Nudilo - Stara vjera Srba i Hrvata

Dio I. Sutvid i Vida.

Odmotala se prva klica živog, monera kakva, od tvari vječne, pa zatim od živoga ispao i čovjek, koji se malo po malo izvijao od stupnja na stupanj, od najnižeg skotskog do sadašnjega pouzvišenog, kako se to nekima svigja; ili iskočio čovjek, u uzornoj čitavosti, iz ruke Tvorca, te onda nekako opao, kako se to opet drugima čini: u jednom i u drugom slučaju, u povijesno praskozorje čovječanstva prirodna religija živi i tići se bujno.

Priroda, na svora razbludnom krilu, uspavljivala je u sanje vjerske, i Kušite, i Turane, i Semite, i Arijce, od kojih posljednjih i mi Slaveni polazimo. Ali je neka različnost u vjerovanju ovih velikih rodova ljudskih. Dok se Kušiti i Turani poglavito odaše krutome bajanju naravskih moći, a Semiti, u vrućim svojim krajevima, svrnuše pažnju na tvar, koja se pod sunčanim žarom oplogjuje, Arijci, u svježijem i hladnijem zraku svojih visina alpinskih, najvoljahu kućni oganj i držahu u sjajno nebo   uprte oči. Vatra, koja hrani, topli, razgaljuje porodicu pri sumornom i studenom sjenu noći, a u ljudske duše ulijeva čistoću i pravičnost; djedovi do te vatre, do domaćeg ognjišta, već upokojeni, no još nekako živi i štitnici svemu rodu, kome iskresaše otajnu iskru života; vidilo nebesno, ta oveća vatra, a raznolična, koja tuče i zimu i noć, a iz zemlje izvija plodove, na radost velike narodne porodice, ljudske sirotinje; pa najznatniji atmosferični pojavi, što su, u opće, pomagači vidilu: eto, u glavnom, prilične arijske religije.

Nebesno svagdašnje vidilo, od koga stoji svijet, živo vidilo, svuda razliveno, davni Arijci, pa i narodi koji od njih potekoše, smatrahu prvim i vrhovnim bogom. Po jednakome korenu div, svijetliti, vedriti se, svi negda prozvaše najviše božje biće. Arijskomu velikomu bogu na nebesima Heleni i  Latini zadržaše prvo mjesto sa svojima Ζευς-Διος i Jupiter-Diovis-Jovis, Skandinavci i stari Nijemci mjesto uzvisito sa Tyr i Zio, Indi pomen davne mu veličine u docnije sniženom svojem bogu Dyaushpitar, a sva indo-europska plemena neprevarni trag u riječima deva, div, koje označuja općeniti pojam božanstva. A od ovoga suglasja nije ni čudo. Koja tvar na svijetu divnija i milija od vidila?

Ali je tu po srijedi znameniti izuzetak, što se donekle dotiče i Slavena. Sanskritska riječ devas

za bogove ista je riječ, koja i zendska daêvas; pa ova u Avesti ne označnje blage bogove, nego zle duhove. Općenito božanstvo Eranci izrazuju sa riječi bagha; a ovo isto i mi, jedini u tome izmegju svih zapadnih Indo-Europljana, činimo sa našom riječi bog. I napram zlih duhova može biti da, leksikalno, mi Slaveni postupamo kao i Eranci. Divljan, divlji čovjek, divi, razmeću se po našim narodnim pričama i pjesmama1.

1 I ako je riječ div tugja (Miklošić, Christ. Termin., s. 35), te uzeta od Perzijanaca, pa preko Turaka došla u naše krajeve, svakako je, praslavenska riječ divljan, kojoj je prva osnova indo-europsko div. Što je sad u nas divlji (starije diviji) ferus, silvester, to, u prvine, bijaše divinus. Divo, divь u Slavena znači čudo. Vidi akad. rječnik pod Div i Divlji.

Nego bilo ovome kako mu drago, to stoji, da Eranci i Slaveni pometnuvši riječ daêva, deiva1,

za božanstvo, mjesto nje uzeše drugu riječ bagha, bogь.

