O uživanju u prirodi

U naše vrijeme obrazovanosti i sveopće obmane umjetnici su, još više
od književnika, stekli iznenađujuć utjecaj na gradske žitelje.
Postalo je, primjerice, modom i obvezom promatrati krajolike "na
slikarski način". Provodeći ljetni odmor ili putujući kao turist
čovjek se raduje kada u igri boja oblaka otkrije ljubičastu i sivu
nijansu koja ga podsjeća na neke slike ili vezove, i on nalazi daje
sivkasto zelenilo na rubovima borove šume divno "ugo-đeno" s
nježnomodrim nebom i vlažnosmeđim oranicama. Ako je još profinjeniji,
on čak polemizira o "valerima" u prirodi i nastoji otkriti ima li
nebo ili osvijetljen zid kuće "svjetliji valer". On vjeruje da tim
misaonim i verbalnim vježbama iz dubine duše i lukavo uspijeva
proniknuti u prirodu i u njoj uživati. On se smije seljaku kojega
brine samo je li mokro ili suho, toplo ili hladno, smije se
botaničaru koji skuplja biljke i zanesenjaku koji bere gljive. A on
sam ne čini ništa drugo, već se bavi bezvrijednim specijalističkim
umijećem. Prirodu promatra ili kao naslikanu sliku ili kao daju on
mora oslikati i kao da ona postoji upravo i ponajprije radi toga. On
misli daje profinjen i nadmoćan, a zapravo nije ništa bolji od
seljaka koji se ograničava na praktično poznavanje vremena i pritom
vidi mnogo toga što građanin nikada ne primijeti, a građanin se bavi
primijenjenom estetikom i pritom, doduše, vidi mnogo toga za što
seljak nerna smisla. No obojica su jednako naivna i nekultivirana jer
beskrajno složenu pojavu promatraju jednostrano trudeći se sabiti je
u kalup. Obojica se jedan drugomu smiju, i obojicu obilježava ponos i
duhovna skučenost osobe kojaje naviknula razmišljati i stvari
promatrati samo kao egoist. Egoizam je za kišnoga vremena misliti
samo na svoje krumpirište, a jednak je egoizam u susretu s morem ili
šumom zadovoljiti se tek (često jeftino stečenom) estetičkom kritikom
i pred sobom ili pred drugima izigravati profinjenog esteta.
Jamačno se od slikara može u gledanju mnogo naučiti, i njima svakako
pripada pravo da gledaju na svoj način i za svoje svrhe. No pejzažnu
prirodu promatrati samo kao predmet slikarstva ili čak kao sliku, za
to oni koji nisu slikaru nemaju nikakva razloga. "Slikarsko"
promatranje kao praksa onih koji nisu slikari po mome je uvjerenju
jednostavno moda i nije ništa uzvišenije od promatranja s motrišta
seljaka, lovca, časnika na vojnim manevrima ili geologa. Uostalom
jasno je i da pjesničko promatranje pejzaža, sastoji li se samo od
gledanja i odabiranja onoga što se riječima može opisati, također ne
treba ništa više cijeniti.
Tko, naime, na takav način gleda, on neprestano kritizira prirodu i
pokušava ju staviti u službu nekih potreba, bilo praktičnih, bilo
estetskih ili znanstvenih. A to je, gledamo li s višega motrišta,
pogrešno i sitničavo. Prirodu ne treba doživljavati samo kao plodnu i
korisnu, već i kao lijepu, no ne samo lijepu, već i nedokučivu i
uzvišenu nad lijepim i ružnim. Mi ju ne želimo tražiti, već naći; ne
trebamo suditi, već gledati i shvaćati, udisati, a ono što smo u sebe
primili trebamo obraditi. Iz šume i s jesenjeg pašnjaka, s glečera i
polja žutoga klasja u nas kroz sva čula trebaju strujati život,
snaga, duh, smisao, vrednota. Šetnja nekim krajolikom treba potaknuti
ono najbolje u nama, sklad s cjelinom svijeta, i to nam ne treba biti
ni sport ni izazov. Uopće ne trebamo s nekim interesom promatrati i
prosuđivati planinu i jezero i nebo, već se budnih čula među njima,
koji su kao i mi dio cjeline i pojavni oblici jedne ideje, trebamo
kretati i osjećati kao kod kuće, svaki sa svojim sposobnostima i
naobrazbom stečenim sredstvima, jedan kao umjetnik, drugi kao
prirodoznanac, treći kao filozof. Trebamo se cijelim svojim bićem, ne
samo tijelom, osjećati srodnima i povezanima s cjelinom svijeta. Tek
tada ćemo imati pravi odnos s prirodom.
Tako je primjerice "slikarsko" uživanje u prirodi siromašno i
jednostrano već i stoga jer se oslanja samo na vid. Nerijetko,
međutim, najsnažniji i najosebujniji doživljaj neke kretnje ili
boravka u prirodi ne stječemo vidom. Ima trenutaka i mjesta kada je
sve što oko prima ništavno u usporedbi s onim što dotiče naše uho, s
cvrčanjem šturaka, pojem ptica, hukom mora, šumom vjetra. Drugom
zgodom njuh prima najsnažnije dojmove: miris lipe u cvatu, miris
sijena, miris vlažne, svježe uzorane njive, miris slane vode, katrana
i morskih trava. A na posljetku, možda su najjači prirodni dojmovi
naši osjećaji, ono što živcima možemo oćutjeti: sparina, električni
naboj u zraku, temperatura, čvrstoća ili mekoća, suhoća ili vlažnost
zraka, magle. Ti dojmovi koje primamo živcima, dojmovi kojima
nerijetko i vrlo snažni ljudi posvema podlegnu, igraju važnu, možda i
dominantnu ulogu u pjesništvu, već i stoga jer imaju velik i izravan
utjecaj na duševna stanja i raspoloženja. (Morike, Stifter, Storm.)
