Poslije prvog razgovora sa Dr. Hew Len-om, bio sam nestrpljiv da saznam što više.

Pitao sam ga o seminaru koji je vodio prije nekoliko nedjelja.

Nije ni pokušavao da mi ga nametne.

Rekao mi je da se stalno pročišćavao tako da su samo pravi ljudi došli na taj kurs.

Nije htio gomilu.

Želio je otvorena srca.

Vjerovao je da će Božanstvo – to je bio njegov omiljeni termin za silu veću od nas, od svih nas – napraviti pravi izbor.

Pitao sam prijatelja Mark Ryan-a, čovjeka koji mi je prvi rekao za Dr. Hew Len-a, da li želi da pođe na taj seminar.

Ponudio sam se da ja platim, kao poklon što mi je rekao o tom čudu i tom čudotvornom radniku.

Mark se složio, naravno.

Još malo sam istraživao prije polaska na put.

Pitao sam se da li njegov terapeutski rad ima išta zajedničko sa hunama, popularnom iscjeliteljskom metodom sa Havajima.

Kao što sam pročitao, nije imao nikakvih dodirnih točaka sa njima. Hune su naziv koji je Max Freedom Long kao autor dao svojoj verziji Havajskog spiritualizma.

Tvrdio je da je naučio tu tajnu tradiciju od prijatelja sa Havaja dok je radio tamo kao učitelj.

Osnovao je Hula Društvo 1945 i kasnije objavio seriju knjiga, od kojih je jedna od najpopularnijih Tajna nauka iza čuda.

Iako fascinantan, Long-ov rad nije ima ništa sa terapeutom koga sam istraživao.

Kako sam počinjao shvaćati, terapeut je radio nešto za što Long nije nikada ni čuo, u svakom slučaju ne za način koji je Dr Hew Len prakticirao.  

Što sam više čitao i saznavao moja znatiželja se produbljivala.

Jedva da sam mogao da sačekam dan putovanja i sretanja sa iscjeliteljem lično.

Poletio sam za Los Angeles, sreo se sa Mark-om, i otišao za Calabasa-u, California.

Prije toga me Mark upoznao sa Los Angeles-om, i divno smo se proveli.

Ali obojica smo željeli srest čovjeka o kome smo tako mnogo čuli.

Želio sam da vidim iscjelitelja.

Želio sam da vidim misterioznog čovjeka.

Želio sam da vidim Dr. Hew Len-a.

Kada sam konačno došao do ulaznih vrata, Dr. Hew Len me lično pozdravio.

„Aloha Joseph,“ rekao je, pružajući mi ruku.

Govorio je meko sa dozom karizme i autoriteta.

Nosio je Dockers hlače, tenisice, raskopčanu košulju i poslovni sako.

Također je imao bejzbol kapu, koja je bila, kako sam kasnije shvatio, njegov zaštitni znak.

„Aloha, Mark,“ pozdravio je i moga prijatelja.

Malo se raspitivao o tome kako smo putovali, koliko je trebalo vremena da stignemo iz Teksasa do Los Angeles-a, i tako dalje.

Odmah sam zavolio ovoga čovjeka. Nešto u vezi njegove mirne pouzdanosti i djedovskog stila učinilo je da se uskladim sa njim.

Dr. Hew Len je volio da počne na vrijeme. Ubrzo po početku seminara obratio se meni.

„Joseph, kada nešto izbrišeš iz kompjutera gdje to odlazi?“

„Nemam pojma.“ Odgovorio sam.

Svi su se nasmijali.

Siguran sam da nije ni on imao pojma o tome.

„Kada nešto izbrišete iz kompjutera gdje to odlazi?“, zapitao je sve u prostoriji.

„U kantu za otpatke.“ Netko je doviknuo.

„Točno,“ odgovorio je Dr. Hew Len. „To je još uvijek u vašem kompjuteru, ali ga ne vidite.

Vaša sjećanja su poput toga.

Ona su još uvijek u vama, ali van vašeg dohvata.

Ono što treba da napravite je da ih kompletno i trajno izbrišete.“

Ovo mi se činilo izvanrednim, ali nisam imao nikakvu ideju o tome što to znači i čemu vodi.

Zašto bih ja želio da trajno izbrišem sjećanja?

„Imate dvije mogućnosti da živite svoj život,“ Objašnjavao je Dr. Hew Len.

“Iz sjećanja ili iz inspiracije. Sjećanja su stari programi koji se ponavljaju. Inspiracija je poruka koju vam šalje Božanstvo. Vi hoćete da dođete do inspiracije. Jedini način da čujete Božanstvo i prihvatite inspiraciju je da očistite sjećanja. Jedina stvar koju treba da radite je čišćenje.“

Dr. Hew Len je utrošio mnogo vremena objašnjavajući nam kako je Božanstvo naše nulto stanje – to je mjesto gdje su naše granice nula.

