O SLOBODI TISKA I KULTURE

 

P: Često ste u prošlosti navodili da smatrate SAD najslobodnijim društvom na svijetu u smislu, na primjer, da je pravo slobode govora (kao rezultat prijašnjih napora) danas više čuvano u SAD-u nego u bilo kojoj državi na svijetu. Marksisti su takve slobode odbacivali kao formalne slobode, slijedeći Marxa kojemu je “pravo jednakosti još uvijek buržujsko pravo” u smislu da ono pretpostavlja nejednakost. S druge strane, neki anarhisti su slično odbacivali takve slobode s obrazloženjem da proizlaze iz institucija moći. S obzirom na današnju apsolutnu kontrolu masovnih medija od strane ekonomske i političke elite, koju ste vi ispravno opisali u “Manufacturing consent”, koje značenje možemo pripisati pravu slobode govora u SAD-u i djelomice slobodi tiska, kada je, u isto vrijeme, svakome glasu koji zastupa disidentsko mišljenje uspješno uskraćen pristup masovnim medijima ili je on utišan ili marginaliziran? Što vi mislite o stajalištu po kojemu je sloboda tiska u stvari fasada koja je, iako možda beznačajna velikoj većini ljudi, vrlo važna eliti u proizvodnji pristanka i općenito u prikrivanju njihove stvarne uloge u ponovnome stvaranju ideologije eksploatativnoga i hijerarhijskoga društva?

O: Da bi bilo jasno, trebamo razlikovati slobodu govora od slobode tiska. Prema tome, čak i kada bi sloboda tiska bila fasada, sloboda govora bi bila vrijedna obrane i širenja. Smatram da je činjenica, i to važna, da su SAD usporedno postigle visoke standarde u zaštiti slobode govora. Što se tiče slobode tiska, iako nema sumnje da velika koncentracija političko-ekonomske moći ima golem utjecaj na masovne medije, ne bih to zvao “apsolutnom kontrolom”. Čak i u totalitarnoj državi, vojnoj diktaturi ili ropskome društvu, kontrola nikada nije apsolutna. U društvima poput našega, sloboda tiska je daleko od fasade. Postoji mnogo mogućnosti da se vrši pritisak na medije i s njima mnogo ostvarenja. Masovni mediji nisu jedini izbor, izbora je mnogo i neki od njih su vrlo djelotvorno iskorištavani.

Jedan nedavni i poučni primjer je Multilateralni ugovor o investicijama (Multilateral Agreement on Investments). O MAI-u se pregovaralo prije skoro tri godine u OECD-u (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak), uspješno u tajnosti zahvaljujući suučesništvu najvažnijih medija, koji su zasigurno znali o tim planovima i također razumijeli njihov značaj. Osnovne činjenice su ispravno izdvojene u naslovu Business weeka ranije ove godine: “Eksplozivni trgovački posao o kojemu niste ništa čuli”. Doista je bio “eksplozivan”, a narod uistinu “nikada nije čuo o njemu”. Aktivisti i grassroots organizacije su napokon bili u mogućnosti iznijeti informacije na vidjelo, širiti ih i organizirati opoziciju. Sve je rezultiralo time da su važniji centri moći, državni i privatni, bili prisiljeni, na svoju veliku žalost, staviti projekt na stranu. Bili su nadjačani od “horde budnih”. Tim je riječima žalostan rezultat bio podnesen međunarodnom financijskom tisku. Također su citirali zabrinutost “iskusnih trgovačkih diplomata” da s “rastućim potražnjama veće otvorenosti i odgovornosti” postaje “sve teže za ugovarače sklapati poslove iza zatvorenih vrata i podložiti ih žigosanju skupština”; sada su “pod pritiskom da opravdaju svoja djelovanja, objašnjavajući ih i braneći javno”, zadatak kojeg se inače groze. Naravno, to je “obrambena pobjeda”, i to samo djelomična: institucije moći će tražiti druge načine da postignu slične ciljeve. Svejedno, to je vrlo važna pobjeda. Korporacijski svijet to dobro razumije, a i narodne snage bi također trebale shvaćati što su postigle, čak i s ekstremno ograničenim sredstvima i koordinacijom. To je samo jedan primjer od njih mnogo.