Ovo, ovdje rečeno, vrlo je znatno u historiji vjerovanja arijskog. Zoroastrova religija, izložena  u starijim dijelovima Aveste, dok pokrenu pomenutu izmjenu riječî i nazorâ2, prokle svijetle bogove prvašnjih Arijaca i premetnu ih u tamne i opake duhove3. Uz pradavnu i legendarnu, ali u suštini ipak historičnu osobu eranskog proroka Zarathustre, ili Zoroastra, javlja nam se, u krilu Arijaca, prvi otpor protiv prijesnog bogoštovja zgoljnih prirodnih bogova. Sa Zoroastrom, Eranci razbistriše staru religiju, uzvisivši je do reda dualističnog, a skoro i monoteističnog. Sudeći po tome, što mi u eranskom smislu označujemo božanstvo, trebalo bi reći, da se Zoroastrova misao, kojekako, dodjede i otaca naših. Slaveni, ti zadnji Indo-Europljani, bez sumnje sjedili su i najduže do eranske visočine, otkle bi se vršio bio oni uticaj. Vršio se, n. pr., i na bližnje Armene, kojima dev znači zloduh. Mi imamo, osim bogь, još drugih svečanih vjerskih riječi, koje se čine jednake sa eranskima. Svetь je ono u nas, što çpenta4   u Eranaca, a gatnja što i gatha u Avesti5. I naša aždaha, jošte i te kako živa u svemu pučkom predanju, čista je prilika davnašnje ažidahe na Eranu6.

 

1  Fick, Vergl. Wört., II B., s. 584.

2  M. Müller, Beitr. zur vergl. Religionsw., s. 23—4.

3  No, i mimo proklete Daêve, svijetlo osta Erancima nešto preuzvisito. ''Vidjela bez početka, bez kraja, veličamo mi, veli Avesta (Yacna XVII, 41). Gdje se god, u ovoj radnji, navodi Avesta, to je po prevodu

P. Spiegela, Leipzig I B. 1852, II B. 1859, III B. 1863.

4  Miklošić, Christ. Termin., a. 40.

5  Kano da i jezična fonetika priključuje Slavene Erancima Vrli sastavljač akademijskog rječnika, moj prijatelj P. Budmani, potrudiće se, u zasebnoj radnji, da to dokaže.

6  Valja da i ova riječ preko Turaka k nama pregje iz novije Perzije; no se, zaista, ne prenese preko njih preobilno pričanje i pjevanje o ovoj grdosiji, pa je i ažь, zmija, u až-daha, zmija grizuća, čisto

slavensko. Glede pjevanja našeg, još nešto Gdje je, u pjesmama mitičnog sadržaja, govor o zemlji prokletoj, pominje se navadno Indija:

''Al' govori Blažena Marija:

A moj brate, Gromovnik Ilija! Kako ne ću suze prolijevati, kad ja idem iz zemlje Ingjije. iz Ingjije iz zemlje proklete? U Ingjiji teško beszakonje''

(Vuk. pjesme, knj. II, 1, v. 16—20).

I Avesta ljuto omrznula na Indiju, to glavno sjedište protivnika Ahuramazdinih. Indija, inače, našem je narodu malo, ili nimalo poznata. Nego je ova opaska tek mimogredna, iz koje ja ne izvodim nikakva stroga zaključka.

Nama je hrliti pri ovom pregledu odnošaja naših i eranskih; ali ne možemo premučati ni to, da vjera pavlićanska, prvim postanjem svojim perzijska, zapali se, po krajevima južnih Slavena, brzinom praha puščanog. Što je pak, po mom mnenju, najjači dokaz uticaju sa strane na vjerovanje slavenskih pradjedova naših, jeste čudnovata okolnost, da Litvini, premda po jeziku Slavenima mnogo bliži od Eranaca, pače najbliži naši srodnici arijski, nemaju riječi bogь1, a imaju, kao i svi drugi Indo- europljani, svoje sjajne deve. Litvini zadržaše starije vjerske nazore, u koječemu slične indijskima. Oni uznose gromovnika Peruna (Perkunas), kano vrhovnoga boga na nebu, baš po primjeru Indâ, čije vedične himne najviše veličaju gromovnika Indru. I Slaveni imaju Peruna, jednaka sa Perkunom; ali im nije, mislim, najveći bog2.