Nema sjećanja.

Nema identiteta.

Ništa osim Božanstva.

U svojim životima doživljavali smo trenutke stanja nultih granica, ali uglavnom se smeće – što on naziva sjećanjima – odvijalo.

„Kada sam radio u mentalnoj bolnici i pregledao dokumentaciju o pacijentu, „govorio nam je,“ osjećao bih bol“.

To je bilo zajedničko sjećanje.

To je bio program koji je uzrokovao da se pacijenti ponašaju na način na koji su to i činili.

Nisu se kontrolirali.

Bili su uhvaćeni u programu.

Kako bih osjetio taj program, tako bih ga i čistio.“

Čišćenje je postalo tema koja se ponavlja.

Pričao nam je o većem broju načina čišćenja, od kojih većinu ne mogu da objasnim ovdje, jer predstavljaju povjerljivi materijal.

Morate ići na kurs ho’oponopono-a da bi ste ih sve naučili (vidi www.hooponopono.org).

Međutim ova je metoda čišćenja koju je Dr. Hew Len najčešće koristio, i koju i dalje koristi, i ona koju ja danas koristim:

To su u stvari četiri rečenice koje se stalno ponavljaju, upućene Božanstvu.

„Volim te“.

„Žao mi je.“

„Molim te oprosti mi.“

„Hvala ti.“

Kako smo završavali prvi tjedan kursa, tako je fraza „Volim te“ postajala dio mog mentalnog brbljanja.

Upravo onako kada se ponekad probudite sa nekom pjesmom u glavi, ja sam se budio slušajući u vlastitoj glavi „Volim te“.

Bilo to svjesno ili ne, postojalo je u mojoj glavi.

Osjećaj je bio lijep.

Ne znam kako je to trebalo da čisti bilo što, ali činilo je.

Kako „Volim te“ može da bude loše na bilo koji način, u bilo kom obliku ili formi?

U jednom trenutku tokom trajanja kursa Dr. Hew Len me opet prozvao.

Pitao je, „Josef, kako znaš da li je nešto tvoje sjećanje ili inspiracija?“

Nisam shvaćao pitanje i to sam rekao.

„Kako znaš ako je netko dobio rak, da li je to sam sebi priredio ili ga je dobio od strane Božanstva kao iskušenje da bi dobio pomoć?

Za trenutak sam šutio.

Pokušavao sam da shvatim pitanje.

Kako znaš da li je nešto proizašlo iz tvog uma ili iz uma Božanstva?

„Nemam pojma.“ odgovorio sam.

„Nemam ni ja,“ Dr. Hew Len je rekao.

"I to je razlog zbog koje stalno treba da čistite, čistite, čistite. Treba da čistite bilo što i sve, s obzirom da ne znate što je sjećanje a što intuicija. Čistite da bi ste dospjeli na mjesto nultih granica, što je nulto stanje.“

Dr. Hew Len je isticao da naš um ima samo majušni pogled na svijet, i taj pogled ne samo da je malen, već je i netočan.

Taj koncept nisam uzimao kao točan, dok nisam kupio knjigu Kolebljivi um od Guy Claxton-a.

U njoj Claxton piše o eksperimentima koji dokazuju kako nam naš um govori što da napravimo, prije nego što svjesno odlučimo da to i učinimo.

U jednom čuvenom eksperimentu neurolog Benjamin Libet je prikačio ljude na elektroencefalogram (EEG), koji je pokazivao što se dešava u njihovim mozgovima.

To je otkrilo de se plima moždane aktivnosti dešavala prije nego što bi osoba imala svjesnu namjeru da nešto učini, što ukazuje da je namjera došla iz nesvjesnog, a zatim dospjela do svijesti.

Claxton piše da je Libet „otkrio da se namjera kretanja pojavila oko petinu sekunde prije početka pokreta – a da se val aktivnosti mozga sigurno pojavio za trećinu ili polovinu prije namjere!“

Prema William Irvin-u, u njegovoj knjizi, Želja: Zašto želimo to što želimo,

„Eksperimenti kao što su ovi ukazuju na to da se naši izbori ne formiraju na svjesni, racionalni način. Umjesto toga, oni izranjaju iz našeg nesvjesnog uma, i kada konačno dospiju na površinu svijesti mi ih preuzimamo. Svjesno se može kontrolirati samo njihova motorna aktivnost.“

Drugim riječima, žurba da se uzme ova knjiga može da se čini kao da potiče iz našeg svjesnog izbora, ali u stvarnosti naš mozak prvo šalje signal za uzimanjem, a zatim naš svjesni um slijedi tu namjeru, nešto kao, „Ova knjiga se čini zanimljivom.

