O zemljo

Divna li si i prelijepa, o Zemljo!

Potpuna li je tvoja pokornost svjetlosti i dostojanstveno li je tvoje potčinjavanje suncu!

Krasna li si opasana mrakom i lijepo li je tvoje lice pokriveno tamnim velom! Umilne su pjesme tvojih svitanja i strašno li je kliktanje tvojih večeri! Savršena li si, Zemljo, i blještavo sjajna!

Putovao sam tvojim ravnicama, penjao se na tvoje planine, spuštao se u doline, uspinjao na litice i ulazio u pećine. Spoznao sam tvoju krotkost u ravnicama, gordost na planinama, mir u dolinama, odlučnost na liticama, tajanstvenost u pećinama. Ti si smjerna moćnim ravnicama, uznosita skromnim planinama i skromna njihovim visinama, blaga odlučnim liticama i jasna tajnama svojih pećina.

Plovio sam tvojim morima, prelazio rijeke i slijedio potoke te sam čuo kako Vječnost govori kroz plimu i oseku, kako Vrijeme pjeva na tvojim visoravnima i kamenjarima, kako Život sa Životom tajno besjedi u tvojim klisurama i na padinama jer ti si sami jezik i usne Vječnosti, ti si struna Vremena i njegovi pr- sti, ti si ideja Života i njeno iskazivanje.

Tvoje proljeće me probudilo i odmamilo u šume gdje se tvoj duh u vidu isparenja diže; tvoje ljeto me posadilo u polja gdje se tvoje pregalaštvo u

plodove pretvara; tvoja jesen me zaustavila u vinogradima gdje se tvoja krv u vino toči; tvoja zima me u skrovište odvela dok se tvoja čistoća u vidu snijega rasipa, jer ti si sva mirisna u svome proljeću, štedra svojim ljetom, sva u izobilju sjeseni i u čistoći zimi.

Za vedre noći otvaram prozore svoje duše, i vrata, te u tebe izlazim bremenit strastima, vezan u okove egoizma, i zatičem te zagledanu u zvijezde što se tebi osmjehuju. Tada odbacujem svoje okove i breme, znajući da je duši mjesto u tvome zraku; da su njene želje u tvojim željama, njen spokoj u tvome spokoju, njena sreća u zlatnoj prašini koju zvijezde sipaju na tvoje tijelo.

Za noći prekrivene oblacima, zamoren snom i ljenčarenjem, izlazim u tebe i vidim kako si velika i silna, naoružana olujama, kako tvoja prošlost bije boj sa sadašnjošću, kako se ono što je u tebi staro bori s novinama, kako svojom snagom raznosiš sve što je nejako. Tada mi postaje jasno da su ljudske kosti tvoje kosti, da je ljudski zakon tvoj zakon, da su ljudski običaji i tvoji; znam da onaj tko vlastitim vjetrovima ne polomi suhe grane, neizbježno umire; da onaj tko vlastitim burama ne pokida svelo lišće, nestaje u apatiji; da onaj tko u vlastiti zaborav ne pohrani ono što je umrlo u njegovoj prošlosti, on je samo pokrov budućnosti.

Plemenita li si, Zemljo, i trpeljiva!

Velika li je tvoja tuga za sinovima što iz vlastite stvarnosti odoše u iluzije, izgubljeni između onoga što su dosegli i onoga što su izgubili!

Dok mi buku dižemo, ti se smiješ. Dok mi griješimo, ti praštaš.

Dok mi hulimo, ti blagosiljaš. Dok mi skrnavimo, ti posvećuješ.

Dok mi spavamo bez snova, ti sanjaš vječito budna.

Dok mi tvoje grudi ranjavamo sabljama i kopljima, ti svoje rane vidaš uljem i balzamom.

Dok mi u tvoj mir zasijavamo kosti i lubanje, ti iz njih stvaraš topole i vrbe. Dok ti mi predajemo leševe, ti naša gumna snopljem puniš, a grožđem muljage. Dok mi tvoje lice krvlju bojimo, ti naša lica pereš rajskim izvorima.

Dok mi iz tvojih njedara vadimo da pravimo topove i granate, ti od nas uzimaš da praviš ruže i zumbule. Koliko li si trpeljiva, Zemljo, i koliko si samilosna! Što si ti, Zemljo, i otkuda si?

Jesi li praška što se podigla ispod nogu Gospoda dok je išao od istoka Svemira do njegovog zapada, ili si iskra iskočila iz ognja Beskonačnosti?

Jesi li sjeme zasijano u polje etera da bi njegova ljuštura bila probijena odlučnošću jezgre i da bi se božanska mladica vinula k onome što je izvan etera? Jesi li kaplja krvi u venama Najvećeg Moćnika, ili si kaplja znoja s njegova čela?

Jesi li plod koji sunce tiho obasjava? Jesi li plod na stablu Univerzalne Spoznaje čije korijenje seže u dubine Vječnosti, a grane mu se izvijaju u dubine Beskraja? Jesi li, možda, dragulj koji je Božanstvo Vremena stavilo u pregršt Bezdana? Jesi li čedo u naručju Svemira, ili si starica što prati protok Vremena zasićena njegovom mudrošću?

Što si ti, Zemljo, i otkuda si?

Ti si ja, o Zemljo! Ti si moj vid i moje srce; ti si moj razum, moja mašta i moji snovi; ti si moja glad i žeđ; ti si moj bol i radost; ti si moj san i moja java.

Ti si ljepota u mojim očima, čežnja u mome srcu, vječnost u mome duhu. Ti si ja, o Zemljo, i da nije mene ni tebe ne bi bilo.