13

Novi poziv

U ove posljednje tri godine života u Dublinu postala sam sve više povezana s anđelima. Broj ljudi koji mi dolaze u posjet želeći otkriti više o anđelima i njihovu radu, iznimno se povećao i nije bilo neobično da dnevno primam troje ili četvero ljudi.

Dok je većina ljudi zainteresirana za to da nauče kako ostvariti osobni kontakt s anđelima, drugi dolaze tražeći poruku od svojih voljenih koji su preminuli, a neki pak žele naučiti iscjeljivati uz pomoć anđela.

Uživala sam svakodnevno susretati nove ljude i vidjeti da mi se neki iznova vraćaju. Ima nešto u anđeoskoj poruci što je za ljude apsolutno radosno iskustvo koje mogu prenijeti i drugima.

Doista, i prema mojem iskustvu tu poruku morate prenijeti drugima; ona je i namijenjena tome da se prenosi jer već je naša, ali smo, nažalost, zaboravili njezin velik dio.

Iako sam iznimno uživala upoznajući nove ljude i pomažući im na svaki mogući način, nešto me je ipak mučilo. Za mene je to bila vrlo važna stvar i znala sam da će također djelovati na Frana i moju obitelj. Odlučila sam s Franom raspraviti o tome na kratkom odmoru koji smo planirali u Španjolskoj.

Bio je prekrasan svibanjski dan i šetali smo plažom u Santiagu de la Riberi pokraj Orihuela Goste u južnoj Španjolskoj. Bio je treći dan našega sedmodnevnog odmora. Nekoliko godina prije kupili smo malu kuću u Orihuela Costi, uglavnom zato što smo željeli imati mjesto kamo ćemo moći dovesti djecu na praznike. Na plaži nije bilo mnogo ljudi jer još nije bila počela turistička sezona, ali dan je bio savršen, nije bilo prevruće, a na plavom nebu nije bilo ni oblačka. Međutim, dok smo šetali bila sam prilično zamišljena. Imala sam Franu nešto važno za reći, a nisam bila sigurna kako će reagirati. Moj odnos s anđelima sve više je rastao, a sve vrijeme predstavljali su mi se novi anđeli. Iako sam Franu uvijek govorila sve što mi se događalo, znala sam da on još sve to prihvaća s teškoćom.

Kad sad gledam unatrag, vidim da mi je tijekom moje bolesti bio oslonac, čvrst poput stijene. Njegovo zanimanje za prisutnost anđela i njihove sposobnosti definitivno se povećao, ali osjećala sam da je on još ipak dosta skeptičan u vezi sa svim tim događajima. Znala sam da mu je posebno teško bilo na početku moje bolesti, kad sam tek počela viđati ljude koji su mi se prikazivali u spavaćoj sobi. Fran mi je više nego jednom spomenuo kako sam bila upalila sva svjetla u kući, koja je bila osvijetljena poput božićnog drvca svake večeri kad bi se on vraćao s posla — to ga je očito ljutilo. Također sam primijetila neposredno nakon bolesti da ga je također iritiralo to što sam puno vremena provodila u sobi za meditaciju komunicirajući s anđelima. Bila sam svjesna da Fran nikako ne može razumjeti sve poruke koje sam primala iz anđeoskog kraljevstva, iako sam davala sve od sebe da neke od njih podijelim s njim; čak kad ih ni sama nisam shvaćala! A sad je došao trenutak da mu kažem nešto za što sam znala da će ga šokirati. Dok smo rukom pod ruku šetali uz more, progovorila sam.

»Anđeli su me nešto zamolili. Zapravo ne, zamolili su nas oboje, ali jako sam zabrinuta jer ne znam kako ćeš ti to primiti«, rekla sam oklijevajući.

»Hajde, reci«, rekao je Fran malo se mršteći.

»Pa, anđeli su me zamolili da se trajno preselim u Španjolsku «, rekla sam. »Kažu da ne mogu obavljati svoj posao u Dublinu i da se moram maknuti iz grada. Kažu da to neće biti zauvijek, ali da se moram preseliti, a to ne mogu učiniti ako ti ne pođeš sa mnom.« Izrekla sam sve to u jednom dahu.

