O ČEMU GOVORIM KADA GOVORIM O TRČANJU

1. 5. kolovoza 2005. • Otok Kauai, Havaji

TKO BI SE SMIJAO MICKU JAGGERU?

Nalazim se na otoku Kauaiju, na Havajima, danas je 5. kolovoza 2005. Dan je nevjerojatno vedar i sunčan, na nebu nigdje ni najmanjeg oblačka. Kao da pojam oblaci uopće ne postoji. Došao sam ovamo krajem srpnja i, kao i prošli put, unajmio stan za čitavu obitelj. Svakog jutra, još dok je prohladno, sjedam za stol i pišem o koječemu. Baš kao i ovog trena: pišem ovaj tekst o trčanju, a mogu ga oblikovati kako me je volja. Ljeto je, pa je naravno vrlo vruće. Havajsko otočje poznato je po vječnom ljetu, ali s obzirom na to da pripada južnoj hemisferi, vjerojatno ipak postoje četiri godišnja doba, no vrlo slična. Ljeto je ipak nešto toplije od zime. Proveo sam prilično vremena u Cambridgeu, Massachusetts, i u usporedbi s tim gradom -u kojem je ljeto sparno i zagušljivo uz brojne zgradurine od opeka i betona pa čovjek ima dojam da se zlopati - ovdje na Havajima ljeto je uistinu pravi raj. Ovdje nema potrebe za klimauredajima - dovoljno je ostaviti prozor otvoren i svjež povjetarac već blago hladi. Stanovnici Cambridgea redovito se iznenade kad čuju da kolovoz provodim na Havajima. "Sto te to privlači da ljeto provedeš na tako vrućem mjestu?" stalno me pitaju. Ali, oni zapravo ne znaju koliko je ovdje lijepo. Ne znaju da pasatni vjetrovi neprestano pušu sa sjeveroistoka i ljeti hlade topli zrak. Ne znaju da se ovdje vodi veseo život, da možemo uživati u tumaranju, u čitanju knjige u dubokom hladu krošnje, ili, ako nam se prohtije, da se možemo okupati, kao što i činimo, u prvoj uvali koja nam se svidi.

Otkako sam stigao na Havaje, svakog dana trčim otprilike sat vremena, šest dana u tjednu.

Prošla su dva i pol mjeseca otkako sam se vratio starom načinu života, a to znači da svakoga dana trčim, osim ako se ne dogodi nešto nepredviđeno. Danas sam trčao sat i deset minuta i za to vrijeme s walkmana slušao dva albuma grupe Lovin' Spoonful - Daydream i Hums of the Lovin' Spoonful - koje sam presnimio na mini CD plejer.

Ovih dana moj cilj je povećati udaljenost koju prelazim, brzina kojom trčim manje mi je važna. Sve dok mogu trčati određenu udaljenost, to je jedino do čega mi je stalo. Kadikad trčim prilično brzo, ali ako povećam tempo i brzinu koraka, skratim vrijeme trčanja; bit svega je da radost koju osjećam nakon svakog trčanja potraje sve do idućeg dana. Zapravo, to je ista vrsta smjernice koja mi je nužno potrebna kada pišem roman. Svakog dana stanem točno na onom mjestu kad osjetim da mogu i dalje pisati. Kad tako postupim, idućeg dana ono što pišem ide mi sasvim glatko. Čini mi se daje Ernest Hemingway pisao na sličan način. Da biste mogli nesmetano napredovati, morate održati ritam. To je jedan od daleko najvažnijih preduvjeta u dugoročnim pothvatima. Kad odredite tempo, sve ostalo slijedi samo po sebi.

Problem je znati što učiniti da se zamašnjak vrti pri određenoj brzini, a da biste dotle došli, potrebni su vam što veća koncentracija i snaga koje možete izvući iz sebe.

Zakratko je kišilo dok sam trčao, ali bila je to osvježavajuća kiša koja mi je godila. Vjetar je dopuhao gust oblak s pučine i slaba kiša počela je padati, ali kao da se iznenada sjetila: "Oh, zaboravila sam da imam još nekoliko stvari za obaviti!" prestalo je kišiti i učas se razvedrilo. Tada se sunce ponovno pojavilo, bespoštedno žežući. Ovdje je sasvim lako razumjeti klimatske zakonitosti. Nema tu ničega nejasnog ili dvojbenog, a još manje metaforičnog ili simboličnog. Trčeći svojom stazom prošao sam pokraj nekoliko drugih trkača, kako muškaraca tako i žena. Oni odlučniji trčali su doista brzo, kao da su im za petama pljačkaši. Nekoliko debljih umorno su dahtali poluzatvorenih očiju, snuždeni kao da ih je netko drugi primorao na trčanje. Izgledali su kao da su im liječnici prije tjedan dana priopćili da boluju od dijabetesa i da se moraju početi baviti raznim tjelovježbama. Ja sam između prvih i drugih.

