e) LJUBAV PREMA BOGU

Gore smo utvrdili da se osnova naše potrebe za ljubavlju nalazi u doživljaju odvojenosti i potrebe, koja iz nje proizlazi, da se tjeskoba od- vojenosti prevlada pomoću doživljaja sjedinje- nja. Religijska forma ljubavi, ona koja se naziva ljubav prema bogu, nije, psihološki govoreći, drugačija. Ona niče iz potrebe da se prevlada odvojenost i postigne sjedinjenje. Zapravo, lju- bav prema bogu ima isto toliko različitih osobi- na i vidova koliko i ljubav prema čovjeku — a u priličnoj mjeri nailazimo i na iste razlike.

U svim teističkim religijama, bilo da su poli- teističke bilo monoteističke, bog predstavlja vrhovnu vrednotu, najpoželjnije dobro. Stoga, specifično značenje koje se pridaje bogu ovisi o tome što je za nekoga najpoželjnije dobro. Ako želimo razumjeti  na koji način neki čovjek shvaća boga, moramo započeti analizom karak- terne strukture čovjeka koji vjeruje u boga.

Razvitak ljudske vrste, koliko nam je uopće poznat, može se okarakterizirati kao oslobađa- nje čovjeka od prirode, od majke, od veza krvi

15   Meister Eckhart, preveo R. B. Blakney, Harper and Brothers, New York 1941, str. 204.

i tla. Na početku ljudske povijesti čovjek, prem- da izbačen iz prvobitnog jedinstva s prirodom još uvijek prianja uz te primarne veze. On po- stiže sigurnost time što se vraća prirodi, ili što se čvrsto drži prvotnih veza. On se još osjeća istovjetnim sa svijetom životinja i bilja i poku- šava da ostvari jedinstvo stapajući se s priro- dom. Mnoge primitivne religije svjedoče o toj fazi razvoja. Životinja je preoblikovana u to- tem; čovjek nosi životinjske maske u najsveča- nijim religijskim  obredima ili  u ratu; čovjek obožava životinju kao boga. U kasnijoj fazi ra- zvoja, a kad se ljudska vještina razvila do obrt- ničke ili umjetničke vještine, kad čovjek više nije zavisan o darovima prirode — o voću koje nalazi, ili o životinjama koje ubija — on tran- sformira proizvod vlastitih ruku u boga. To je faza obožavanja idola izrađenih od gline, srebra ili zlata. Čovjek projicira vlastite snage i sposo- bnosti u stvari koje je napravio, i tako u otuđenu obliku obožava svoju odvažnost, svoje vla- sništvo. U još kasnijoj fazi čovjek daje svojim bogovima oblik ljudskih bića. Čini se da se to moglo dogoditi jedino kad je postao još svjesniji sebe, i kad je otkrio sebe kao najvišu i naj- plemenitiju »stvar« na svijetu. U toj fazi obo- žavanja antropomorfnog boga nalazimo razvoj u dva smjera. Jedan se odnosi na žensku ili mu- šku prirodu bogova, drugi na stupanj zrelosti koji je čovjek dostigao i koji određuje prirodu čovjekove ljubavi za njih.

Govorimo prvo o razvitku od na majku usre- dotočenih do na oca usredotočenih religija. Pre- ma velikim i odlučnim otkrićima Bachofena i Morgana sredinom devetnaestog stoljeća i uspr- kos odbijanju na koje su njihova otkrića naišla u akademskim krugovima, malo je sumnje da je postojala matrijarhalna faza religije, koja je prethodila patrijarhalnoj, barem u nekim kul- turama. U matrijarhalnoj  fazi  najviše biće je majka. Ona je božanstvo, ona je također vlast u porodici i društvu. Da bismo razumjeli bit ma- trijarhalne religije, treba tek da se podsjetimo na ono što je rečeno o suštini majčinske ljubavi. Majčina ljubav je bezuvjetna, ona je svezašti- tna, sveobuhvatna; zato što je bezuvjetna, ona se ne može ni kontrolirati ni steći. Njezino pri- sustvo daje ljubljenoj osobi osjećaj zanosa, dok njezino odsustvo stvara osjećaj izgubljenosti i krajnjeg očaja. Budući da majka voli svoju dje- cu zato što su ona njezina djeca, a ne zato što su

»dobra«, poslušna, ili što ispunjavaju njezine želje i zapovijedi, majčina ljubav se zasniva na jednakosti. Svi ljudi su jednaki zato što su svi djeca jedne majke, zato što su svi djeca Majke Zemlje.