»Zašto se moramo preseliti?« upitao je Fran. »Kako da se preselimo? Želiš li da prodam kuću u Dublinu? A što je s dječacima? « pitao je, a sad se već mrštio. Sve je bilo točno. Ako ćemo se preseliti u Španjolsku, morat ćemo prodati kuću u Dublinu jer nemamo ušteđevine, a našim sinovima, koji su već stariji tinejdžeri, Španjolska je sve manje zanimljiva. Htjeli su biti sa svojim prijateljima i djevojkama u Dublinu i nije ih zanimao nov život u Španjolskoj. Dok sam stajala na plaži na toplom svibanjskom suncu, sve se činilo nemoguće i osjećala sam se potišteno. U tom trenutku u glavi sam začula sljedeće riječi: »Reci Franu da će ti on biti oči i uši za nas; reci mu da će primiti znak.« Čuvši to, zastala sam kao ukopana. Glas je u sebi imao autoritet; bilo je kao da se to što je izrekao već obistinilo. Također sam se sjetila da mi je anđelica Anne već prije nekoliko mjeseci rekla da će anđeli Franu poslati znak. Ponovila sam Franu ono što mi je glas rekao. Pogledao me i vidjela sam da je zaista želio vjerovati, no sve to je bilo malo previše za njega; ali sad sam znala da će uskoro primiti znak.

Dogodilo se to posljednje noći našeg odmora. Rano smo otišli na spavanje jer smo sljedeći dan morali rano ustati kako bismo uhvatili let za Dublin. Namjestili smo da nam budilica zvoni u 6 ujutro, ali probudila sam se prije nego što je zazvonila i vidjela da Fran nije pokraj mene u krevetu. Pomislila sam da je sišao u prizemlje, u kuhinju, i da priprema čaj pa sam se odjenula i sišla.

Fran je sjedio na našem malom trosjedu u dnevnoj sobi i samo je ravno gledao pred sebe. Kad me je ugledao, ustao je, prišao mi i zagrlio me.

»O, moj Bože«, rekao je. »Istina je, sve je istina.« Pogledala sam ga i upitala što se dogodilo.

»Probudio sam se noćas, ne znam koliko je bilo sati, a kad sam otvorio oči vidio sam kuglu svjetla koja se pojavila u kutu sobe, a onda se pojavila još jedna, pa onda i treća. Bile su velike poput teniskih loptica.« Pričao mi je o tome s očima punim čuđenja. »Onda su se spojile u veću kuglu, koja mi je prišla i zaustavila se preda mnom. Nisam se uplašio, osjećao sam veliku radost. Znao sam da mi ne prijeti nikakva opasnost, a onda je neki glas rekao: Vjeruj u nas, i kugla je izblijedjela«, rekao je.

Također mi je objasnio kako se molio anđelima, jer se bojao budućnosti i onoga što nam ona nosi.

Znam da su te svjetlosne kugle poslali anđeli kako bi u Franu pobudili vjeru koja mu je bila potrebna kako bi mi pomogao da obavljam anđeoski posao. Znam to na isti način na koji znam da svatko tko ima dovoljno vjere u anđele i malo se odmakne i izađe iz slike, ostat će mu samo Bog. To je jako važno — morate se maknuti iz prizora jer vi sami blokirate vezu s anđelima, a ako se možete odmaknuti, ostat ćete sami s anđelima i s Bogom. Ono što Bog želi, tada će vam postati jasno.

Dok smo tog jutra letjeli natrag za Dublin, pokraj mene je sjedio drugačiji Fran, i već smo kovali planove kako ćemo se trajno preseliti u Španjolsku. Upravo smo to i učinili: prodali smo kuću, unajmili stan za sinove, koji su bili u čvrstim vezama sa svojim djevojkama, a i bili su već zaposleni te ih nije nimalo zabrinula činjenica što nas dvoje idemo u Španjolsku. Tako smo se 31. lipnja 2005. preselili u Španjolsku.