Volim slušati grupu Lovin' Spoonful. Njihova glazba djeluje opuštajuće i nikad nije pretenciozna. Dok slušam tu smirujuću glazbu prisjećam se raznolikih uspomena iz šezdesetih godina. Premda ničega osobito važnog. Kao da žele snimiti film o mojem životu (od same pomisli na to naježim se), to bi bili kadrovi i scene koje bi izbacili pri montaži filma.

"Možemo i bez ovog kadra", montažer bi objasnio. "Nije loš, ali u njemu nema ničega zanimljivog." Takve mi uspomene padaju na pamet - nebitne i sasvim jednostavne. Ali, meni su one značajne i vrijedne. Dok se svaka od tih uspomena vrzma po mojoj glavi, siguran sam da se nesvjesno osmjehujem ili sam blago namrgođen. One možda i jesu sasvim obične, ali zbroj svih tih uspomena i sjećanja u konačnici tvori: mene. Mene, sada i ovdje, na sjevernoj obali otoka Kauaija. Ponekad, dok razmišljam o životu, osjećam se poput komada naplavine koju su morski valovi izbacili na obalu.

Dok trčim, pasatni vjetrovi koji pušu iz smjera svjetionika njišu grane eukaliptusa, a lišće šušti nad mojom glavom.

U Cambridgeu, savezna država Massachusetts, počeo sam živjeti krajem svibnja ove godine, i trčanje je otada još jednom postalo okosnica moje svakodnevne navike. Sada već trčim sasvim ozbiljno. Kad kažem ozbiljno, hoću reći šezdeset kilometara na tjedan. Drugim riječima, deset kilometara šest dana u tjednu. Bilo bi bolje kad bih trčao svih sedam dana, ali moram uzeti u obzir dane kad pljušti kiša, kao i one dane kad sam vrlo zauzet. Iskreno govoreći, tu i tamo naiđe dan kad se osjećam odveć umornim za trčanje. Uzevši sve te čimbenike u obzir, odbijam si jedan dan u tjednu. Dakle, trčeći 60 km na tjedan pretrčim otprilike 250 km mjesečno, što je moje mjerilo za ozbiljno trčanje.

U lipnju sam se strogo držao tog plana, pretrčavši točno 250 km. U srpnju sam povećao udaljenost i pretrčao gotovo 300 km. Otprilike sam pretrčao 10 km svakog dana, ali ni jednog jedinog dana nisam odustao od trčanja. Pri tome ne želim reći da sam baš svakog dana pretrčao točno 10 km. Ako sam jednog dana pretrčao 15 km, idućeg sam pretrčao samo 5 km.

(Držeći se određenog tempa, uglavnom mogu pretrčati 10 km za sat vremena.) Za mene je takav pristup ono što zovem ozbiljnim trčanjem. Otkako sam stigao na Havaje, držim se tog ritma. Prošlo je mnogo vremena kada sam mogao pretrčati takve udaljenosti i pridržavati se tako strogo određenog rasporeda trčanja.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih sam se, u određenom dijelu života, bio prestao baviti ozbiljnim trčanjem. Prije svega, s vremenom sam bio sve zaposleniji i baš svakog dana pronaći sat slobodnog vremena bila je prava rijetkost. Čak i kad sam bio mlađi nisam osjećao da imam slobodnog vremena napretek, ali barem nisam imao toliko raznoraznih obveza kao što ih sada imam. Ne znam zašto, ali što je čovjek stariji, to mu ostaje sve manje slobodnog vremena. Drugi je razlog to što sam s vremenom postao sve zainteresiraniji za sudjelovanje u triatlonu*, mnogo više nego u maratonu. Dakako, triatlon kao sportska disciplina osim trčanja uključuje i plivanje i vožnju bicikla. Sto se tiče samog trčanja, ono mi ne predstavlja problem, ali da bih svladao i dvije druge discipline morao sam posvetiti gotovo jednako vrijeme za treniranje plivanja kao i za vožnju bicikla. Što se tiče plivanja, morao sam početi ispočetka kako bih postigao dobru formu, potom sam morao naučiti pravilnu tehniku vožnje bicikla, i uvježbati određene mišiće. Za sve to trebalo mi je prilično vremena i truda, a kao rezultat svega ostalo mi je manje vremena za trčanje.

