Reakcija da branimo sebe je toliko postala naša druga priroda da većinu vremena nismo svjesni da se branimo. A kada se branimo, mi smo preplašeni, osjećamo se ugroženo i u opasnosti. Sigurno postoje opasne situacije kada je strah opravdan i mi imamo sposobnost da se nosimo s njima. Ako budemo doista napadnuti, sve naše sposobnosti će se usmjeriti na opasnost. Da bismo se mogli nositi s trenutnim hitnim problemom, mi ćemo usmjeriti sve naše sposobnosti na taj problem. Te sposobnosti u psihologiji nazivamo sposobnost za reakciju bijeg ili napad.

Kada mozak signalizira alarm zbog opasnosti cijelo tijelo priprema se za obranu, bilo da je to bijeg iz opasne situacije, ili napad, da spomenemo samo te dvije krajnosti. Priprema tijela je ubrzavanje rada srca i metabolizma, disanja; mišići se zatežu i spremaju za akciju, koncentracija se povećava. Taj sindrom stresa je rezultat djelovanja hormona. Hipofiza aktivira svojim hormonima nadbubrežnu žlijezdu, a njeni hormoni dovode do povećanja šećera u krvi i ubrzanja metabolizma. Ako ne reagiramo zbog bilo kojeg razloga - potiskivanja ili straha, primjerice - stupa u akciju inhibitorni sistem i oslobađaju se brojne supstance (noradrenalin, glikosteroidi) koji djeluju na kardiovaskularni sistem, vazomotorni sistem i metabolizam. Ako stres i dalje traje sve se više oslobađaju hormoni nadbubrežne žlijezde (glikosteroidi) i imaju vrlo štetne posljedice za zdravlje: razaranje proteina važnih za život, izazivaju zadržavanje vodi i soli, krvna masa se jako povećava, a noradrenalin sužava krvne žile (visok tlak), štetno djelovanje na timus - žlijezda koja oslobađa “T”-limfocite bitne komponente imunog sistema.

Dakle, jednostavno govoreći, ako postoji opasnost, primjerice da se pojavi čovjek koji bi nam mogao nauditi, naš mozak signalizira opasnost i cijeli organizam mobilizira svoje snage za obranu. Međutim, ako se taj čovjek ne pojavljuje tada i opasnost ne jenjava. Nastaje produženi stres koji truje organizam. Kad bi se taj čovjek pojavio, mi bismo riješili situaciju, bilo da se obranimo ili pobjegnemo, ali to bismo riješili i tada bismo se opustili. Takvu reakciju nazivamo konstruktivnim stresom, jer inače s našim normalnim sposobnostima i opažanjima ne bismo mogli postići ono što je potrebno da bismo se zaštitili, dok je produženi stres štetan za zdravlje.

U prosječnom životu, takve stvarne opasnosti se jako rijetko događaju. Tvari koje izlučuje naš hormonalni sustav neće nam naštetiti, ako naši obrambeni mehanizmi djeluju samo u tim rijetkim slučajevima kada se pojavi stvarna opasnost. Nakon što ta opasnost prođe i nakon što se naš sustav vrati na normalno djelovanje, taj se otrov upija i rastvara. Taj je otrov neophodni stimulans u tom trenutku, ali ako bi situacija trajno ispunjavala naš sustav, šteta bi se morala dogoditi.

Kada se zbog psiholoških i zbog iracionalnih i nestvarnih razloga branimo, naš hormonalni sustav to ne uzima u obzir. Otrovna tvar se počinje izlučivati u trenutku kada se počinjemo plašiti. Kad se branimo, mi smo preplašeni. Zato je važno prepoznati nestvarne strahove, jer će inače, prije ili kasnije doći do oštećenja različitih organa. To je fizički aspekt stresa.

Što se tiče mentalne strane, kad se nalazimo u stvarnoj opasnosti, naše će se cjelokupne mentalne sposobnosti automatski usredotočiti - uz pomoć otrovnog stimulansa - na problem. Da bismo to mogli napraviti, mi se nećemo moći usredotočiti ni na što drugo osim gorućeg problema. Sve mudrosti i misli, koje su inače važne za skladni i smisleni život, bit će isključene. Ako se to događa u trenucima stvarne opasnosti, to onda povećava snagu naših misli da riješimo problem. Kada stvarna opasnost prođe, naši se procesi razmišljanja mogu ponovno usredotočiti na mnoge strane života.

Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, tamo gdje zapravo nema opasnosti, razvoj i djelotvornost naših mentalnih procesa se smanjuje, mi reagiramo nezrelo i ograničeno, čak i ako imamo visok kvocijent inteligencije. Mi više ne možemo vidjeti da nezrelo reagiramo, ne vidimo istinu o sebi i drugima, i o životu. To nas sprječava da vidimo svoje potencijale u donošenju zrelih odluka. To se događa jer je naš cjelokupni mentalni sustav orijentiran na nestvarnu opasnost da nas obrani od nje, pa se ne može baviti s rješavanjem svakodnevnih životnih situacija. U stvarnoj opasnosti mi odabiremo svrsishodnu reakciju - bijeg ili napad. Slična procedura odvija se u lažnom alarmu. Mi tada odabiremo lažno rješenje agresivnosti, ili/i se povlačimo od života, ili/i odabiremo popustljivost koja naš košta našeg poštenja. Ako realno ne vidimo situaciju zbog straha od opasnosti, mi tada odabiremo pogrešnu reakciju. I to je pogrešna odluka ili greška. Mi se tada stalno nalazimo u situaciji rata, s glavnim dijelom naših sposobnosti usredotočenih na obranu, i ne možemo se više nositi s životom na primjereni način.

