3.      OBJEKTI LJUBAVI

Ljubav nije prije svega odnos prema nekoj posebnoj osobi: ona je stanovište, orijentacija karaktera što  odlučuje o povezanosti osobe sa svijetom kao cjelinom, a ne s jednim »objektom« ljubavi. Ako čovjek voli samo jednu osobu, a ravnodušan je prema svim drugima, njegova ljubav nije ljubav već simbiotska vezanost, ili uvećani egotizam. Pa ipak, većina ljudi vjeruje da se ljubav uspostavlja posredstvom objekta, a ne sposobnosti. Zapravo, oni čak vjeruju da je dokaz snage njihove ljubavi u tome što ne vole nikoga osim »ljubljene-« osobe. To je ista ona za- bluda koju smo već prije spomenuli. Pošto ne shvaća da je ljubav aktivnost, snaga duše, čo- vjek vjeruje da tr eba sa mo naći pravi objekt

—   i da se onda sve odvija samo od sebe. To se

stanovište može usporediti sa stanovištem čo- vjeka koji želi slikati, ali umjesto da ovlada slikarskim umijećem, tvrdi da  mora  pričekati na pravi objekt i da će prekrasno slikati kad ga nađe. Ako istinski volim nekog čovjeka, volim sve ljude, volim svijet, volim život. Mogu li reći nekome: »volim te«, znači, moram biti spo- soban da kažem »volim u tebi svakoga, volim pomoću tebe svijet, volim u tebi i sebe«.

Tvrdnja da je ljuba v orijentacija koja s e odnosi na sve, a ne na jednoga, ne podrazumi- jeva, međutim, misao da nema razlika između različitih tipova ljubavi, što ovisi o vrsti objekta na koji se ljubav odnosi.

a)  BRATSKA LJUBAV

Najosnovnija vrsta ljubavi, koja leži u osnovi svih  tipova  ljubavi,  jest  bratska  ljubav.  Pod

tim pojmom podrazumijevam osjećaj odgovor- nosti, brige, respekta, kao i poznavanje svakog drugog ljudskog bića, i želju da se unaprijedi njegov život. To je vrsta ljubavi o kojoj govori Biblija kad kaže: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«. Bratska ljubav je ljubav koja obuhvaća sva ljudska bića: ona je karakterizi- rana upravo odsustvom ekskluzivnosti. Ako sam razvio sposobnosti za ljubav, ne mogu a da ne volim svoju braću. Bratska ljubav ostvaruje doživljaj jedinstva sa svim ljudima, doživljaj ljudske solidarnosti, ljudskog izmirenja. Bratska se ljubav zasniva na doživljaju da s mo s vi jedno. Razlike u talentima, inteligenciji, znanju, mogu s e zanemarit i u usp oredbi  s  lju ds ko m biti koja je zajednička svim ljudima. Da bismo iskusili tu istovjetnost, treba da prodremo od periferije do srži. Ako uočavam na drugom čovjeku samo površinu, uočavam uglavnom ra- zlike, ono što nas razdvaja. Ako zahvaćam do srži, uočavam našu istovjetnost, činjenicu našeg bratstva.    Ta   povezanost   iz   centra   u   centar

—   umjesto povezanosti s periferije na periferiju

—  jest »centralna povezanost«. Ili, kao što je to Simone Weil prekrasno izrazio: »Iste riječi (na primjer,  čovjek  kaže  svojoj   ženi: »volim te«) mogu biti otrcane ili izvanredne, već prema na činu kako su izrečene. A taj način ovisi o dubini onog predjela čovjekova bića iz kojeg proizlaze, a da volja nema pri tome nikakva utjecaja. I posredstvom   čudesne   suglasnosti   one   dosežu isti predio u onoga tko ih čuje. Tako slušalac može razabrati, ako ima ikakvu moć razabiranja, u čemu je vrijednost riječi.11

Bratska ljubav je ljubav jednakih; međutim, čak i kao jednaki nismo uvijek »jednaki«. Uko- liko smo ljudi, svima nam je potrebna pomoć. Danas meni, sutra tebi. Ali to ne znači da je jedan čovjek bespomoćan, a drugi moćan. Bes- pomoćnost je privremeno stanje; sposobnost da s e os ovi i kora ča vla st it im noga ma sta lna je i zajednička.