Premda je, najvjerojatnije, glavni krivac za sve bilo to što sam se jednog trena jednostavno

* triatlon - suvremeni sport koji se sastoji od uzastopnog natjecanja u plivanju, vožnji biciklom i trčanju

(na stazama za plivanje od 400 m do 5 km, za bicikl od 20 do 180 km, trčanje od 6 km do dužine maratona).

umorio od svega. Počeo sam trčati u jesen 1982. i otada trčim već gotovo dvadeset i tri godine. Za sve to vrijeme trčao sam gotovo svakog dana, sudjelovao u barem jednom maratonu svake godine - dvadeset i tri maratona do danas - a trčao sam i brojne utrke na velike udaljenosti. Utrke na duge staze odgovaraju mojoj ličnosti i od svih navika koje sam stekao tijekom života, moram priznati da mi je trčanje na velike udaljenosti od kudikamo najveće pomoći i uistinu mi jako mnogo znači. To što se bez dužeg prekida bavim trčanjem više od dva desetljeća također mi je pomoglo da postanem snažniji, kako tjelesno tako i mentalno.

Osnovni problem leži u tome što nisam pogodna osoba za ekipne sportove: jednostavno sam takav. Kad god zaigram nogomet ili bejzbol (zapravo, otkad sam postao punoljetan to se gotovo nijednom nije dogodilo), nikad se ne osjećam opušteno. Možda je to zbog toga što nemam braću, ali nikad se nisam mogao prilagoditi onim sportovima u kojima jedna ekipa igra protiv druge. Isto tako, nisam dobar ni u onim sportovima u kojima jedan igrač igra protiv svoga suparnika, recimo tenis. Sviđa mi se igra kao stoje zidni tenis, ali ipak, kad dođe do toga da moram igrati protiv nekoga, smeta mi sama bit nadmetanja i ne osjećam se dobro.

A kad na red dodu borilačke vještine, ni slučajno nemojte računati na mene.

Nemojte me pogrešno razumjeti - nije sasvim točno da me ne zanima nadmetanje. Iz nekog čudnog razloga nikad mi nije bilo osobito stalo jesam li pobjednik ili pobjedeni. Taj moj osjećaj gotovo se ni u čemu nije promijenio sve do danas. Uopće nema veze o kojem području je riječ - pobjeda nad drugim jednostavno ne djeluje stimulativno na mene. Mnogo više me zanima da postignem cilj koji sam sebi postavio, zato trčanje na velike udaljenosti savršeno odgovara mom načinu razmišljanja.

Maratonci će razumjeti o čemu govorim. Nama uopće nije važno jesmo li pobijedili jedan drugoga. Dakako, trkači svjetske klase žele nadmašiti svoje najljuće protivnike, ali za mene, prosječnog, svakodnevnog trkača, osobno suparništvo nije ono najvažnije. Siguran sam da postoje i oni trkači koje želja da budu bolji od određenog suparnika samo još više potiče i stimulira. Ali što ako njihov suparnik, iz bilo kojeg razloga, odustane od nadmetanja i povuče se? Hoće li njihova motivacija za trčanje nestati, hoće li se barem smanjiti, pa će tako i sami izgubiti razlog da nastave trčati?

One obične, svakodnevne trkače motivira većinom neki osobni cilj, više od bilo čega drugoga. Recimo, određeno vrijeme koje žele utrošiti trčeći. Sve dok tako može protratiti određeno vrijeme, trkač će se osjećati zadovoljno, ali ako je kojim slučajem spriječen, neće biti zadovoljan. Čak i ako ne uspije postići određeno vrijeme kojemu se nadao, sve dok osjeća određeno zadovoljstvo stoje dao sve od sebe - a moguće je da će tijekom tog procesa otkriti nešto bitno o samom sebi - već i sam taj čin je određeno postignuće, pozitivan osjećaj koji prenosi na iduću utrku.

Isto se može reći za posao kojim se bavim. U zvanju romanopisca, barem kad sam ja u pitanju, ne postoji nešto takvo kao pobjeda ili poraz. Možda broj prodanih primjeraka, književne nagrade i hvale kritičara mogu poslužiti kao određena književna mjerila, ali nijedno od njih nije presudno. Ono što je daleko najvažnije jest zadovoljava li ono što pišete mjerila koja ste sami sebi zadali. Neuspjeh u svladavanju te prepreke ne možete tako lako objasniti.

Kad su drugi ljudi u pitanju, uvijek možete izmisliti neko razumno objašnjenje, ali sebe ne možete prevariti. U tom smislu, pisanje romana i trčanje maratona vrlo su slični. U osnovi, pisac ima tihu, unutrašnju motivaciju i ne traži potvrđivanje u vanjskom, vidljivom svijetu.