Važno je naglasiti, kao što vi naglašavate, ulogu educirane elite “u ponovnome stvaranju ideologije eksploatativnoga i hijerarhijskoga društva”. Shvatimo li to, možemo konstruktivno djelovati – a mogućnosti za to ima mnogo. Također sam smeten zbog otpusta “buržujskih prava” i prava koja “proizlaze iz institucija moći”. Prava koja su stečena narodnom borbom su, neizbježno, ukopana u postojeće društvo – “buržujsko društvo”, ako hoćete, sa svojim specifičnim institucijama moći. Ali ta prava nisu beznačajna. Osim toga, ne “proizalze” iz institucija moći. Koliko god puna mana, ta prava su stečena borbom PROTIV tih institucija. Polovične pobjede i zadobivena prava bi trebali cijeniti, a ne podcjenjivati; i dalje širiti kao dio procesa onesposobljavanja nezakonitih institucija. Vratimo se na SAD, gdje je moć prisile ograničena, s usporednim standardima, barem za one s nekim udjelom u privilegiji – većinu populacije u jako bogatom društvu. To je najvažniji razlog, mislim, zašto su kontrola mišljenja i stavova “izbrušeni” u visoku umjetnost. Formiranje mišljenja možemo pratiti od početaka zemlje, a ona su poprimila novi oblik kada su društvena i politička prava stečena – ne odobrena. To su vrlo dobro razumjeli “stručnjaci za manipulaciju”. Jedan od osnivača moderne industrije za odnose s javnošću, Edward Bernays, podsjetio je svoje saveznike da s “univerzalnim pravom glasa i univerzalnim školovanjem, čak i građanska klasa strahuje od običnih ljudi, jer je narod obećao postati kraljem” – tendencija koju je industrija nastojala obrnuti novim metodama “da bi oblikovala mišljenje naroda”.

Privatna moć može prisiliti i kontrolirati, ali indirektno. Potaknuta javnost može prouzrokovati značajne promjene u djelovanju sistema moći, a često i jest. To uključuje i masovne medije. Uzbuna u 1960-ima je, na primjer, imala znatan efekt na način njihova rada, a oni su kao rezultat postali mnogo otvoreniji. Relativna slabost namjere prave prisile otvara svakakve mogućnosti, kao što to čine i bogatstvo društva i također nova tehnologija. Još jednom, postoje velika nastojanja od strane institucija moći da ograniče te mogućnosti, ali to nije razlog za očaj. Jednako kao što nije bio ni u prošlosti.

P: Ako prihvatimo da je posjedovanje masovnih medija, posebno radija i televizije, od presudne važnosti za slobodu informacija i slobodu govora općenito i da, kako je povijest opširno pokazala, niti državno niti kapitalističko vlasništvo ne može osigurati tu slobodu, koje su alternative? Koja bi mogla biti uloga medija u društvu vaše vizije, kao što ste dotakli u vašoj zadnjoj knjizi, “Power and prospects”?

O: Alternativa državnoj ili privatnoj moći je demokracija. Demokracija koja stvarno funkcionira pretpostavlja relativnu jednakost. To je činjenica koja datira još od Aristotela. To također zahtijeva raspuštanje koncentrirane moći, državne ili privatne. Kao i druge institucije, mediji bi trebali biti pod kontrolom radne snage i zajednice u kojoj djeluju. Trebali bi biti toliko raznoliki kao što su i interesi i potrebe opće populacije, i također bi trebali širiti i produbljavati te interese i potrebe: izazivati i istraživati, da bi i ponudili i poticali narodno sudjelovanje. Što se tiče detaljnih planova za “društvo naše vizije”, ja sam uvijek bio prilično skeptičan, i ostat ću. Mi imamo ograničeno razumijevanje ljudskih odnosa i ljudskih potencijala. O sebi i o drugima možemo naučiti domišljatim istraživanjima i eksperimentima, koje bi trebali poticati. Neki od tih eksperimenata mi se stvarno čine nadahnjujućima. Na primjer, prije par godina dobio sam priliku gledati televiziju koju je organizirala zajednica na javnim trgovima u vrlo siromašnim područjima radničke klase u okolici Rio de Janeira. Program je napisalo, režiralo i odglumilo lokalno stanovništvo, a i publika je zanimljivo sudjelovala. Uspjesi, koji su se meni činili vrlo stvarnima, bili su postignuti nakon nizova neuspjeha, nešto što uopće ne bi trebalo biti iznenađujuće. Isto možemo očekivati i od naših uzoraka. U stvari, trebali bi se radovati tome, budući da je to jedini način da dobijemo uvid u našu unutarnju prirodu i u mogućnosti za značajno oslobođenje.

