Nisam završio sa Dr. Hew Len-om. Još uvijek nisam imao kompletnu priču o njegovom radu u bolnici za mentalne bolesnike.

“Nikada nisi video pacijente?” ponovo sam ga upitao jednog dana. ”Nikada?”

“Vidio sam ih u hodniku, ali nikada kao pacijente u mojoj kancelariji,” reče. “Jednom sam vidio jednog od njih koji je rekao ‘mogao bih te ubiti, znaš.’ Odgovorio sam, “kladim se da bi mogao da uradiš i dobar posao, također.”

Dr. Hew Len je nastavio govoriti, “Kada sam počeo raditi u bolnici sa kriminalcima mentalno oboljelim, imali smo dva do tri ozbiljna napada među njima svaki dan. Tada je bilo oko 30 pacijenata. Bili su u lancima, po samicama, ili ograničeni na kretanje po odjeljenju.

Medicinsko osoblje se kretalo hodnicima leđima okrenuto zidu, plašeći se napada. Poslije svega nekoliko mjeseci čišćenja, uočili smo potpunu promjenu na bolje: više nije bilo lanaca, nitko nije bio u samici, i ljudima je bilo dozvoljeno da izlaze na rad ili da se bave sportom.”

Ali što je on to zbilja uradio da bi počela takva promjena?

“Morao sam preuzeti potpunu odgovornost unutar sebe da bi aktualizirao problem izvana,” rekao je. “Morao sam da isčistim vlastite loše misli i zamijenim ih ljubavlju. Sve je bilo u redu sa pacijentima. Greške su postojale unutar mene.”

Kako je objasnio Dr. Hew Len, pacijenti pa čak i osoblje odjeljenja nisu osjećali ljubav. Zato je volio sve.

“Vidio sam zidove i uočio da treba da se ofarbaju.,” rekao mi je. “Ali nijedna od novih boja ne bi prijenula. Odmah bi se oljuštila.
Prosto sam zidovima rekao da ih volim. Jednog dana je netko odlučio da se ofarbaju zidovi i boja je prijenula.”

To je zvučalo uvrnuto, u najmanju ruku, ali već sam bio navikao na ovakav razgovor sa njim. Konačno sam morao da mu postavim pitanje koje me najviše mučilo.

“Da li su svi pacijenti otpušteni?”

“Dvojica od njih nisu nikada,“ rekao je. “Obojica su premještena na neko drugo mjesto. Inače, cijelo odjeljenje je bio izliječeno.”

Tada je dodao nešto što mi je pomoglo da shvatim veličinu toga što je uradio.

“Ako želiš da znaš kako je to izgledalo tih godina, piši Omaka-O-kala Hamaguchi. Ona je radila kao socijalni radnik u vrijeme kada sam ja bio tamo.”

I jesam. Napisala mi je sljedeće:

Dragi Joe,

Hvala ti na ovome.

Znaj da ovo pišem uz saradnju sa Emory Lance Olivier, koja je socijalni radnik i koja je radila na tom odjeljenju sa Dr. Hew Len-om.

Zaposlila sam se kao socijalni readnik u novootvorenom forenzičkom odjeljenju u Državnoj mentalnoj bolnici na Havajima. To odjeljenje je nazvano Zatvoreno Odjeljenje Intenzivne Sigurnosti. U njemu su bili smješteni zatvorenici-pacijenti koji su počinili gnusne zločine ubistava, silovanja, napada, pljačke, nasilja ili njihovih kombinacija, sa dijagnozom da vjerojatno boluju od mentalnih poremećaja.

Neki od tih pacijenata su bili oslobođeni optužbi zbog umobolnosti i osuđeni na boravak u tom odjeljenju; neki su bili psihotični i bio im je potreban tretman, dok su neki od njih bili tu radi ispitivanja i procjene nastavka njihovog suđenja (na pr. njihove sposobnosti da razumiju optužnicu i učestvuju u vlastitoj odbrani).

Neki su bili šizofrenični, neki bipolarni, neki mentalno zaostali, dok su drugi bili sa dijagnozom psihopatije ili sociopatije. Također je bilo i onih koji su pokušali da ubijede sudove da su jedni od gore navedenih, ili sve to.

Svi su bili zaključani u jedinici 24/7 i bilo im je dozvoljavano da izlaze, ali okovani u lance oko zglobova i gležnjeva, i to jedino po odlasku kod liječnika ili na sud. Većinu dana su provodili u samicama, zaključanim sobama od betona, sa zaključanim kupatilima, i bez prozora. Mnogi su bili pod jakim ljekovima. Fizičke aktivnosti su bile sporadične.