Uskoro mi je postalo jasno zašto su me anđeli zamolili da se preselimo. Anđeli se mogu materijalizirati u svakom trenutku i na bilo kojem mjestu koje odaberu. Mogu ljudima prenositi poruke ovdje na zemlji, kad god to zažele, ali otkrila sam da će samo u potpunoj tišini i miru prenijeti svoju mudrost i znanje.

Pokazalo se da je Španjolska savršeno mjesto za mene, gdje mogu pronaći mir i tišinu. Dok sad razmišljam o tome, vidim da sam u Dublinu bila vrlo vezana za svoju obitelj i ne vjerujem da bih se mogla izboriti za sebe i odvojiti dovoljno vremena koje mi je potrebno da učinim ono što anđeli traže od mene.

* * *

U Španjolskoj sam brzo stekla rutinu. Ujutro bih nakon ustajanja meditirala nekoliko sati i anđeli bi komunicirali sa mnom. Također sam meditirala poslijepodne. Uskoro sam shvatila da će u mojem radu s anđelima biti i mnogo spisateljskog posla. U školi nisam baš bila odlična učenica — istina je da sam bila presretna kad sam sa šesnaest godina prekinula školovanje. Jedva sam dočekala da za sobom zatvorim školska vrata! A kako su mi anđeli prenosili svoju mudrost, nisam imala drugog izbora nego da to počnem bilježiti rukom. Tada sam zahvaljujući susjedi koja je bila učiteljica, sve to dobila natipkano i s ispravljenim pogreškama.

Postupak je bio dug i naporan, ali anđeoske su poruke ostajale netaknute i točne, a jedino mi je to bilo važno. To mi je i do dana današnjeg jedino važno.

Kad kažem da je moj rad s anđelima podrazumijevao mnogo pisanja, želim istaknuti i da se među informacijama koje su mi predali nalazi djelo A Practical Guide To Working With Angels and Spirit Guides (Praktičan vodič za rad s anđelima i duhovnim vodičima). To je vodič kojim sam se služila na svojim radionicama o anđelima i treba reći da su mnogi ljudi od njega imali koristi.

Drugo važno djelo zove se A Guide to Healing With Angels (Vodič za iscjeljivanje s anđelima), a napisano je kao dijalog između mene i mnogih anđela specijaliziranih za iscjeljivanje.

Tu je A Book of Inspirational Messages From the Angels, An Angelic Philosophy For The World (Knjiga nadahnutih anđeoskih poruka; anđeoska filozofija za svijet) i mnoge pjesme. Sad vidite što sam htjela reći kad sam rekla da sam imala puno posla s pisanjem!

Postajalo mi je sve jasnije zašto su me anđeli zamolili da se preselim u Španjolsku, ali još sam imala neke sumnje duboko u srcu i ponekad su me mučile. Sjećam se kako sam jednog jutra sjedila u sobi za meditaciju i bila vrlo zabrinuta pa sam razgovarala s Bogom. Kad zazovem kraljevstvo nebesko i dok sam u Božjoj prisutnosti, nešto čarobno se događa; teško je to objasniti riječima, ali imam osjećaj neokaljane cjelovitosti, jedinstva. U tim trenucima dobivate odgovore na sva pitanja koja ljudi mogu imati o tome tko su ili zašto su tu na Zemlji; odgovori nisu izraženi riječima, izraženi su tom cjelovitošću — koja je neokaljano cijela i vječna. Ali onoga jutra u Španjolskoj Bogu se obratila zabrinuta Francesca. Upravo sam ovo rekla Ocu: Moj Gospodaru, mnoge aspekte svojega života ne razumijem u ovom trenutku. Jesam li odabrala pogrešan put da me odvede na mjesto na kojem ću osjećati da tamo ne pripadam?

