Oblaci

Promatrajući pejzažiste često sam se čudio gledajući kako se nebo
modre ili druge boje može brzo i lako ispuniti ljupkim i čistim
oblacima punim ugođaja. To je poput pisanja pjesama koje nama
pjesnicima tako čudesno lako ide od ruke. No, što ih čovjek duže i
bolje promatra, to bolje i žalobnije primjećuje da su te ljupke
pjesmice i oblačići jeftina roba i da vrlo rijetko izdrže jasan
pogled. Od mnogih tisuća naslikanih oblaka koje sam vidio, sada mi
još samo rijetki gdjekad plove nebom sjećanja, strašno rijetki, a oni
su većinom djela starih majstora, mada se danas često čuje da su zrak
i njegove pojavnosti otkrili, pa skoro i izmislili, umjetnici tek
prije nekoliko desetljeća. Među novim slikarima, kojima zahvaljujem
na nekoliko doista postojanih oblaka, nalaze se i Švicarci Segantini
i Hodler. Segantini je naslikao nekoliko alpskih oblaka, doduše
pomalo teških i materijalnih, inače kao Božjom rukom stvorenih, a
Hodler je u nekoliko navrata, i to na jednoj skoro neuglednoj sličici
u baselskome muzeju, naslikao posve lake, bezoblične, sićušne bijele
pare što nevjerojatno tanušne lebde nad modrom površinom jezera i sav
zrak oživ-ljuju.
No, nisam želio govoriti o slikarima; na tom su području pjesnici
posve nepotrebni jer su ih stručnjaci zamijenili, premda ovi, čim
nešto moraju doista predočiti i dočarati, mahom posežu za pjesnicima
ili, ako su dovoljno iskreni, i sami ponovno pišu poeziju. Jer,
svakoj je znanosti, ne samo estetici, u odlučnim trenucima potreban
spoj vida i jezika, sposobnost jasna izričaja.
Nerijetko sam viđao i snimljene oblake i moram reći da je bilo
savršenih, premda ne mnogo, jer nijedna fotografska ploča nije
dovoljno osjetljiva na boje. Pritom su slike, na kojima je bilo
snimljeno samo nebo bez komadića zemlje, najčešće neuspjele. Jer,
pružale su vrlo malo dojma kretanja, a neizvjesnost u kojoj
ostavljaju promatrača kada je riječ o udaljenostima, i opet ih lišava
svakog efekta ljepote.
Držim da oblake čini lijepima i značajnima upravo to što se kreću i
što na nebu, koje je za naše oko beživotan prostor, uspostavljaju
udaljenosti, mjere i međuprostore. Činjenica da te udaljenosti i
mjere znaju nevjerojatno zavaravati, posve je nevažna. Predmet koji
pluta površinom vode isto tako zavarava: oko uvijek precjenjuje
udaljenost između sebe i predmeta, a podcjenjuje onu između predmeta
i druge obale ili obzora. .¦
Zračni prostor, u kojem pogled ne bi inače ništa pronašao i u golemim
bi razmjerima izgubio zanimanje i pozornost, zahvaljujući oblacima
bitno dobiva na vidljivosti: on postaje produžetkom Zemlje. U malome,
tu uslugu može obaviti i ptica, zmaj od papira ili raketa: za
trenutak osjetimo kao djeljiv prostor nešto stoje netom bilo
praznina, pustoš. Tu nam uslugu nikada ne bi mogla učiniti puka
spoznaja o nepraznini zračnoga prostora, jer oko ne vjeruje lako
razumu kao što, unatoč svem znanju i poznavanju suprotnih činjenica,
ono vidi da se Sunce kreće, a Zemlja stoji.
Ono što ptica čini u malome, to oblaci čine u velikome. Oni to golemo
prostranstvo čine zornim, živim, prividno mjerljivim i s njime nas
spajaju. Jer oni nam pripadaju, oni su zemaljski, zemaljska su voda,
jedini su djelić Zemlje i zemaljske tvari koji se oku vidljivo penje
u visine i u nevidljivu prostranstvu nastavlja životni tijek Zemlje.
Otuda i ona simbolika oblaka, koju osjeća svaki popodnevni šetač, i
koja budi sasvim različite predodžbe i osjećaje negoli pogled na
Sunce, Mjesec, zvijezde. Oni nisu zemaljski, nisu mjerljivo bliski,
već žive svojim vlastitim životom. Nisu dio Zemlje, koji plovi u
prostoru, i svoj oblik i kretanje ne primaju od bliskih i poznatih
nam prirodnih sila. No oblaci s nama dijele zrak i tamu, vjetar i
toplinu. Oni nisu svjetovi, već pripadaju našemu svijetu, nastaju i
nestaju pred našim očima prema zakonitostima koje razumijemo i
istodobno sami osjećamo, i uvijek se iznova vraćaju Zemlji.
No mi taj povratak rijetko vidimo. Pri ]akoj kiši ili snijegu ne
vidimo više oblake. A dok ih vidimo, njihova je svrha našem oku
neuočljiva.
Kao što nam oblaci čine zračni prostor vidljivijim, tako nam i
kretanje zraka čine uočljivim. A kretanje zraka nije, doduše, našemu
mišljenju, ali je zato našim čulima uvijek zagonetno i stoga
privlačno. Ako se na stotinu ili tristo ili tisuću metara nad mojom
glavom zrak kovitla, zračne struje kreću, sastaju, križaju, dijele,
međusobno bore, meni to ništa ne znači. No vidim li gdje oblaci sami
ili rojeći se plove, pa putuju sad brzo, sad polagano, zastaju,
dijele se i gomilaju, preoblikuju i tope, propinju i pucaju, tada je
to predstava koja budi zanimanje i plijeni pozornost.
Tako je i sa svjetlošću koju ne uočavamo u prividno praznome, modrome
prostoru. No, pliva li u njoj oblak, svjetlost postaje siva,
svijetlosiva, bijela, zlatna, ružičasta, i tako sva ta svjetlost u
visini za mene više nije izgubljena: jaju vidim, promatram, u njoj
uživam. Tko još nije s večeri, kada je sunce već davno zašlo i zemlja
ugasla, promatrao kako se u visini, ploveći u svjetlu, oblaci još
žare!
Pomislimo li da su oblaci dio Zemlje, tvari i svoj zemaljski, tvarni
život vode u visinama, u prostranstvima u kojima osim njih ništa
tvarnoga ne možemo vidjeti, tada ćemo zasigurno razumjeti njihovu
simboliku. Oni nam znače produžetak zemaljskoga života u nekim drugim
prostranstvima, pokušaj materije da se razgradi, iskrenu gestu
Zemlje, gestu čežnje za svjetlom, visinom, lebdenjem, samozaboravom.
Oblaci su u prirodi ono što su u umjetnosti krilata bića, duh-čuvari
i anđeli čija ljudsko-ze-maljska tijela svojim krilima prkose sili
teže.
J najzad, oblaci nam znače i prispodobu o prolaznosti, prispodobu
ponajčešće vedru, oslobađajuću i blagotvornu. Promatramo njihova
putovanja, borbe, predahe, slavlja i sanjareći ih tumačimo, gledajući
u njima ljudske borbe, slavlja, putovanja, igre, i za nas je i ugodna
i bolna spoznaja daje sva ta lijepa igra sjena tako časovita,
promjenjiva i prolazna.
(1907.)