1  I sami litvinski derivativi nabagas, uhagas, bagotas, nebog, ubog, bogat, kano da su tek poslije pozajmljeni od Slavenâ (Fick, Vergl. Wört., II B, s. 613).

2  Što je s novijom hipotezom o vrhovnome mjestu Peruna, vidiće se, na dalje, u ovoj radnji.

3  Poništene su riječi divljan, divlji i t.d., ali nisu divan, djeva i druge iz ovoga kupa; pače, značenjem svojim, kano da slute božanstvo. A u priči jednoj (Bosanske narodne pripovijetke, 4. u Sisku 1870) Div, Divo, ili Divlji Čovjek, nije biće opako, no, kako čudotvorno, lako i pomagateljno.

Eransko dotaknuće razvrže li arijsku religiju Slavenâ? Ne razvrže. Slaveni na polje historije stupaju sa čitavim bučnim kolom prirodnih bogova. Niti Zor astrovu uzoritome Ahuramazdi, duhu mudrome, osta vidljiva traga kod nas. A ni Zoroastrovu sustavnu degradaciju mnogih prvašnjih bogova ne opažamo nigdje, van ako, možda, u prije pomenutoj riječi div3. U ovom teškom sporu, jer  se tiče pradavne stvari, ja bih, do boljeg razjašnjenja rekao, da je svakako pripustiti eransko neko djelovanje na vjeru drevnih Slavena, no da djelovanje ono ne bi vrlo uspješno. Slaveni, ako i  poprimiše posve vjeru Eranaca, na brzo je, od veće česti, zabaciše, pritežući ih srce na svijetle bogove, na davno pjesničko kazivanje prvih arijskih otaca. Od eranskoga dodira ostade im samo nekoliko vjerskih riječi, a i dosta izrazita težnja, u svako razdobje njihove historije, za strogim dvostrukim razporegjajem bogova, za religijom dvaju načela.

Pometnuvši stariju arijsku riječ za božanstvo i velikoga boga na nebesima, Slaveni ipak, a u njima Srbi i Hrvati, ovoga boga udržaše čitava. To im bijaše sveti, jaki Vid. Naziv mu je od vid, viditi, znati, mjesto da od div, svijetliti, vedriti se1. Rekao bih, da je ovako nazivanje i shvaćanje višnjega boga za stupanj jedan otanjeno i oduhovljeno prema indo-europskome. Vid kano da sjedi izmegju Ahuramazde i Zeusa, a može biti, da je i ovo od nadahnuća eranskog. No, svakako, pojam vidila primiče se pojmu svjetlosti, te su Vid i Zeus dva blizanca.

1  Drukčije R. Krek (Einleitung in die Slavische Literaturgeschichte, Gratz 1874, 8. 105—6), koji  Vida izvodi od jednoga korena vě, flare, te bi bio kano vjetrni bog, a ne bi mu se na nebu pristojalo prvo mjesto. Nego je ova etimologija u oprjeci, kako ćemo to viditi, sa cijelom historijom boga. Drukčije i J. Perwolf, kome je Vit victor, no mu priznaje visoko mjesto (Archiv für slavische Philologie, VIII,. s.