P: Kako vidite prijelaz u društvo gdje su mediji demokratski kontrolirani? Pitanje ima poseban tematski značaj danas s obzirom na činjenicu da je očito da su mali kolektivi, iako rade zadivljujući posao u stvaranju alternativnih informacijskih mreža, beznadno i neizbježno nejednaki u uzvraćanju udaraca velikim trgovačkim organizacijama koje kontroliraju današnje medije. Da li da nastavimo podržavati takva nastojanja ili možda da usmjerimo naša nastojanja k upotpunjavanju takvih pokušaja u borbi za stvaranjem novoga političkog i društvenog pokreta koji će se boriti za alternativne sustave društvene organizacije, iznad totalitarne kontrole ekonomije i medija, i također iznad njihove oligarhične kontrole u tržišnoj ekonomiji?

O: Čini mi se da su mogućnosti koje vi opisujete vrijedne slijeđenja, i ne bi ih trebali smatrati alternativnima. Trebali bi podržavati male kolektive, pomoći im da rastu i cvjetaju i da oblikuju šire veze s drugima, da bi na kraju zamijenili institucije namijenjene “kontroli javnoga mišljenja”. U isto vrijeme, trebali bi sudjelovati u narodnim pokretima koji žele stvoriti oblike društvene organizacije koji su slobodniji i pravedniji. Naravno, pojedinci će imati vlastite prioritete. Vrijeme nije beskonačno. Mogućnosti i interesi su različiti, na sreću svih nas. Ali to nisu proturječni ciljevi; radije, obostrano podržana nastojanja koja bi trebalo nastaviti.

P: Izgleda da riječ “kultura” u vašim tekstovima i predavanjima ima prilično “šire” značenje nego u mainstream upotrebi, budući da naglašavate njezinu političku, društvenu i intelektualnu dimenziju. Možete li to malo razraditi?

O: Nisam svjestan korištenja riječi “kultura” u nekome određenome smislu, ali definitivno bih naglasio političku, društvenu i intelektualnu dimenziju.

P: Što je po Vašem mišljenju veza između klase i kulture? Može li elita nametnuti svoju kulturu ostatku svijeta?

O: Nastavljajući koristiti riječ “kultura” u širemu smislu, mislim da bi bilo zavaravanje reći da elita želi nametnuti vlastitu kulturu ostatku društva. Politička kultura elite je aktivna i sudjeluje. Oni žele da velika većina bude pasivna, ravnodušna, marginalizirana i poslušna, usmjerena prema nevažnim problemima. Društvena i intelektualna kultura elite je biti bogat i nagrađivan. Velika većina ljudi bi trebala smatrati svoje živote praktički beskorisnima. Oni bi trebali biti naučeni da shvaćaju svoju potrebu za konzumacijom dobara radije nego potrebu za kvalitetom života i rada. U 1920-ima su poslovni vođe objasnili (međusobno) da moraju djelovati da bi “uništili navike doba”, slično kao što je i učinio zakon o privatnome vlasništvu u Engleskoj par stoljeća ranije. To je posebno bio glavni cilj reklamne industrije, ali uglavnom znanstvene industrije. I to je razumljivo. Kako drugačije mogu nadjačati prijetnju demokracije i slobode ako se udio direktne prisile smanjuje.

