  na  isti način.  Kad ste završili s kreiranjem »dugina tijela«, vizualizirajte  kako povlačite svoje »eterično tijelo« preko »dugina tijela«, prožimajući  ga  svjetlom  »eteričnog  tijela«.

Bilo je tvrdnji da je i Babaji iz Herakhana »uzeo svoje tijelo sa sobom« kad je umro, no ta je priča prilično nevjerojatna. Herakhan Baba je 1922. godine »nestao u bljesku svjetlosti«, a Babaji je, kao njegova reinkarnaci­ ja, navodno mogao sa sobom uzeti fizičko tijelo »na nebesa«. Čak je svi­ jetom cirkulirala fotografija koja je navodno snimljena na »nebesima«! Dapače, Lenny Orr je uporno dokazivao da se Babaji nakon fizičke smrti na Zemlji vratio u fizičkom tijelu. Dokazivao je to fotografijom snimlje­ nom u Belgiji, na kojoj se vidi mladić nevjerojatno sličan Babajiju.

Možda najveći tantrik Indije, čije je spiritualno ime bilo Swami Ni- khileshwarananda, govorio je o ašramu na Himalaji koji očito nije vid­ ljiv onima koji ne vide »unutarnjim okom«. To se mjesto zove Siddhash- ram, a tantrik je tvrdio da može svoje učenike, koji su za to spremni, odvesti tamo u fizičkom tijelu! Ne pješice, dakako. Tamo također žive adepti velikog kalibra, a mnogi inicirani, koji žive svjetovnim životom, na­ vodno imaju sposobnost posjećivanja ovog mjesta. U kakvu obliku tamo putuju, ipak nije sasvim jasno. Swami Nikhileshwarananda, koji se tako zvao dok je meditirao u osami Himalaje, daje odabranima vrlo dugačke mantre, medu kojima i jednu koja treba praktikanta dovesti u stanje svi­ jesti da se forma Swami Nikhileshwaranande stvori ispred njega, ma gdje on bio. Čuveni je tantrik tvrdio da je tjelesnu besmrtnost moguće postići i konštenjem znanja iz drevne indijske alkemije, a poznato je da je posje­ dovao i moć davanja »shaktipata«, odnosno podizanja kundalini shakti unutar tijela učenika običnim dodirom ruke ili paunova pera.