16) I po našoj pučkoj etimologiji, Vid je u odnosu sa vidjeti. ''Na Vidov dan, u Resavi, iznosi se sve ruho na polje, da se vidi na vetru, i svako seme, koje je ostalo neposejano na sunce, da ogreje taj dan sunce, te da nikne do nove godine''. (Milićevića Živ. Srba, GIas, knj. V, na str. 104). Ovo tumačenje pučko dobiva mnogo vrijednosti time, što je ono sadržano u starinskom praznovjerju. Pravo rekavši,  Vid je bog vidnoga dana. Na toga boga, po svoj prilici, odnosi se i pučki obični izraz: ''svaki u boga dan". A takav isti nam se javlja i latinski Jupiter pod drugim svojim imenom ''Diespiter'', koje se odavna već tumačilo kao ''diei et lucis pater''. Nekima je Svantovit riječ jedita, a stoji prema sventu, kako naše mladovit prema mlad.

Za vrhovnoga Vida sviju slavenskih plemena, barem polabskih i baltičkih, jasno je svjedočanstvo iz historije. Njega živo zasvjedočava pisac jedan njemački, koji vidi boga na umoru. Taj je čovjek Helmold, koji življaše o polovini vijeka XII, a napisa ''slavensku hroniku'', gdje čitamo što se zgagjalo kod sjevernih pomorskih Slavena, osobito megju godinama 1066 i 1171. Pop, a u Nijemcima najučeniji hroničar svoga vremena, bijaše prijatelj vjerovijesnika Vicelina, pa glavom sudjelova pri razoru najzadnjega slavenskog neznaboštva, te o njemu nije lasno tvrditi, da je tek površno poznavao Slavene i njihovu religiju. Helmold izriječno, a više puta, postavlja na čelo slavenskih bogova Vida, ili Svantevita, kojega hram najsvečaniji bijaše megju Rujanima, na sadašnjemu ostrvu Rügen. Hroničar veli, da Slaveni Vidu naosob primijeniše ''prvenstvo božanstva'', pa od njega i gatali. Svake godine Vidu se najobilnije žrtvovalo ''iz svih krajeva slavenskih''; priloge od trga morahu prikazivati i sami trgovci inostranci; a Vidov sveštenik igjaše naporedo s kraljem Rujana, ako ne bijaše čak i stariji od

njega2.

2  L. I, c. 6: ''Solo nomine sancti Viti gloriantur, cui etiam templum et simulacrum amplissimo cultu dedicaverunt, illi primatum deitatis specialiter attribuentes. De omnibus quoque provinciis Sclavorum illic responsa petuntur et sacrificiorum exbibentur annue solutiones. Sed nec mercatoribus, qui forte ad illas sedes appulerint, patet ulla facultas vendendi vel emendi, nisi prius de mercibus suis deo ipsorum preciosa queque libaverint, et tunc demum mercimonia foro publicantur. Flaminem suum non minus quam regem venerantur'' L. II, c. 12: ''Rex apud eos modice estimationis est comparatione flaminis. Ille enim responsa perquirit et eventus sortium explorat. Ille ad nutum sortium, porro rex et populus ad illius nutum pendent''.

I da ne bude nikakove sumnje, kao da bi ovaj vrhovni bog mogao, ipak, biti plemenski bog Rujana, imamo još izrazitiju svjedodžbu Helmoldovu. Žaleći, na drugom mjestu svoje hronike,  općeniti povraćaj Slavena u poganstvo pri nastupu nekih im novih vladara, i prebrajajući, poimence, poglavite slavenske bogove, Prona (?), Živu i Radigosta1, opet ističe nad njima višnjeg dobrog boga, kome nasuprot stavlja zla boga, Crneboga. Vrhovni bog jeste Svantevid, ''zrenjem kojega druge  bogove kano za polubogove držahu'' Slaveni, veli Helmold2. Dakle, prema Vidu ostali bogovi nisu  nego polubogovi, a, pogagjam li smisao cijeloj izreci hroničarevoj, Vid je takov, jer njegovim zrenjem, njegovim vidilom, bogovi postaju. Ovako Helmold podaje nam i etimologiju riječi3. Hramu, u Rujanâ, uzvisitoga Svantevida ''iz svih slavenskih krajeva'' tecijahu stanovite svote novčane za pomenute  žrtve4.