Pa ipak, ljubav prema bespomoćnom, ljubav prema siromašnima i stranim ljudima početak je bratske ljubavi. Voljeti vlastito potomstvo nije postignuće. I životinja voli svoje mlade i brine se za njih. Tko je bespomoćan, voli svog gospo- dara jer njegov život ovisi o gospodaru; dijete voli svoje roditelje jer ih treba. Ljubav počinje da se ostvaruje jedino kod onih kojima ne služi praktičnom cilju. Značajno je da su u Starom zavjetu središnji objekt čovjekove ljubavi siro- masi, stranci, udovice i siročad, i najzad nacio- nalni neprijatelji Egipćani i Edomiti. Suosje- ćajući za bespomoćnog, u čovjeku se začinje ljubav prema vlastitom bratu, a i u ljubavi pre- ma sebi čovjek također voli biće kojem je potre- bna pomoć, voli krhko, nesigurno ljudsko biće. Suosjećanje podrazumijeva element poznavanja i identifikacije: »Vi poznajete srce stranca«, kaže

11   Simone Weil: »Sila teže i milost« (»Gravity and Grace«, 6. P. Putnam's Sons, New York, 1952) str. 117.

Stari  zavjet,  »jer  vi  ste  bili  stranci u zemlji Egipta«;.. . stoga ljubite stranca«12

b)  MAJČINSKA LJUBAV

Već smo se bavili prirodom majčinske ljubavi u prethodnom poglavlju, gdje smo razmatrali razliku između majčinske i očinske ljubavi. Majčinska ljubav, kao što sam tamo rekao, be- zuvjetna je afirmacija djetetova života i nje- govih potreba. Ali moramo dodati još jednu važnu dopunu tom prikazu. Afirmacija djetetova života ima dva vida; jedan su briga i odgo- vornost, koji su apsolutno potrebni za održavanje djetetova života i rasta. Drugi vid seže dalje od pukog održavanja. On se ogleda u stanovištu koje ulijeva djetetu ljubav prema životu, koje mu pruža osjećaj: vrijedno je živjeti, dobro je biti dječak ili djevojčica, dobro je da sam na toj zemlji. Ta su dva vida majčinske ljubavi iska- zana veoma izrazito u biblijskoj priči o nastanku svijeta. Bog stvara svijet i čovjeka. To odgovara jednostavnoj brizi za egzistenciju i njezinu afir- maciju. Ali Bog ide dalje od tog minimalnog zahtjeva. Svakog dana, pošto su priroda — i čovjek — stvoreni, Bog kaže: »To je dobro«. Majčinska ljubav, pri tom drugom koraku, pruža djetetu osjećaj da je vrijedno biti rođen; ona ulijeva u dijete ljubav 'prema životu, a ne samo

12   Istu je ideju izrazio Herman Cohen u svojoj knjizi

»Religija  uma  iz  židovskih  izvora«  (»Religion  der Vernunft aus den Quellen des Judentums«, 2. izdanje

J. Kaufman Verlag, Frankfurt am Main, 1929) str. 168.

želju da ostane živo. Može se uzeti da je ista ideja izražena i u jednom drugom biblijskom simbolu. Obećana zemlja (zemlja je uvijek sim- bol majčinstva) opisuje se kao »prepuna mlijeka i meda«. Mlijeko je simbol prvog vida ljubavi, vida brige i potvrđivanja. Med simbolizira slast života, ljubav za život i radost što smo živi. Ve- ćina je majki sposobno da dadu »mlijeko«, ali ih je tek manji broj sposobno da dade i »med«. Da bi bila kadra dati med, majka mora biti ne samo »dobra majka«, već i sretan čovjek — a taj cilj ne postižu mnoge. Učinak toga po dijete gotovo i ne može biti veći. Ljubav majke prema životu isto je tako zarazna kao i njezina tje- skoba. Oba .stanovišta duboko utječu na čitavu djetetovu ličnost. Moguće je zaista razlikovati među djecom — i odraslima — one što su do- bili samo »mlijeko« od onih što su dobili »mli- jeko i med«.