Za mene trčanje predstavlja kako tjelovježbu tako i metaforu. Kad trčim iz dana u dan, sa svakim trčanjem podižem letvicu, i dostigavši sebi zadanu razinu ja se sve više dižem. Zbog toga se trudim baš svakog dana: kako bih podignuo vlastitu razinu. Ja ni slučajno nisam veliki trkač. Ja sam sasvim običan, ili, prije će biti - osrednji trkač. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome jesam li ili nisam bolji nego jučer. U trčanju na velike udaljenosti jedini protivnik kojega morate pobijediti jeste vi sami, tj. onaj kakav ste bili jučer ili prekjučer.

Ipak, nakon što sam napunio četrdesetu, taj oblik samoocjenjivanja postupno se promijenio. Jednostavno rečeno, nisam više u stanju popraviti vrijeme trčanja. Pretpostavljam da je to nešto što je neizbježno, s obzirom na moje godine. U određenoj životnoj dobi svako ljudsko biće dosegne svoj tjelesni vrhunac. Naravno, postoje individualne razlike, ali u većini slučajeva plivači taj vrhunac dosegnu s dvadesetak godina, boksači oko tridesete, a igrači bejzbola u trideset i nekoj. To je iskustvo kroz koja svatko prolazi. Jednom sam pitao okulista je li ikad sreo osobu koja nije bila dalekovidna kad je ostarila. Nasmijao se i odgovorio: "Još nikad nisam sreo takvu osobu." Sve se svodi na isto. (Na sreću, kod umjetnika taj vrhunac u priličnoj mjeri varira. Na primjer, Dostojevski je dvije svoje najznačajnije knjige, Zli duhovi i Braća Karamazovi, napisao u nekoliko posljednjih godina života, a umro je u šezdesetoj.

Tijekom života Domenico Scarlatti napisao je 555 sonata za klavir, a većinu u dobi između pedeset sedme i šezdeset druge.)

Moj vrhunac kao trkača dogodio se u mojim kasnim četrdesetima. Prije toga, moj osnovni cilj bio je istrčati maraton za tri i pol sata, ritmom od jednog kilometra za pet minuta. Tu i tamo sam trčao brže od tri i pol sata, ali mnogo češće sporije. U svakom slučaju, bio sam u stanju istrčati maraton otprilike u tom vremenu. Čak i kad sam bio uvjeren da sam gadno zabrljao stvar, i dalje sam bio ispod tri sata i četrdeset minuta. Sve i da nisam trenirao toliko uporno ili da nisam bio u najboljoj formi, trčati sporije od četiri sata bilo mije nepojmljivo.

Stvari su potrajale tim tempom izvjesno vrijeme, ali ubrzo su se počele mijenjati. Trenirao sam jednako vrijedno kao prije, ali odjednom mi je bilo sve teže istrčati stazu ispod tri sata i četrdeset minuta. Trebalo mi je pet i pol minuta da pretrčim kilometar, i sve više sam se bližio vremenu od četiri sata za pretrčani maraton. Iskreno, to je za mene bio svojevrstan šok. Što se to događa sa mnom? Bio sam uvjeren da razlog nije bilo starenje. U svakodnevnom životu nijednog trena nisam osjetio da se tjelesno osjećam slabije. Bez obzira na to koliko to pokušavao negirati ili ne pridavati tome pažnju, brojke su pokazivale da sam sve sporiji.

Osim toga, kako sam već napomenuo, sve više su me zanimali drugi oblici sporta kao što su triatlon i zidni tenis. Trčati iz dana u dan jednostavno me više ne može zadovoljiti, razmišljao sam i bio sve skloniji odluci da se počnem baviti još nekolikim sportovima. Nadao sam se da ću tako mnogo cjelovitije i učinkovitije djelovati na svoje tijelo. Unajmio sam privatnog trenera plivanja, koji me počeo podučavati osnovnim pravilima pravilnog plivanja, i doista sam naučio plivati brže i lakše nego prije. Moji mišići su gotovo trenutačno reagirali na nov izazov i moja tjelesna građa počela se vidno mijenjati. U međuvremenu, vremenski su rezultati trčanja maratona polako ali sigurno sve više padali. Ubrzo sam shvatio da u trčanju više ne uživam kao nekoć. Osjećao sam zamor i napor pri samoj pomisli na trčanje. Počeo sam osjećati razočaranost jer se moj ogromni trud nije isplatio, imao sam dojam da mi u svemu tome nešto smeta, kao da su vrata koja su sve vrijeme preda mnom bila širom otvorena sada naglo zatvorena. Takvo svoje stanje i osjećaje nazvao sam trkačev blues. Kasnije ću vam detaljnije opisati kakva je to vrsta bluesa bila.