Jesam li odbacila sve što si mi pokazao u tako kratkom vremenu koliko putujem s tobom? Jesam li potpuno izgubila put i zalutala na mjestu gdje se ne osjećam kao kod kuće? Hoće li moj duh izblijedjeti, ostaviti me da nepomično stojim, ne znajući kamo dalje? Jesam li uhvaćena na jednom mjestu ne znajući zove li me glas duha ili me ostavlja. Sto se od mene očekuje, što da učinim kako bih upotpunila svoje putovanje s tobom? Putovanje koje si mi otvorio kako bih pronašla svoj put, svoje svjetlo, svoju istinsku bit, svoju svrhu i da otkrijem tko sam ja zaista. Hoćeš li mi reći ili ćeš me pustiti da hodam u vlastitoj sjeni pitajući se je li sve što činim pogrešno ? Sto je to što moram vidjeti kako bih stekla znanje koje moram imati ako želim prenijeti svoje putovanje na drugu razinu, tako da jednoga dana mogu otići i vratiti se kući ? Molim te, molim te, reci mi, Gospode.

Kad uđem u kraljevstvo nebesko komunicirati s Bogom, znam to istoga trena; osjećaj da je Bog prisutan i osjećaj jedinstva ne mogu se opisati nikakvim riječima. Tako je onoga jutra u Španjolskoj Bog odgovorio na moje molitve:

Dijete moje, moraš slušati glas duha koji te nikad neće iznevjeriti ni odvesti na mjesto kojemu ne pripadaš. U svakom trenutku upućivao sam te u smjerovima za koje znam da su dobri za tebe, a ti u svojem strahu misliš da sam te napustio. Nikad, dijete moje, neću otići od tebe i ostaviti te da kročiš sama i živiš u vlastitoj sjeni, s osjećajem gubitka i bez budućnosti. U svakom trenutku te nosim, pomažem da skupiš snagu i hrabrost, s kojima putuješ dalje. Jer za tebe sam odredio put, da ti pomognem da shvatiš svoje svjetlo, svoj duh i nađeš vezu sa mnom. U svakom trenutku ja ću za te biti svjetlo koje te vodi, voli i ohrabruje da budeš najbolja i da u sebi pronađeš ono najbolje. U svakom trenutku držat ću te za ruku tako da razumiješ kako bez obzira na to kamo idemo, ili koliko nam dugo treba da tamo stignemo, ja ću te uvijek dovesti kući. Jer tamo sam odredio mjesto za tebe, da s drugima podijeliš svoje znanje, svoje svjetlo i pokažeš im da i oni mogu krenuti na ovaj put sa svojim vlastitim duhom. Zato, dijete moje, ne sumnjaj jer tamo među zvijezdama određen je put za tebe, a ja sam uz tebe sve vrijeme, volim te, štitim i prije svega vodim te na mjesto, gdje ćeš naći svoju istinsku svrhu.

Dakle, to je bilo to. Ako mi je trebalo nešto da mi rasprši sumnje, sad su bile itekako dobro raspršene. Ta komunikacija s Bogom također mi je pomogla da shvatim da je na djelu božanski plan, za sve nas, a taj plan manifestira se tu na Zemlji, kako Bog odredi.

Kako su prolazili dani i tjedni, jedna od najradosnijih prednosti preseljenja u Španjolsku bila je činjenica da mi se počelo predstavljati sve više novih anđela. Sad bih voljela odvojiti malo vremena da vam neke predstavim.

Počet ću s dvije anđelice, s Rebeccom i Lanom. Cesto ih nazivam komičarskim duom! Te anđelice imaju prekrasnu nježnu energiju oko sebe i pune su humora. Štoviše, dio njihova posla je da pomažu ljudskim bićima da se ne shvaćaju preozbiljno. Te anđelice mi često u komunikaciji daju poeziju pa sam skupila brojne njihove pjesme. Katkada mi daju pjesmu koja je namijenjena nekoj određenoj osobi i mnogi su mi ljudi sa zahvalnošću rekli kako im je ta posebna pjesma mnogo značila, iako možda meni nije značila toliko puno dok sam je zapisivala.

