O noći

O, Noći što pripadaš ljubavnicima, pjesnicima i maštarima! O, Noći silueta, duhova i sjeni!

O, Noći čežnje, ljubavi i uspomena!

Ti, svemoćna Noći, što stojiš između patuljastih oblaka zapada i jutarnjeg svitanja, što oponašaš oštricu straha, što se mjesecom ovjenčavaš, što se u ruho mira odijevaš, što s tisuću očiju u dubine Života gledaš, što s tisuću ušiju osluškuješ zvuke Smrti i Ništavila!

Ti si tama koja nam nebeska svjetla pokazuje, dok je Dan svjetlost što nas u zemaljsku tamu gura.

Ti si nada koja nam oči otvara pred divotom Beskraja, a Dan je obmana što nas kao slijepce vodi svijetom normi i ograničenja.

Ti si pokoj koji nemušto saopćava tajne živih duša što hode nebeskim visinama, a Dan je buka koja ne da mira dušama onih što se predaju svojim željama i strastima.

Ti si pravednik koji svojim snenim krilima izjednačava snove nejakih sa željama moćnika.

Ti si samilosnik koji nevidljivim prstima sklapa oči nesretnika i srca im uznosi u svijet manje surov od ovoga svijeta.

U tvoje plave skute ljubavnici toče svoje dahtanje; na tvoje nevidljive noge, uz kapi rose, samotnici liju suze; na tvoje dlanove što mirišu na doline tuđinci polažu svoje čežnjive uzdahe. Ti si sugovornik ljubavnicima, druželjubiv prema samotnicima, prijatelj tuđincima i osamljenima.

Pod tvojim okriljem bujaju osjećaji pjesnika, na tvojim plećima uznose se srca proroka, u tvojim vlasima trepere umovi mislilaca. Ti prišaptavaš pjesnicima, ti si nadahnuće prorocima i inspiracija misliocima.

Kada mi ljudi dosadiše i kada mi se oči zamoriše gledajući lice Danje, zaputih se u daleka polja gdje borave sjene minulih vremena.

Tamo se zaustavih pred jednom tamnom, lelujavom prilikom što na tisuću nogu ide dolinama, planinama i ravnicama.

Tamo sam netremice gledao mračne oči, slušao lepet nevidljivih krila, osjećao dodire mira, odvažno stajao pred strahotama tame.

Tamo sam tebe vidio, Noći, kao divnu i zastrašujuću siluetu uspravljenu između zemlje i neba, ogrnutu oblacima, opasanu maglama, podrugljivu prema suncu, prezrivu prema Danu, podsmješljivu prema krijeposnicima što bdiju nad idolima, srditu na kraljeve što snivaju u svili, zagledanu u lica lopova, brižnu nad dječjim posteljama, zaplakanu za osmijehom posrnulih žena, nasmijanu zbog plača ljubavnika, u ruci držiš srca velikih ljudi, a nogama gaziš duše neznatnih.

Tamo sam te vidio i ti si mene vidjela, Noći. Tvoja strahota mi bješe roditelj i ja bijah tvoje čedo, kao sanjar; iščezoše svi zastori među nama; s lica nam se strgoše velovi izvjesnosti i slutnji; ti mi saopći svoje tajne i namjere, a ja tebi svoje želje i nadanja; potom se tvoja strahota preobrazi u pjesmu umilniju od šaputanja cvijeća; a moje strahovanje postade radost dragocjenija od spokoja ptica; ti me k sebi uze i sebi na ramena posadi te mi se uši osposobiše za Čuvenje, usne za Kazivanje, srce za Ljubav kakvu ljudi ne poznaju i za Mržnju drugim ljudima stranu; onda mi ti prstima dotače misao te mi misli potekoše poput hitre, raspjevane rijeke što odnosi svelo raslinje; duh mi svojim usnama poljubi te mi duh zaigra poput raspaljene iskre što pali sasušeno drveće.

Drugovah s tobom, o Noći, sve dok ne postadoh na tebe nalik; uz tebe se privijah sve dok se moje želje s tvojima ne izmiješaše; voljeh te sve dok se moje biće ne pretvori u tvoje naličje. Zato su u mojoj duši sjajne zvijezde koje uvečer

ljubav rasijava, a ujutro ih ubiru nemiri. Zato mi je u treperavom srcu mjesec što hita, čas kroz nebesko oblačje, čas prostranstvom prepunim snova u pohodu. Zato je u mome uvijek budnome duhu spokoj što objavljuje tajne zaljubljenih i što odjekuje molitvama krijeposnika. Oko glave mi čarobna koprena koju cijepaju roptaji samrtnika, a ponovo je sastavljaju pjesme onih što ženama ljubavne stihove pjevaju.

Ja sam poput tebe, Noći. Pred ljudima se uznosim jer se s tobom poistovjećujem, a oni se ponose jer se s Danom uznose.

Ja sam nalik na te i oboje se, nedužni, okrivljujemo. Ja sam nalik na te snovima, karakterom i ponašanjem.

Ja sam nalik na te, makar me jutro i ne ukrašavalo ružičastim zrakama. Ja sam nalik na te, makar i ne bio opasan maglama.

Ja sam noć raspojasana, svud prisutna, mirna, uzbudljiva; mojoj tami nema početka i mojim dubinama nema kraja; dok se drugi dižu hvatajući se radosti svjetlosti, moj se duh priklanja tugama u tami.

Ja sam poput tebe, o Noći, i dokle živim moje jutro neće doći.