Naredna je faza ljudske evolucije, jedina koju temeljito poznajemo i ne moramo se oslanjati na izvođenja i misaone rekonstrukcije, patrijar- halna faza. U toj fazi majka je skinuta s najviše pozicije, i otac postaje Najviše Biće, jednako u religiji kao i u društvu. Priroda je očinske lju-

bavi takva da otac postavlja zahtjeve, uspostav- lja principe i zakone i njegova ljubav prema si- nu ovisi o spremnosti sina da udovolji njegovim zahtjevima. Otac najviše voli sina koji mu je najsličniji, koji je najposlušniji i najspremniji da ga zamijeni kao nasljednik njegovih dobara. (Razvitak patrijarhalnog društva ide usporedo s razvitkom privatnog vlasništva). Kao posljedica toga, patrijarhalno je društvo hijerarhijsko; je- dnakost braće dopušta konkurenciju i uzajamni razdor. Bilo da se radi o indijskoj, egipatskoj ili grčkoj kulturi, bilo o židovsko-kršćanskoj ili islamskoj religiji, mi smo u središtu patrijarhal- nog svijeta, s njegovim muškim bogovima, nad kojima vlada jedan glavni bog ili gdje su svi bogovi eliminirani osim jednoga — Boga. Me- đutim, budući da se želja za majčinom ljubavi ne može iščupati iz ljudskog srca, ne začuđuje da se figura ljubljene majke nije nikada mogla potpuno protjerati iz pantheona. U židovskoj re- ligiji majčini aspekti boga ponovo su uvedeni, naročito u nekim strujama misticizma. U kato- ličkoj religiji crkva i Djevica simboliziraju maj- ku. Cak ni u protestantizmu nije lik Majke pot- puno iskorijenjen, iako ostaje prikriven. Lu- ther je utvrdio kao svoje glavno načelo da ništa što čovjek čini ne može pribaviti božju ljubav. Božja ljubav je Milost, i religiozno je stanovište da se posjeduje vjera u tu Milost, i da se čovjek učini malenim i bespomoćnim. Nikakva dobra djela ne mogu utjecati na boga — niti ga

skloniti da nas voli, kao što pretpostavlja ka- tolička doktrina. Ovdje možemo uočiti da je katolička doktrina dobrih djela dio patrijarhal- nog shvaćanja: ja mogu pridobiti očevu ljubav poslušnošću i ispunjavanjem njegovih zahtjeva. Luteranska doktrina, s druge strane, usprkos svojem izrazitom patrijarhalnom karakteru, nosi unutar sebe skriveni matrijarhalni element. Majčina se ljubav ne može zadobiti; ona postoji, ili ne postoji, i jedino mogu da u nju vjerujem (kao što psalmist kaže: »-Ti si mi dao da posje- dujem vjeru u grudi moje majke-«16  i da se pre-

obrazim u bespomoćno i nemoćno dijete). Ali,

upravo je to osobitost Lutherove vjere, da je lik majke uklonjen iz predodžbe i zamijenjen likom oca; umjesto sigurnosti koju vam pruža majčina ljubav, snažna sumnja, neispunjiva na- da za bezuvjetnom ljubavi oca postala je najvi- šom oznakom.

Morao sam pretresti tu razliku između ma- trijarhalnih i patrijarhalnih elemenata religije kako bih pokazao da karakter ljubavi prema bogu ovisi o  relativnoj težini  matrijarhalnih  i

patrijarhalnih  aspekata  religije.  Patrijarhalni

Iz matrijarhalnog aspekta religije ja volim boga kao sveobuhvatnu majku. Vjerujem u njezinu ljubav i u to da će me ona, bez obzira jesam li siromašan i nemoćan, ili sam griješio, voljeti i da neće nijedno svoje dijete voljeti više od me- ne. Štogod mi se dogodi, ona će me izbaviti, spasiti, ona će mi oprostiti. Suvišno je reći da se moja ljubav prema bogu i božja ljubav prema meni ne mogu razdvajati. Ako je bog otac, on me voli poput svoga sina, a ja ga volim kao oca. Ako je bog majka, njezina i moja ljubav odre- đene su tom činjenicom.

Ta razlika između majčinskog i očinskog aspekta ljubavi prema bogu samo je, međutim, jedan činilac koji određuje prirodu te ljubavi; drugi je činilac stupanj zrelosti koju je pojedi- nac postigao, a otuda i stupanj zrelosti u njego- vu shvaćanju i njegovoj ljubavi prema bogu.

Budući da se evolucija ljudske vrste pomak- nula od na majku usredotočene do na oca usredotočene strukture društva, a također i re- ligije, mi možemo slijediti razvitak sve zrelije ljubavi prije svega u razvoju patrijarhalne reli-

17

aspekt me podstiče da volim boga kao oca. Pret-

gije.