“Incidenti” su bili očekivani – napadi pacijenata na osoblje, međusobni sukobi, pokušaji bijega. “Incidenti” među osobljem su također predstavljali problem – osoblje je manipuliralo pacijentima; davanje ljekova, bolovanja, kao i problemi nadoknada radnicima; nesloga među osobljem; stalni preokreti na pozicijama psihologa, psihijatara, i administrativnog osoblja; problemi sa strujom i vodom; i tako dalje i tako dalje. To je bilo jedno napeto, nepostojano i divlje mjesto za boravak. Čak ni biljke ne bi uspjevale.

Pa čak i onda kada je odjeljenje bilo premješteno u skoro renovirani, mnogo sigurniji prostor s ograđenim područjem za rekreaciju, nitko nije očekivao da će se nešto zbilja i promijeniti.

Tako kada se “jedan od onih psihologa” pojavio, pretpostavljalo se da će pokušati da upravlja stvarima, pokušati da primijeni jedan od onih naprednih programa, a zatim ode gotovo istovremeno kada je i došao – ho hum.

Elem, ovoga puta je to bio Dr. Hew Len, koji pored toga što je bio dovoljno prijateljski nastrojen, pokazalo se da ne radi gotovo ništa.

Radio je procjene, ocjene, ili dijagnoze; nije davao terapije niti činio bilo kakve psihološke testove. Često je kasnio, i nije dolazio na konzultacije o slučajevima ili učestvovao u obaveznom pisanju izvještaja.

Umjeto toga je prakticirao “čudni” proces Samo I-Dentiteta Ho’oponopono, koji ima nešto sa preuzimanjem 100 % odgovornosti za sebe, obraćajući pažnju samo na sebe, i uklanjajući negativne i neželjene energije unutar sebe – ho hum.

Najčudnije od svega je bilo to što je ovaj psiholog uvijek izgledao rasterećeno i kao da zbilja uživa u sebi? Mnogo se smijao, zabavljao se sa pacijentima i osobljem, i izgledao kao da generalno uživa u tome što radi. Za uzvrat, činilo se da svi uživaju u njegovom društvu, iako je izgledalo da ne radi puno posla.

I stvari su se počele mijenjati. Samice su počele da se prazne; pacijenti su počeli da brinu o svojim potrebama i poslovima; također su počeli da učestvuju u planiranju i primjeni programa i projekata za njih. Količina ljekova koje su dobivali također je padala i pacijentima je počelo da se dozvoljava da napuštaju odjeljenje bez lanaca.

Odjeljenje je oživjelo – mirnije, lakše, sigurnije, čistije, mnogo aktivnije, zabavnije i produktivnije. Biljke su počele da rastu, problemi sa vodovodom su gotovo nestali, nasilni incidenti su postali rijetki, a osoblje se činilo mnogo harmoničnijim, relaksiranim, i entuzijastičnijim. Umjesto odlaska na bolovanja, kao problem se sada pojavio višak osoblja i mogućnost ostanka bez posla.

Dvije specifične situacije su mi posebno ostale u sjećanju.

Bilo je nekoliko deluzionih, paranoidnih pacijenata sa poviješću nasilja tipa da su ozbiljno povrijedili nekoliko osoba u bolnici kao i van nje, i koji su bili u nekoliko sličnih institucija kao ova. Jedan od njih je ovamo poslat zbog ubistva. Jezivo sam ga se plašila.
Kada bi god bio blizu mene, kosa na potiljku bi mi se naježila.

Upravo zato mi je bilo iznanađujuće da poslije godinu ili dvije po dolasku Dr. Hew Len-a, kada sam ga vidjela kako ide duž hodnika u mom pravcu sa pratnjom i to bez lisica, a da se kosa na mom potiljku nije naježila.

Ponašala sam se kao promatrač, bez procjenjivanja, čak i tada kada smo prošli jedno pored drugog skoro se očešavši ramenima. To nije bila moja uobičajena reakcija spremnosti na bijeg. U stvari, primijetila sam da je izgledao mirno. U to vrijeme nisam više radila na tom odjeljenju, ali morala sam otkriti što se dogodilo. Shvatila sam da je pušten iz samice i oslobođen lanaca već neko vrijeme i jedino objašnjenje za to bilo je da su neki od osoblja radili hooponopono koji je Dr. Hew Len podijelio sa njima.