Mislim da ću je uzeti.

“ Mogli ste da izaberete da je ne uzmete, što bi ste racionalizirali na drugi način, ali niste u mogućnosti da kontrolirate porijeklo signala koji vas je natjerao na tu aktivnost.

Znam da je teško u to povjerovati.

Prema Claxton-u, „Nijedna namjera nikada nije bila pripremljena u svijesti; nikakav plan tamo nikada nije ni postojao.

To su slike koje bljeskaju u uglovima svijesti, da ukažu što može da se dogodi.“

Izgleda da čista namjera nije ništa više nego li čisti predosjećaj.

Stvar koja me muči je ovo: Odakle je došla misao?

Ovo je da čovjeku mozak eksplodira.

Od kada sam pisao o snazi namjere u knjizi Faktor Privlačnosti, i od kada sam govorio o tome u filmu Tajna, dolazak do shvaćanja da namjere nisu moj izbor uopće, predstavljalo je šok.

Čini se da je ono što sam mislio da činim kada sam uspostavljao namjeru bilo jednostavno verbalizacija jednog impulsa, koji je već bio u pokretu u mom umu.

Sada se postavlja pitanje, što ili tko je natjerao moj um da stvori namjeru?

U stvari, kasnije sam pitao Dr. Hew Len-a, „Tko je glavni?“.
Nasmijao se i rekao da mu se sviđa pitanje.

Dakle, koji je odgovor?

Priznajem da sam još uvijek zbunjen po pitanju namjere.

Izgubio sam 40 kilograma mentalnom aktivnošću i postavljanjem namjere o gubljenju težine.

Dakle da li sam ja objavio namjeru ili sam samo odgovarao na signal moga uma da izgubim težinu?

Da li je to bila inspiracija ili sjećanje?

Napisao sam pismo i poslao ga Dr. Hew Len-u.

Odgovorio je:

Ništa ne postoji u Nuli, Ao Akua, nema problema, uključujući i potrebu za namjerom.

Brige oko težine su samo sjećanja koja se ponavljaju, i ta sjećanja premještaju Nulu, tebe.

Vraćanje u Nulu, sebi, zahtjeva da Božanstvo izbriše sjećanja vezana za brige oko težine.

Samo dva zakona upravljaju iskustvima: Inspiracije od Božanstva i Sjećanja uskladištena u Podsvjesnom Umu, prethodnom potpunom Novom i kasnije Starom.

Kažu da je Isus govorio :“Prvo traži Kraljevstvo (Nula) pa će sve ostali doći (Inspiracija).“

Nula je tvoja i Božanska rezidencija... „odakle i od koga svi blagoslovi – Bogatstvo, Zdravlje, i Mir – teku.“

POI
Dr. Hew Len

To što sam mogao da uočim je da je Dr.Hew Len tražio namjere iz prošlosti i išao ka izvoru – nultom stanju, gdje nema granica.

Odatle može da se doživi sjećanje ili inspiracija.

Briga u vezi težine je sjećanje.

Jedina stvar koju treba uraditi je da se voli i oprašta, i da se čak i zahvali.

Takvim čišćenjem, osiguravate da Božanstvo dobije šansu da se probije sa inspiracijom.

Ono što se čini da je istina je da je moja želja da se prejedam, što me učinilo mnogo debljim od moje žene, samo jedan program.

On je izronio iz moje podsvijesti. Ukoliko ga ne očistim, ostat će tamo i nastavit će da se pojavljuje.

Dok izbija na površinu, ja treba da budem svjestan moga izbora: da se prejedam ili ne.

To postaje doživotna borba.

To nije nimalo smiješno. Da, to možemo prevladat, govoreći mu ne.

Ali očigledno, to uzima ogromnu energiju i trud. Tokom vremena, govorenje može postati navika.

Ali kakav pakao treba preći da bi se stiglo dotle!

Umjesto toga, čišćenjem sjećanja, jednoga dana će nestati.

Tada želja za prejedanjem neće više izbijati na površinu.

Samo će ostati mir.

Ukratko, namjera je mlitavi dronjak u odnosu na inspiraciju.

Sve dok ustrajavam u namjeravanju nečega, nastavljam da se borim sa tim.

Čim se predam inspiraciji, život se transformira.

Još uvijek nisam bio siguran da li je to način na koji svijet funkcionira, i još uvijek sam bio zbunjen po pitanju snage namjere.

Zato sam odlučio da nastavim sa istraživanjem.

Večerao sam sa Rhonda Byrne-om, kreatorkom i producenticom filma Tajna.

Pitao sam je nešto što sam želio da znam.

