Svjesnost donosi mnogo bola, ali i radosti. Ako zađete dovoljno duboko u pustinju počet ćete otkrivati tanjušne izdanke zelenila u sprženom tlu, malene oaze koje ranije niste primjećivali. Idući još dalje, postajete svjesni da ispod pijeska tajanstvenim kanalima protiče voda. Niistavite li ići naprijed, možda ćete čak uspjeti ostvariti i ispuniti svoju sudbinu.

Ako sumnjate u moje riječi, evo jednog primjera – priče o jednom čovjeku koji je krenuo na daleki put kroz pustinju; priče o velikom pjesniku T.S.Eliotu. Veoma rano, još na početku svog književnog rada, Eliot je postao poznat po oporoj poeziji ispunjenoj totalnim očajem. U 'Ljubavnoj pjesmi J.A.P.', koju objavljuje 1917.godine, u svojoj dvadeset i devetoj, Eliot piše:

Starim... Starim...

I nogavice hlača morat ću skratiti.

Da li da napravim razdjeljak? Usuđujem li se

okusiti breskvu?

U bijelim hlačama od flanela šetat ću

 plažom.

Čujem, sirene jedna drugoj pjevaju.

Ali ne vjerujem da će pjevati meni.

 

Važno je napomenuti daje J.A.P. stvarna ličnost. Kretao se - baš kao i T.S.Eliot - u visokom društvu civiliziranog svijeta, a istovremeno je živio u duhovnoj pustinji. Zbog toga ne iznenađuje što je pet godina kasnije Eliot objavio pjesmu 'Pusta zemlja', koja se, zapravo, odnosi na duhovnu pustinju. Ta pjesma također odiše oporošću i očajem, ali se u njoj po prvi put kod Eliota mogu primijetiti izdanci kržljavog pustinjskog zelenila, nagovještaji vegetacije, odbljesci vode ispod stijenja.

Pred kraj četvrte i početkom pete decenije života, Eliot piše pjesme poput 'Četiri kvarteta', gdje se prvi put spominju vrtovi puni ruža, cvrkut ptica i dječji smijeh. U istom tonu je nastavio i dalje, napisavši neke od najbogatijih i najraskošnijih stihova mistične poezije ikad zabilježenih u literaturi, sve do kraja života. Umro je zadovoljan i sretan.

I dok se borimo da opstanemo na tom trnovitom putu, ispunjenom bolom i patnjom, Eliotov primjer može nam pružiti bar malo utjehe. Na tom putu potrebno nam je i malo komfora, opuštanja i pomoći, ali ne i opijanje gotovim rješenjima i istrošenim savjetima. Vidio sam previše ljudi koji su se, doslovno, poubijali dopingiranjem u ime liječenja.

Razlozi za tako nešto su veoma egocentrični. Na primjer, recimo da moj prijatelj Rick pati. Zbog toga što mije drag prijatelj i ja proživljavam njegovu patnju i bol, ali, zapravo, ne želim patiti. Zato moram što prije pomoći Ricku, a istovremeno se osloboditi i vlastite patnje. Rješenje bi bilo da mu ponudim neku vrstu prozaične utjehe tipa: 'Veoma mi je žao zbog smrti tvoje majke, ali nemoj biti tužan. Ona je sada u Raju i siguran sam da joj je dobro.' Ili: 'I ja sam jednom imao sličan problem. A znaš kako sam ga sredio? Otišao sam na trčanje, a rješenje problema palo mi je na pamet poslije tri kruga.'

Najbolji lijek za osobe koje pate bit će naša spremnost da njihovu bol podijelimo. Moramo naučiti slušati i nositi patnje drugih ljudi. To je takođe dio procesa tokom kojega postajemo sve više svjesni. Postajući svjesni sagledat ćemo jeftine igre koje drugi ljudi igraju, njihove f,i ijehe i manipulacije, ali i emocionalno breme i tugu koju u sebi nose.

A s napredovanjem u dohovnom razvoju, bit ćemo u slanju da sve više i više preuzimamo patnje i bol drugih ljudi. Tada se događa nevjerojatna stvar. Sto više tuđeg hola preuzmete na sebe, više sreće i zadovoljstva počinjete osjećati. To su zaista dobre vijesti koje putovanje k vrhunskom cilju čine vrijednim truda.