Drugi vid Rebeccina i Lanina rada sastoji se u tome da ljudima pomažu povećati svoja energetska polja. Mogla bih ih opisati kao zabavne anđelice; njihova se energija stapa na čaroban način, čini vam se kao da plešu pred vama, ne možete a da se ne osjetite vedrije kad su one u blizini. One ne uzimaju stvari jako ozbiljno i nikad ne prosuđuju nikoga; i vrlo su lijepe anđelice.

Anđelica Simone jedna je od prvih novih anđela koja mi se predstavila, nakon naše selidbe u Španjolsku. Moram reći da Simone uglavnom radi iz pozadine, a pod tim podrazumijevam da se ona često javi dok komuniciram s drugim anđelom i tada postanem svjesna njezine prisutnosti u pozadini. Ili, ako komuniciram s nekim tko je prešao na drugi svijet i imam teškoća u razumijevanju te osobe, postanem svjesna njezine prisutnosti u pozadini, a ona se trudi najbolje što može da mi razjasni stvari. Ima veliko razumijevanje za svakodnevni život ljudskih bića i za naše probleme; također je vrlo praktična i vrlo dobra kad treba proniknuti u najružnije probleme — ukratko, ona se brine da posao bude dobro obavljen. Simone se često pojavljuje sa Stephenom, drugim anđelom koji se manifestira kao vrlo velika svjetlost i mješavina jarkih boja. I Simone i Stephen znaju raditi sa mnom dok sam u dubokom snu. Ujutro kad se probudim, imam vrlo jasnu sliku njih dvoje i onoga što su mi prenijeli dok sam spavala.

Nimalo ne sumnjam u to koji je anđeo najzgodniji u cijelom anđeoskom kraljevstvu — to je sigurno anđeo Andrew. Često se šalim i kažem da, kad bi Andrew bio muškarac na Zemlji, ostavila bih muža i pobjegla s njim! Vrlo je visok i vitak, izgleda privlačno i ima predivan smisao za humor. Andrew je pun svjetla i šale i komunicira ih kroz dah. Cesto mi zna nježno puhnuti u uho dok spavam kako bi mi dao do znanja da je tu, a dok komuniciram s njim i moj se dah mijenja i postaje vrlo nježan i lagan. Teško je opisati koliko je Andrew nježan i koliko ima razumijevanja. Ako imate kakvih briga u životu, Andrew će vas potaknuti da ih pomno proučite i shvatite odakle te brige zapravo dolaze. On ne predlaže nikakva rješenja, ali kad zaista proučite ono što vas muči, pojavit će se odgovor. Anđeo Andrew zaista je poseban anđeo.

Anđeo Jonathan još je jedan anđeo koji me redovito posjećivao kad sam došla u Španjolsku. Jonathan se nikad nije materijalizirao s krilima; uvijek se pojavljuje kao muškarac grubih ali privlačnih crta lica i vrlo ljubaznog karaktera. Ima držanje i nastup sličan učitelju u školi, ali to je vrlo drag i simpatičan učitelj. Jonathan je izvrstan kad mi treba pomoći ostvariti vezu s duhovnim svijetom, naročito ako želim kontakt s određenom osobom koja je preminula. On je neprekidan izvor snage za mene, iako katkada može biti malo strog; on me dira u samo srce. Visok je, promukloga glasa i često mi govori da mu je cilj što više me približiti Bogu. Kad radim s Jonathanom uvijek imam duboki osjećaj smirenosti i svrhovitosti.

Zatim je tu i anđeo Toby, kojega mogu opisati kao svojega dosljednog anđela. Toby je predivan anđeo kad trebate koncentrirati um, naročito ako imate određeni zadatak koji morate dovršiti. On vam pomaže da se jasno fokusirate na ono što se mora učiniti i neće vam dopustiti da skrenete s puta sve dok posao nije gotov. Toby mi često govori kako je važno u sebi akumulirati spiritualno znanje. Kaže da jedanput kad se znanje pohrani u srcu, ono će od vas istjecati natrag u svijet za dobrobit drugih ljudi. Svjetlo anđela Tobyja vrlo je posebno i možete osjetiti kako prodire kroz vas, ravno u dušu.

