Jedan oblik ovisnosti jest i nebriga za duhovni razvoj. Ovisne ljude zanima samo ispunjenje vlastitih potreba i ništa više. Oni žele ispunjenje i sreću, a ne zanima ih razvoj, niti su voljni tolerirati nesreću, usamljenost i patnju koju razvoj podrazumijeva. Nije im stalo ni do duhovnog razvoja drugih, onih o kojima ovise, bitno im je samo da je taj drugi u blizini i da udovoljava njihovim potrebama. Ovisnost je jedan od oblika ponašanja koje neprimjereno nazivamo "ljubav", jer je kod nje evidentan nedostatak volje za duhovnim razvojem. Razmotrit ćemo još neke slične oblike ponašanja i nadam se da ću uspjeti dokazati kako ljubav nikako ne može biti ispunjenje ili kateksizam bez duhovnog razvoja.

Često govorimo o tome kako ljudi vole nežive predmete ili aktivnosti. Tako kažemo: "On voli novac", "On voli moć", "On voli vrtlarstvo'lli "On voli igrati golf". Dakako, svatko može nadmašiti sebe i raditi 60, 70, i 80 sati tjedno kako bi uvećao bogatstvo i moć. Ipak, usprkos povećanju utjecaja i bogatstva, sav taj trud ne mora predstavljati sazrijevanje osobe. Zapravo, često za tajkune kažemo: "On je loš i zao čovjek". Koliko god o njemu govorili kao osobi koja voli novac i moć, nećemo ga držati za osobu koja je sposobna voljeti. Zašto je tomu tako? To je stoga što je takvim osobama moć postala cilj, umjesto sredstvo za postizanje duhovnog razvoja. Jedini istinski cilj ljubavi jest duhovno sazrijevanje i ljudska evolucija.

I hobi predstavlja značajnu aktivnost s ciljem osobnog izgrađivanja. Kad volimo sebe, odnosno, ispunjavamo se s ciljem duhovnog razvoja, moramo se okupirati s raznim stvarima koje nisu izravno duhovne prirode. Kako bismo razvili duh, moramo izgraditi i tijelo. Potrebni su nam hrana i zaklon. Bez obzira koliko bili posvećeni duhovnom razvoju, istovremeno su nam nužni i odmor, relaksacija, tjelovježba i razonoda. Sveci moraju spavati, a i proroci se ponekad moraju zabaviti. Hobi može postati sredstvo pomoću kojeg ćemo zavoljeti sami sebe. Ali, ako postane sam sebi cilj, pretvorit će se u zamjenu umjesto u sredstvo duhovnog razvoja. Katkad su I hobiji toliko popularni upravo stoga što su svojevrsna zamjena za duhovni razvoj. Primjerice, na golf terenima možete vidjeti starije ljude kojima je jedini cilj u životu postići koji bod više. Ovaj uloženi trud u njihovu vještinu igranja golfa, pruža im osjećaj napredovanja u životu i pomaže u ignoriranju činjenice kako su zapravo prestali napredovati i razvijati se kao ljudska bića. Kad bi više voljeli sami sebe, ne bi se strastveno borili za tako plitak cilj i uskogrudnu budućnost.

S druge strane, novac i moć mogu postati sredstva za postizanje pozitivnog cilja. Netko, primjerice, može podrediti političku karijeru nekom humanom cilju, primjerice iskoristiti političku moć za dobrobit čovječanstva. Drugi mogu težiti bogatstvu, ne zbog novca, već kako bi omogućili svojoj djeci primjereno školovanje ili sebi slobodu i vrijeme da bi se mogli posvetiti učenju i razmišljanju neophodnom za njihov duhovni razvoj. Takvi ljudi ne vole moć i novac - oni vole čovječanstvo.