Na početku tog razvoja nailazimo na de-

postavljam da je on pravedan i strog, da kaž- njava, nagrađuje i da će na kraju izabrati mene kao svog najmilijeg sina, kao što je bog izabrao Abrahama — Izrael, kao što je Isak izabrao Ja- koba, kao što bog izabire sebi najmiliju naciju.

16  Psaim 22 : 9.

spotskog, ljubomornog boga, koji tretira čovje-

ka kojega je stvorio kao svoje vlasništvo i može

17    To je naročito istina za monoteističke religije Zapada. U indijskim religijama likovi majke su zadr- žali znatan utjecaj, kao na primjer u liku boginje Kali; u budizmu i taoizmu pojam boga — ili boginje

—   bio je bez bitnog značenja, ako ne i potpuno elimi-

niran.

činiti s njime što god želi. To je faza religije kad bog izgoni čovjeka iz raja da ne bi jeo s drveta spoznanja i tako i sam postao bog; to je faza kad bog odlučuje da potopom uništi ljud- sku vrstu, jer mu nitko ne udovoljava, osim najdražeg sina Noe; to je faza kad bog zahtije- va od Abrahama da žrtvuje svog jedinog, svog ljubljenog sina Isaka, da dokaže svoju ljubav prema bogu činom potpune poslušnosti. Ali istovremeno započinje nova faza: bog sklapa ugovor s Noom, u kojem obećava da više nikada neće uništiti ljudsku vrstu, ugovor kojim je sam sebe obvezao. Vezan je ne samo svojim obećanjima nego je vezan i svojim načelom — pravdom — i na toj osnovi bog mora udovoljiti Abrahamovu zahtjevu da poštedi Sodomu, ako tamo ima barem deset pravednih ljudi. Ali raz- voj ide i dalje od preobražaja boga iz figure despotskog plemenskog vođe u oca punog ljuba- vi, u oca koji je i sam vezan principima što ih je postavio. Razvoj ide u smjeru preobražaja boga iz figure oca u simbol njegovih principa — pravde, istine, ljubavi. Bog je istina, bog je pravda. U toku tog razvoja bog prestaje da bude osoba, čovjek, otac. On postaje simbol principa jedinstva koji se nalazi iza raznolikosti fenome- na, simbol vizije svijeta koji će izrasti iz duhov- nog sjemena smještena u čovjeku. Bog ne može imati ime. Ime uvijek naznačuje neku stvar, ili osobu, nešto konačno. Kako bi bog mogao imati ime kad nije osoba, nije stvar?

Najizrazitiji prikaz te promjene nalazi se u biblijskoj priči o  tome kako se bog prikazao Mojsiju. Kad Mojsije kaže bogu kako Zidovi neće vjerovati da ga je on poslao dok im ne uz- mogne reći božje ime (kako bi obožavaoci idola mogli shvatiti bezimena boga, kad je suština idola da posjeduje ime). Bog pravi ustupak. On kaže Mojsiju da njegovo (božje) ime glasi: »-Ja postajem ono što postajem«, »Ja postajem — moje je ime«. To »Ja postajem-« znači da bog nije konačan, da nije osoba, da nije »stvar«. Naj adekvatniji prijevod rečenice bi glasio: reci im: »Moje ime je bezimeni«. Zabrana da se prave bilo kakve slike boga, da se ne izusti njegovo ime uzalud, i, napokon, da se ne izusti njegovo ime uopće, ima sve isti cilj — da se čovjek oslobodi ideje o bogu kao ocu, o bogu kao osobi. U najnovijem razvoju teologije ta ideja je dalje razvijena do načela da čovjek čak ne smije dati bogu nikakav pozitivni atribut. Reći o bogu da je mudar, jak, dobar, ponovo implicira da je on osoba; čovjek može najviše učiniti to da kaže što bog nije, da mu prida negativne atribute, da utvrdi da bog nije ograničen, da nije neljuba- zan, nepravedan. Sto više znam o onom što bog

nije, to više znam o bogu.18

Slijedimo li sve zreliju ideju monoteizma u njezinim daljnjim konzekvencijama, ona dovo- di samo do jednog zaključka: da ne treba spo-

18   Vidi  Majmonidesovo shvaćanje  negativnih  atri- buta u knjizi  »Vodič za zbunjene«.

minjati ime boga uopće, da ne treba govoriti o bogu. Tada bog postaje ono što potencijalno jest u monoteističkoj teologiji — bezimeno Jed- no, neizrazivo mucanje, koje se odnosi na je- dinstvo što leži u osnovi pojavnog svijeta, bog postaje osnova svekolikog postojanja; bog po- staje istina, ljubav, pravda. Bog sam ja, ukoliko sam čovjek.