1  L I, c. 52: ''Invaluitque in diebus illis per universam Sclaviam miiltiplex ydolorum cultura errorque superstitionum. Nam preter lucos attque penates, quibus agri et oppida redundabant, primi et precipui erant Prove (po drugoj lekciji: Prone) deua Aldenburgensis terre, Siwa dea Polaborum, Radigast deus terre Obotritorum. Hiis dicati erant flamines et sacrificiorum libamenta multiplexque religionis cultus''.

 

2  Ib: ''Est autem Sclavorum mirabilis error: nam in conviviis et compolationibus suis pateram cirumferunt, in quam conferunt, non dicam consecrationis sed execrationis verba, sub nomine deorum, boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes. Unde etiam malum deum sua lingua Diabol sive Zcerneboch, id est nigrum deum, appellant. Inter multiformia autem Sclavorum numina prepollet Zvantevith, deus terre Rugianorum, utpote efficacior in responsis. Cujus intuitu ceteros quasi semideos estimabant''.

3  Svjetotvorno zrenje višnjeg boga utvrgjuje se i sadašnjim pričanjem kod Slovaka: ''U početku ne bijaše ništa, osim Boga. Bog je spavao i sanjao, te mu san trajaše neprestano. Nego bilo sugjeno, da se Bog, ipak, probudi. Kad se ovo sluči, Bog počeo unaokolo gledati, pa kuda god okom svrnuo, tu

nastade po jedna zvijezda. I Bog se dignu, da se divi svemu, što on bijaše svojim okom stvorio'' (vidi

priču u Kreka, Slav. Literaturg., s. 278—9). Ova slovačka kozmogonija jest Helmoldova. Slavenima, po svoj prilici, ovako shvaćanje tvorbe svijeta dogje od Eranaca, koji, takogje, tvorcu Ahuramazdi veličaju ''oba oka'' (Yaçna, LXVII, 62).

4  Helm. Chron., 1. I, c. 52: ''Quin et de omnibus Sclavonim provinciis statutas sacrificiorum impensas illo transmittebant''.

A i samim Rujanima religija Svantevidova pribavi, od pamtivijeka, veliko ime megju neznabošcima slavenskim. ''Zakon je, da preko presude Rujanâ ništa znatna se ne poduzima, tako se od njih boje (Slaveni), radi njihove pouzdanosti sa bogovima, koje oni časte većim štovanjem, no ostali'', ovako, na sto godina prije od Helmolda, piše drugi saski hroničar, Adam Bremenski1. U to, Helmold imao je radost, doživiti zadnji Vidov dan. Uz Valdemara, kralja danskog, sami Slaveni, Pomeranci i Obotriti (Obodrici) ustadoše na Rujane i na Svantevida, pa njegov kip starodavni, i ''od svakog naroda slavenskog štovani'', svezaše konopom za vrat, iz hrama izvukoše, i raskomadana, na očigled neznabožaca, spališe2.

1  Adami Gesta Hammenburgensis ecclesiae Pontificum (Pertz, Mon, Germ. Hist. Script. T. VII), I   IV, c. 18: ''Rani . . . gens fortissima Sclavorum, extra quorum sententiam ex publicia rebus nichil agi lex est, ita metuuntur propter famitiaritatem deorum vel potius daemonum, quos majori cultu venerantur quam ceteri''.

2  Helm. Chron., 1. II, c 12: ''Et fecit (Waldemarus) produci simulachrum illud antiquissimum Zvantevith quod colebatar ab omni natione Sclavorum, et jussit mitti funem in collo ejus et trahi per medium exercitum in oculis Sclavorum, et frustratim concisum in ignem mitti''.

Vidov spomen, ipak, kano da bijaše neodoljiv. Da se novi pokrštenici slavenski lakše priljube hristjanstvu, nametači nove religije dadoše im sveca hristjanskog, slična po imenu, svetoga Vita. I prije, već u IX vijeku, to je učinjeno sa Rujanima; ali se svetomu Vitu bila dodesila neprilika. Ništa ne ljuti toliko pobožnog Helmolda, koliko ovo, da mučenika Vita okorjeli Rujani uzeše štovati kano davnoga svoga Vida, ''boga bogova, oglašena pobjedama, prokušana proroštvima'', nad svima svetiteljima ostalim3.