U našim emocijama, kada se suočimo sa stvarnom opasnosti mi teško da imamo vremena i prostora za osjećaje drugačije nego što su strah i ljutnja. U rijetkim slučajevima stvarne opasnosti, dobro je da tako osjećamo jer nam ta dva osjećaja daju snagu da bismo se obranili. Svi drugi osjećaji se povlače u tom trenutku i orijentiraju se na taj problem. Da u takvim trenucima imamo druge osjećaje, naša obrana ne bi bila efikasna. Kad stvarna opasnost mine, naši osjećaji se vraćaju u naš emocionalni sustav.

Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, prevladavajući osjećaji su strah i ljutnja. Kad god smo povrijeđeni, mi pogrešno vjerujemo da je to napad na nas. To opet pogrešno predstavlja napad na nas. Jer u većini slučajeva kada nas drugi ljudi povređuju, oni se brane, oni nas ne žele povrijediti. Onda mi to doživimo kao opasnost i začarani krug međusobnog povređivanja se nastavlja prelazi u osobni rat - a tu je onda stalna nestvarna opasnost.

Kada pogrešno prepoznamo nešto kao opasnost, dakle, nešto smo prepoznali kao napad na nas jer smo povrijeđeni, primjerice, kada dugi ljudi nisu ono što mi mislimo da bi trebali biti, mi u trenutku potiskujemo tu povredu - a to je primarni osjećaj - mi tada doživljavamo ljutnju i neprijateljstvo da ne bismo osjetili bol. Dakle, ljutnja postaje obrana od bola. Mi se počinjemo braniti, bez obzira koje lažno rješenje odabrali. Ne nalazimo se više u istini. Ne samo što povreda koju smo doživjeli nije opasna po život i ne zahtijeva obranu koju smo pokrenuli, nego što je obrana neizmjerno štetnija od same povrede. Ali i zato što nismo svjesni povrede nego samo svoje ljutnje. A to varanje nas samih stvara osjećaje krivnje zbog kojih ne poštujemo sami sebe.

Problem takve štetne obrane je u tome što je to postala naša druga priroda - mi takvih pogrešnih obrana više nismo svjesni. Mi se branimo kao da nam je život u opasnosti. Također osjećamo katastrofu kad god nešto nije takvo kakvim mi mislimo da mora biti, kada nije u skladu s našim željama. Izgleda, kada se prevede u jasne misli, da ako nešto nije u skladu s onim što mi želimo, mi ne možemo biti sretni. Ne želimo sreću, ako nije po našem. Jasan primjer samovolje. A sve što je za nas nepoželjno ne mora biti opasno. Ali je ipak obrambeni mehanizam, upravo po svojoj prirodi, proces odbijanja opasnosti. Ako te procese koristimo za stvarnu opasnost, to onda ima smisla. Ako to ne učinimo, naš cjelokupni sustav ispada iz ravnoteže. To znači da pretjerano reagiramo na opasnost kada je u stvarnosti nema. Psiha je izbačena iz ravnoteže zbog stalnog osjećaja tjeskobe.

Kada se naši osjećaji pretežno ograničavaju na strah i ljutnju, to više ne ostavlja mjesta za osjećaje ljubavi, topline, pažnje, razumijevanja i suosjećanja. Drugim riječima, u trenucima opasnosti mi se povlačimo u sebe i spremamo se za napad ili povlačenje. Mi više ne pokušavamo premostiti jaz između nas i drugih ljudi, mi ne komuniciramo, jer se zatvaramo. Kad se manje ili više stalno branimo, zbog pogrešnog uvjerenja da je svaka povreda, frustracija, kritika ili odbijanje, opasnost od koje se moramo braniti, mi ograničavamo svoje osjećaje, kreativnost, komunikaciju, našu sposobnost da volimo i da razumijemo, da osjećamo i da se izražavamo. Ukratko, naš duhovni život je duboko oštećen i oslabljen. Sami sebe ograničavamo i privlačimo u naš život upravo ono što smo takvim obranama htjeli izbjeći - drugi će nas povređivati još više jer ih nesvjesno odbijamo. Zato se moramo još više braniti i tako nastaje začarani krug u nama i između nas i drugih, koji stalno povećava obrambene mehanizme i tako stvara da obje strane uzajamno odbijaju jedna drugu. Ukratko, život potvrđuje naša pogrešna uvjerenja.