Sasvim je očito da evolucijom od antropo- morfnog do čistog monoteističkog principa do- lazi do znatne razlike u prirodi ljubavi prema bogu. Abrahamova se boga može voljeti kao oca, ili ga se plašiti, pri čemu je dominantno sad opraštanje, a sad srdžba. Ukoliko je bog otac, ja sam dijete. Ja se nisam potpuno oslobo- dio autističke želje za sveznanjem i svemoći. Još nisam stekao objektivnost da shvatim svoja ograničenja kao ljudsko biće, svoje neznanje, svoju bespomoćnost. Ja još uvijek očekujem, poput djeteta, da postoji otac koji me spašava, koji pazi na mene, kažnjava me, otac koji me voli kad sam poslušan, koji je polaskan mojim uspjehom, a srdit zbog moje neposlušnosti. Sa- svim je jasno da većina ljudi nije u svom lič- nom razvoju pr evladala tu infantilnu fazu, i zato je vjerovanje u boga za većinu ljudi vjera u oca koji pomaže — djetinja iluzija. Usprkos činjenici da su takvo shvaćanje religije prevla- dali neki od najvećih učitelja čovječanstva, kao i manji broj ostalih, ona je ipak još uvijek do- minantan oblik religioznosti.

Ako je tome tako, kritika ideje boga, kako ju je izveo Freud, sasvim je ispravna. Pogreška je, međutim, bila u tome što je on zanemario drugi aspekt monoteističke religije, kao i nje- zinu pravu suštinu, koje logika vodi upravo do negacije takva shvaćanja boga. Istinski religi- ozna osoba, ako slijedi bit monoteističkog shva- ćanja, ne moli se ni za što, ne očekuje ništa od boga; ona ne voli boga kao što dijete voli oca ili majku; ona je stekla poniznost u shvaćanju svojih ograničenja do t e mjer e da zna ka ko ništa ne zna o bogu. Bog njoj postaje simbolom koji je čovjeku u ranijoj fazi njegove evolucije predstavljao sve ono za čime je težio, područje duhovnog svijeta, ljubavi, istine i pravde. Ona vjeruje u principe, koje »bog-« predstavlja; ona je istinoljubiva, živi u ljubavi i pravdi, i smatra čitav svoj život vrijednim samo toliko koliko mu pruža mogućnost da dosegne sve veći razvoj svojih ljudskih snaga — kao jedine stvarnosti koja je važna, kao jedinog predmeta od »naj- više vrijednosti«. I na kraju, ona ne govori o bogu — ona čak i ne spominje njegovo ime. Ljubiti boga, ako bi ona upotrijebila tu riječ, značilo bi, dakle, čeznuti da se postane potpuno sposoban za ljubav, da se ostvari u sebi ono što predstavlja bog.

S tog je stanovišta logička konzekvencija mo- noteističke misli negacija svake »teo-logije«, sva- kog »znanja o bogu«. Ipak postoji razlika između takva  radikalno  neteološkog  gledišta  i   nete-

ističkog sistema,  kakav nalazimo,  na primjer, u ranom budizmu ili taoizmu.

U svim teističkim sistemima, čak i u pokojem neteološkom,  mističkom,  postoji  pretpostavka

o realnosti duhovnog  carstva  kao  nečega  što transcendira čovjeka i što istovremeno daje smi- sao i vrijednost čovjekovim duhovnim snagama i njegovu nastojanju da se spasi i iznutra pre- porodi.   U neteističkom sistemu ne postoji du- hovno carstvo izvan čovjeka, ili takvo koje ga transcendira. Sfera ljubavi, razuma i pravde po stoji kao  realnost  samo  zato  što  je  čovjek, i utoliko  ukoliko je on,  bio kadar da razvije te snage u sebi za vrijeme  čitavog  procesa  svoje evolucije. Prema tom gledištu život nema drugog smisla osim onog koji mu čovjek daje.   Čovjek je beznadno sam, osim ukoliko ne pomaže dru- gome.

Govoreći o ljubavi prema bogu, želim razja- sniti da ja sam ne mislim u  smislu teističkog shvaćanja, i da je za mene pojam boga samo historijski uvjetovan pojam u kojem je čovjek izrazio svoj doživljaj vlastitih viših snaga, svoju čežnju za istinom i jedinstvom u određenom historijskom periodu. Ali ja također vjerujem da konzekvencije strogog monoteizma i nonte- istička krajna zaokupljenost duhovnom real- nošću predstavljaju dva gledišta koja se, iako različita, ne moraju boriti jedan protiv drugoga.