Za razliku od bratske i erotske ljubavi, koje predstavljaju ljubav između jednakih, odnos između majke i djeteta po samoj svojoj prirodi je odnos nejednakosti, u kojem je jednome potrebna sva pomoć, a drugi je daje. Upravo zbog tog altruističkog, nesebičnog karaktera, majčinska se ljubav smatrala za najvišu vrstu ljubavi i za najsvetiju od svih emocionalnih ve- za. Međutim, čini se da majčinska ljubav ne dolazi do punog izražaja u ljubavi za malo di- jete, već u ljubavi za dijete koje sazrijeva. Za- pravo ogromna većina majki vole dijet e tako

dugo dok je maleno i još uvijek potpuno ovisno o njima. Većina žena želi djecu, sretne su s novo- rođenčetom i gorljive u svojoj brizi za njega, usprkos činjenici da ne «dobivaju« ništa za uz- vrat od djeteta, osim smiješka ili izraza zado- voljstva na njegovu licu. Čini se da je to stano- vište ljubavi djelomično ukorijenjeno u instin- ktivnoj opremi koja se može naći kod životinja, kao i kod ljudske ženke. Ali, kakva god i bila uloga tog instinktivnog faktora, postoje također specifično ljudski psihološki faktori, koji odlu- čuju o tom tipu majčinske ljubavi. Jedan se može naći u narcističkom elementu majčine ljubavi. Ukoliko ona još uvijek osjeća da je dijete dio nje, majčinska ljubav i zanesenost mogu biti zadovo- ljenje njezina narcizma. Druga se motivacija može naći u majčinoj želji za vlašću ili posjedo- vanjem. Dijete — budući da je bespomoćno i potpuno podvrgnuto njezinoj volji — prirodni je objekt zadovoljenja za majku koja je sklona dominaciji i posjedovanju.

Ma koliko te motivacije bile česte, one su vjerojatno manje važne i manje općenite od mo- tivacije koja se može nazvati: potreba za trans- cendencijom. Ta potreba za transcendencijom je jedna od najtemeljnijih čovjekovih potreba; ona se korijeni u činjenici njegove samosvijesti, u činjenici da on nije zadovoljan ulogom stara- nja, u tome da on ne može prihvatiti sebe kao bačenu kocku. On osjeća potrebu da bude stva- ralac, da bude biće koje transcendira pasivnu

čenjenicu da je stvoreno. Postoje mnogi načini da se postigne to zadovoljstvo stvaralaštva; naj- prirodnije i najlakše se postiže majčinom brigom i ljubavlju za dijete. Ona transcendira sebe u djetetu, njezina ljubav za njega daje njezinu ži- votu smisao i značenje. (U samoj nesposobnosti muškarca da zadovolji svoju potrebu za tran- scendencijom u rađanju nalazi se za njega po- ticaj da sebe transcendira stvarajući svijet stva- ri i ideja).

Ali dijete mora rasti. Ono se mora osloboditi

majčine utrobe, majčinih grudi; ono mora naj- zad postati potpuno ljudsko biće. Sama suština majčinske ljubavi je briga za djetinji rast, a to znači da ona mora željeti da se dijete odvoji od nje. To je osnovna razlika između majčinske i erotske ljubavi. U erotskoj ljubavi dvoje ljudi koji su bili razdvojeni postaju jedno. U majčin- skoj se ljubavi dvoje ljudi koji su bili jedno odvajaju. Majka mora ne samo tolerirati, već mora željeti i potpomagati djetetovo odvajanje. Tek u toj fazi majčinska ljubav postaje tako te- žak zadatak da zahtijeva nesebičnost, sposobnost da se dade sve, a da se ne želi ništa osim sreće ljubljenog djeteta. Upravo u toj fazi mnoge maj- ke ne uspijevaju u svom zadatku majčinske ljubavi. Žena narcističkih sklonosti, željna do- minacije i posjedovanja, može »voljeti« dok je dijete maleno. Samo žena stvarno sposobna za ljubav, žena koja je sretnija kad daje nego kad uzima,   koja stoji čvrsto na vlastitim   nogama,

može  voljeti  kad  se  dijete  nalazi   u procesu odvajanja.

Majčinska ljubav za dijete koje raste, ljubav koja ne želi ništa za sebe, možda je najteži oblik ljubavi koji treba postići, i utoliko je varljivija što ma jka s veli ko m la koćom može volj et i svoje dijete. Ali upravo zbog te teškoće žena može istinski voljeti kao majka jedino ako uopće može voljeti, ako može voljeti svoga muža, dru- gu djecu, strance, sva ljudska bića. Žena koja nije sposobna za ljubav u tom smislu može biti nježna majka dok je dijete malo, ali ona ne može biti majka koja voli, što dokazuje voljnošću da podnese odvajanje — i da čak i nakon odvajanja i dalje voli.