Prošlo je deset godina otkako sam posljednji put živio u Cambridgeu (ondje sam živio od do 1995., u vrijeme kad je Bill Clinton bio predsjednik Sjedinjenih Država). Kad sam ponovno ugledao rijeku Charles, želja za trčanjem sasvim me prožela. Ako se ne dogodi neki velik tektonski poremećaj ili kakva dniga promjena, rijeke uvijek izgledaju jednako, a rijeka Charles uistinu je izgledala nepromijenjeno. Vrijeme je prolazilo, moji studenti su dolazili i odlazili, bio sam još deset godina stariji, a u međuvremenu se mnogo toga dogodilo. Ali, rijeka je ostala ista. Voda i dalje teče, brza i gotovo nečujna, prema bostonskoj luci. Voda zapljuskuje obalu pa ljeti trava naraste gusta i sočna, a ptice močvarice imaju se čime hraniti.

Ljeti rijeka teče usporeno ispod starih mostova, ali nikad ne presuši. Ljeti se u njoj odražavaju oblaci, a zimi se vide brojne sante leda kako nošene hučećom vodom otječu prema oceanu.

Nakon što sam se raspakirao, prošao sve birokratske peripetije zbog nove selidbe u Cambridge i počeo živjeti sređenim životom, ponovno sam se počeo ozbiljno baviti trčanjem.

Udišući svjež, sveprožimajuć ranojutarnji zrak, još jednom sam osjećao radost trčanja po dobro poznatom terenu. Zvuči vlastitih koraka, disanja i otkucaja srca, sve se spajalo u jedinstvenu poliritmiju. Rijeka Charles idealno je mjesto za regate u veslanju i jedrenju i uvijek se može vidjeti kako netko vesla rijekom. Volim se utrkivati s takvima. Dakako, gotovo svaki put su čamci i kanui brži od mene. Ali kad ugledam kanuista s jednim veslom kako zadovoljno vesla, volim se malo zabaviti.

Možda stoga jer se tu održava Bostonski maraton, u Cambridgeu se može vidjeti mnogo trkača. Staza za trčanje duž Charlesa jako je duga, i ako vam se prohtije, možete trčati satima.

Problem je što tu istu stazu koriste i biciklisti, pa morate biti oprezni zbog brzih biciklista koji vam se nenadano s leđa približe i projure pokraj vas. Na pojedinim mjestima na toj stazi također postoje rupe, pa morate paziti da se ne sapletete i padnete, a ima i nekoliko prijelaza sa semaforima pa dugo čekanje na zeleno svjetlo može usporiti vaš ritam. Inače je to uistinu sjajna staza za trčanje.

Kadikad dok trčim slušam jazz, ali uglavnom je to rock glazba jer njen ritam idealno odgovara ritmu trčanja. Najradije slušam grupe kao što su Red Hot Chili Peppers, Gorillaz i Beck, a od starih grupa Creedence Clearwater Revival i Beach Boys. Dakle, glazbu vrlo jednostavnog ritma. Dobar dio sadašnjih trkača za slušanje upotrebljava iPod, ali ja sam se naviknuo na mini CD plejer i radije se njime služim. Istina, veći je od iPoda i ne može primiti obilje podataka, ali meni je sasvim dobar. U takvim okolnostima ne želim miješati glazbu i kompjutor. Baš kao što nije mudro miješati prijateljstvo, posao i seks.

Kao što sam već napomenuo, u srpnju sam pretrčao 300 km. Tog mjeseca kiša je padala dva dana i još dva dana sam proveo na putovanju. A bilo je i nekoliko dana kad je vrijeme bilo odveć sparno i prevruće za trčanje. Dakle, pretrčanih 300 km u manje od mjesec dana i nije tako loše. Ni slučajno. Ako se pretrčanih 220 km smatra ozbiljnim trčanjem, onda je mojih 300 pretrčanih km više nego ozbiljno. Dakako, što više trčim, to više gubim na težini.

Za dva i pol mjeseca izgubio sam oko tri kilograma i onaj salasti sloj koji se bio pojavio oko trbuha nestao je. Dočarajte si odlazak u mesnicu i kupnju tri kilograma mesa koji nosite kući.

Kopčate! Imao sam pomiješane osjećaje oko te težine koju sam svakog dana nepotrebno nosio na sebi. Ako živite u Bostonu, onda ne možete bez točenog piva Samuel Adams i uštipaka iz Dunkin' Donutsa. Ali, na svoju radost otkrio sam da se čak i ti užici mogu neutralizirati ustrajnom tjelovježbom.

Možda je malo glupavo što ja, koji imam onoliko godina koliko ih već imam, uopće govorim o tome, ah želim biti siguran i razjasniti činjenice: ja sam osoba koja voli samovati.

Da to još jednom pojasnim, ali na suptilniji način: ja sam osoba kojoj ne pada teško biti sam.