Ovdje, međutim, iskrsava jedna druga di- menzija ljubavi prema bogu, koju moramo raz-

motriti kako bismo uočili složenost toga pro- blema. Mislim na osnovnu razliku u religijskom stanovištu između Istoka (Kina i Indija) i Za- pada. Ta se razlika može izraziti u smislu raz- like logičkih kategorija. Od Aristotela je zapadni svijet slijedio logičke principe aristotelske filozo- fije. Njegova se logika zasniva na zakonu iden- titeta, koji tvrdi: A je A, na zakonu proturječja (A nije ne — A) i na zakonu isključenja trećega (A ne može biti A i ne — A, niti A ni ne — A). Aristotel objašnjava svoje gledište veoma jasno u ovoj rečenici: »-Nemoguće je da jedno isto u isto vrijeme pripada i ne pripada istome i u istom smislu. I ako druge odluke možemo dodati tom načelu  da bismo se suprotstavili dijalek- tičkim prigovorima — učinimo to. To je dakle

najsigurnije od svih načela... .«19

Aksiom Aristotelove logike tako duboko pro- žima naše misaone navike da ga mi osjećamo

»prirodnim« i po sebi očitim, dok s druge strane tvrdnju: X je A i ne — A smatramo besmis- lenom. (Naravno, tvrdnja se odnosi na subjekt X u određeno vrijeme, a ne X sada, pa X kas- nije, ili na jedan aspekt X u suprotnosti prema drugome).

U suprotnosti prema aristotelskoj logici na- lazi se ono što bi se moglo nazvati paradoksal- nom logikom, logikom koja pretpostavlja da A i ne — A ne isključuju jedan drugoga kao pre-

19   Aristotel »Metafizika-« 1005 b, knjiga III, str. 75

—   Kultura, 1960, Beograd — prijevod H. L.

dikati X-a. Paradoksalna logika je prevladala u kineskom i indijskom mišljenju, u filozofiji Heraklita, i zatim ponovno pod imenom dijalek- tike, u filozofiji Hegela i Marxa. Opći princip paradoksalne  logike  jasno  je  izrazio  Lao-tse

»Strogo istinite riječi pričinjaju se paradok- salne«.20 Također i Cuang-tsu: »Ono što je jedno jest  jedno.  Ono  što  je  ne-jedno  također  je

nismo mi«.22 Ili: »Jedan te isti očituje se u stva- rima kao živ i kao mrtav, budan i u snu, mlad i star«.23

U Lao-tseovoj filozofiji ista je ideja izražena više u poetskoj formi. Karakterističan primjer taoističkog paradoksalnog mišljenja je ova tvr- dnja:  »Težina  je  korijen  lakoće,  nepomičnost

24

jedno«. Te su  formulacije paradoksalne logike

upravljač  kretanja«.

Ili:  »Tao  u  svom  regu-

potvrdne: to jest i to nije. Druga je formulacija

larnom toku ne čini ništa i tako ne postoji ništa

25

niječna: to nije ni to ni ono. Prvi izraz misli

što on ne čini«.

Ili: »Moje riječi je lako shvatiti

nalazimo u taoizmu, kod Heraklita i ponovno u hegelijanskoj dijalektici; druga formulacija je česta u indijskoj filozofiji.

Premda bi nadišlo opseg ove knjige da se dade detaljniji opis razlike između aristotelske paradoksalne logike, navest ću nekoliko ilustra- cija, kako bih princip učinio što razumljivijim. Paradoksalna logika ima svoj najraniji izraz u zapadnom mišljenju u filozofiji Heraklita. On pretpostavlja da je borba suprotnosti osnova svega postojećeg. »Oni ne razumiju«, kaže on

»da je sve — Jedno, boreći se sa samim sobom, identično sebi:  protuslovna  harmonija, kao na guslama i liri.21 Ili još jasnije: »Mi ulazimo u istu rijeku, a ipak ne u istu; to smo mi i to

20   Lao-tse »Tao-Teh kralj« — iz »Svete knjige Istoka« (»The Sacred Books of the East«, uredio Max Mueller, tom XXXIX, Oxford, University Press, Lon don 1927) str. 120.

21   W. Capelle »Predsokratici« (»Die Vorsokratiker«,

Alfred Kroener Verlag, Stuttgart 1953), str.  134.