3  L. I, c 6: ''Postquam autem, permittente Deo, mutatis rebus, Rani a fide defecerant, statim pulsis sacerdotibus atque christicolis, religionem verterunt in superstitionem. Nam Sanctum Vitum, quem nos martirem ac servum Christi confitemur, ipsi pro Deo venerantur, creaturam anteponentes creatori. Nec est aliqua barbaries sub celo, que christicolas ac sacerdotes magis exhorreat'' — L II, c. 12 ''Postmodum vero ubi Rani, qui et Rugiani, mutatis rebus a luce veritatis aberrarunt, factus est error pejor priore, nam sanctum Vitum, quem nos servum Dei confitemur, Rani pro Deo folere ceperunt, fingentes ei simulachrum maximum, et servierunt creature potius quam creatori. Adeo autem hec superstitio apud Ranoa invaluit, ut Zvantevith deus terre Rugianorum inter omnia numina Sclavorum primatum obtinuerit, clarior in victoriis, efficacior in responsis. Unde etiam nostra adhuc etate non solumi Wagirensis terra, sed et omnes Sclavorum provincie, illuc tributa annuatim transmittebant, illum deum deorum esse profitentes''.

Nego Helmolda, gdje na drugom mjestu govori u opće o religiji Slavena, umalo da ne tješi misao, što je ovaj bog, po vrhovnome dostojanstvu, gotovo sličan pravome bogu. ''Slaveni'', kaže on, ''ne poriču, da jedan sami bog na nebesima vlada nad ostalima, te, u premoći svojoj, i brine se za same

 

stvari nebesne, a drugi bogovi, potekli od krvi njegove, rade što im je naloženo, time vigjeniji, što su bliži onome bogu bogova''1.

1  L. 1, c. 83: '' . . non diffitentur (Sclavi) unum deum in celis ceteris imperitantem, illum prepotentem celestia tantum curare, hos vero distributis officiis obsequentes, de sanguine ejus processisse et unumqumque eo prestantiorem, quo proximiorem ili deo deorum''.

Navalice dugo sam se bavio sa svjedokom i vidokom Helmoldom, eda bi na čistu bilo ovo dvoje: da je Vid bog bogova, i da ga hristjani prometnuše svetim Vidom. Ako bi se pak reklo, da se  sve ovo tiče samih sjevero-zapadnih Slavena, ne bi u toj tvrdnji bilo, no polovična istina. Dašto, tiče se njih, ali se dotiče i nas. Kod velikih rodova indo-europskih, religija, u glavnom osnovu, u crtama značajnim, nije ni mjesna, ni pokrajinska, već sveopća narodna. Kad se god govori o Ateni, velikoj boginji Atenjana, ili o Dioskurima, velikim pomagačima bojne Sparte, time ni Atena, ni Dioskuri, nisu nipošto prisvojeni jedinim Atenjanima, ili Spartiatima; u širem smislu, religije atenske, ili spartanske, nema, a ima helenske. Istina je samo to, da se sporedne vjerske crte rišu drukčije, u pojedinim granama onih rodova2; osobito nazivi mogu biti različiti. Helmold u vijeku XII, kadno zalaze i posljednji slavenski bogovi, svjedoči za vrhovnoga boga ne nebu kod krajnjih zapadnih Venda, a u vijeku VI,  gdje se Slaveni istom pomaljaju na vidik kulturne Europe, Bizantinac Prokopije toga boga uzvisitoga spazi i kod krajnjih istočnih Anta3.

2  Ovo Helmold vrlo dobro označuje kao različiti način idolatrije: ''Est antem Sclavis multiplex ydolatrie modus, non enim omnea in eamdem superstitionis consuetudinem consentiunt (1. I, c. 83). O različitim bogovima ne govori.