Druga situacija se desila kada sam gledala vijesti na televiziji. Uzela sam slobodan dan kako bih se odmorila od posla i relaksirala.
Na televiziji je u vijestima bio pacijent sa odeljenja, kako se pojavljuje na sudu, a koji je zlostavljao i ubio tri ili četiri godine staru djevojčicu. Taj pacijent je smješten u bolnicu, jer se smatralo da nije sposoban za nastavak suđenja protiv njega. Bio je pregledan i ispitan od nekoliko psihijatara i psihologa koji su dali dijagnozu takvu, da ako bi se suđenje nastavilo, bio bi proglašen nevinim iz razloga neuračunljivosti. Ne bi morao da ide u zatvor i bio bi prebačen u bolnicu sa mnogo manjim stupnjem zaštite, i tokom vremena bi bio pušten na uslovnu slobodu.

Dr. Hew Len je razgovarao s ovim pacijentom, koji je tražio da ga poduči svojoj metodi, i prema izvještaju bio veoma istrajan i postojan u njezinom prakticiranju, kao što bi bio i kao bivši mornarički oficir. Sada se smatralo da je sposoban da nastavi sa procesom, i da se zakaže vrijeme njegove odbrane na suđenju.

Dok je većina drugih pacijenata i njihovih advokata tražila mogućnosti odbrane u smislu neuračunljivosti, ovaj pacijent nije. Dan prije pojave na sudu otpustio je advokata. Sljedećeg poslijepodneva stajao je na sudu ispred sudije i sa žaljenjem i poniznošću izjavio, “Ja sam odgovoran i žao mi je.” Niko nije očekivao ovakvo nešto. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je sudija shvatio što se upravo dogodilo.

Igrala sam tenis sa Dr. Hew Len-om i tim momkom dva ili tri puta, mada je pacijent bio uljudan i uviđavan, osuđivala sam ga.
Međutim, u tom momentu, jedino sam osjećala nježnost i ljubav prema njemu, a i osjetila sam ogromno komešanje u cijeloj sudnici isto tako. Glasovi sudije i advokata su sada bili meki, dok je izgledalo da ga svi ostali oko njega gledaju sa nježnim osmijehom. To je bio momenat.

Zato, kada nas je jedno poslijepodne poslije tenisa Dr. Hew Len zapitao da li bi netko od nas želio naučiti o hooponoponou, brzo i visoko sam skočila, jedva čekajući da tenis ponovo dođe i prođe.

Od tada je prošlo skoro 20 godina i još uvijek sam puna strahopoštovanja prema onome što je Božanstvo uradilo kroz Dr. Hew Len-a u Havajskoj državnoj bolnici. Beskrajno sam zahvalna Dr. Hew Len-u i “uvrnutom” procesu koji je donio sa sobom.

Uzgred, u slučaju da vas zanima, ovaj pacijent je proglašen krivim i bio je u nekom smislu nagrađen od strane sudije, koji je udovoljo njegovom zahtjevu da odsluži kaznu u Federalnom zatvoru u svojoj državi, gdje je mogao biti bliže svojoj supruzi i djeci.

Također, iako je prošlo skoro 20 godina, jutros sam dobila poziv od bivšeg sekretara odjeljenja koji je želio da zna da li će Dr. Hew Len biti u mogućnosti u skorije vrijeme da dođe na okupljanje sa starim osobljem, od kojih je većina bila penzionirana. Sastaćemo se sa njim za nekoliko nedjelja. Tko zna što se može odigrati? Otvorena sam za nadolazeće priče.

Mir,
O.H.

I to je bilo to. Dr. Hew Len je zbilja postigao čudo u bolnici. Ljubavlju i opraštanjem promijenio je ljude koji su bili beznadni.

To je snaga ljubavi.

Naravno, htio sam da doznam još.

Kada sam završio prvu verziju ove knjige, poslao sam je Dr. Hew Len-u da je razmotri. Želio sam da je provjeri radi točnosti.
Također sam želio da popuni bilo kakvu prazninu u priči, vezanu za godine provedene u mentalnoj bolnici. Poslije nekih nedjelju dana pošto je primio rukopis, poslao mi je sljedeći e-mejl.

Ao Akua,

Ovo je povjerljiva poruka za tebe i samo za tebe na osnovu rukopisa Nultih Granica koji si mi poslao. Imam još komentara na skicu knjige, ali ću ti ih poslati u drugom e-mejlu.

„Završio si,“ reče Morrnah bez naglašavanja.

„Sa čime?“ upitao sam.

„Završio si sa Havajskom Državnom Bolnicom.“

Iako sam osjetio konačnost njenog komentara toga julskog dana 1987, rekao sam, „Moram da im dam rok od dvije nedjelje za prihvaćanje mog otkaza.“ Naravno da nisam. Nikada nije došlo do toga. I nitko iz bolnice to nije spomenuo.