P: Srodno pitanje odnosi se na kvarenje kulture kao rezultat njezine komercijalizacije u tržišnoj ekonomiji. Dennis Potter, pokojni britanski TV dramatičar, običavao je govoriti da on nikada ne bi bio u mogućnosti doprijeti do javnosti da mu priliku nije pružila TV stanica čiji je vlasnik država (BBC) koja je podržavala istraživačke poslove – nešto što bi privatne stanice rijetko, ako uopće, pokušale učiniti. Trivijaliziranje i ponižavanje svjetske kulture, kao rezultat sadašnjeg monopola produkcijskih i distribucijskih mreža od strane sjevernoameričkih privatnih konglomerata, mogli bi smatrati kao jasnu obranu ovoga stava. Što vi mislite, kakve su šanse za stvaranjem alternativne kulture u kapitalističkome društvu?

O: Sumnjam da su sjevernoamerički konglomerati drugačiji od drugih. Na primjer, rečeno mi je da su brazilske TV sapunice, koje dominiraju dobrim dijelom latinsko-američkog tržišta, možda čak i apsurdnije od američkih. Što se tiče alternativa u kapitalističkome društvu, mogućnosti ovise o uobičajenim faktorima: kako ljudi iskorištavaju dostupne prilike, kojih je mnogo – uključujući mogućnost da se onesposobe prisilne institucije postojećih kapitalističkih društava.

P: Pitanje koje slijedi je, pretpostavljajući da je stvaranje alternativne kulture moguće, kako vi vidite način za njezino stvaranje. U prošlosti su idealisti vjerovali da je čak i bez promjene u postojećemu institucijskome poretku promjena u kulturi moguća; to vjerovanje još danas mnogo ljudi u ekološkom pokretu drži ispravnim. Alternativni pogled je da nova kultura samo može biti dio interaktivnog procesa pokušaja da se stvore alternativne institucije u sadašnjemu društvu, koje će istinski biti povezane s alternativnim vrijednostima. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

O: Ja osobno ne smatram nadu za kulturnom promjenom u postojećemu institucijskome poretku “idealističnom”. To se dešavalo kroz povijest, uključujući i u našim životnim tijekovima, ponekad s velikom koristi. Takve promjene su često oblikovale dio svijesnih pokušaja da se potkopa i zamijeni postojeći poredak. Bakunjin je imao pravo kada je pozivao na stvaranje elemenata budućega društva u ovome sadašnjemu. Vrijednosti i institucije se mijenjaju na komplicirani i zamršeni način. Ne postoje jednostavne formule, barem ja za njih ne znam. Da budem precizniji, postoje jednostavne formule, ali to su tipične i vjerojatno istinske formule za utemeljivanje novih oblika prisile i dominacije.

P: Nedavna pojava koja proizlazi iz vjerskih pokreta u SAD-u je povećanje broja kršćanskih TV mreža itd. na Zapadu, dok u državama poput Grčke postoji slično povećanje religijskog ludila kojega promoviraju mediji, posebno državne TV stanice. Zašto se ta pojava sada pojavljuje? Je li to zbog kolapsa državnog socijalizma koji je stvorio ideologijsku prazninu koju religijski pokreti što brže žele popuniti, ili mislite da ta pojava predstavlja svijestan pokušaj SAD-a (i drugih elita) da kontroliraju stanovništvo s obzirom na eksploziju nejednakosti koju podrazumijeva internacionalizacija tržišne ekonomije?

O: Ljevičari su kolaps “državnoga socijalizma” trebali prihvatiti kao važnu pobjedu koja briše granice stvarnoga socijalizma. Nije vrijedno trošiti toliko vremena u raspravi o tradicionalnoj terminologiji i možda je sve to bilo toliko pokvareno da bi trebalo biti napušteno. Ali ako je termin “socijalizam” išta značio, barem je podrazumijevao kontrolu proizvodnje od strane proizvođača i eliminaciju nadničarstva. Nije postojao niti trag toga u tzv. društvu “državnoga socijalizma”, da ne spominjemo osnovne slobode koje su zadobivene drugdje. Ne mislim da se rast religijskoga fanatizma može opisati kao posljedica kolapsa društava “državnoga socijalizma”. Samo vrijeme to pokazuje. U SAD-u je vjerski ekstremizam uvijek bio moćna sila, a nije bilo primjetnih promjena poput događaja u Sovjetskome Savezu, Kini, ili, općenito, u internacionalnome poprištu. Korijeni vjerskoga ekstremizma leže negdje drugdje, a tu država igra malu ulogu. Poslovni svijet je uvijek bio ambivalentan. Nekada je sponzorirao fundamentalističke težnje kao dio pokušaja marginaliziranja i odvraćanja opće javnosti. Ali i poslovni svijet se boji tih težnji. I također zahtijeva moćnu državu koja djeluje. Nije skrivao zabrinutost kada je ultra-desničarski val želio dominirati Kongresom 1994., s idejama o “revoluciji” koja bi napala “veliku vladu” i utemeljila fundamentalističke vrijednosti. Brzo su uvjerili skorojeviće da im njihove izborne pobjede neće omogućiti predstavljanje nove značajne političke promjene, i uskoro su se povukli, s određenim strahom, naučivši životne činjenice.