Meni to što svakog dana sat ili dva trčim osamljen i ne razgovaram ni sa kim, baš kao što osamljen sjedim pet ili šest sati za pisaćim stolom, ne pada teško, a niti mi je dosadno. Sklon sam tome još od mladih dana kada sam, ako sam već mogao birati, radije čitao knjige ili sa zanimanjem slušao glazbu nego vrijeme provodio s nekom drugom osobom. Uvijek sam mogao smisliti stvari koje sam mogao izvesti sam.

Ali čak i tako, nakon što sam se oženio prilično mlad (imao sam dvadeset i dvije godine), postupno sam se naviknuo na život s drugom osobom. Nakon što sam napustio fakultet, vodio sam bar pa sam shvatio važnost druženja s drugim ljudima, kao i da ne možemo živjeti sasvim sami i izdvojeni od svijeta. Tako sam, istina sporo i postupno, vlastitim snagama i vlastitim iskustvom otkrio da mogu biti i društven. Razmišljajući o tom razdoblju sada, svjestan sam da se moj pogled na svijet promijenio u mojim dvadesetima, i da sam sazrio. Gurajući nos u kojekakva mjesta stekao sam iskustvo i znanje koji su mi bili potrebni u životu. Bez tih desetak prilično gadnih godina ne vjerujem da bih uspio napisati sve ono što jesam, a čak i da sam pokušao, ne bih bio sposoban za to. Nije riječ o tome da su drugi toliko utjecali na mene.

Želja da budem sam nije se promijenila. Zato su mi tih sat ili više vremena koje provedem trčeći, i to u društvu sa samim sobom, toliko važni kako bih mogao održati svoj duševni mir.

Dok trčim ne moram razgovarati ni sa kim i ne moram nikoga slušati. Jedino trebam voditi računa o stazi po kojoj trčim. To je dio dana bez kojega ne mogu.

Često me pitaju o čemu razmišljam dok trčim. Obično ljudi koji me to pitaju nisu nikad trčali na velike udaljenosti. Uvijek se duboko zamislim nad njihovim pitanjem. O čemu li doista razmišljam dok trčim? Ni dan-danas nemam spreman odgovor.

Kad je vrijeme hladno, valjda barem malo razmišljam o tome koliko je doista hladno. Isto tako i o vrućini u vruće dane. Kad sam tužan, barem malo razmišljam o toj tuzi. Kad sam veseo, barem malo razmišljam o toj svojoj veselosti. Kao što sam već prije napomenuo, često mi naviru slučajne uspomene. Tu i tamo, premda jako rijetko, javi mi se ideja koju upotrijebim u romanu koji pišem. Ali dok trčim, zapravo ne razmišljam ni o čemu vrijednom spomena.

Jednostavno, trčim. Kroz prazan prostor. Ili da se možda izrazim na drugi način: trčim da bih svojim trčanjem ostvario prazan prostor. Ali kao što možete pretpostaviiti, slučajna misao se probije u tu prazinu. Ljudski mozak nije nikada sasvim prazan. Emocije ljudskih bića nisu dovoljno snažne ili postojane da bi trpjele vakuum. Raznolike misli i ideje koje se nameću mojim emocijama dok trčim ostaju podređene toj praznini. Budući da im nedostaje sadržaj, one su slučajne misli koje se okupljaju oko te praznine.

Misli koje mi se javljaju dok trčim podsjećaju me na oblake na nebu. Oblake različitih oblika i veličina. Dolaze i prolaze dok nebo ostaje isto nebo. Oblaci su tek gosti na nebu kojim prolaze i iščezavaju, ostavljajući za sobom prazno nebo. Nebo jednako postoji i ne postoji. Ima svoju jezgru, a istovremeno je i nema. A mi prihvaćamo tu golemu prazninu i gledamo u nju.

Sada sam u kasnim pedesetima. Kad sam bio mlad, nisam mogao ni zamisliti da ću doživjeti dvadeset i prvo stoljeće i da ću, uopće se ne šalim, doživjeti pedesetu. Teoretski gledano, bilo je samo po sebi jasno da će jednog dana, ako se ništa drugo ne dogodi, nastupiti dvadeset i prvo stoljeće, a ja doživjeti pedesetu. Kad sam bio mlad i kad bi mi postavili pitanje kako se zamišljam kao pedesetogodišnjak, za mene je to pitanje bilo jednako teško kao da su me doslovce pitali kako zamišljam svijet poslije smrti. Mick Jagger je jednom zgodom hvalisavo izjavio: "Radije ću umrijeti nego navršivši četrdeset petu i dalje pjevati pjesmu Satisfaction." Sada mu je više od šezdeset godina, ali i dalje pjeva Satisfaction. Nekim ljudima će ovo što pišem možda zvučati smiješno, ah ne i meni. Kad je bio mlad, Mick Jagger nije se mogao zamisliti kao četrdesetpetogodišnjaka. Ista stvar je sa mnom. Smijem li se smijati Micku Jaggeru? Ni slučajno. Ali meni se nije dogodilo da sam postao poznat mladi rock pjevač. Srećom, nitko se više ne sjeća kojekakvih gluposti koje sam kao mladić rekao, pa mi ih sada nitko ne može navoditi. U tome je jedina razlika.