c)  EROTSKA LJUBAV

Bratska ljubav je ljubav između jednakih, majčinska ljubav je ljubav prema bespomoćnom. Ma koliko da su međusobno različite, zajedničko im je da po samoj svojoj prirodi nisu ograničene na jednu osobu. Volim li svoga brata, volim svu svoju braću; volim li svoje dijete, volim svu svoju djecu. Čak i više od toga, volim svu djecu, sve kojima je potrebna moja pomoć. Suprotna tim tipovima ljubavi je erotska ljubav; ona je žudnja za potpunim stapanjem, za sjedinjenjem s drugom osobom. Ona je po samoj svojoj pri- rodi isključiva, i nije općenita. Ona je također, možda,   najvarljiviji oblik ljubavi koji postoji.

Ona se, ponajprije, često brka s eksplozivnim doživljajem »zaljubljivanja«, s iznenadnim išče- zavanjem prepreka koje su do tog trenutka po- stojale između dvoje stranaca. Ali, kao što sam prije istakao, taj doživljaj iznenadne intimnosti po samoj je svojoj prirodi kratkotrajan. Kad je stranac postao intimno poznata osoba, ne postoje više prepreke koje bi trebalo prevladavati, ni iznenadne   bliskosti   koju   bi   trebalo   osvajati.

»Ljubljena« je osoba postala isto tako poznata kao i ja sam sebi. Ili bi, možda, trebalo reći: isto tako malo poznata. Kad bi dublje poznavali dru- gu osobu, kad bi čovjek mogao obuhvatiti bes- krajnost njezine ličnosti — ne bismo drugu osobu nikada pravo upoznali — i čudo prevladavanja prepreka moglo bi se odvijati svaki dan iznova. Ali, mnogi ljudi brzo istraže i iscrpe vlastitu lič- nost, kao i ličnosti drugih. Oni prvo ostvaruju intimnost posredstvom seksualnog dodira. Bu- dući da doživljavaju odvojenost druge osobe najprije kao fizičku odvojenost, fizičko sjedi- njenje znači prevladavanje odvojenosti.

Osim toga postoje drugi faktori koji za mnoge ljude znače prevladavanje odvojenosti. Govoriti o vlastitom intimnom životu, o vlastitim nadama i  strepnjama, pokazati svoje bezazlene ili dje- tinjaste osobine, uspostaviti zajednički interes sa svijetom — sve se to shvaća kao prevladava nje odvojenosti. Čak pokazati svoju srdžbu, svo- ju mržnju ili potpuni nedostatak suzdržijivosti shvaća se kao intimnost, i to može objasniti izo-

pačenu privlačnost koju oženjeni partneri često uzajamno osjećaju, jer se sebi pričinjaju intimni jedino kad su u krevetu, ili kada daju oduška uzajamnoj mržnji ili bijesu. Međutim, svi ti ti- povi bliskosti tendiraju u toku vremena da se sve više smanje. Posljedica je da čovjek traži ljubav s drugom osobom, s novim strancem. I opet se stranac preobražava u »intimnu« osobu, i opet je doživljaj zaljubljivanja očaravajući i snažan, i opet polako gubi snagu i završava željom za novim, osvajanjem, novom ljubavlju — uvijek u iluziji da će nova ljubav biti drugačija od pri- jašnjih. Te iluzije znatno podstiče varljivi ka- rakter seksualne želje.

Seksualna želja teži za stapanjem — a nije nikako samo seksualni apetit, oslobođenje od bolne napetosti. Međutim, seksualnu želju može isto tako podsticati tjeskoba osamljenosti, želja da se osvoji ili bude osvojen, taština, težnja da se povrijedi ili čak razori, kao što je može pod- sticati i ljubav. Čini se da se seksualna želja lako spaja sa svakom jakom emocijom i da je ona lako podstiče, a ljubav je samo jedna od tih emocija. Budući da većina ljudi seksualnu želju poistovjećuju s idejom ljubavi, oni se lako dadu zavesti na zaključak da se međusobno vole, ako se žele fizički. Ljubav može pobuditi želju za spolnim sjedinjenjem; u tom slučaju fizičkoj vezi nedostaje pohlepe, želje da se osvoji, ili da se bude osvojen, ona je pomiješana s nježnošću. Ako želja za fizičkim sjedinjenjem ne podstiče

ljubav, ako erotska ljubav nije i bratska ljubav, ona vodi do sjedinjenja samo u orgijastičkom prolaznom smislu. Spolna privlačnost stvara za trenutak privid sjedinjenja, pa ipak to »sjedinje- nje« bez ljubavi ostavlja strance isto tako uda- ljenima kao što su bili i prije — katkada se sti- de jedan drugoga, ili se čak mrze, jer privida nestane i oni osjete međusobnu otuđenost još izrazitije nego prije. Nježnost nije nikako, kao što je Freud vjerovao, sublimacija seksualne želje. Ona je direktni rezultat bratske ljubavi, i postoji u fizičkim kao i u nefizičkim oblicima ljubavi.