Između ostalog, kroz ovo poglavlje knjige, pokušavam objasniti kako je upotreba riječi "ljubav" toliko uopćena da se ozbiljno sukobljava s pravim smislom ljubavi. Ne očekujem kako će se jezik zbog toga promijeniti. Sve dok budemo upotrebljavali nječ ljubav za opisivanje naših odnosa sa svim što nam je važno, sve što katekliramo, bez obzira na kvalitetu tog odnosa, bit će nam teško razlikovati mudro od budalastog, dobro od lošeg i plemenito od nečasnog.

Pridržavamo li se preciznije definicije, postaje nam jasno da možemo voljeti samo ljudska bića. Što više spoznajemo o životu, shvaćamo da su samo ljudska bića sposobna za duhovno sazrijevanje.*

* Svjestan sam mogućnosti da je ova koncepcija pogrešna, te da sva materija, živa i neživa, može posjedovati dušu. Izdvajanje ljudskih bića od 'nižih': životinja, biljaka, pa i zemlje, i stijenja, samo je manifestacija maye ili iluzije, u okviru mistike. Postoje razine razumijevanja. U ovoj se knjizi bavim s ljubavlju na određenoj razini. Na žalost, moja sposobnost komuniciranja nije takva da bih mogao istodobno obuhvatit više razina, ili pružiti više od jednog kratkog pogleda na razinu iznad one na kojoj komuniciram.

Razmotrimo, primjerice, pitanje kućnih ljubimaca. Mi "volimo" našeg psa. Hranimo ga, kupamo, mazimo, učimo ga disciplini i igramo se s njim. Kad se razboli, ostavljamo sve po strani i trčimo kod veterinara. Kad nam pobjegne ili ugine, iskreno smo shrvani tugom. Zapravo, nekim usamljenim ljudima bez djece, njihovi ljubimci postaju jedini cilj življenja. Ako ovo nije ljubav, što onda jest? Ali promotrimo prvo razliku između odnosa s ljudskim bićima i odnosa s životinjama. Prije svega, razmjer našeg komuniciranja s životinjama izuzetno je ograničen u usporedbi s komunikacijom koju možemo ostvariti s ljudima, naravno ako se potrudimo. Mi ne možemo znati što životinje misle. Nemogućnost takve spoznaje dopušta nam projiciranje vlastitih misli i osjećaja na naše ljubimce te na taj način osjećati određenu emocionalnu bliskost s njima koja ne mora odgovarati istini.

Drugo, zadovoljni smo s našim kućnim ljubimcima samo onda kad je njihova volja i skladu s našom. Obično na temelju ovoga i biramo svoje ljubimce, a ako se njihova volja počne razlikovati od naše, mi ih se rješavamo. Nećemo držati kućnog ljubimca ako se on buni ili bori protiv nas.

Jedina škola u koju šaljemo svoje životinje kako bi razvili svoj um jest ona za dresuru životinja. Ipak, želimo da druga ljudska bića imaju vlastitu volju i upravo ta želja za različitošću drugih i jest jedna od karakteristika iskrene ljubavi. Konačno, u našem odnosu s životinjama prevladava potreba za njihovom ovisnošću o nama. Ne želimo da odrastu i odu od kuće, želimo da su uvijek tu kraj nas. Zapravo, važna nam je njihova ovisnost, a ne neovisnost o nama.