 

i veoma lako slijediti; ali ne postoji nitko u svijetu tko je kadar da ih shvati i slijedi«.26  U

taoističkom mišljenju, baš kao i u indijskom i sokratovskom mišljenju, najviša stepenica do koje misao dolazi je znanje o neznanju. »Znati a ipak (misliti) da ne znamo najviše je (posti- gnuće); ne znati (a ipak misliti) da znamo jest

bolest«.27  Upravo je konzekvencija te filozofije

da se najviši bog ne može imenovati. Najviša zbilja, najviše Jedno ne može se razumjeti po- sredstvom riječi ili misli. Kao što to Lao-tse kaže: »Tao koji se može zdrobiti nije trajan i nepromjenljiv Tao. Ime koje se može nazvati nije trajno i nepromjenljivo  ime«.28 Ili, u dru- gačijem izričaju: »Mi gledamo u to, i mi to ne vidimo   i  nazivamo   to „Nerazlučivim". Mi to

22   Isto, str. 132.

23   Isto, str. 133.

24   Mueller, ap. cit. str. 69.

25   Isto, str. 79.

26   Isto, str. 112.

27   Isto, str. 113.

28   Isto, str. 47.

 

slušamo i mi to ne čujemo i nazivamo to »Ne- čujnim«. Mi pokušavamo to shvatiti i ne uspi- jevamo i nazivamo to »Tajanstvenim«. S te tri kvalitete ono se ne može učiniti predmetom opi- sivanja, stoga ih mi izmiješamo i dobivamo Jedno«.29    I  još  jedna  formulacija  iste  ideje:

»Onome tko shvaća (Tao), nije do toga da go- vori (o njemu); tko je (međutim spreman) da govori o njemu, ne shvaća ga.«so

Bramanska  filozofija  je  bila  zaokupljena  od- nosom  raznolikih  fenomena  i  jedinstva  (Brah-

koja shvaća mora transcendirati sebe, ukoliko že- li doseći istinsku realnost. Suprotnost je katego- rija čovjekova duha a nije po sebi element real- nosti. U Rig-Vedi princip je izražen u ovom ob- liku: »Ja sam dvoje, životna sila i materijal, dvo- je odjednom«. Krajnja konzekvencija ideje da misao može uočavati samo u proturječjima našla je čak drastičniji nastavak u vedantskom mi- šljenju, koje tvrdi da je misao — sa svim svojim profinjenim razlikovanjima — bila »samo sup- tilniji horizont neznanja, zapravo, najsuptilniji

 

ma n). Ali paradoksalnu filozofiju ne treba ni u Indiji ni u Kini brkati s dualističkim stano- vištem. Harmonija (jedinstvo) se sastoji od pro- tuslovnih elemenata: »Bramansko se mišljenje od početka centriralo oko paradoksa istovreme- nih antagonizama — a opet — i oko istovjetnosti manifestnih sila i oblika pojavnog svijeta.. .«31 Najviša snaga u svemiru, kao i u čovjeku, trans- cendira i pojmovnu i sjetilnu sferu. Ona zato nije

»ni ovo ni ono«. Ali, kao što Zimmer napominje:

»Ne postoji antagonizam između „realnog i ne- realnog" u tom strogom nedualističkom izjedna- čenju«.32 U svojem traženju jedinstva iza razno- likosti bramanski su mislioci došli do zaključka da uočene dvije suprotnosti ne odražavaju pri- rodu stvari već prirodu uma koji uočava. Misao

29         Isto, str. 57.

30         Isto, str. 100.

31         H. R. Zimmer, »Filozofije Indije« (»Philosophies

of India«, Pantheon Books, New York 1951).

32         Isto.

od svih zavaravajućih lukavstava maje».

Paradoksalna je logika u značajnoj vezi sa shvaćanjem boga. Ukoliko bog predstavlja naj- višu realnost i ukoliko čovjekov duh shvaća posredstvom protuslovlja, nikakva se pozitivna tvrdnja ne može iskazati o bogu. U »Vedama« se ideja o sveznajućem i svemogućem bogu smatra za najviši oblik neznanja.34 Vidimo ovdje vezu s bezimenošću Taoa, s bezimenim imenom boga koji sebe otkriva Mojsiju, s »apsolutnim ništa« Meistera Eckharta. Čovjek može znati samo negaciju, a nikada i kakvoću najviše re- alnosti. »U međuvremenu čovjek ne može znati što je bog, čak i kad bi odlično znao što bog nije... Tako zadovoljan s ništa, duh teži za naj- višim od svih dobara.«35 Prema Meisteru Eck- hartu je: »Božansko Jedno negacija nad negaci-

33         Isto, str. 424.

34         Vidi Zimmer, isto, str. 424.

35         Meister  Eckhart,  preveo R.  B.  Blavkey Harper

and Brothers, New York, 1941, str. 114.

jama, nijekanje nad nijekanjima... Svako biće sadrži negaciju: jedno niječe da postoji ono drugo«.36 To je samo daljnja konzekvencija da bog Meisteru Ecknartu postaje »apsolutno Ni- šta-«, baš kao što je najviša realnost za Kabalu

»En Sof«, »Beskrajno Jedno-«.