U erotskoj ljubavi postoji isključivost koja nedostaje bratskoj i majčinskoj ljubavi. Taj isključivi karakter erotske ljubavi zahtijeva izvjesno daljnje razmatranje. Cesto se isključi- vost erotske ljubavi pogrešno interpretira kao veza posjedovanja. Čovjek često nailazi na dvoje ljudi koji »se vole« a da ne osjećaju ljubav ni za koga drugoga. Zapravo, njihova je ljubav egoti- zam u dvoje (a deux); oni su dvoje ljudi koji se poistovećuju i koji su riješili problem odvoje- nosti na taj način što su uvećali jedan indivi- duum na dvoje. Oni doživljavaju prevladavanje odvojenosti, a ipak, budući da su odvojeni od ostalog čovječanstva, oni ostaju odvojeni jedan od drugoga i otuđeni od samih sebe. Njihov je doživljaj sjedinjenja privid. Erotska ljubav je isključiva jedino u smislu da se mogu potpuno i snažno sjediniti samo s jednom osobom. Erotska ljubav isključuje ljubav prema drugima sa- mo u smislu erotskog sjedinjenja, u smislu pu- nog angažiranja u svim vidovima života — ali ne isključuje ljubav u smislu duboke bratske ljubavi.

Erotska ljubav, ako je doista ljubav, pretpo- stavlja jedno: da ljubim iz suštine svoga bića,— i da doživljujem drugu osobu u suštini njegova ili njezina bića. U biti, sva su ljudska bića iden- tična. Svi smo mi dio Jednog; mi smo Jedno. Ako je tome tako, ne bi smjelo biti važno koga volimo. Ljubav treba da bude suštinski čin vo- lje, čin odluke da potpuno posvetim svoj život životu druge osobe. I zaista, taj se princip nalazi iza ideje nerazrješivosti braka, kao što je i iza mnogih oblika tradicionalnog braka u kojem se partneri nikada uzajamno ne izabiru, već su izabrani jedan za drugoga — a ipak se od njih očekuje da se uzajamno vole. U suvremenoj zapadnoj kulturi ta se ideja pokazuje potpuno lažnom. Trebalo bi da ljubav bude rezultat spon- tane emocionalne reakcije, iznenadnog nadolaska neodoljiva osjećaja. Iz tog vida čovjek uočava jedino posebnosti dvaju pojedinaca obuzetih ljubavlju — a ne i činjenicu da su svi muškarci dio Adama i sve žene dio Eve. Tada čovjek ne uočava važni faktor erotske ljubavi — volju. Voljeti nekoga nije samo jako osjećanje — ono je odlu ka, sud, obećanje. Kad bi ljubav bila samo osjećaj, ne bi postojao razlog za obećanje

da ćemo se voljeti zauvijek. Osjećaj se rađa i može da umre. Kako mogu prosuditi da će on postojati zauvijek ako moj čin ne uključuje pro- suđivanje i odluku?

Uzimajući svaki taj vid u obzir, čovjek može doći do gledišta da je ljubav isključivo čin volje i angažiranja i da zato u osnovi nije važno o kakvim se osobama radi. Bilo da brak organizi- raju drugi, ili je on rezultat individualnog iz- bora, jednom kad je on zaključen, čin volje će osigurati trajnost ljubavi. To gledište, čini se, zanemaruje paradoksalan karakter ljudske pri- rode i erotske ljubavi. Mi smo svi Jedno — a ipak svatko od nas je jedinstveno, neponovljivo biće. Isti se paradoks ponavlja u našim odnosima prema drugima. Ukoliko smo svi jedno, mi možemo voljeti na isti način svakoga, u smislu bratske ljubavi. Ali ukoliko smo svi mi također različiti, erotska ljubav zahtijeva izvjesne spe- cifične, visoko  individualne elemente koji po- stoje između nekih, ali ne i svih ljudi.

