Vidjeti smrt, dakle, očima koje su jasno „uvidjele", znači promotriti smrt u povezanosti sa tom cjelovitošću, i kao dio, i samo dio, bespočetnog i beskonačnog kretanja.

Jedinstvenost i moć bardo učenja je u tome što nam oni otkrivaju, pokazujući potpunom jasnoćom stvaran proces smrti, i isto tako zbiljski proces života.

Pogledajmo sada ponovno što se događa osobi koja umre, u svakoj od presudnih etapa smrti:

1. Na vrhuncu procesa umiranje, nakon rastapanja elemenata, osjetila, i stanja misli, konačna priroda uma, Temeljna Svjetlost, na trenutak je ostala razotkrivena.

2. Tada, brzo se gubeći, svjetlost prirode uma je očitovana i isijava pojavljenje zvuka, boja, i svjetla.

3. Slijedeće se svijest preminulog budi i ulazi u bardo nastajanja; njegov ili njezin uobičajeni um se vraća, i preuzima pokazivanje - oblika mentalnog tijela - ovisno o zapovijedi prošle karme i navika. To vodi uobičajeni um da prianja na prividna bardo iskustva kao na nešto stvarno i trajno.

Znači, što nam bardo učenja otkrivaju da je smrt? Ništa manje od tri faze procesa postupnog očitovanja uma: iz njegovog pravog čistog stanja suštinske prirode uma, kroz svjetlo i energiju (zračenje prirode uma), i do povećane kristalizacije u mentalnom obliku.

Ono što se odgonetava s takovom jasnoćom u bardou umiranja, bardou dharmate, i bardou nastajanja, učenje nam kažu, je trostruki proces: prvo, obuhvaćanje koje vodi do razotkrivanja; drugo, spontano blistanje; i treće, kristalizacija i izražavanje.

Učenja nas vode dalje. Što nam ona u biti pokazuju - i ja smatram da je to doista revolucionarno opažanje, koje, kada je shvaćeno, mijenja naš stav o svemu -je to da taj trostruki model nije obuhvaćen samo u procesu umi­ranja i smrti: on je razotkriven sada, u ovom trenu, u svakom času, unutar našeg uma, u našim mislima i osjećajima, i na svakom pojedinom stupnju našeg svjesnog doživljavanja.

Drugi način koji nam učenja nude za razumijevanje tog procesa je pro­matranje onoga što je objelodanjeno u svakoj fazi umiranja i smrti.

Učenja navode tri stupnja postojanja, kojima je dano sanskrtsko ime kaya. Ta riječ kaya doslovce znači „tijelo", ali ovdje označuje dimenziju, područje, ili osnovu.

Zato pogledajmo sada na trostruki proces s tog gledišta:

1. Apsolutna priroda, otkrivena u smrtnom času u Temeljnoj Svjetlosti, zove se Dharmakaya, dimenzija „prazne" neograničene istine, u koju prividnosti i neukost, i bilo koja vrsta općenitog pojma, nikada nije ušla.

2. Stvarni unutarnji sjaj energije i svjetla koje je spontano otkriveno u bardou dharmate označena je kao Sambhogakaya, dimenzija potpunog zado­voljstva, područje totalne potpunosti, punog obilja, izvan svih dualističkih ograničenja, izvan prostora ili vremena.

3. Sfera kristalizacije u oblik razotkrivena u bardou nastajanja imenovana je kao Nirmanakaya, dimenzija neprekidnog objavljivanja.

Sjetite se da kada promatramo prirodu uma, da vidimo kako ona ima ta tri ista aspekta; njenu praznu, nebu - sličnu bit, njenu blistavo zračeću prirodu, i njenu nezatvorenu, sveprožimajuću, suosjećajnu energiju, koje su sve istodobno prisutne i međusobno prožete kao jedno unutar Rigpe.

Padmasambhava to opisuje na slijedeći način:

Unutar te Rigpe, tri su Kaiyae nerazdvojivo i potpuno nazočne kao jedna:

Budući da je prazna i uopće nigdje ne-stvorena , to je Dharmakaya, Budući da njena sjajna jasnoća predstavlja njeno svojstveno bistro blistanje praznine, to je Sambhogakaya.

Budući da njeno pojavljivanje nigdje nije prepriječeno ili prekidano, to je Nirmanakaya.

Te su tri predstavljane potpuno i sveukupno kao jedna, njezina prava suština.

Tri kayae, se dakle, odnose na ta tri istinska aspekta našeg prosvijetlje­nog uma.

One se isto tako odnose na različite mogućnosti naše moći zamjećivanja. Ogromna nas je većina ograničena u našim viđenjima, i jedino primjećujemo dimenziju Nirmanakaya, dimenziju oblika i pojave.

To je raz­log zašto je za većinu nas trenutak smrti bezizražajan i stanje je zaborava, jer mi nismo ni slučajno susreli niti razvili nikakav postupak za prepozna­vanje stvarnosti Dharmakaye kada se objavi kao Temeljna Svjetlost.

Niti imamo ikakovu nadu da prepoznamo Sambhogakaya područja dok se ukaže u bardou dharmate.

Jer naš je cijeli život bio življen unutar carstva nečistih zapažanja pojava Nirmanakayae, zato smo u času smrti izravno preneseni natrag u tu dimenziju; mi se budimo, mahnito i rastrešeno, u bardou nastajnja u mentalnom tijelu, uzimajući prividne doživljaje za trajne i stvarne baš kao što smo u prijašnjim životima i bespomoćno griješeći, gonjeni smo prošlom karmom, prema ponovnom rođenju.

Visoko ostvarena bića, međutim, probudila su u sebi zapažanje potpuno drugačije od našega, ono koje je pročišćeno, razvijeno i oplemenjeno do tako­vog domašaja da, za vrijeme dok još obitavaju u ljudskom tijelu, oni zaista zapažaju stvarnost u potpuno pročišćenom stanju, bistrom za njih u svim njegovim bezgraničnim dimenzijama.

I za njih, kao što smo vidjeli, iskustvo smrti ne sadržava ni strah niti iznenađenja; ono je prigrljeno, uistinu, kao jedna prigoda za konačno oslobođenje.

nastavlja se...