Razmatrao sam razliku između aristotelske i paradoksalne logike da bih pripremio teren za važna razlikovanja u shvaćanju ljubavi prema bogu. Zastupnici paradoksalne logike kažu da čovjek može shvatiti realnost samo posredstvom proturječja, i ne može nikada shvatiti u mišlje- nju najvišu realnost — jedinstvo, Jedno samo. To je imalo za posljedicu da čovjek sebi postavlja kao najviši cilj da nađe odgovor u mišljenju. Mišljenje nas može dovesti jedino do spoznaje da nam ne može dati posljednji odgovor. Svijet misli ostaje uhvaćen u paradoksu. Jedini način koji nam omogućuje da svijet potpuno shvatimo nalazi se, ne u mišljenju, već u činu, u doživljaju sjedinjenja. Tako paradoksalna logika vodi do zaključka da ljubav prema bogu nije ni spozna- vanje boga putem mišljenja, ni mišljenje o čo- vjekovoj ljubavi prema bogu, već doživljajni čin sjedinjenja s bogom.

To vodi do isticanja ispravnog načina života. Sav život, svaki mali i svaki važan čin posvećen je spoznavanju boga, ali ne spoznavanju putem ispravne misli,  već posredstvom ispravne dje-

86 Isto,  str.  247.  Vidi  također  negativnu  teologiju Majmonidesa.

latnosti. To se može jasno vidjeti u orijen- talnim religijama. U bramanizmu, a također u budizmu i taoizmu, najviši cilj religije nije ispravno vjerovanje već ispravno  djelovanje. Isto to isticanje nalazimo i u židovskoj religiji. Gotovo i nije bilo rascjepa u pogledu vjerovanja u židovskoj religiji (jedini veliki izuzetak, raz- mimoilaženje Farizeja i Saduceja, bilo je u suštini razmimoilaženje dviju suprotnih soci- jalnih klasa). Židovska je religija isticala (na- ročito od početka nove ere na ovamo) ispravan način života, Halašu (ta riječ ima zapravo isto značenje kao i Tao).

U modernoj povijesti isto su načelo izrazili Spinoza, Marx i Freud. U Spinozinoj filozofiji težište je pomaknuto s ispravnog vjerovanja na ispravno življenje. Marx je izrazio isti princip kad je rekao: »Filozofi su svijet samo različito tumačili, ali radi se o tome da se on izmijeni«. Freudova paradoksalna logika vodi ga do pro- cesa psihoanalitičke terapije, do sve dubljeg do- življaja sebe.

Sa stanovišta paradoksalne logike težište nije na misli već na djelovanju. To stanovište po- vlači za sobom više važnih konzekvencija. Kao prvo, ono vodi do tolerancije koju nalazimo u indijskim i kineskim religijskim zbivanjima. Ako ispravno mišljenje nije najviši cilj i nije put spasenja, nema razloga da se borimo s drugima, kojih je mišljenje došlo  do različitih formulacija. Ta tolerancija je prekrasno izražena u priči o nekolicini ljudi, od kojih je bilo zatra- ženo da opišu slona u mraku. Jedan, dodirnuvši njegovu surlu, reče: »Ova je životinja slična vo- dovodnoj cijevi«; drugi, dodirnuvši njegove uši, reče: »Ova životinja je slična lepezi-«; a treći, dodirnuvši njegove noge, opisao je životinju kao stup.

Drugo paradoksalno stanovište stavilo je te- žište više na preobražaj čovjeka nego na razvoj dogme s jedne strane, i nauke s druge. S in- dijskih, kineskih i mističkih gledišta, čovjekov religiozni zadatak nije da ispravno misli, već da ispravno djeluje i (ili) da se sjedini s Jednim u aktu koncentrirane meditacije.

Za glavni smjer zapadnog mišljenja vrijedi suprotno. Budući da je čovjek očekivao da će naći najvišu istinu u ispravnom mišljenju, gla- vno je težište bilo na mišljenju, mada se i is- pravno djelovanje također smatralo kao važno. U religijskom razvoju to je dovelo do stvaranja dogmi, do beskrajnih prepirki o dogmatskim formulacijama i do netolerancije prema »ne- vjerniku« ili heretiku. Staviše, to je dovelo do isticanja »vjere u boga« kao krajnje svrhe re- ligioznog stanovišta. To, naravno, ne znači da nije bilo i shvaćanja da čovjek treba da ispravno živi. Ali ipak, osoba koja je vjerovala u boga

—    makar ga i nije doživljavala — osjećala se superiornija od one osobe koja je doživljavala boga, ali nije »vjerovala« u njega.

Težište na mišljenju imalo je također još jednu i historijski vrlo važnu posljedicu.  Ideja

da čovjek može naći istinu u mišljenju dovela je ne samo do dogme već i do znanosti. U znan- stvenom mišljenju jedino je ispravno mišljenje važno, jednako iz aspekta intelektualnog po- štenja, kao i iz aspekta primjene znanstvenog mišljenja u praksi — to jest u tehnici.

