OBITELJSKI ZAKON I ENSOROVE MASKE
   

Danas se u Hrvatskoj teško i nemoguće boriti za neko opće dobro, ili plemenitu ideju (čak i napisano smiješno zvuči), jer se svatko tko bi se tim putem uputio mora osjećati jako usamljeno i obeshrabreno.

Svako područje djelovanja toliko je premreženo mrežom osobnog interesa (nekad skrivenog, a nekad otvorenog) da čovjek postaje Don Kihot u borbi s vjetrenjačama.

 Čak i ako netko nema osobnu korist kao cilj, već djeluje iz najplemenitije namjere, odmah se jave oponenti kojima ta ideja nešto remeti, pa ne biraju sredstava da omalovaže, iskopaju teoriju zavjere, i probude sumnju javnosti, da tu nisu „čista posla“.

A mi, promatrači, navikli već da u svemu zaista postoji neka pozadina, lako povjerujemo.

Nemamo puno izbora jer iskustvo govori da najčešće i jest tako.

    Gledam sinoć diskusiju o novom Obiteljskom zakonu kog je suspendirao Ustavni sud.

Niti sam pravnica, niti sam u osobnim problemima trebala pomoć zakona.

Ali imam zdrav razum, a imam i oči.

Ono što sam sinoć vidjela bila su dva tabora teško posvađanih ljudi, napuhanih taština, koji su skakali jedno drugima u riječ i za vrat, i nadglasavali se.

Onda sam, da bolje čujem isključila ton. Zašiljena lica, stav grabljivaca.

Potpuno odsustvo humanosti.

Ni trunke dobronamjernosti, ni traga suradnji.

Tko je u pravu?

Nemam načina da to otkrijem, ali mi se čini da nisu ni jedni ni drugi.

I trebali bi se sramiti.

    Zakoni se pišu za ljude, i morali bi biti po ljudskoj mjeri, da pomognu.

Čemu zakon ako je neprovediv?

A ako je dobar, kakve su mu šanse ako je profesorica koja je dosad uređivala te zakone, odmah rekla da će upotrijebiti sav svoj utjecaj da ga ruši, zato jer ovaj put nije pozvana u tim?

Pa gdje su u svemu tome ljudi čiji životi ovise o tom zakonu?

Gdje su djeca?

Gdje pametna, humana i djelotvorna rješenja?

    Zar ćemo se zauvijek spoticati na te odvratne osobne interese, zar ljudske sudbine nisu nimalo važne?

Zar je baš uvijek i u svemu važno tko je član ili simpatizer neke političke struje?

Gdje su oni kojima se može vjerovati; pošteni, stručni, besprijekorne reputacije, dobronamjerni, otvoreni za suradnju, dogovor?

Da nam daju malo razumne nade, da nas ohrabre.

    Pa mislim na Jamesa Ensora, belgijskog slikara čija je glavna tema bila gomila ljudskih lica preobraženih u groteskne maske, nalik na sliku Doriana Greya.

Cijela galerija je tu; pohlepnici, škrtice, pohotnici, narcisi, lukavci, varalice.

Maske koje se cerekaju, skrivaju, gledaju s visine.

Strah me te Ensorove vizije, jer šezdeset i pet godina nakon njegove smrti jako se približavamo slikarevoj centralnoj temi.

Sami postajemo maske.

I treba upotrijebiti svu snagu volje, svu umješnost i znanje pa ostati human, razuman i dobronamjeran, i na kliznuti u krajnost kakvu sam vidjela sinoć.

Koja stvara zakone u kojima je sve drugo važnije od čovjeka.

  

 Slika: James Ensor, slikar s maskama