O jednoj tapiseriji

Na zidu mojeg atelijera visi goblen u širokom formatu, tri staze
jedna iznad druge, srednja s modrom, druge dvije s crvenom osnovom.
Na tim se trima osnovama i oko i duša mogu na-užiti, one su šarolik
raj pun lijepih i dražesnih oblika, skladno ali ne i pedantno
poredanih, u kompoziciji čija skrovita strogost i promišljenost
gotovo da promakne prvom pogledu, ali je zato na dugi rok vjerojatno
najveća čar ovog umjetničkog djela. Umjetnica visokoga ranga godinu
je dana tkala tu tapiseriju; o kakvoći njezine tkalačke tehnike ne
usudim se govoriti, jer se u to slabo razumijem. Možda se više
razumijem u umjetničku kreativnost i kulturu koje su preduvjet takva
djela: ono iziskuje visokoškolo-van smisao za boje, crtačku i
arhitektonsku nadarenost i velik osjećaj za stil. Što se, dakle, tiče
duše toga djela, njegove supstancije, njegova sadržaja i unutrašnje
vrijednosti, vjerujem da sam umjetničin kolega, prijatelj i brat. Jer
taj je goblen, između ostalog, i pjesničko djelo, štoviše, on je to
primamo i bitno; jer snaga kojom se smišljaju takve figure, takvi
spletovi likova ne dolazi od istančana osjećaja za svilu i tkalačku
tehniku, ne samo od profinjena osjećaja za boje, ona teče iz
stvaralačke radosti, iz volje, znatiželje, sanjarenja i čežnje jedne
neobične, pjesničke duše koja stoji zahvalno i požrtvovno otvorena
prema svijetu i njegovu bogatstvu slika, no on joj, ipak, nije
dostatan. Iz te otvorenosti i te nedostatnosti rađa se svekoliko
pjesništvo. Ono stvara magičan prostor u kojem se nespojivo spaja, a
nemoguće oz-biljava. A tom imaginarnom i nadstvarnom prostoru
odgovara isto takvo doba, doba pjesništva, mita, bajke, koje je u
proturječju sa svakim povijesnim i kalendarskim vremenom i zajedničko je sagama i bajkama svih naroda i svih pjesnika. A to doba, doba bajki i stvaralačke vječnosti, nalazi se na mojoj tapiseriji. U svome
bogatome svijetu figura taj idealni prostor uspijeva dimenzije stvari
i likova na najvedriji i najljupkiji način prilagoditi duševnim
potrebama, a što se tiče vremena u koje je smješteno to umjetničko
djelo, ono je rajsko: ljudi i životinje, pitome i divlje, velike i
male, prepoznatljive i izmišljene, današnje i praiskon-ske,
miroljubivo i bratski hodaju jedni pored drugih.
Onaj čije je djelo ovladalo tim prostorom i postalo dionikom toga
bogomdanog vremena, pjesnik je, i ispred svoga je "stvarnoga", svoga
povijesnog i biografskog vremena otišao onoliko naprijed koliko za
njim i zaostaje. Ako sam idealan prostor gore nazvao "magičnim", tu
sam pogibeljnu i zlorabljenu riječ upotrijebio u njezinu punom i
pravom smislu; jer koliko god je prava magija na Zemlji postala
rijetkom, ona još i danas živi u umjetnosti. Ne zaboravimo spomenuti
ni to da se umjetnost gospođe Marije Geroe posvema drži na strani
bijele magije i odriče se crne. Jer, kao što je u starom čarobnjaštvu
postojalo bijelo i crno, svijetlo i tmurno, bogougodno i zabranjeno,
tako i u umjetnosti postoji mogućnost crnomagijskoga djelovanja,
djelovanja zabranjenim sredstvima krivotvorenja. Kod tapiserija,
primjerice, viteško je pravilo igre poštivanje dvodimenzionalnosti,
plošno-sti, i odricanje od perspektivnih i inih sredstava za
dočaravanje prostorne dubine. Vidio sam skoro sve radove ove
umjetnice i posvuda je ostala vjerna tom načelu.
Na mojoj se tapiseriji mogu vidjeti ljubavni parovi, drveće u cvatu,
gazele na paši, slonovi na počinku, lavovi u pokretu, neobične
zmijolike ribe i tigrovi-hijene, također i skupina od tri opsjenara,
tri umjetnika blaženom ozbiljnošću zadubljena u svoju igru, i još
mnogo drugih stvari. A poneki će pametnjaković zastati pred njom i
možda reći: "Da, ali na njoj su ljudi viši od stabala", ili "postoji
li zapravo igdje životinja kao ta hijena ili je to samo izmišljeno?"
Taj čovjek nikada neće ući u svijet slika moje tapiserije i nikada u
raj prave bajke, uvijek će ostati vani, makar i želio ući, jer su mu
drugi rekli da je tu riječ o visokim umjetničkim kvalitetama, ali i
da kao investicija takvi gobleni nisu najgluplji potez. No, taj isti
čovjek koji po danu bespomoćno stoji ispred takvih tapiserija,
katkada se noću u snu pretvara u pjesnika i sanja upravo takve
prostore i vremena, takve nevjerojatne, a ipak silno uvjerljive
likove. Samo što taj nedobrovoljni pjesnik nije gospodar, već rob
svojih poetskih sanja koje nakon buđenja u hipu zaboravlja.
(1945.)