Ukratko, paradoksalna je logika vodila do to- lerancije i pokušaja da čovjek preobrazi samoga sebe. Aristotelsko stanovište vodilo je do dogme i znanosti, do katoličke crkve i  do otkrića atomske energije.

Posljedice te razlike između dvaju stanovišta za problem ljubavi prema bogu već su impli- citno objašnjene i treba da ih samo još ukratko spomenemo.

U dominantnom zapadnom religijskom si- stemu ljubav prema bogu je u biti isto što i vjera u boga, u božje postojanje, božju pravednost, ljubav. Ljubav prema bogu je u suštini misaono iskustvo. U istočnim religijama i u misticizmu ljubav prema bogu je snažno osjećajno iskustvo sjedinjenja, neodvojivo vezano s izrazom te lju- bavi u svakom životnom aktu. Najradikalniju formulaciju tog cilja dao je Meister Eckhart:

»Ako sam stoga preobražen u Boga i ako me On sjedini sa Sobom, tada s pomoću živog Boga nestaje razlike između nas... Neki ljudi za- mišljaju da će vidjeti Boga, da će Ga vidjeti kao da on stoji tamo, a oni ovdje, ali tome neće biti tako. Bog i ja — mi smo jedno. Spoznavši Boga,

ja ga uzimam k sebi. Ljubeći Boga, ja prodirem u njega«.37

Možemo se sada vratiti važnoj paraleli između ljubavi prema roditeljima i ljubavi prema bogu. Dijete je najprije vezano na svoju majku kao »- osnovu svekolikog postojanja«. Ono se osjeća bespomoćnim i treba sveobuhvatnu majčinu ljubav. Ono  se zatim okreće ocu kao novom centru svojih osjećaja, kao vodećem načelu misli i djelovanja. U toj fazi dijete pokreće po- treba da zadobije očevu pohvalu, a da izbjegne njegovo negodovanje. U fazi pune zrelosti ono

se oslobodilo lika majke i oca, sila koje zašti-

ćuju i zapovijedaju; ono je uspostavilo majčinski i očinski princip u sebi. Ono je postalo vlastita majka i vlastiti otac; ono jest otac i majka. U povijesti ljudske vrste vidimo — i možemo anti- cipirati — isti razvoj: na početku je ljubav prema bogu bespomoćna vezanost na majku boginju, zatim je poslušna vezanost na očinskog boga, dok u fazi zrelosti bog prestaje biti izvanjska sila jer je čovjek utjelovio  principe ljubavi i pravde u sebi, jer se sjedinio s bogom, i, najzad, jer govori o bogu jedino u poetskom, simbo- ličkom smislu.

Iz ovih razmatranja slijedi da se ljubav prema bogu ne može odvojiti od ljubavi prema rodi- teljima. Ako se osoba nije oslobodila incestuozne vezanosti na majku, pleme, naciju, ako je zadr- žala djetinju ovisnost o ocu koji kažnjava, tada

37 Meister Eckhart, op. cit. stranice 181—2.

ona ne može razviti zreliju ljubav prema bogu, tada njezina religija spada u raniju fazu u kojoj boga doživljava kao svezaštitnu majku ili kao oca koji kažnjava i nagrađuje.

U suvremenoj religiji nalazimo da su sve faze, od najranijih i najprimitivnijih do onih najviših, još uvijek prisutne. Riječ »bog« ozna- čuje i plemenskog vođu i »-apsolutno Ništa«; Na isti način zadržava svaki  pojedinac u sebi, u nesvjesnom sebi, kao što je Freud pokazao, sve

faze od bespomoćnog djeteta pa nadalje. Pitanje

uvijek glasi: koliko je netko odrastao? Jedno je pouzdano: priroda njegove ljubavi prema bogu odgovara prirodi njegove ljubavi za čo- vjeka i, štaviše, stvarna kvaliteta njegove lju- bavi prema bogu i čovjeku često je nesvjesna

—    prikrivena i racionalizirana zrelijim miš- ljenjem o tome kakva je njegova ljubav. Da- pače, ljubav prema čovjeku, premda direktno prožima njegove odnose s vlastitom porodicom, u posljednjoj je analizi određena strukturom društva u kojem čovjek živi. Ako  je socijalna struktura karakterizirana podvrgavanjem auto- ritetu — otvorenom autoritetu ili anonimnom autoritetu tržišta i javnog mnijenja — čovjekovo shvaćanje boga mora biti infantilno i daleko od zrelosti, čije se sjeme nalazi u povijesti mono- teističke religije.