Oba gledišta, dakle, i ono o erotskoj ljubavi kao potpuno individualnoj privlačnosti, jedin- stvenoj između dviju specifičnih osoba, kao i ono da erotska ljubav nije ništa nego čin volje, istinita su — ili, prikladnije rečeno, istinito nije ni jedno ni drugo. Zato je ideja o vezi koja se može lako razriješiti, ako nije uspješna, isto tako pogrešna kao i ideja da se ni u kojem slučaju ta veza ne smije razriješiti.

d) LJUBAV PREMA SEBI

13

Premda primjena ljubavi na različite objekte ne izaziva nikakav prigovor, veoma je raspro- stranjeno uvjerenje da je voljeti druge vrlina, a voljeti sebe porok. Pretpostavlja se da u mjeri u kojoj volim sebe ne volim druge, da je ljubav prema sebi isto što i sebičnost. To gledište seže daleko u prošlost zapadnjačke misli. Calvin go-

vori o ljubavi prema sebi kao o »kugi«.14 Freud govori o ljubavi prema sebi u psihijatrijskim terminima, pa ipak, njegova je vrijednosna ocjena ista kao i Calvinova. Po njemu je ljubav prema sebi isto što i narcizam, okretanje libida prema samome sebi. Narcizam je najranija faza u ljudskom razvitku, i osoba koja se u kasnijem životu vratila toj narcističkoj fazi nesposobna je da voli;  u ekstremnom  slučaju  ona je luda.

13   Paul Tillich u prikazu »Zdravog društva« u ča sopisu »Pastoralna psihologija«, septembar 1955, su gerirao je da bi bilo bolje ako bismo ispustili dvo značan termin »ljubav prema sebi« i zamijenili ga s

»prirodno samopotvrđivanje«, ili s »paradoksalno pri

hvaćanje sebe«. Koliko god shvaćam prednosti njego va prijedloga, ipak ne mogu da se složim s njime u toj  tački. U  terminu  »ljubav prema sebi«,  paradok salni elemenat ljubavi prema sebi jasnije je sadržan. Izražena je činjenica da je ljubav stanovište koje je isto   prema   svim   objektima,   uključujući mene.  Ne smije se također zaboraviti da termin »ljubav prema sebi« u smislu u kojem ga ovdje upotrebljavam ima čitavu povijest.  Biblija govori o ljubavi prema sebi kad zahtijeva »ljubi bližnjega svoga kao samoga se be«, a i Meister Eckhart govori o ljubavi prema sebi u istom smislu.

14   Johanes Calvin »Načela kršćanske religije« (»In-

stitutes of the Christian Religion«, preveo na engleski

J. Albau, Presbvterian Boarđ of Christian Education, Philadelphia, 1928) poglavlje 7, par. 4, str. 622.

Freud pretpostavlja da je ljubav manifestacija libida, i da je libido upravljen ili prema drugima, tj. ljubav; ili prema sebi, tj. narcizam. Ljubav i ljubav prema sebi se zato međusobno isklju- čuju, i to u tom smislu da ukoliko više ima jedne, utoliko manje ima druge. Ako je ljubav prema sebi porok, slijedi  da je nesebičnost vrlina.

Postavlja se pitanje: podržava li psihološko promatranje tezu da postoji temeljno protu- rječje između ljubavi prema sebi i ljubavi za druge? Je li ljubav prema sebi isto što i se- bičnost, ili su one suprotnosti? Štoviše, je li se- bičnost suvremena čovjeka doista briga za sebe kao pojedinca, sa svim njegovim intelektualnim, emocionalnim i sjetilnim mogućnostima? Nije li »on« postao dodatak svoje socijalno-ekonomske uloge? Je li njegova sebičnost identična s lju- bavi prema sebi, ili je ona prouzrokovana baš njezinim odsustvom.

