Odabrani zavičaj

Na žalost nikada si nisam znao učiniti život jednostavnim i udobnim.
Ali jednim sam umijećem, jednim jedinim, oduvijek vladao: umijećem
lijepoga stanovanja. Od vremena kada sam mogao sam birati svoje
prebivalište uvijek sam izvanredno lijepo stanovao, uvijek sam pred
prozorima imao karakterističan, velik, širok krajolik. No, nikada
nisam tako lijepo stanovao kao u Ticinu, i nijednom od svojih
prebivališta nisam toliko godina ostao vjeran kao svom sadašnjem; već
jedanaest godina stanujem ovdje i još ne pomišljam na odlazak.
Ticinski krajolik, koji sam 1907. po prvi puta temeljito upoznao,
uvijek me privlačio poput predodređenoga zavičaja ili žuđenoga
pribježišta. On se nalazi u mnogim mojim pjesmama, navlastito u
pjesmi "Wanderung" koja je ništa drugo doli hvalospjev ticinskomu
kraju.
Godinama mije želja u luganskome kraju posjedovati kućicu ili komadić
zemlje i tu dočekati jesen života. Jer veoma volim i žitelje Ticina,
ne samo njihov krajolik i podneblje. Za jedanaest godina koliko među
njima živim, još nikada među nama nije pala teška riječ. Često sam
govorio: pjesnik je u mnogim stvarima najskromnije biće na svijetu,
ali zato u nekim drugim stvarima mnogo zahtijeva i radije će umrijeti
nego da se odrekne. Ja, na primjer, ne bih mogao živjeti kada okolica
mojim čulima ne bi pružala barem minimum prave supstancije, pravih
slika. Živjeti u modernome gradu, usred ogoljene pragmatične
arhitekture, među papirnatim zidovima, imitacijama drveta, usred sve
samih surogata i privida, za mene bi bilo potpuno nemoguće i tu bih
vrlo brzo uvenuo. No ovdje, u Ticinu, pronalazim mnoge stvari koje ne
izgledaju samo lijepo i ugodno, već i obiluju tisućljetnom
tradicijom. Goli kameni stol uz kamenu klupu ispod lovor-višnje ili
bukve s vrčem ili glinenom šalicom punom crnog vina, usto kruh i
kozji sir - sve je to u doba Horacija bilo navlas isto.
(1930.)