3  De Bello Goth., III, 14: Slavenskoga boga jednoga, te samoga gospodara sviju, Prokopije čini gromotvorcem 3 De Bello Gotie., III, 14: Slavenskoga boga jednoga, te samoga gospodara sviju,

Prokopije čini gromotvorcem (''ϑεον μεν γαρ ενκ τον της αστραπης δημιουργον απαντων

κυριον μονον αυτον νομιζουσιν ειναι).Ova je pogrješka Prokopijeva valjda postala time, što on vidi kod Anta kip vrhovnoga boga sa strijelom u desnici. Za ovako naslikanje bogova kaže hroničar moskovski Jeremija, kojeg navodi M. Orbini (II Regno degli Slavi, Pesaro 1601, p. 19). Dalje veli Prokopije, da Slaveni ne poznaju sudbine, niti im je što do nje, nego, gdje boluju, ili idu na vojsku, svome velikome bogu, u zamjenu žive svoje glave, da obriču žrtvu. Ovo cijenim da nije pogrješka, već krivi izraz Prokopijev, koji se samo prividno odaljuje od istine. Dašto, Slaveni poznaju sudnju i Sugjenice. Ali Prokopije, po svoj prilici, htjede reći ono isto, koje Helmold tačnije izrazi sa riječima: ''omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitente''. Sreća, te i usud, privezani su uz vrhovnoga Vida.

Uz to grčki historik nas opominje da nazori, običaji, ustanove, kod Anta jesu one, koje i kod Slovena, ili Venda. Rekoh, što je glavno u slavenskim religijama, to je u suštini i jednako.

Da nam potraga Vida megju Srbima i Hrvatima bude laglja, treba nam još dopuniti, i po hronici Helmoldovoj, i po drugim vijestima, sliku Svantevida, osobito u pogledu službe, njemu na čast vršene. Pojedinosti njegova bogoštovja na široko opisa mlagji suvremenik Helmoldov, Danac Sakso, nazvan Gramatik, u svojoj danskoj historiji. Kitnoga historičara Saksa vrlo zanima vanjština. Kaže, da arkonskoga Svantevida kip bijaše upravo gorostasan, a četveroglav, uz četiri zatioka, dvoje prsi i legja dvoja, nešto slično- rimskome Janu. Svantevid upravlja svoja četiri vida na te prsi i ta legja1. Budući  on bog vidila, eto jeste bog vedrine i čistine, kojeg i sami čovječji dah može da oskvrni. U glasovitom hrama u Arkoni, u glavnome gradu Rujanâ, kad bi sveštenik, uoči Vidova goda, čistio i raspremljivao, ne smijaše dihati2, a, da bi odahnuo, otkad dokad izilažaše iz unutrašnjega svetišta, gdje je stajao  drveni kip boga.

Uz jače vidilo napreduje dan i godina, spori se marva i ljetina, te je Vid takogje bog godišnjega obilja. Vidov veliki i pjani god padao odmah iza žetve. U Vidova kipa u Arkoni, dok je u lijevoj bio luk, desna ruka držala je rog3, u koji se od godine do godine uljevalo vina, pa, kako se manje ili više vina nalazilo u rogu, kosmati i bradati veliki sveštenik po tome gataše surazmjerno obilje dojduće godine4.

 

1  Saxonis Grammatici Historia Danica, Francofurti ad Moenum. 1576, I. XIV, p. 287: ''Ingens in aede simulacrum, omnem humani corporis habitum granditate transcendens, quatuor capitibus totidemque cervicibus mirandum perstabat, e quibus duo pectus totidemque tergum respicere videbantur. Caeterum, tam ante quam retro collocatorum unum dextrorsum, alterum laevorsum contemplationem dirigere videbantur''.