A moram ponovo spomenuti i anđelicu Anne; njezina pomoć pri oporavku od bolesti otvorila mi je put za moj životni zadatak — rad s anđelima. Od preseljenja u Španjolsku njezina je prisutnost sve više jačala. Često se šalim s njom i kažem joj da voli toplu klimu! Ona mi se prva pojavljuje ujutro i kaže: »Kakav predivan dan! Baš smo sretne!« No šalu na stranu, doista vjerujem da je Španjolska sa svojom mediteranskom klimom u ono vrijeme bila za mene najbolje mjesto. Mislim da sam imala potrebu biti na svijetlom, toplom i prozračnom mjestu kako bih potpuno upila energiju koju su mi anđeli komunicirali. Postoji dobar razlog zbog kojega anđelicu Anne opisujem kao svoju najbolju prijateljicu. Da nije bilo nje, bila bih izgubljena. Ona je prekrasna i pruža mi snažan osjećaj vjere u samu sebe. Vrlo je iskrena: reći će vam sve onako kako jest i nije nikad ni na koji način negativna. Ima i veliku sposobnost da sagleda obje strane svake priče. A najviše od svega, rekla bih da je ona moj energator. Na početku dana kažem joj: »Ustala sam i spremna sam krenuti.« A ona odgovara: »I ja sam spremna!«

Bili smo u Španjolskoj kraće od mjesec dana i još smo se privikavali na to da ćemo tamo trajno živjeti. Kad imate kuću za odmor u drugoj državi, upravo tako se i odnosite prema vremenu koje tamo provodite — kao da ste na odmoru.

U Španjolskoj smo se sprijateljili s prilično mnogo ljudi koji su se doselili iz Irske i drugih europskih zemalja kako bi tamo živjeli za stalno, ali uvijek smo im morali govoriti doviđenja kad smo se vraćali kući. Sad su stvari bile drugačije; došli smo za stalno i brzo smo shvatili da ćemo svoj novi dom morati tretirati kao da je trajan.

U početku je bilo prilično neobično — dok smo prije sretno obilazili lokalne trgovine i kupovali sitnice za kuću, sad smo morali otkriti gdje je najbliži trgovački centar tako da možemo kupovati što ekonomičnije. Trebalo je obaviti i takve male stvari.

Postalo nam je očito da smo prije živjeli u vrlo maloj zajednici ljudi koji su dolazili na odmor i, iako smo još živjeli medu istim ljudima, sad smo morali iskoračiti i otkriti pravu Španjolsku, a to nije bilo loše. Španjolci su u mnogo čemu slični Ircima; vole zastati i porazgovarati s vama, strastveni su i prijateljski raspoloženi. Međutim, kako samo vole formu! Ako u Španjolskoj morate bilo što obaviti uz pomoć nekog državnog ureda ili lokalnih vlasti, dobro pazite — bit će mnogo, mnogo formalnosti!

Zapravo bilo je lijepo upoznavati Španjolsku iz drugog kuta.

Dok smo se prije u putovanjima ograničavali na obližnja mjesta, sad smo počeli više putovati i upoznavati druge gradove. Izlet na planinski lanac Sierra Nevadu bio je apsolutno prekrasan i izazvao je strahopoštovanje. A naš prvi odlazak u Madrid bio je zaista zanimljiv; grad mi se odmah svidio.

Druga lijepa strana preseljenja u Španjolsku bila je činjenica da smo počeli stvarati nova prijateljstva, neka s Ircima, a neka s ljudima iz drugih krajeva Europe. Upoznali smo bračni par iz Norveške, Annie i Jana, koji su živjeli vrlo blizu, odmah iza ugla, ali nikad ih prije nismo upoznali iako su već neko vrijeme živjeli u Španjolskoj. Nisam to znala kad sam ih tek upoznala, ali Annie i Jan odigrat će integralnu ulogu u onome što će postati najvažniji dan mojega života.