Pitanje "ljubavi" prema životinjama vrlo je značajno jer je mnogo ljudi sposobno "voljeti" samo svoje kućne ljubimce, a ne uspijevaju istinski zavoljeti ljudska bića. Mnogi su američki vojnici ostvarili idilične brakove s Njemicama, Talijankama i Japankama, tzv. "ratnim nevjestama", s kojima nisu mogli verbalno komunicirati. Ali, čim su njihove nevjeste naučile engleski jezik, brakovi su se polako počeli raspadati. Ovi ljudi više nisu mogli projicirati na svoje žene vlastite misli, osjećaje, želje, ciljeve i osjećati onu vrstu bliskosti kao što je to moguće s kućnim ljubimcima. Kad su žene naučile engleski, njihovi su muževi uvidjeli kako i one imaju svoja mišljenja i ciljeve, koji se razlikuju od njihovih. Kad se ovo dogodilo, kod nekih se rodila prava ljubav, dok je kod većine tu i prestala. Slobodna bi se žena trebala čuvati muškaraca koji je od milja naziva svojim "ljubimcem", jer je moguće kako je to, zapravo, muškarac čiji osjećaji prema ženi ovise samo o njenoj ulozi kućnog ljubimca i koji je nesposoban poštivati njenu snagu, neovisnost i individualnost. Vjerojatno najtužniji primjer ovog fenomena predstavlja veliki broj žena koje su sposobne "voljeti" svoju djecu samo dok su bebe. Ovakvih žena ima posvuda. One su obično idealne majke, sve dok njihova djeca ne navrše dvije godine - nevjerojatno su nježne, sretne dok doje, maze ih i igraju se s njima, potpuno su posvećene njihovim potrebama i presretne su u svojoj ulozi majke. Međutim, gotovo preko noći, slika se potpuno mijenja. Čim dijete počne iskazivati vlastitu volju - postane neposlušno, vrišti, odbija se igrati, katkad odbija i maženja, počinje se vezati i za druge ljude, te postupno samo kreće u svijet - majčina ljubav se gasi. Ona tada gubi zanimanje za dijete, postaje joj samo smetnja. Istovremeno osjeća ogromnu potrebu za novom trudnoćom, još jednom bebom, novim ljubimcem. Obično u tome i uspijeva, i ciklus se ponavlja. U slučaju da ponovno ne rodi, vjerojatno će se posvetiti čuvanju djece iz susjedstva, pri tom se oglušavajući na potrebe svoje starije djece za pažnjom. Za njenu djecu ona "strašna druga godina" ujedno znači i kraj majčine ljubavi. Bol i uskraćenost koju osjećaju očita su svima, osim majci zaokupljenoj novom bebom. Učinak ovakvog iskustva postaje evidentan kad djeca odrastu i postaju depresivna ili se ponašaju kao pasivno ovisne osobe.

Ovo sugerira kako "ljubav" prema bebama, kućnim ljubimcima, pa čak i prema ovisnim i poslušnim suprugama predstavlja instinktivan uzorak ponašanja kojemu sasvim pristaje izraz "majčinski instinkt" ili "roditeljski instinkt". Ovo možemo usporediti s instinktivnim ponašanjem kod zaljubljenosti. To nije istinski oblik ljubavi, budući da ne zahtijeva napor, niti je u potpunosti čin volje ili izbora, već samo ir.igurava nastavak vrste, a da pri tom ne potiče duhovni razvoj. Sličan je ljubavi po lome što nas nagoni na stvaranje međuljudskih spona iz kojih može započeti prava ljubav. Međutim, potrebno je mnogo više kako bi se razvio zdrav, kreativan brak i odgojila zdrava, duhovno razvijena djeca, te da bi se pridonijelo dobrobiti i razvoju čovječanstva.

Suština je u tome da othranjivanje mora biti mnogo više od običnog hranjenja, a njegovanje duhovnog razvoja suviše je složen proces da bi se njime upravljalo instinktivno. Majka koja nije dopuštala sinu da ide u školu autobusom, spomenuo sam je na početku poglavlja, odličan je primjer za ovo. Vozeći ga u školu i natrag, ona (ja je na određeni način othranjivala, ali to mu nije bilo potrebno i više je sputavalo nego poticalo njegov duhovni razvoj. Postoji još mnogo sličnih primjera: majke koje nutkaju hranom svoju gojaznu djecu, očevi koji kupuju sinovima mnoštvo igračaka, a kćerima pune ormare s odjećom, roditelji koji ne postavljaju nikakva ograničenja i ne odbijaju niti jednu želju. Ljubav nije samo davanje; to je promišljeno hvaljenje i promišljeno kritiziranje. To je promišljeno raspravljanje, suočavanje, zahtijevanje, kao i pružanje utjehe. To je upravljanje. Promišljenost znači prosuđivanje, što podrazumijeva više od pukog instinkta, ono zahtijeva pomno razmišljanje i često bolno donošenje odluka.