Ponovimo da su stvarne opasnosti za koje su potrebni ovakvi mehanizmi obrane za smrtnu opasnost izuzetno rijetke u normalnom životu. Ovaj obrambeni mehanizam je urođen i čak će i dijete znati kada ga upotrijebiti. Međutim, što više neprimjereno koristimo te obrambene mehanizme, to ćemo manje biti sposobni da se obranimo u stvarnoj opasnosti. Mi smo tada paralizirani i bespomoćni, zapravo lako postajemo plijen - samo zato što pogrešno vjerujemo da smo bespomoćni, kada to zapravo nismo. To nikada ne možemo riješiti pojačanom obranom, ali to možemo riješiti ako se prestanemo braniti kada za to nema potrebe.

Takve pogrešne obrane javljaju se naročito kada smo izloženi kritici, odbacivanju, frustraciji zbog nečeg što ne možemo postići ili dobiti. Kada smo optuženi zbog nečeg istinitog, poluistinitog ili neistinitog, mi osjećamo smrtnu opasnost. Jasno da bismo to spoznali trebamo prevesti naše osjećaje u jasne misli. No, čak nas i neopravdana kritika ne može dovesti u opasnost pod uvjetom da je naš stav prema njoj zreo i realističan. Ne događa li se često da kritika protiv koje se branimo, da ona prijeti da će razotkriti nešto s čime se ne želimo suočiti? Nešto što ne želimo mijenjati, ili se bojimo da će nas drugi zbog toga odbaciti. Koji god da su razlozi za takvu obranu, mi bježimo od istine. Branimo se od istine, iako može doći od drugih ljudi koji su jednako nesavršeni kao i mi. Mi se branimo tako da drugoj osobi onda ukazujemo na njene greške, koje ona također ne želi vidjeti. Tako dvije strane ukazuju stinu onoj drugoj - i svaka može do neke mjere biti istinita - dok istovremeno ne želi vidjeti istinu o sebi.

Mi pogrešno vjerujemo da ako se razotkriju neke naše mane da će drugi imati pravo da nas odbace i da nas ne vole. A to ne možemo podnijeti, pa se branimo kao da nam je život u opasnosti, da bismo sačuvali njihovu ljubav kao bića vrijedna ljubavi. A drugi ljudi nas nikada ne odbacuju samo zbog neke naše stvarne mane, nego zato što varamo da bismo prikrili neku manu. Otvoreno i odgovorno pokazivanje naših mana dovodi do prihvaćanja, jer nas se ljudi ne boje zbog naše navodne savršenosti, dok će obrana zbog straha od razotkrivanja dovesti do prijezira, odbacivanja, straha i do toga da se i druga osoba počne braniti. Naša tama izazvala je tamu u drugoj osobi.

Kad god se ovako pogrešno branimo, naš cilj ne može biti istina. U stvarnoj opasnosti, ta stvarna opasnost je istina tog trenutka. A u nestvarnoj opasnosti, istina je negdje drugdje. Mi se u takvim trenucima ne pitamo: »Gdje je istina? Da li je to ispravno? Ima li u tome zrnce istine?« Mi ne tražimo istinu. Mi tvrdimo da smo mi u pravu, ili je katastrofa. To su dva bazična stava ili stanja svijesti: samovolja ili traženje istine.

To je ograničeno vjerovanje “ja protiv druge osobe”, koje nas sprječava da vidimo istinu. Postoji velika razlika da li se branimo da bismo dokazali da smo mi u pravu - branimo naše nepoželjne osobine, ili to činimo u ime istine i pravde. Ako se krivo branimo, mi bježimo od istine, dakle i od samih sebe i života. To proizvodi izlike, otuđenje od nas samih i drugih, i do izolacije. Kada se branimo na taj način, mi ne samo da oštećujemo naše fizičko tijelo, već ograničavamo i svoje misli, opseg naših osjećaja, pristupe, kreativnost, duhovni život, našu sposobnost da se neovisno vežemo s drugim ljudima, našu unutarnju slobodu, našu zaokupljenost istinom, pa stoga i našu sposobnost da volimo i poštujemo sami sebe i druge.

Tako štetu koju nanosimo sami sebi, i onima oko nas, kao i nesklad i odijeljenost koja se stvara zbog pogrešne obrane, nije moguće niti opisati u njenom potpunom učinku. Tako ne možemo ispuniti svoje niti tuđe potrebe. Oslobođenje koje doživljavamo kada se prestanemo pogrešno braniti, nije moguće opisati. To se jednostavno mora proživjeti da bi se osjetila ta radost. Trebamo naprosto teći s životom - otpustiti i primiti što god nam dođe. Budi volja Tvoja. Sve što dođe, u tome trebamo tražiti istinu. U tom bazičnom stavu prema životu naše reakcije će se promijeniti. Ako samo naučimo promatrati, opažati i shvaćati - pa stoga i konačno se prestati krivo braniti -oslobodit ćemo se iluzija. Ne postoji veća poteškoća i veći zatvor od privida, iluzija ili laži. Ne postoji ništa destruktivnije od ljudi koji se bespotrebno brane. Ne postoji ništa što stvara više nesklada, neistine, neprijateljstva i razdora u osobnom, isto kao i u javnom životu, od lažne obrane. Kad se nje oslobodimo, cijeli naš život će se promijeniti i postati ispunjen, kao što to Bog i želi za nas.