Španjolci vole kupovati na lokalnim tržnicama. Neke su poprilično orijentirane na turističku ponudu, dok su druge isplativije, imaju izvrsno meso i svježe voće i povrće. Annie je znala sve dobre lokalne tržnice i predložila mi da zajedno odemo na jednu, udaljenu oko 20 kilometara. Tržilo se u selu San Miguel, visoko u brdima koja su okruživala područje gdje smo živjeli.

Krenule smo rano ujutro i kad smo stigle na tržnicu, tamo još nije bilo mnogo ljudi pa nam je bilo lakše razgledati štandove i vidjeti što se nudi.

Ne znam jesam li samo ja takva, ali kad sam okružena sa svim tim svježim proizvodima, malo poludim i kupim više nego što mi zaista treba. Tako je bilo i tog jutra u San Miguelu. U automobil sam se vratila natovarena dobrim proizvodima, uključujući i lubenice i svježe jagode kojima nisam mogla odoljeti.

Još je bilo jutro i nismo se htjele odmah vratiti kući, pa je Annie predložila da se odvezemo u Torrevieju na ručak. Torrevieja je omanji gradić na španjolskoj jugoistočnoj obali, nedaleko od Alicantea i udaljen je od San Miguela 45 minuta vožnje. Ljeti, kad turisti navale u Torrevieju, gradić je zakrčen automobilima, ali tog prijepodneva nije bio pa smo bez problema našle parkirno mjesto, vrlo blizu glavnog gradskog trga. Odlučile smo sjesti u mali restoran koji je nudio tapas, jer tamo smo već prije jele. Tako smo se smjestile za stol, vani na ulici, i počele uživati u ambijentu i ranom popodnevu. Stiglo nam je jelo, vrlo ukusno i poprilično jeftino — nevjerojatno jeftino ako usporedite sa sličnim jelom u Irskoj.

Kad smo završile s ručkom, Annie je predložila da prošećemo po gradiću Torrevieja. Fran i ja smo već bili tu u nekoliko navrata, ali nismo baš dobro poznavali grad, pa sam pristala.

Nakon što smo malo šetale, vratile smo se na glavni gradski trg. Annie je spomenula da se tu nalazi lijepa katolička crkva i da ju je vrijedno posjetiti zbog lijepe unutrašnjosti. Oduvijek sam voljela crkve, ne zbog nekog posebnog vjerskog osjećaja već više zato što su to mirna mjesta i u crkvi je obično lako pustiti mislima da se stalože, pa makar samo na nekoliko minuta. Zato sam spremno pristala da odemo i pogledamo crkvu. Annie je imala pravo; crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, zaista je imala prekrasnu unutrašnjost. Zbog nekog razloga, čim sam ušla osjetila sam želju da nakratko budem sama. Pošla sam središnjim prolazom i sjela u jednu klupu, malo udaljena od ostalih ljudi u crkvi. Bilo ih je svega nekoliko, ali kad sam se počela moliti, iznenada me preplavio osjećaj spokoja i mira. Onda sam postala svjesna, muškarca koji je stajao pred oltarom. Bio je udaljen dvadesetak metara, a ja sam istoga trenutka bila očarana njegovim očima; kao da su me prikovale na mjestu. Odjedanput je sve oko mene nestalo. Jedino tako to mogu opisati — crkva i svi u njoj nestali su, a ja sam bila svjesna samo tog čovjeka i njegovih očiju. Bio je prilično mlad, možda je tek navršio tridesetu. Bio je mršav i imao je na sebi odjevni predmet koji je slobodno padao u naborima. Donji dio tijela mu nisam vidjela. Nemoguće je opisati osjećaj mira koji sam osjetila dok sam samo tako sjedila i gledala ga; bila sam sretna i sjedila bih tako zauvijek. Onda me rukom pozvao da mu priđem, ali kao da sam bila ukopana na mjestu. Bila sam ukočena — nisam se mogla pomaknuti sa sjedala. Međutim, jedan je stariji par u tom trenutku ušao u crkvu i počeo prilaziti središnjim prolazom. Kleknuli su i sjeli u jednu klupu, blizu muškarca. Onda je on progovorio: »Pogledaj, ovi su mi ljudi došli, a ne vide me. A ipak ti me vidiš, a bojiš se prići. Zašto?« Nakon toga u meni je nestalo straha i krenula sam prolazom između klupa prema muškarcu. Dok sam mu se približavala, nastavila sam ga gledati u oči, a ono što se sljedeće dogodilo, teško je objasniti. Sve je bilo sadržano u njegovim očima: cijeli ovaj svijet, univerzum i sve u njemu, sve se nalazilo u tim očima. Sve je bilo kao jedno i shvatila sam. Shvatila sam tko sam zapravo; shvatila sam ljubav, jedinu ljubav, ne onu ljudsku, ne emocionalnu ljubav nego jedinu ljubav — ljubav prema Bogu. Tijelo mi je drhtalo, ali nisam osjećala strah. Bila sam uronjena u stanje jedine ljubavi.

