O čudima protiv Humea

Ozdravljenja u Lourdesu, prožeta katoličkom tradicijom, obično se nazivaju čudima, a ta riječ ima religijske konotacije. Premda su lišene uobičajenih religijskih prizvuka, nadnaravne pojave kojima je svjedočio Wallace na seansama jednako su čudesne, u tom smislu što prkose prirodnim zakonima kako ih razumijeva službena materijalistička znanost. Ti bi se fenomeni mogli nazvati svjetovnim čudima. Izvješća o čudima, svjetovnim i religijskim, posvuda su rasprostranjena, čak i u obrazovanim europskim krugovima. Oni koji su nastojali osporiti takva izvješća koja potkopavaju temelje stroge materijalističke znanosti, često su to činili pozivajući se na Davida Humea, koji je stoljeće prije, u svojoj knjizi

An Inquiry Into Human Understanding, osudio prihvaćanje zbiljnosti čuda.

Hume je svoju kritiku osnivao na činjenici zajedničkog ljudskog iskustva.

Naime, primijetio je: "... bilo bi čudo da mrtvac uskrsne, a to stoga što se to nije dogodilo ni u jednoj zemlji ni u jednom razdoblju" Wallace je u tom obrazloženju uočio dvije pogreške. Prvo, pozivanje na zajedničko ljudsko iskustvo, pod uvjetom da je ono doista takvo, sprječava utvrđivanje stvarno novih činjenica. Drugo, Wallace je propitkivao valjanost Humeove verzije zajedničkog ljudskog iskustva. "Prividna čuda u svim razdobljima povijesti", napisao je Wallace (1896., str. 8). No, ona se nastavljaju događati i danas, što obesnažuje Humeovu pretpostavku.

Wallace je levitaciju ljudskog tijela protumačio kao primjer čudesnog događaja za koje postoji obilje ljudskih svjedočanstava (1896., str. 8):

"Nekoliko dobro poznatih primjera čuda su sv. Franje Asiškog, kojega su mnogi često vidjeli kako tijelo kod mise lebdi u zraku, a tu je činjenicu potvrdio njegov tajnik koji mu je mogao dotaknuti samo stopala. Redovnica u španjolskom samostanu, sv. Tereza, često je lebdjela u prisutnosti svojih sestara. Lord Orrey i gospodin Valentine Greatrak obavijestili su dr. Henryja Morea i gospodina Glanvila da je glavni sluga u kući lorda Conwaya, koja se nalazi u Ragleyu u Irskoj, u njihovoj prisutnosti i usred dana, uzletio u zrak i lebdio sobom iznad njihovih glava. O tome govori Glanvil u svom djelu 'Sadducismus Triumphatus'... Prema tome, svi znamo da se u Londonu može naći barem pedeset uglednih osoba, koje će posvjedočiti da su vidjeli kako to čini i gospodin Home."

Wallace je potom ukazao na nedosljednosti u Humeovoj raspravi o čudima.

Hume je istaknuo nekoliko značajki koje mora imati svako svjedočanstvo o nekom čudu da bi bilo prihvatljivo. Prije svega, mora ga iznijeti više svjedoka. Svjedoci moraju uživati glas poštenih ljudi. Njihov društveni položaj morao bi biti takav, da za sobom povlači određen materijalni rizik u slučaju da se ustanovi kako je njihovo svjedočanstvo lažno. A što se tiče samih događaja, oni trebaju biti javni i moraju se dogoditi u civiliziranom dijelu svijeta. Hume je tvrdio da se takvo zadovoljavajuće svjedočanstvo: "... ne može naći nigdje u povijesti." (Hume, navod u: Wallace, 1896., str. 8).

