Upravo u ovom trenutku, sve što trebate učiniti jest obratiti se Bogu i tražiti za sebe ono što želite da bude; prihvatite to, vjerujte u to i pođite svojim putem radujući se. »Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.«Oprostiti treba »Ne...do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta«. »Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju.«

Prestanimo usađivati strah u umove mladima; učimo ih radije stvarnim činjenicama. Ne smijemo propovijedati religijsku toleranciju osim ako ne živimo u skladu s njom. Moramo učiti Istinu. Ne smijemo je izvrtati zato dabismo zadržali svoja mjesta, ili zato jer se bojimo da se ljudi neće pojaviti sljedeći put; tajtip straha rezultira duhovnom stagnacijom i frustracijom. Moramo držati svoje oči naKraljevstvu nebeskom, a ne zemaljskom. Moramo ljude učiti da upoznaju Istinu, i Istina će ih osloboditi. Istina je da je čovjek ono u što vjeruje!

Nema straha tamo gdje vlada vjera u Boga. Nema straha od čovjeka tamo gdje vlada poštenje u čovjekovoj svijesti.

Nema straha od kritiziranja tamo gdje svijest o ljubaznosti ude u umove ljudi. Religija je dobra volja u akciji ili primjena

Zlatnog Pravila. Dakle, vidjeli smo da je strah temeljna ljudska slabost i da se bazira isključivo na neznanju.

» U sjenici svojoj on me zaklanja u dan kobni; skriva me u skro-vištu Šatora svoga, na hridinu on me uzdiže« (Psalam 27:5). Sjenica predstavlja Božju zaštitu. Mislite na Boga. Počnite se pitati:

»Što Bog znači za mene?« Shvatite da je Bog, ili Ja Jesam,

Život u vama i da je On svemoguć.

Na primjer, ako je čovjek u zatvoru, on automatski želi slobodu. Bog i dobro su istoznačnice. On počinje misliti o beskonačnoj Sili i Mudrosti u sebi; zna da Ona zna načine njegova oslobođenja koji mu nisu poznati. Stoga zamišlja svoju slobodu. Iako je iza rešetaka, u meditaciji zamišlja sebe u svom domu kako razgovara sa svojim voljenima. Čuje poznate glasove i osjeća poljupce dobrodošlice svoje djece na obrazima. To je »zaklanjanje u sjenicu«. Zatvorenik ostvaruje to stanje osjećajući radost svog boravka kod kuće. Moguće je da se u pet do deset minuta dovoljno uzdigne u svojoj svijesti do subjektivnog uvjerenja. To je značenje onoga »skriva me u skrovištu Šatora svoga«. Zakon je: što god je utisnuto, mora biti izraženo; iz toga proizlazi da su zatvorska vrata za njega otvorena na način koji još ne poznaje.

U Pismima čitamo: »Ne boj se stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo«. Isus nam govori da je kraljevstvo u nama - kraljevstvo nebesko ili harmonija u svakome je od nas. Beskonačna Mudrost, božanska Inteligencija i Sila dostupne su svakom čovjeku, jer Bog je u svakome, on je sam Život. Svatko može dokazati da je kraljevstvo nebesko u njemu. Upravo sada i ovdje. Isus ga je vidio i živio je u njemu.

Mi smo slijepi; zato ga ne vidimo. Sljepoća proizlazi iz straha i neznanja. Stoljećima smo zaslijepljeni lažnim vjerovanjima, praznovjerjem i dogmama. Istina je toliko zakrive-na lažnim dogmama da smo Boga i nebesa prikazali na svoj način. Bog je za nas ono što mi vjerujemo da jest. Čovjek je zamislio zastrašujuće biće na nebu; zamišlja Boga kao tvrdoglavo, osvetoljubivo i nedokučivo biće koje šalje ratove, zaraze, itd. Mi stvaramo vlastiti pakao i raj, koji se temelje na našoj zamisli Boga. Svatko može dokazati da je kraljevstvo nebesko u njemu.

Dopustite mi da vam ispričam priču o djevojci koja je to dokazala. Živjela je s ocem koji je svake večeri kući dolazio pijan, a ponekad je bio i nasilan. Živjela je u neprekidnom strahu od njega. Pospremala je nered koji je ostajao za njim.

Zbog neprestane frustracije, lice joj je bilo puno akni.

Mi ne živimo s ljudima; živimo s našim konceptima o njima. Shvaćajući tu istinu, djevojka je u meditaciji zatvorila oči i oslonila se na Božju silu u sebi. Nije više gledala oca kao alkoholičara. Umjesto pijanca, vidjela je dragog oca punog ljubavi, savršeno uravnoteženog i vedrog. Zaodjenula ga je pravednošću i njezina tvrdnja bila je »svečano ruho i kruna«, što je značilo da je vidjela oca onakvog kakav je trebao biti.

Činjenica da njezin otac previše pije ukazivala je na to da traži pribježište u kojem bi sakrio kompleks manje vrijednosti ili subjektivni osjećaj gubitka. Drugim riječima, pokušavao je pobjeći od sebe.

Djevojka je izgovorila riječ koja ga je iscijelila. Opustila je čitavo tijelo, zatvorila oči, i počela govoriti sebi: »Kako bih se osjećala da je moj otac miran, drag i pun ljubavi?« Držala se slike koja je u njoj stvarala raspoloženje mira, uvjerenja i radosti; tako ga je zaodijevala pravednošću. Njezina je tvrdnja bila »svečano ruho i kruna«.