To je bilo: “Da li si ti stvorila ideju za film, ili si dobila ideju?“

Znao sam da je dobila inspiraciju da stvori sada-čuveni film koji je doveo da marketinškog buma.

(Vidi na www.thesecret.tv).

Jedanput mi je rekla da joj je ideja za film došla odjedanput u roku od nekoliko sekundi.

Napravila je reklamni dio filma za svega 10 minuta. Jasno je primila neku vrstu inspiracije koja je dovela do stvaranja najjačeg filmskog spota u povijesti.

Ali ja sam želio znati da li je ideja za konačni oblik filma došla inspirativno, ili je ona osjećala da je to sama napravila iz nekih drugih razloga.

To je bilo krucijalno pitanje u vezi moga zanimanja po pitanju namjera.

Da li mi ističemo namjere koje prave razliku ili dobivamo ideje koje kasnije nazivamo namjerama?

To je ono što sam je pitao dok smo večerali.

Rhonda je šutjela dugo vremena. Gledala je okolo dok je razmišljala o mom pitanju, tragajući u sebi za odgovorom.

Konačno je progovorila.

„Nisam sigurna,“ reče. “Ideja mi je sigurno došla. Ali ja sam uradila posao. Ja sam to stvorila. Rekla bih da sam ja učinila da se to desi.

“Njen odgovor je bio otkrovenje. Ideja joj je došla, što znači da joj je došla kao inspiracija.

Kako je film bio veoma jak, tako dobro urađen, i tako dobro reklamiran, jedino mogu da vjerujem da je sve to sa Božanskom potporom.

Da, trebalo je uraditi posao, i Rhonda ga je uradila. Ali sama ideja je došla kao inspiracija.

Interesantno je da je pošto je film bio izdat već nekoliko mjeseci i priče o njemu dostigle povijesne proporcije, Rhonda poslala e-mail svim zvijezdama koje su se pojavile u filmu, govoreći da film sada ima svoj vlastiti život.

Radije nego da ističe namjere, ona je odgovorila na poziv i iskoristila mogućnosti.

Knjiga je izlazila. Larry King je radio dva specijala bazirana na idejama iz filma. Audio verzija je izlazila. Naknadna događanja su bila u pripremi.

Kada djelujete iz nultog stanja gdje nema granica, ne trebaju vam namjere. Vi jednostavno primate i djelujete.

I čuda se dešavaju.

Međutim, vi možete zaustaviti namjeru.

Rhonda je mogla reći ’ne’ pravljenju filma.

To je izgleda mjesto gdje stupa na scenu slobodna volja.

Kada se ideja da nešto uradite rodi u vašem umu – bilo da dolazi od namjere ili od inspiracije – možete da izaberete da li ćete je slijediti ili ne, ukoliko ste svjesni tog impulsa.

Prema Jeffrey Schwartz-u, prema njegovoj moćnoj knjizi Um i mozak, vaša svijest – vaša moć da birate – može blokirati impuls koji je započeo u vašoj podsvijesti.

Drugim riječima, možete dobiti impuls da uzmete ovu knjigu, ali možete ga i blokirati ako želite.

To je slobodna volja, ili, kao što Schwartz opisuje, „slobodno neću.“

On piše da je „u kasnijim godinama on (Libet) prihvatio ideju da slobodna volja služi kao čuvar vrata za misli koje mjehuraju iz mozga i pri čemu nema nikakvih moralnih implikacija, ukoliko se vrate nazad.“

William James, legendarni psiholog, je osjetio da slobodna volja nastupa poslije impulsa da nešto učinimo, a prije nego što zbilja i uradimo.

Ponavljam, tome možete reći da, ili ne. Potrebna je promišljenost da bi se uvidio izbor.

Ono što me Dr. Hew Len učio, bilo je da ću stalnim čišćenjem misli, bilo inspirativnih ili sjećanja, biti u boljoj mogućnosti da izaberem ono što je pravo u danom trenutku.

Počeo sam uviđati da je gubitak moje težine nastao jer sam izabrao da ne poslušam sjećanja, ili navike, koji su me tjerali kako bih više jeo, a manje vježbao.

Izborom da ne slijedim ove dodatne impulse, podsticao sam svoju slobodnu volju, ili slobodu da neću.

Drugim riječima, potreba da se prejedam bilo je sjećanje, a ne inspiracija.

Ona je dospjela iz programa, ne od Božanstva.

Ignorirao sam program, ili ga premošćivao.

Na sve ovo Dr. Hew Len bi sugerirao da je bolji pristup da volim program dok ne nestane, i da sve što ostaje jeste Božanstvo.

Još uvijek nisam razumijevao sve to, ali sam slušao i birao da ne prekinem bilo što zato što je novo.