Premda se točna veza između fizičkih organa osjetila, istančanih čula i objekata istančanih čula ne mogu jednostavno objasniti, možda bi se mogli razjasniti pokusima koji se osnivaju na modelu Grada s devet vrata.
Osim očiju, u istočnom dijelu grada kralja Puranjane nalaze se dvoja vrata koja predstavljaju nosnice - Nalini i Naalini. Kralj će kroz ta vrata proći u pratnji prijatelja Avadhute (koji predstavlja zrak koji udišemo) i ući u grad Saurbhu (miris). Posljednja vrata na istočnoj strani grada zovu se Mukhya (usta), kroz koja će kralj, u pratnji dva prijatelja, ući u gradove osjetila okusa i hranjenja.
Dvoja vrata na sjevernoj i južnoj strani (uši) vode kralja na mjesta na kojima se čuju različiti zvukovi. Kroz vrata na zapadnoj strani grada, ući će u gradove osjetila spolne ugode i pražnjenja. Tijekom tih putovanja, kralju će pomoći dva slijepca, Nirvak i Peshakrit, koji predstavljaju ruke i noge.
Kralja će u njegovu postupanju voditi kraljica. Drugim riječima, svjesno 'ja' u materijalnom svijetu biva uvjetovano materijalnom inteligencijom.
U Shrimad Bhagavatam piše: "Kada je kraljica pila tekućinu i kralj Puranjana je pio. Kada je kraljica večerala, običavao je večerati s njome, a kada ie ona žvakala i kralj Puranjana je žvakao s njom. Kada je kraljica pjevala i on je pjevao, a kada se kraljica smijala i on se smijao. Kada je kraljica prosto govorila i on je prosto govorio, a kada je kraljica hodala, on je hodao za njom. Kada bi kraljica stajala i kralj bi stajao, a kada bi kraljica legla u krevet, on bi je slijedio i legao uz nju. Kada bi kraljica sjela i on je sjeo, a kada je kraljica nešto čula, on bi je slijedio ne bi li čuo isto. Kada je kraljica nešto ugledala i kralj bi to pogledao, a kada je kraljica nešto namirisala, kralj bi je slijedio ne bi li i on isto namirisao. Kada je kraljica nešto dotaknula, kralj bi isto učinio, a kada je draga kraljica jadikovala i siroti bi joj se kralj pridružio u jadikovkama. Isto tako, kada bi kraljica osjetila ugodu i on je uživao, a kada je kraljica bila zadovoljna i kralj je osjećao zadovoljstvo."
Kako je gore spomenuto, bitno pitanje koje se odnosi na dualistička rješenja problema uma i tijela glasi: "Kako se odvija interakcija nematerijalnog svjesnog uma i materijalnih osjetila." Odgovor na to pitanje pruža model koji opisujemo. Interakcija se temelji na iluzornoj identifikaciji.
Da bismo razumjeli u čemu se sastoji ta iluzorna identifikacija, valja nam najprije preudesiti poznati dualizam uma i tijela i prilagoditi ga trojnoj koncepciji koja uključuje:
1.) nematerijalno svjesno 'ja',
2.) istančano materijalno tijelo sastavljeno od uma, istančanih osjetila i inteligencije i
3.) fizičko tijelo sastavljeno od grube materije.
Radi potrebe za jednostavnošću, katkad to trojstvo svodim na duh, um i materiju, pri čemu um zajedno predstavlja sve elemente istančanog materijalnog tijela, naime, um, istančana osjetila i inteligenciju.
Međutim, u mnogo preciznijem modelu, um je istančana materijalna supstancija povezana s materijalnom inteligencijom. Um jesredište istančanih osjetila koja su, pak, povezana s fizičkim osjetilnim organima koji do uma prenose osjetilne dojmove u obliku objekata istančanih osjetila. Ovdje se nameće drugo pitanje.
U studijama svijesti, istraživač je suočen s problemom kako se različite vrste osjetilnih podataka predstavljaju u integriranom obliku. Čak su i različiti elementi osjetila vida, kao što je percepcija boje, pokreta i oblika, navodno smješteni u različitim dijelovima mozga. Zvukovi se prerađuju u drugim dijelovima mozga. Kako svi ti elementi bivaju spojeni?