Kad izrečete tvrdnju, dolazite do rješenja. To je završni pravorijek i vi ste sudac koji donosi presudu. »Kako sam čuo, tako sudim.« Njezin je sud bio jedan unutarnji glas ili osjećaj u kojem je doživljavala svog oca nasmijanog, sretnog i radosnog; zamišljala ga je kako joj govori da se predivno osjeća, da je pronašao mir, ravnotežu i vedrinu. Također ga je čula kako joj govori da je prekrasna; uzbuđivala ju je činjenica da je njezin otac iscijeljen i cjelovit. »Nosi odjeću bez šavova« - nema rupa, šavova ili zakrpa. To znači da je meditirala o raspoloženju ljubavi, mira, i jedinstva sa svojim uzorom. Sve sumnje i strahovi nestali su. Vidjela je u svom ocu ljepotu i osjećala je. Ljepota je bila izražena na ekranu svemira.

Nakon tjedan dana njezin je otac bio potpuno iscijeljen; štoviše, bio je drugačiji čovjek. Njegovi stavovi bili su sasvim drugačiji i njih dvoje postali su privrženi jedno drugom. Dokazala je da je kraljevstvo nebesko (harmonija i mir) u njoj SADA. Čega se bojimo? »Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?« Stvar koje se bojite ne postoji.

Na primjer, čovjek živi u strahu da će mu posao propasti.

Posao ne propada; ne dolazi do bankrota. Posluje se kao i obično, čak i bolje. Propast ne postoji nigdje osim u njegovim mislima. Job je rekao: »Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah«. Job je svatko od nas. Stoga, ako uspješan poslovni čovjek nastavi održavati raspoloženje propasti, prije ili poslije, ono će se kristalizirati u subjektivno uvjerenje ili dojam.

Svaki osjećaj utisnut u podsvijest očituje se u skladu s nepromjenjivim zakonom života. Podsvijest koja je bezlična i ne pravi razlike među ljudima kaže: »John želi propasti u poslu«. I nastavlja, putovima koje John ne poznaje, tu propast pripremati i ostvarivati. Svatko može shvatiti da je on sam skrivio svoju nesreću putem zamišljanja i osjećaja.

Poznajem gospodu koja je čitala o zrakoplovnoj nesreći.

Maštala je o letu u Los Angeles, ali je živjela u strahu od nesreće.

Negativne misli ne mogu vas povrijediti osim što pojačavaju djelovanje straha. Moraju se obojiti osjećajima prije no što postanu subjektivne. Ta gospoda nije znala što

čini; nije poznavala zakone života. To neznanje uzrok je svih naših nezgoda i nesreća. Zamišljajući sebe u zrakoplovnoj nesreći, emocionalizirajući tu negativnu misao strahom, stvorila je od toga subjektivno stanje. Krenuvši tri mjeseca kasnije na put, doživjela je nesreću za koju je znala da će joj se dogoditi.

Boji li se žena da će je muž ostaviti, postoji način da prevlada to raspoloženje. Strah je negativan osjećaj koji komunicira sa suprugom. Ako ne poznaje zakone života, njezino uvjerenje će se ostvariti. Drugim riječima, on će napraviti ono čega se ona bojala, jer je imala uvjerenje da će to napraviti.

Umjesto toga, odbacila je strah gledajući muža kako zrači mirom, zdravljem i srećom. U meditaciji, ujutro i navečer, isijavala je raspoloženje ljubavi i mira i osjećala je da je njezin muž najbolji čovjek na cijelom svijetu. Osjećala je da je ljubazan, vjeran i pun ljubavi. Zamišljala je kako joj govori koliko je lijepa, i koliko je sretan, slobodan i uravnotežen. Osjećaj straha u njoj zamijenjen je osjećajem ljubavi i mira. To je Duh Božji koji djeluje u njezinu korist. Kako to nastavlja činiti, taj osjećaj u njoj raste. Ona zna da »...savršena ljubav izgoni strah«.

Naša dnevna molitva ili raspoloženje mora biti raspoloženje radosnog, uvjerenog iščekivanja svega dobroga; to je naša najveća molitva. Ako očekujemo najbolje, najbolje će nam doći. To je naše životvorno raspoloženje.

Suvremeni metafizičari uče nas da je Bog životni princip u čovjeku. Ako se osjećate ispunjeni povjerenjem, znači da se

Duh Božji kreće u vama, a On je svemoćan. Bog je čovjekova vlastita svijest; nema drugog Boga. Pod sviješću podrazumijevam postojanje, život i svjesnost.

Vi, čitatelju, znate da postojite. To znanje o postojanju je Bog. Ono čega ste svijesni jest vaš koncept Boga. Svatko se treba zapitati: »Čega sam svjestan?« Odgovor na to pitanje vaše je vjerovanje o Bogu. To je ono što znate o Bogu. Kad čovjek kaže: »Svjestan sam potrebe, pun sam straha, bolestan sam«, to su laži i u njima nema istine. Kad netko kaže da se boji, kaže da je Bog pun straha, što je besmislica. Kaže li da mu nešto nedostaje, izgovara laž o beskrajnom Božjem izobilju.

On vjeruje u neuspjeh i uspijeva u neuspjehu. Vjeruje u laž, ali je ne može dokazati. Lažni razlozi izgledaju stvarni tako dugo dok se čovjek zadržava na njima. Kad im prestane vjerovati, postaje slobodan i iscijeljen.