A sada, evo me živog i zdravog u ovom tada nezamislivom svijetu. Osjećaj je uistinu čudan, pa ne mogu reći jesam li imao sreće ili nisam. A možda to i nije važno. Za mene - vjerojatno kao i za svakoga drugog - ovo je tek početno iskustvo starenja i osjećaji koje proživljavam jednako su novi. Da to iskustvo imam otprije, sada bih ga nedvojbeno mogao jasnije razumjeti i opisati, ali ovo je početak mojeg starenja pa ne znam za neko drugo koje bi bilo moje. Za sada se mogu jedino suzdržati od bilo kakvih konkretnijih procjena i prihvaćati stvari onakve kakve jesu. Na isti način na koji prihvaćam nebo, oblake i rijeku. Dakako, u svemu tome postoji nešto gotovo smiješno, nešto što ne želite dokraja otkriti.

Kao što sam već istaknuo, nadmetanje s drugim ljudima, bez obzira je li riječ o svakodnevici ili o poslu kojim se bavim, nije način života kakav bi mene zanimao. Oprostite mi što se izražavam uopćeno, ali ovaj svijet nastanjuju raznoliki ljudi. Neke od njih privlače drugačije vrijednosti, a isto vrijedi i za mene. Upravo zbog tih raznolikosti nastaju nesuglasice, a razlike u kombinacijma tih nesporazuma mogu donijeti mnogo veće sukobe.

Ponekad se zna dogoditi da pojedine ljude nepravedno kritiziramo. To je shvatljivo samo po sebi. Nije osobito zabavno biti pogrešno shvaćen ili nepravedno kritiziran; to je vrlo bolno iskustvo koje čovjeka duboko vrijeđa.

Što sam stariji, to polako ali sve jasnije shvaćam da su te vrste boli i patnje nužan dio života. Razmislite li o tome, shvatit ćete da je to tako jer se ljudi razlikuju jedni od drugih po tome što mogu slobodno donositi vlastite odluke i mišljenja. Uzmite mene za primjer. Ono u čemu sam osobito darovit jesu određene situacije koje drugi ne mogu prepoznati. Štoviše, objasnit ću ih drugačije od ostalih i izabrati riječi koje su drugačije od njihovih - sve to omogućava mi pisanje priča koje su samo moje. Upravo zbog gore spomenutoga imamo neobičnu situaciju - jako malo ljudi doista čita ono što sam napisao. Tako činjenica da sam ja ja i nitko drugi postaje jedna od mojih najvećih prednosti. Emocionalna patnja cijena je koju osoba plaća da bi bila nezavisna.

To je ono u što najviše vjerujem, i vjerujući u to živim svoj život. U određenim segmentima života aktivno se odlučujem za osamljenost. Samoća je, osobito za nekoga tko se, poput mene, bavi pisanjem, neizbježna okolnost. Istina, poput kiseline što istječe iz boce, osjećaj osamljenosti može kadikad nesvjesno nagristi čovjekovo srce i učiniti da ga izgubi.

Dakako, to je svojevrstan mač s dvije oštrice. Štiti me od vanjskog svijeta, a istodobno me iznutra ustrajno povreduje. Mislim da sam ne sebi svojstven način svjestan te opasnosti - vjerojatno zahvaljujući iskustvu koje sam stekao - i zbog toga već duže moram neprestano biti u pokretu, ponekad čak sileći samog sebe do krajnjih granica kako bih zaliječio osamljenost koju osjećam duboko u sebi i pokušao je odagnati. Ali, to je mnogo manje svjesno djelo, a mnogo više instinktivna reakcija.

Bit ću malo konkretniji.

Kad me nepravedno kritiziraju (barem prema mojem mišljenju) ili kad sam siguran da će me određena osoba razumjeti a ona me ne razumije, odlazim trčati malo duže nego inače.

Time što duže trčim kao da fizički poništavam dio nezadovoljstva. To mi također pomaže da iznova shvatim koliko sam slab i koliko su moje mogućnosti ograničene. Tako i tjelesno postajem svjestan svojih slabih strana. Jedan od rezultata takvoga mojeg nešto dužeg trčanja jest taj što se točno toliko osjećam snažnije. Ako sam ljutit, ljutnju upućujem samome sebi.