Prije nego počnemo razmatranje psihološkog aspekta sebičnosti i ljubavi prema sebi, moramo istaknuti logičnu pogrešnost shvaćanja da se ljubav prema drugima i ljubav prema sebi me- đusobno isključuju. Ako je vrlina voljeti svoga bližnjega kao ljudsko biće, mora biti vrlina

— a ne porok — voljeti sebe, jer sam ja tako- đer ljudsko biće. Ne postoji pojam čovjeka u koji ja sam nisam uključen. Doktrina koja pro- glašava takvu isključenost dokazuje svoju unu- tarnju proturječnost. Ideja izražena biblijskim

riječima »ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« implicira da poštivanje vlastitog integri- teta i jedinstvenosti, razumijevanje vlastite lič- nosti i ljubav prema njoj ne mogu biti odvojeni od razumijevanja druge ličnosti, poštivanja i ljubavi prema njoj. Ljubav za moju vlastitu ličnost nerazdvojno je povezana s ljubavi za bilo koju drugu ličnost.

Sada smo stigli do osnovnih psiholoških pre- misa na kojima su izgrađeni zaključci našeg dokazivanja. Te su premise općenito ove: nisu samo drugi nego smo i mi sami »objekt« svojih osjećaja i shvaćanja; stavovi prema drugima i prema sebi, daleko od svakog proturječja, u osnovi su povezani. S obzirom na problem o kojem se raspravlja to znači: ljubav prema drugima i ljubav prema sebi nisu alternative. Naprotiv, stav ljubavi prema sebi bit će utvrđen kod svih onih koji su sposobni da vole druge. Ljubav je, u principu, nedjeljiva ako se radi o vezi između »-predmeta« i čovjekove vlastite ličnosti. Istinska je ljubav izraz produktivnosti i ona implicira brigu, respekt, odgovornost i znanje. Ona nije »afekt« u smislu da je netko po nekome »aficiran«, već aktivno nastojanje za rastom i srećom voljene osobe, nastojanje uko- rijenjeno u vlastitoj sposobnosti da se voli.

Voljeti nekoga je aktualizacija i koncentra- cija ljubavne moći. Temeljna afirmacija sadr- žana u ljubavi usmjerena je prema ljubljenoj osobi kao utjelovljenje bitno ljudskih osobina.

Ljubav prema jednoj osobi implicira ljubav prema čovjeku uopće. Određena vrsta »podjele rada«, kako ju je nazvao Williams James, koja navodi čovjeka da voli svoju porodicu, ali je bez osjećaja za »stranca-«, znak je temeljne ne- sposobnosti da se voli. Ljubav za čovjeka nije, kao što se često pretpostavlja, apstrakcija koja dolazi nakon ljubavi za određenu osobu, već je ona njezina pretpostavka, premda se, genetski, ona stječe voljenjem određenih pojedinaca.

Iz toga slijedi da moja vlastita ličnost mora biti isto toliko objekt ljubavi kao i neka druga osoba. Afirmacija čovjekova vlastita života sre- će, rasta, slobode, ukorijenjena je u čovjekovoj sposobnosti da voli, to jest u brizi, respektu, odgovornosti i znanju. Ako je neki pojedinac sposoban da voli produktivno, on tada voli i sebe; ako on može da voli samo druge, tada ne može da voli uopće.

Ako su ljubav prema sebi i ljubav prema drugima u principu povezane, kako onda obja- šnjavamo sebičnost koja očito isključuje bilo kakvu istinsku brigu za druge? Sebična osoba zainteresirana je jedino za sebe, želi svime ob- darit samo sebe, ne osjeća nikakva užitka u da- vanju, nego jedino u uzimanju. Okolni svijet promatra jedino sa stanovišta koliko se može njime okoristiti; njoj nedostaje interes za po- trebe drugih, kao i poštivanje za njihov di- gnitet i integritet. Ona ne može vidjeti nikoga osim sebe. Ona procjenjuje svaku osobu i svaku

stvar prema njihovoj koristi za sebe. Ona je iz osnove nesposobna da voli. Ne dokazuje li to da su briga za druge i briga za sebe neizbježne al- ternative? To bi bilo tako kad bi sebičnost i ljubav prema sebi bile identične. Ali upravo je ta pretpostavka onaj pogrešan zaključak koji je doveo do tolikih neistinitih shvaćanja našeg problema. Sebičnost i  ljubav prema  sebi nisu nipošto identične, one su zapravo suprotnosti. Sebična osoba ne voli sebe previše, nego pre- malo; zapravo, ona sebe mrzi. To pomanjkanje ljubavi i brige za sebe, što je samo jedan znak njezine neproduktivnosti, ostavlja je praznom i prikraćenom. Ona je nužno nesretna i tje- skobno zabrinuta kako bi od života ugrabila što više zadovoljstva, a sama osujećuje da to po- stigne. Njoj se čini da se brine i previše za sebe, a zapravo vrši samo neuspio pokušaj da prikrije i kompenzira svoj neuspjeh u vođenju brige za svoje istinsko ja. Freud drži da je sebična osoba narcisoidna, kao da je svoju ljubav od drugih povukla i  upravila je prema vlastitoj ličnosti. Istina je da sebične osobe nisu sposobne da vole druge, ali one nisu sposobne ni da vole sebe.