Prema modelu izloženom u Shrimad Bhagavatam, istančani element uma ima funkciju integracije, pri čemu on prima osjetilne dojmove iz istančanih osjetila koja su oko njega okupljena. Međutim, um nije svjestan. S obzirom na to, možemo ga usporediti s računalnim multimedijskim softverom sposobnim da integrira audio i vizualnu građu u jedan integrirani zaslon, koristeći se brojnim različitim unosima i izvorišnom građom. Materijalna inteligencija, koju predstavlja kraljica, usmjerava svijest stvarnog živog entiteta prema integriranom zaslonu osjetilnih dojmova. Inteligencija, kao istančana materijalna energija, po sebi nije svjesna, već ona oponaša ponašanje svijesti. Na taj način privlači pozornost svjesnog 'ja', uzrokujući da se 'ja' s njome poistovjeti, kao što se mi poistovjećujemo sa slikom glumca na ekranu ili s predstavama robota. Poistovjećujući se s materijalnom inteligencijom, koja je, pak, povezana s integriranim zaslonom osjetilnih dojmova uma, svijest se povezuje s osjetilnim dojmovima. Ta veza nije izravna. Neizravna veza svjesnog 'ja' s grubom materijom, proizlazi iz pogrešnog poistovjećivanja 'ja' s djelovanjem istančane materijalne energije, inteligencije. Izrazito istančan materijalni element koji pozornost svjesnog 'ja drži čvrsto prikovanom za kretanja materijalne inteligencije, naziva se ahankara ili lažni ego. Čitav taj sustav uređuje i usmjerava Nad-duša.
Prema slici predstavljenoj u Shrimad Bhagavatam, svjesno 'ja' izvorno doživljava nematerijalne osjetilne objekte posredstvom nematerijalnih osjetila. To se događa u duhovnom svijetu, s bogom. No, odbacivši to izvorno stanje, 'ja' ulazi u materijalno tijelo u materijalnom svijetu. Poistovjećujući se s tom umjetnom situacijom, 'ja' zaboravlja svoju, kao i božju narav. Ali bog ostaje uz 'ja' kao Nad-duša, Nepoznati prijatelj. Zasiti li se 'ja' te umjetne materijalne stvarnosti i poželi li se vratiti u svoje izvorno stanje, Nepoznati prijatelj će probuditi njegova izvorna duhovna osjetila, i iznova ih povezati s njihovim duhovnim osjetilnim objektima.
Prema tome, čitav sustav svijesti u materijalnom univerzumu nalikuje virtualnoj stvarnosti koju proizvodi računalo. U sustavima virtualne stvarnosti, zasloni koje proizvodi računalo, zamjenjuju normalne osjetilne dojmove korisnika. No, kao što čovjek može isključiti zaslon virtualne stvarnosti i vratiti se normalnom osjetilnom iskustvu, tako se i svjesno 'ja u umjetnom osjetilnom okruženju materijalnog svijeta može vratiti svom izvornom duhovnom osjetilnom iskustvu.
U alegoriji Shrimad Bhagavatam, kralj Puranjana i njegova kraljica izvjesno vrijeme vode ugodan život u Gradu s devet vrata. Međutim, nakon određenog razdoblja, kralj Chandavega napada Grad s devet vrata. Chandavega predstavlja vrijeme, a ime mu doslovno znači 'veoma hitro prolazeći'.
Chandavega zapovijeda vojskom sastavljenom od 360 Gandharva, muških vojnika i njihovih 360 žena. Zajedno oni predstavljaju dane i noći u godini. U trenutku napada Chandavegine vojske, petoglava zmija (životna sila) pokušava obraniti Grad s devet vrata. Sto godina bori se protiv napadača, no na koncu biva iscrpljena, što izaziva tjeskobu u kralju i njegovim pomagačima. Na kraju, napadači nadvladavaju branitelje i spaljuju Grad s devet vrata. Kralja Puranjanu, koji postaje svjestan neminovnog poraza, obuzimaju tjeskobne misli o njegovoj ženi, obitelji i suradnicima.
Zapovjednik napadačke vojske ga zarobljava i odvodi zajedno s njegovim pristašama i petoglavom zmijom. Neposredno nakon njihova odlaska, napadači uništavaju Grad s devet vrata, pretvorivši ga u pepeo. Čak ni na odlasku, kralj se ne može prisjetiti svog Nepoznatog prijatelja, Nad-duše.
Umjesto toga, misli samo na svoju ženu, kraljicu. Nakon toga se iznova rađa, tada kao žena.
U navedenom dijelu alegorije vidimo kako svjesno 'ja' napušta grubo fizičko tijelo sastavljeno od inteligencije, uma i istančanih osjetila. Kada ga oni napuste, grubo fizičko tijelo se raspada. Svjesno 'ja' nakon toga prima drugo grubo fizičko tijelo. Vrst tijela koje će primiti ovisi o stanju istančanog materijalnog tijela sastavljenog od inteligencije, uma i istančanih osjetila. Istančano materijalno tijelo je obrazac po kojemu se oblikuje grubo fizičko tijelo. Opisani model omogućuje objašnjenje izvješća o prošlim životima, poput onih koje je istražio i čiju je vjerodostojnost provjerio dr. Ian Stevenson s Virginijskog sveučilišta u svojoj knjizi Twenty Cases Suggestive of Reincarnation. Prema modelu izloženom u Shrimad Bhagavatam, um je skladište memorije, uključujući sjećanja na prošle živote.