U Latinskoj je Americi rast vjerskih pokreta povezan s uspjehom Washingtonova ubojitoga rata protiv Crkve Latinske Amerike, nakon što se oštro oslobodila njegove ugnjetavane povijesti i preuzela “povlašteni izbor za siromašne” u 1960-ima. Konferencija koju su organizirali jezuiti Centralne Amerike prije par godina zaključila je, vrlo vjerodostojno, da je dugotrajni efekt “kulture terora” bio “umanjiti očekivanja većine u odnosu na alternative, koje su različite od alternativa moćnika”. Nasilno uništavanje nade može dovesti do rasta nerazumnih kultova. U Latinskoj Americi su i njih sponzorirali s visokim kapitalom i manipulacijom sjevernoameričkim fundamentalističkim grupama. U islamskome svijetu Indije, rast fundamentalizma na ruševinama stoljetnoga nacionalizma je pomalo sličan.

U svemu ima urođenih izvora. Bitna razlika je između porijekla i napretka, i prilično povijesnih specifičnosti. Mislim da bi trebali biti pažljivi u daleko dosezljivim generalizacijama.

P: Na kraju, kako vi vidite sadašnju homogenizaciju kulture, gdje gradovi postaju sve sličniji, ljudi slušaju istu glazbu, gledaju iste TV sapunice, kupuju iste marke konzumentskih proizvoda, itd.? Da li mislite da je taj fenomen povezan s oslobođenjem i deregularizacijom tržišta i njegova nusprodukta, globalizacije, i, ako je tako, da li je homogenizacija reverzibilna unutar poretka tržišne ekonomije?

O: Određene vrste “globalizacije” koje su utemeljene zasigurno su najveći faktor u vrlo očitoj homogenizaciji kulture. Međutim, protusile su također prilično vidljive. U Europi je, na primjer, nastupio značajan rast regionalnih kultura i pritisaka prijelaza u “Europu regija”, što je djelomično vjerojatno reakcija na središnje sile Europske Unije i “demokratskog deficita” koji ih slijedi. Vjerski fundamentalizam je također djelomice reakcija na homogenizaciju kulture i centralizaciju moći, a ima i drugih očitovanja – nekih po mome mišljenju zdravih, drugih ponekad ružnih.

Određeni oblik upravljanih tržišta koji većinom prevladava karakterizira nestabilna struktura. Njegovi vlastiti entuzijasti se brinu da bi se on mogao srušiti. Veliko povećanje moći financijskoga kapitala smatralo se “krizom” proteklih mjeseci jer sada prijeti interesima bogatih i moćnih, a ne samo uobičajenim žrtvama. Kako se problemi vraćaju izvoru, ideološke izmišljotine od prošlih par godina se preispituju na visokim mjestima. Efekti nisu stabilniji niti stalniji od samih institucijskih struktura. Predviđanje ljudskih odnosa je jedva impresivno; u stvarnosti, često je smiješno. To je djelomice zato jer su ljudski odnosi jadno razumljeni. Djelomice je tako i jer jedna važna činjenica bježi iz kraljevstva predviđanja: ljudska volja. Tvrdnje o “neizbježnosti” ili o “neizmjenjivosti” ili o “povijesnim zakonima” bi trebali gledati s određenim sumnjama, da blago kažem. Razumljivo je da koncentracija moći želi povećati osjećaje bespomoćnosti i pokoravanja unatoč povijesnim silama koje su iznad naše kontrole. Čovjek može izabrati da li će podleći tim pritiscima, ali to je izbor, a svakako ne prisila.