Lakše nam je razumjeti sebičnost ako je uspo- redimo s pretjeranom brigom za druge, kakvu, na primjer, nalazimo u previše brižne majke. Dok ona svjesno vjeruje da naročito voli svoje dijete, ona stvarno posjeduje duboko potisnuto neprijateljstvo prema objektu svoje brige. Ona nije odviše brižna zato što voli svoje dijete previše, već zato što mora kompenzirati svoj nedo- statak sposobnosti da ga uopće voli.

Ta naša teorija sebičnosti rođena je iz psiho- analitičkog iskustva s neurotičnom »nesebi- čnošću«, tim simptomom neuroze što  je pro- matran kod nemalog broja ljudi koji obično ne boluju baš od tog simptoma, nego od drugih, s njime povezanih, poput potištenosti, nesposob- nosti za rad, neuspjeha u ljubavnim odnosima itd. Ne samo da se nesebičnost  ne osjeća kao

»simptom-«, ona je često neka spasavalačka ka- rakterna osobina kojom se takvi ljudi ponose.

»Nesebična« osoba »ne želi ništa za sebe«, ona živi »samo za druge« i ponosna je što sebe ne

smatra kao važnu. Zbunjena je kad utvrdi da je usprkos svojoj nesebičnosti nesretna i da njezini odnosi prema bližnjima ne zadovoljavaju. Analiza pokazuje da njezina nesebičnost nije nešto odvojeno od ostalih simptoma, nego jedan od njih, zapravo od najvažnijih — da je ona paralizirana u svojoj sposobnosti da voli, ili da uživa bilo šta; da je prožeta neprijateljstvom prema životu i da se iza fasade nesebičnosti skriva suptilna, ali zato ne manje intenzivna usmjerenost na sebe. Takva osoba može biti iz- liječena samo ako se i njezina nesebičnost inter- pretira kao simptom, zajedno s ostalim simpto- mima, kako bi se njezin nedostatak produktiv- nosti — što  je korijen njezine nesebičnosti i ostalih smetnji — mogao ukloniti.

Karakter nesebičnosti postaje naročito jasan po svojem djelovanju na druge, a najčešće u našem društvu po učinku »nesebične« majke na njenu djecu. Ona vjeruje da će po njezinoj nesebičnosti njezina djeca osjetiti što to znači biti voljen i, zauzvrat, naučiti što znači voljeti. Učinak njezine nesebičnosti, međutim, uopće ne odgovara njezinim očekivanjima. Djeca ne po- kazuju zadovoljstvo osoba koje su uvjerene da su voljene; ona su uznemirena, prenapregnuta, u strahu od majčina neodobravanja i u brizi da ne žive prema njezinim očekivanjima. Ona su obično obilježena majčinim skrivenim neprija- teljstvom prema životu, koje ona više osjećaju nego što shvaćaju i, naposljetku, ono i njih sa- me prožima. Sve u svemu, učinak »nesebične« majke nije mnogo drugačiji od učinka sebične. Zapravo, često je i gori, jer majčina nesebičnost sprečava djecu da je kritiziraju. Oni su dužni da je ne razočaraju; pod maskom vrline njih uče da preziru život. Ako netko ima priliku da pro- uči učinak majke s autentičnom ljubavlju pre- ma sebi, taj će uvidjeti da nema ničega što će više pomoći djetetu u dobivanju iskustva o lju- bavi, veselju i sreći, od ljubavi majke koja voli i sebe.

Te se ideje o ljubavi prema sebi ne mogu bo- lje  sumirati nego citatom Meistera Eckharta:

»Ako volite sebe, vi volite svakog drugog kao samoga sebe. Čim volite druge osobe manje ne- go sebe, vi nećete stvarno uspjeti da volite sebe,

ali ako  volite sve jednako, uključujući sebe, voljet ćete ih kao jednu osobu, a ta osoba je i bog i čovjek. Tako je on velika i pravedna oso- ba koja, voleći sebe, voli jednako i sve druge.«15