Ako sam doživio frustrirajuće iskustvo, koristim se njime kako bih sebe učinio boljim.

Oduvijek tako živim. Tiho upijam stvari za koje sam sposoban, objelodanjujući ih kasnije, što je moguće više mijenjajući njihov oblik i to kao dio radnje u romanu.

Ne mislim da bi mnogo ljudi volljelo moju ličnost. Vjerojatno bi se našla nekolicina - jedva nekolicina - koji bi njome bili duboko impresionirani, ali rijetko bi je tko doista volio.

Tko bi na ovoj zemlji uopće mogao osjećati simpatije, ili barem nešto slično, za osobu koja nije sklona kompromisu; koja se, kad god se pojavi problem, skriva duboko u ormar? Je li uopće moguće da ljudi vole profesionalnog pisca? Nemam pojma. Možda negdje na svijetu postoji i takav. Teško je generalizirati. Što se mene tiče, mene koji već desetljećima pišem romane, ne mogu čak ni zamisliti nekoga tko bi me volio kao ličnost. To što me netko ne voli, mrzi ili prezire čini mi se mnogo prirodnije. Naravno, nije mi osobito drago kad se tako dogodi. Čak ni meni nije drago ako me netko ne voli.

Ali, to je neka druga priča. Vratimo se trčanju. Ponovno sam se vratio svakodnevnom trčanju i takvom obliku života. Najprije sam počeo ozbiljno trčati, a sada trčim prema neumoljivo strogim pravilima. Sto bi sve to moglo značiti za mene, s obzirom na to da se bližim šezdesetoj, još uvijek ne znam. Ali mislim da mora nešto značiti. Možda ne nešto jako duboko, ali mora postojati neki smisao u svemu tome. U svakom slučaju, sada trčim predano i naporno. Još ću pričekati i kasnije razmisliti što li sve to znači. (Odgađanje razmišljanja o nečemu jedna je od mojih specijalnosti, vježba koju sam usavršio s godinama starenja.)

Svakodnevno očistim tenisice za trčanje, utrljam malo kreme za sunčanje po licu i vratu, uključim štopericu i počnem trčati. Pasatni vjetrovi pušu mi u lice, bijela čaplja pokorno leti nebom dugih poravnanih nogu dok ja slušam omiljenu mi grupu, Lovin' Spoonful.

Dok sam trčao, obuzela me misao: čak i ako se vrijeme trčanja ne popravi, malo mogu učiniti. Sve sam stariji i vrijeme uzima svoju žrtvu. Nitko za to nije kriv. To su pravila igre.

Baš kao što rijeka utječe u more, starenje i sporost dio su prirodnog procesa i moram ih prihvatiti. Možda to nije zabavan proces, a ono što ću još kasnije otkriti vjerojatno će biti još neugodnije. Ali, imam li uopće izbora? Na svoj način uživao sam u dosadašnjem životu, premda ne mogu reći da sam u njemu potpuno uživao.

Ne pokušavam se hvaliti ili razmetati - tko bi se uopće hvalio nečim takvim? - ali ja nisam osobito pametna osoba. Ja sam osoba koja mora iskusiti nešto tjelesno, zapravo dodirnuti nešto prije no što to jasno osjetim. Bez obzira na to što je u pitanju, ako ne vidim vlastitim očima, nisam uvjeren. Ja sam mnogo više tjelesni tip osobe, a ne intelektualni. Naravno, i ja imam određeni kvocijent inteligencije - barem vjerujem da imam. Da mi sasvim nedostaje, ni slučajno ne bih mogao pisati romane. Ali nisam tip koji djeluje s pomoću čiste teorije ili logike; isto tako nisam tip čiji je izvor energije intelektualna spekulacija. Jedino kad se opteretim stvarnim, tjelesnim teretom i moji mišići počnu ječati (a katkada i vrištati), povećava se moja sposobnost shvaćanja i napokon sam sposoban dokučiti nešto. Suvišno je reći, za to je potrebno prilično vremena, uz velik trud, da bih prošao svaku etapu, korak po korak, i na kraju stigao do zaključka. Ponekad to traje odveć dugo, i onda kad sam uvjeren u to, već je kasno. Ali što drugo može čovjek učiniti? Eto, ja sam takva osoba.

Dok trčim govorim si da razmišljam o rijeci. I oblacima. Ali, u biti ne razmišljam ni o čemu. Jedino nastavljam trčati prema svojoj udobnoj, domaćoj praznini, svojoj vlastitoj nostalgičnoj tišini. A to je prilično lijepa stvar. Bez obzira na to što drugi govore.

2. 14. kolovoza 2005. • Otok Kauai, Havaji