No ni pjesništvo ni slikarstvo ne mogu prikazati raznolikost i
zajedničko djelovanje tih dojmova; čak i za prikaz pojedinoga dojma
sredstva su im nedostatna, jer primjerice i najrazvijeniji jezik
zakazat će u pokušaju da riječima pretoči mirise u jasne pojmove.
Ljudi znaju reći da im "priroda" ništa ne daje i da s njom nisu ni u
kakvu odnosu. No ti isti ljudi na proljetnome suncu bivaju veseli, a
na ljetnom tromi, na sparini mlohavi, a na snježnom vjetru svježi. To
ipakjest nekakav odnos i valja ga samo osvijestiti da bismo bili
zreli za uživanje u prirodi. Jer pod tim ne podrazumijevam tek
neobvezujuci osjećaj ugode, već naprotiv svjestan suživot i
povezanost s prirodom. Ostvari li se to, tada ono što obično nazivamo
"ljepotom" okolice i vremena postaje nebitno. Jer ta je ljepota
doduše prisutna, ona je samo apstrahirana iz vizualnih doživljaja, a
oni nisu jedini mjerodavni. Prirodaje posvuda lijepa ili nigdje.
Ali zar tada zapravo i ne bismo morali putovati i kretati se u
prirodi? Dakako da ne, kada bismo svugdje bili zdravi i dovršeni
ljudi. Budući da to nismo, putovanje nam ipak može mnogo pružiti: u
tjelesnome smislu higijensku promjenu mjesta i zraka koja potiče
čula, a duhovno, draž usporedbe i trijumf osvajačke prilagodbe sebe
samih. Možda za svakog čovjeka postoji neka vrsta krajolika u kojem
se najbolje osjeća, a neki ljudi jednostavno tjelesno ne mogu
podnijeti more, visoke Alpe, nizinu. No, žalosno je siromašan čovjek
kojemu svaki novi kutak Zemlje tišti dušu kao nešto strano i
neprobavljivo. Njemu ne nedostaje samo vanjska, rekao bih majmunska
sposobnost prilagodbe putnika, već ponajprije ono uzvišenije
motrište. Netko tko ne može usvojiti nijedan strani krajolik, tko
nijednu stranu zemlju ne može prigrliti, tko nakon časovita
doživljaja nekoga kraja nikada ne osjeti svojevrsnu nostalgiju za
njim kao za domom, u njemu nešto nedostaje i nije ništa bolji od
onoga koji, napustivši svoju dječju sobu i obitelj, ne može nijednoga
čovjeka razumjeti, voljeti i s njim se ophoditi. Vrijedan čovjek
osjeća se srodan ne samo svojoj obitelji i okolini, već svakom
ljudskom i prirodnom biću. Antipatije nisu protudokaz: one počivaju
na poznavanju, slutnji, pa i suosjećanju, ne na ravnodušju. Ono što
mije mrsko, za mene ne postoji ništa manje od onoga što volim. No ono
što ne poznam i ne želim poznavati, prema čemu sam ravnodušan, s čime
sam nepovezan, ono što me ne dotiče, to za me ne postoji, a što je
više toga, sve sam siromašniji.
A svaka je specijalizacija takva vrsta osiromašenja, takvo odricanje,
i prilično je tužno što u djelatnom, profesionalnom životu
mnogostranost biva sve težom i rjeđom. Nerijetko je sasvim dobar
slikar u tolikoj mjeri samo slikar da si, ne trepnuvši okom, da
sagraditi ružnu kuću, a dobar arhitekt u tolikoj mjeri specijalist,
da dopusti vrtlaru koji nema ukusa da mu uređuje okućnicu lijepe
kuće, i tako dalje. Nije li šteta kada i u rijetkim, lijepim,
slobodnim trenucima boravka i šetnje u prirodi, umjesto da joj se
cijeli predamo i postanemo veliki, mi se bavimo uskogrudnim nazorima
i interesima. Šuma pripada jednako malo slikaru koliko i šumaru,
oblak jednako malo meteorologu koliko i zrakoplovcu. Svatko od njih u
odnosu na prirodu ima onoliko prava koliko se usudi uzeti, a za
ophođenje s njom nitko si ne treba tražiti učitelja. Možemo učiti od
slikara i pjesnika, ali jednako i od seljaka i šumara. A u svakom
čovjeku, ma koliko jednostrano obrazovanom, drijema neko zaboravljeno
bratstvo sa Suncem i Zemljom. Ono se u njemu samo treba probuditi i
on će se smijati pjesniku, slikaru i šumaru, širom otvoriti čula i
dušu i u se primiti dah stvaralaštva.
To je ono što nam mogu pružiti šetnje i izleti, putovanja i
ljetovanja, toje više od higijene i više od estetike. U svakodnevnom
životu naviknuli smo jednostrano živjeti, raditi i misliti; ali pred
prirodom smo slobodni i cjeloviti i smijemo upregnuti sva svoja čula
i duševne snage, istodobno i ravnopravno. Nitko to ne može u bilo
koje vrijeme, svatko za sobom vuče neke lance; ali što se češće i
intenzivnije, oslobođeni svekolikih svrha, osjećamo srodnima s
cjelinom svijeta, lanci će više labaviti, a Sunce nam i zvijezde,
šuma, more i planine, oluja i mraz, ptica i divljač davati više od
svoga života, i manji će bivati krug stvari s kojima nismo povezani.
Samo tako možemo rasti i svoj život uzdizati dajući mu značenje,
vrijednost i širinu.
(1908.)