2  Id. ib.: '' . . ne videlicet dei praesentia mortalis spiritus contagio pollueretur''.

3  Volujski je rog simbol obilnosti u Arijaca, a jeste i bojna truba u Germanâ.

4  Saxonis Gram. Hist. Dan., I; XIV, p. 287—8. Helm. Chron., 1. II, c 12.

U zamjena darovanog roda i ploda, prinosilo se Vidu na žrtvu mnogobrojno živo; godila bogu i godišnja ljudska žrtva čovjeka inostranca, poimence hristjanina, koga bi iždrijebali1. Na narodnoj tadašnjoj gozbini ispred vrata hrama, iznosili bi ogromnu česnicu, iza koje se mogao skoro skrivati sveštenik. ''Milam li se?'' zapitao bi sveštenik, a na narodni odgovor, da se pomalja: ''Do godine nimalo!'' bijaše usklik sveštenikov, moleći Vida za još rodniju godinu2.

1  Helm. Chron. 1. I, c. 52 — 1 II, c. 12. Moguće, da se Rim jednom prestravi od zagroženog žrtvovanja uprav ovome bogu. God. 405 zgrnu se, na sjevernoj megji germanskog i slavenskog svijeta, do dvjesta hiljada varvara svakojakih, te krenuše na Italiju. Njihov vogja Radagais (Radogost?) bijaše se zakleo,  da će rimske senatore prinijeti na žrtvu svome bogu.

2  Saxonis Gram. Hist. Dan., I. XIV, p 288: ''Placenta quoque, mulso confecta, rotundae formae, granditatis vero tantae, ut pene hominis staturam aequaret, sacrificio admovebatur. Quam sacerdos sibi

ac populo mediam interponens, an a Rugianis cerneretur, percontari solebat. Quibus illum a se videri respondentibus, ne post annum ab isdem cerni posset, optabat. Quo precationis more non suum aut populi fatum, sed futura messis incrementa poscebat''.

Ali svrh svega, Vidovo je lice ratoborno; a tome nije čudo u religiji, naslijegjenoj od Arijaca. Rimski Mars jeste ujedno bog rata i praljetnoga poljskoga krasa. Arijski bogovi čuvaju i daju obilje, vojujući na hude sile u prirodi. Do kipa arkonskoga boga vigjaše se sedlo, uzda i mač vanredne veličine, blistajućim srebrom ukrašen. Kad nastupi noć te potamni nebesno vidilo, Vid niti spava, niti drijemlje: ljut ubojnik, zavojštio na tamu. Ima presvetog konja, bijelca; pa baš ovelikoga bijelca, kome, nikad i nipošto, ne gule niti dlake jedne, čuvaju sveštenici u njegovu hramu. Gle čuda! Kako se bijelac Svantevidov znojio i prašio u noćnoj borbi i dugim putima, tako i ovaj drugi bijelac, njegovu

kipu posvećen, s jutra bi se, kašto, nalazio sav oznojen i okaljan3; pravi kušljo! Kušlja hramskog jahao bi sam veliki sveštenik. I u ovoga konja gatalo se. Kad je vojsci ići na krajinu, stoje tri reda kopalja; svaki je red od dva koplja ukrštena, a s vrhom pobodena u zemlju; tri reda imadu jednaki razmak. Sveštenik vodi bijelca, koji će desnom nogom stupati preko ona tri reda; ne pogriješi li konjska noga4, Svantevid će dati pobjedu.

3  Id. ib.

4  Prvi stupaj, a od tri stupaja dva, imala su biti desna, da bude sreće

Bogu pobjedniku poklanjahu treći dio od svakoga plijena. Sveta četa od tri stotine konjika, koji su jahali na tri stotine konja viteza, igjaše na boj, noseći sobom pomoć, a donoseći plijen Vidov. Ovo je sve bilo u Arkoni, ali i u drugim hramovima. bog se štovao u velike1. Od ratobornosti, od jačine, dogje Vidu i njegovo sastavljeno ime Svante-Vid. Riječi svetь prvo, neznabožačko, značenje jest  jak2. Svantevid je Jaki Vid.

1  Saxonis Gram. Hist. Dan., I. XIV, p. 288: ''Alia quoque fana compluribus in locis hoc numen habebat, quae per supparis dignitafis, ac minores potentiae flamines regebantur''.

2  Miklošić, Christ. Termin., s. 2.