Nikada se nisam vratio u bolnicu, čak ni tada kada sam pozvan na moju oproštajnu priredbu. Moji prijatelji su bili tu bez mene.
Oproštajni darovi su dati službenicima I-Dentiti Fondacije koji su bili tu.

Volio sam što sam boravio na forenzičkom odjeljenju Havajske Državne Bolnice. Volio sam ljude na odjeljenju. U jednom momentu, ne znam kojem, prestao sam da budem psiholog, a više sam se osjećao kao član porodice.

Zbližio sam se s osobljem, pacijentima, pravilima, policijom, družinom i vidljivim i nevidljivim silama tokom trogodišnjeg boravka, 20 sati nedjeljno. Bio sam tamo kada su samice, metalni okovi, lijekovi i drugi oblici kontrole bili oubičajeni način života.

Bio sam tamo kada su samice i metalni lanci u jednom momentu prosto nestali. Kada? Nitko ne zna.

Nestali su fizičko i verbalno nasilje, također, gotovo potpuno.

Opalo je i korišćenje lijekova, samo po sebi.

U jednom trenutku, tko zna kada, pacijenti su napuštali odjeljenje odlazeći na rad ili na rekreaciju bez lisica i bez potrebe za odobrenjem od medicinskog osoblja.

Promjena odjeljenja od luđačkog i napetog u miroljubivo jednostavno se desila bez svjesnog napora.

Promjena odjeljenja od onoga kojem je kronično trebalo osoblje u odjeljenje sa viškom osoblja se jednostavno desilo.

Zato, hoću da istaknem da sam bio blizak i aktivan član porodice odjeljenja. Nisam bio nekakav oslobodilac.

Da, obezbjeđivao sam terapiju. Nisam vršio psihološka testiranja. Nisam išao na sastanke osoblja. Nisam učestvovao na razmatranjima slučajeva pacijenata. Međutim, bio sam intimno uključen u dešavanja na odjeljenju.

Bio sam prisutan kada se pojavio prvi radni projekat na odjeljenju – pravljenje kolača za prodaju. Bio sam prisutan kada se pojavila prva aktivnost van odjeljenja – pranje automobila. Bio sam prisutan kada je započeo prvi rekrativni progrem izvan odjeljenja.

Ne iznosim uobičajene funkcije odjeljenskog psihologa koji sam bio, ne zato što su bile beskorisne. Ja to jednostavno nisam radio iz tko zna kojih razloga.

Međutim, ja sam hodao po odjeljenju i sudjelovao u pečenju kolača i igranju tenisa i džogiranju van odjeljenja.

Ali najviše od svega radio sam čišćenje prije, poslije i tokom svake moje posjete odjeljenju nedjelju za nedjeljom, tokom 3 godine.
Radio sam čišćenje na svemu što bi se dešavalo u meni sa odjeljenjem, svako jutro i svako veče i sa svim onim što bi se pojavilo u mojoj svijesti u vezi odjeljenja.

Hvala ti. Volim te.

Mir od JA,
Ihaleakala

Svidjelo mi se ovo pojašnjenje. Ono je otkrilo skromnost na strani Dr. Hew Len-a, kao što je pomoglo da se pojasni šta je on uradio, a i šta nije, dok je bio zaposlen u bolnici.

Uzvratio sam mu pismo i zamolio ga dozvolu da uključim njegov e-mejl u knjigu, kako bih ga podijelio sa vama. Uzvratio je samo sa jednom riječju što sam i očekivao od njega da napiše: „Da.“

Nisam još završio sa učenjem od ovoga zadivljujućeg čovjeka. Odlučili smo da počnemo da vodimo seminare zajedno i naravno, budemo koautori ove knjige. Ali sada moram da završim priču o tome kako je pomogao da se izliječi cijelo odjeljenje mentalno bolesnih kriminalaca. To je uradio onako kao što sve i radi: radom na sebi. A rad na sebi se sastoji od samo dvije jednostavne riječi:
„Volim te.“

Naravno to je isti proces koji možemo da uradimo i vi i ja. Ako treba da sumiram modernizirani Samo I-Dentitet kroz Ho’oponopono metodu koji Dr. Hew Len podučava u nekoliko kratkih koraka, to bi moglo da izgleda ovako:

1. Stalno čišćenje
2. Poduzimanje aktivnosti na osnovu ideja i mogućnosti koje se ukazuju
3. Stalno čišćenje

To je to. To je možda najkraći put ka postizanju uspjeha. To je možda put najmanjeg otpora. To je možda najdirektniji put ka stanju nule. I sve to počinje i završava se sa magičnom frazom: „Volim te.“

To je način da se uđe u zonu nultih granica.

I da, Volim vas.