Upitala sam muškarca je li on Isus Krist. Ne znam odakle mi se stvorilo to pitanje; samo je izletjelo iz mene. Odgovorio je: »Ja sam Sin Oca. Ja sam onaj koji jesam.« Te riječi kao da su me naelektrizirale.

Ne znam kako opisati osjećaj ili osjet koji mi je prožeo tijelo. Kao da sam ušla i izišla iz njega; jednoga trenutka bila sam svjesna crkve i svega što me okružuje, a idućeg sam bila u stanju zajedništva, potpune cjelovitosti, ispunjenosti, totalne radosti.

Onda me muškarac uzeo za ruku, posjeo na jedno od sjedala ispred oltara i počeo mi objašnjavati kako je preda mnom put, putovanje na kojemu ću služiti Bogu.

Dok je govorio, vrijeme je prolazilo; sve je prošlo, sve je bilo kao što zaista jest — savršeno i cjelovito. Činilo se kao da sam u jednom trenutku imala tu totalnu svijest kako smo istinski stvoreni od Boga, kako nema razdvajanja između Boga i nas, kako samo i uvijek postoji Bog. Muškarac je nastavio govoriti, i u jednom bljesku, a možda i kraće od toga, postala sam svjesna toga u čemu ljudi griješe. Griješimo kad mislimo o sebi kao odvojenima od Oca, odvojenima od Boga. U tom sam trenutku shvatila da je to zapravo jedini problem s kojim se mi ljudi suočavamo — ideja da smo na neki način odvojeni od Boga.

Muškarac mi je onda nježno položio moju ruku u krilo i rekao da mora ići, ali da ćemo se opet vidjeti. Okrenuo se i otišao prema središnjem dijelu oltara, a onda je nestao.

Ne znam koliko sam dugo ostala na tom sjedalu pred oltarom, ali naposljetku su mi se približili prijateljica i suprug i upitali osjećam li se dobro. Nisam znala što bih im rekla. Sto sam im mogla reći?

Vratili smo se do auta i krenuli kući. Nitko nije putem mnogo govorio. Iako sam jedino ja svjedočila pojavi muškarca u crkvi, činilo se da se na neki način utisnuo u svačiju svijest. A tišina u autu na putu kući kao da nas je sve zadovoljavala.

U ono vrijeme nisam znala, ali taj doživljaj u crkvi u Torrevieji trebao je utrti put mojoj komunikaciji s Bogom na osobnoj razini. Osjećaj jedinstva koji sam tom prilikom iskusila, osjećaj potpune ljubavi, isti je kao i onaj koji sam imala kad sam ušla u kraljevstvo nebesko dok sam meditirala i razgovarala s Bogom. To se ne može opisati riječima, ali riječi su sve što imamo dok jedni s drugima razgovaramo o Bogu.