Ali Wallace je istaknuo da je Hume nakon toga opisao neke čudesne događaje, koji su ispunjavali njegove stroge kriterije. Izvijestio je o brojnim neobičnim ozdravljenjima koja su se dogodila u Parizu u grobnici opata Parisa, pripadnika progonjene jansenističke katoličke sljedbe. O tim je događajima,  koji su se zbili nedugo prije objavljivanja njegove knjige, rekao sljedeće: "O ozdravljenju bolesnih, povratku sluha gluhima i vida slijepima, posvuda se govorilo kao o uobičajenim učincima toga svetoga groba. No, još je nevjerojatnije što su mnoga čuda potvrđena na mjestu, pred sucima neupitnog poštenja, o čemu su zaprisegnuli pouzdani i ugledni svjedoci, u učenom dobu i na najutjecajnijoj pozornici ovoga svijeta." No, to nije sve, rekao je Hume. Isusovci, koji su veliki protivnici jansenita, unatoč svim raspoloživim crkvenim i državnim moćima, bezuspješno su pokušavali potkazati ta čuda kao prijevare. S obzirom na takve okolnosti, čini se da je Hume trebao prihvatiti istinitost čuda. Umjesto toga je napisao: "Gdje ćemo pronaći takav niz podudarnih okolnosti koje će zajedno potkrjepljivati jednu činjenicu? Ne preostaje li nam pobijati takvu gomilu svjedoka samo apsolutnom nemogućnošću ili čudesnom prirodom događaja o kojima izvješćuju? A, u očima svih razumnih ljudi, to će biti dostatno da budu opovrgnuti." (Wallace, 1896., str. 9). Wallace je prekorio Humea zbog izvođenja zaključka koji napadno protuslovi samome sebi.

Wallace je nakon toga ispripovijedao osobito zanimljiv slučaj, opisan u knjizi o ozdravljenjima u Parizu, koju je napisao Carre de Montgeron, a na engleski ga je ukratko razložio William Howitt u knjizi

The History of the Supernatural: "Gospođica Coirin 12 je godina bolovala, između ostalog, od raka lijeve dojke. Rak joj je posve uništio dojku, koja je uslijed toga otpala. Izlučevina prouzročena rakom isparavala je stravičnim smradom, i utvrđeno je da je njome zaražena sva krv u organizmu. Svi su liječnici obznanili slučaj neizlječivim. No, nakon što je posjetila grob, gospođica Coirin je potpuno ozdravila. A, najnevjerojatnije je što su joj dojka i bradavica iznova izrasle s čistom i svježom kožom bez ikakvih ožiljaka. S tim su slučajem bili upoznati najistaknutiji stanovnici toga područja. Ali, čudo je poreknuto i gospođica Coirin je otputovala u Pariz, gdje ju je pregledao kraljevski liječnik, koji je dao svoj službeni iskaz o njezinu ozdravljenju pred javnim bilježnikom.... Kraljev liječnik gospodin Gaulard službeno je izjavio da je: "... bradavica, koja je bila posve uništena i odvojena od dojke, doista iznova izrasla, jer bradavica nije samo nastavak krvnih žila dojke, već zasebno tijelo jedinstvenog i osebujnog ustroja." (Wallace, 1896., str. 11-12).

Jedan od utemeljitelja antropologije, E. B. Tylor, također je isticao filozofske prigovore protiv spiritističkih fenomena. Primitivno vjerovanje u svijet duhova Tylor je nazivao 'animizmom'. S obzirom na to, suvremeni spiritizam predstavljao bi ostatak primitivne animističke misli kod civiliziranih Europljana. Wallace je tvrdio da današnji spiritisti izvode zaključke na temelju pažljivih i ponovljenih promatranja. "Tu je posrijedi pitanje činjenica", napisao je (Wallace, 1896., str. 28). A za Wallacea, iz činjenica je proizlazilo da suvremeni spiritizam i primitivno vjerovanje međusobno dijele: "... barem jedan dio stvarnosti" i da je: "uniformnost vjerovanja velikim dijelom posljedica uniformnosti temeljnih činjenica." (Smith, 1991., str. 83).