U svom sljedećem životu, kralj Puranjana postaje Vaidarbhi, kći kralja Vidarbhe. Vaidarbhi postaje kraljica kralja Malayadhvaje. Kralj Malayadhvaja se pred kraj života povlači u šumu, gdje se posvećuje vježbanju mistične joge. U Shrimad Bhdgavatam (4.28.40) saznajemo: "Kralj Malayadhvaya stekao je savršenu spoznaju uspjevši razlučiti Nad-dušu od pojedinačne duše. Pojedinačna duša je ograničena, dok je Nad-duša sveprožimajuća.
Savršeno je spoznao da materijalno tijelo nije duša, već da je duša svjedok materijalnog tijela." U tom stanju više svjesnosti, Malayadhvaja, slijedeći proces joge, namjerno napušta materijalno tijelo i oslobađa se materijalnog postojanja.
Kraljica Vaidarbhi (prethodno kralj Puranjana) strašno tuguje zbog odlaska svoga supruga. Tada se pred njom, u liku brahmana (svetog učitelja), pojavljuje Nepoznati prijatelj kralja Puranjane (Nad-duša), koji joj govori:
"Draga moja prijateljice, premda Me ne možeš odmah prepoznati, ne sjećaš li se da si u prošlosti imala veoma bliskog prijatelja? Nažalost, odrekla si se Moga društva i prihvatila položaj uživatelja ovog materijalnog svijeta ...
Bila si jednostavno zarobljena u ovom tijelu s devet vrata." Brahman potom nastavlja objašnjavati Vaidarbhi njezino izvorno stanje čistog duhovnog 'ja u duhovnom svijetu. Poruka koja iz toga proizlazi jest, da se trebamo vratiti našem izvornom duhovnom stanju u kojemu smo imali duhovno tijelo s duhovnim osjetilima. U suprotnom, ostat ćemo u materijalnom svijetu, u tijelu prilagođenom našim željama. To može biti tijelo poluboga koji obitava na nebeskim materijalnim planetima ili, pak, tijelo čovjeka na Zemlji.
To može biti i tijelo biljke ili životinje. Ljudski život, prema tome, zauzima svoje mjesto u kozmičkoj hijerarhiji živih bića.
U gore izloženom sažetku izvukao sam samo osnovne elemente alegorije Grada s devet vrata. Potpuno izvješće mnogo je iscrpnije i dopušta stvaranje mnogo istančanijeg i profinjenijeg modela interakcije jastva, uma i tijela u okruženju složenog svemira, podijeljenog prije svega na područja grube materije, istančane materije i duha. Taj se model ne uklapa jednostavno u suvremene kategorije spora oko dualizma uma i tijela. Premda je dualistički, istodobno je idealistički i monistički. Ipak, dopušta nam da brojne kategorije dokaza iz normalne i paranormalne znanosti, kao i dokaz iz mudrih predaja, integriramo u bogatu sintezu i tako pružimo plodonosne smjerove istraživanja, koji će potvrditi i rafinirati složeni model interakcije jastva, uma i tijela.
Potencijalnu eksplanatornu snagu toga modela, koje neki nazivaju ontologijom Gaudiya Vaishnava Vedanta (GVV), prepoznao je kvantni fizičar Henry P. Stapp iz laboratorija Lawrence Berkeley. Stapp primjećuje (1994., str. 1): "Mogućnost da ovaj drevni način objašnjenja Prirode bude koristan znanosti, proizlazi iz trenutnih nastojanja da shvatimo empirijski opažene suodnose svjesnih i moždanih procesa." Kako tvrdi Stapp, takve su napore otežavale predodžbe o umu i materiji, koju je suvremena znanost naslijedila iz prethodnih stoljeća. To trojstvo jastva uma i tijela on smatra korisnim u objašnjenju ideja o spoznavatelju i spoznatom: "GVV prilagođava te ideje na izravan način, praveći jasnu razliku između subjektivnog svjesnog spoznavatelja, duhovnog Ja i mentalne sfere, koja sadrži određene tvari koje on izravno može spoznati. Ta je mentalna sfera, za razliku od kartezijanske sfere uma, materijalna: sazdana je od istančane materije. Uvođenje te druge materijalne razine, uma, pruža ... temelj za suvislo širenje matematičkih metoda fizičke znanosti iz grubog fizičkog svijeta u područje uma, ostavljajući pritom spoznavatelja, ili 'ja', netaknutim."
(Stapp, 1994., str. 9) U cjelini, Stapp smatra da je ontologija GVV: "... u osnovi dosljedna i uskladiva s dostupnim znanstvenim podacima." (Stapp, 1994., str. 3).
bglavac
edin.kecanovic
